O tajnama posta i njegovim unutarnjim uvjetima
Postoje tri stupnja posta: post pȗka (umūm), post posebnih (husūs) i post odličnika (husūsul-husūs). Post pȗka sastoji se u čuvanju stomaka i spolnoga organa od zahtijeva strasti, kao što smo to potanko objasnili. Post posebnih sastoji se od suzdržavanja sluha, vida, jezika, ruke, noge i ostalih organâ od grijehâ. Post odličnika jeste post srca od ljubljenja dunjaluka (ovoga svijeta) i dunjalučkih misli; to je sputavanje srca od svega, osim Allaha Uzvišenoga.
U ovome smislu, čovjek će se omrsiti s mišlju, izuzev ako misli na Allaha Silnoga, Posljednji dan i ovaj svijet, ali samo o stvarima vjere jer to spada u područje ahireta (drugoga svijeta) a ne dunjaluka. Velikani koji zavladaše svojim srcima kažu: “Ko razmišlja po danu, za vrijeme posta, o tome šta će iftariti, piše mu se grijeh. Razlog ovoga jeste što je takav postupak znak maloga pouzdanja u Božije dobročinstvo, slaboga uvjerenja u obećanu opskrbu.” Ovo govorenje označava stupanj vjesnikâ, iskrenih i bliskih. Ne treba se zadržavati na detaljnom verbalnom opisu već treba obratiti pažnju na postizanje ovog stepena. Ovaj post znači dostići vrhunac, željeti samo Allaha Jedinoga, ostaviti sve osim Njega, shodno riječima: Reci: “Allah!” Zatim ih ostavi neka se lažima svojim zabavljaju.”[1] Post posebnih jeste post dobrih, čuvanje organâ od grijehâ, a upotpunjava se sa šest stvari.
Prva stvar je obaranje pogleda, nastojanje da čovjek ne pilji u ono što je loše i pokuđeno te u sve što mu okuplja srca i odvraća od sjećanja na Allaha zazivanjem Njegovih lijepih imenâ (zikr). Alejhisselam kaže: Pogled je jedna od otrovnih strijela Iblisa, Allah ga prokleo. Pa ko se toga prođe strahujući od Allaha dragog, Allah će mu dati vjerovanje (imān) čiju će slast osjetiti u srcu.[2] Džābir prenosi od Enesa da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: Pet stvari mrsi postača: laž (kezib), ogovaranje (gîba), prenošenje ružnih riječi o drugome (nemîma), lažna zakletva (jemin kāziba) i strastven pogled (en-nezar bi šehva).[3]
Druga stvar jeste čuvanje jezika od blebetanja, laži, gibeta, nemimeta, bestidnosti, mržnje, prepirke i svađe. Obaveza je postača šutjeti, zaokupiti se zikrom i učenjem Kur’ana. To znači post jezika. Sufjān kaže: “Ogovaranje kvari post.” Predaju bilježi Bišr b. Hāris. Lejsî prenosi od Mudžāhida: “Dva svojstva kvare post: ogovaranje i laž:” Alejhisselam kaže: Post je štit (džunna). Kada je neko od vas postač, neka se ne prepire i ne glupira. Ako se neko želi s njime posvađati ili ako ga grdi, neka kaže: “Postač sam, postač sam!”[4]
U predaji je zabilježeno: “Dvije žene postiše u vrijeme Allahovoga Poslanika, alejhisselam. Plaho ih spopadoše glad i žeđ pred istek dana da haman prekinuše post. Poručiše Muhammedu, a.s., da im dozvoli da se omrse. Alejhisselam im posla posudu i reče: Reci objema da unutra povrate ono što su pojele. Povrati jedna, pola povraće bijaše crvena krv i svježe meso. Druga Povrati to isto. Posuda se napuni. Začudiše se ljudi pa reče Poslanik, a.s.: Zapostile su onim što im je Uzvišeni Allah dozvolio, a mrsiše se onim što im je Allah Silni zabranio. Sjedile su jedna s drugom i ogovarale ljude, i evo mesa koje su tako pojele.”[5]
Treća stvar, čuvanje sluha, suzdržavanje od slušanja svake pokuđenosti jer sve što je zabranjeno govoriti zabranjeno je i slušati. Zato je Uzvišeni Allah izjednačio onoga koji sluša nevaljalo i onoga koji jede nedozvoljeno: Oni mnogo laži slušaju i rado ono što je zabranjeno jedu.[6] Trebalo bi da ih čestiti i učeni ljudi od lažna govora i zabranjena jela odvraćaju.[7] Zabranjeno je (harām) ne reagirati kada se neko ogovara: Tada ste kao i oni.[8] Zato je rekao Alejhisselam: …Obojica, i onaj koji ogovara i onaj koji sluša čine grijeh.[9]
Četvrta stvar, suzdržavanje svih ostalih organâ od griješenja, ruku i nogu od pokuđenoga i stomaka od mršenja u vrijeme za koje nismo sigurni da nije vrijeme posta. Post ne znači suzdržavanje od dozvoljene hrane a mršenje haramom (zabranjenim). Takav je postač kao osoba koja gradi kuću, a ruši grad. Halal hrana šteti ako se previše uzima, a nije štetna po sebi.
Post znači smanjenje njenoga uzimanja. Ostavljanje preobilnoga uzimanja lijekova iz straha da čovjeku ne naudi a uzimanje otrova prava je budalaština. Haram je otrov koji uništava vjerovanje. Halal je lijek koji koristi ako se malo uzima, a šteti ako se uzima mnogo. Svrha je posta smanjenje uzimanja i halala. Rekao je Alejhisselam: Koliko samo postačâ od svoga posta nemaju ništa izuzevgladi i žedi.[10] Neki tumače da su to oni koji se mrse haramom. Drugi smatraju da su to oni koji se suzdržavaju od halala a mrse se ljudskim mesom, ogovarajući, što je zabranjeno. Treći, opet, kažu da su to oni koji ne čuvaju svoje organe od grijeha.
Peta stvar, da se ne uzima prekomjerno dozvoljene hrane u vrijeme iftara, toliko da bi se napunio stomak, a nema napunjene posude, Allahu dragome, mrže od stomaka prepunjenog, halal-hranom.
Kako će post savladati Allahovoga neprijatelja i slomiti strasti kada postač tokom mršenja naknadi svu hranu koja ga je mašila po danu, štaviše, i poveća količinu jela i pića? Takav običaj ustalio se, pa se raznovrsna hrana sprema u mjesecu ramazanu i jedu se takva jela kakvih nema u drugim mjesecima.
Zna se da je cilj posta pražnjenje stomaka od hrane, slamanje strasti i jačanje duše u bogobojaznosti. Kada osoba ništa ne jede po danu, sve do večeri, pa se strasti uzburkaju i planu, a potom čovjek pojede raznovrsne pripremljene slastice i napije se, slast se još više pojača, strast ojača i dostigne mjeru koju ne bi dosegla da nema takvoga ponašanja.
Duh posta i njegova tajna jesu slabljenje snage šejtanova sredstva za vraćanje čovjeka zlu. Tako nešto može se postići isključivo smanjenjem uzimanja hrane, a to znači jesti po noći koliko bi normalno jeo da ne postiš. Ukoliko se po noći nadoknadi ono što se nije jelo po danu, post nema koristi. Čak, od edeba je i ne povećavati spavanje po danu kako bi se osjetili glad i žed, kako bi se osjetilo gubljenje snage, čime se čisti srce. To se nastavlja i po noći sve dok se čovjek ne poboji da neće moći obaviti noćni namaz i svoje virdove (redovne dobrovoljne ibadete), sve to da šejtan ne bi više kolao srcem, a što će čovjeku omogućiti da vidi nevidljive nebeske svjetove (melekut). Noć sudbine (Lejletul-kadr) označava noć u kojoj se otkriva nešto od svijeta melekutskoga, na to se misli u riječima: Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr.[11]
Pa ko prostor između svoga srca i svojih prsa ispuni sepetom hrane bit će od te noći zaklonjen. A ni onome ko se kutariše običajâ obilnoga iftarenja to neće biti dovoljno za podizanje zastora sve dok se ne oslobodi svih željâ, osim želje za Allahom, Uzvišenim, Jedinim. A početak svega toga jeste smanjenje količine hrane. O tome ćemo dosta pričati u poglavlju o jelu, ako Bog da.
Šesta stvar, da srce postača nakon iftara bude okrenuto razmišljanju, da kuca između straha (havf) i nade (redžā) jer ne zna da li mu je post kabul (prihvaćen), čime bi se ubrojio među one bliske (mukarrebūn), ili mu je post odbijen, čime bi se ubrojio među osobe Allahu Silnome mrske (memkūtūn). Ovako se treba ponašati nakon završetka svakoga oblika robovanja Bogu dragome.
Prenosi se da je Hasan b. Ebu Hasan el-Basri prošao pored nekih ljudi koji se smijaše. Na to reče: “Allah Silni i Uzvišeni učinio je mjesec ramazana bojilištem Svojih stvorenja. U njemu se stvorenja trebaju takmičiti u poslušnosti Bogu dragome, pa jedni pobjede i time dosegnu uspjeh, a drugi izgube i time odu u propast, pa se treba čuditi osobi koja se smije i igra u danu kada oni koji prednjače dobijaju, a oni koji negiraju propadaju. A Boga mi dragog, kada bi Allah Jedini digao koprenu (zastor), osoba koja čini dobra djela zaokupila bi se dobrom, a osoba koja čini zlo zaokupila bi se zlom”, tj. radost osobe kojoj je post prihvaćen odvratio bi je od igre, a tuga osobe kojoj je post odbijen spriječila bi je da se smije.
Prenosi se od el-Ahnefa b. Kajsa da mu je neko rekao da je veoma star te da će ga post još više oslabiti, na što je odgovorio: “Post razumijevam kao dugačak put. Strpiti se u poslušnosti Silnome Allahu lakše mi je nego Strpiti se u Njegovoj kazni.” Eto, to je unutranje značenje posta. A ako prigovoriš, fakihi (islamski pravnici) kažu da je ispravan post osobe koja se ograniči samo na suzdržavanje od strasti stomaka i spolnoga organa, šta je sad to?
Vidi, islamski pravnici koji se bave izvanjskom stranom Šerijata ustanovili su izvanjske uvjete s dokazima slabijim od dokazâ koje smo prethodno naveli ubrajajući ih u unutarnje uvjete, posebno gibeta i slično. Islamski pravnici ističu one obaveze koje neće teško pasti pūku (umūm), velikome broju nemarnih (gāfilūn), među njima onih koji imaju snažnu vezu s ovim svijetom.
Međutim, učenjaci koji se bave onim svijetom zaokupljeni su prihvatanjem posta, prihvatanjem koje dovodi do postizanja smjeranoga dospijeća (vusūl). Ti učenjaci shvataju da je cilj posta kićenje jednom od osobinâ Uzvišenoga Allaha osobinom samedijjeta,[12] slijeđenje melekâ u obuzdavanju strasti, koliko je to moguće, jer su meleci (anđeli) bezgriješni. Čovjek se nalazi na stupnju iznad životinje jer posjeduje svojstvo razbora koji prosvijetljava put slamanja strasti, a na stupnju ispod melekâ, jer ga strasti obuzimaju, i on se protiv njih bori.
Kad god osoba utone, preda se strastima, padne u svijet najnižih bićâ i približi se položaju životinjâ. A kad god potčini strasti, izdigne se u viši svijet, svijet illijjūn,[13] stupanj melekâ. Meleci su bliski Allahu, dželle šānuhu, pa ko ih slijedi i okiti se njihovim svojstvima bit će blizak Bogu dragome, poput melekâ. U ovome smislu, imitirajući bliske postiže se bliskost, jer bliskost ne znači blizinu mjesta već osobinâ. Ako je ovo tajna posta, po mišljenju ljudi koji zagospodariše srcima svojim i onih koji slijede ljepote srca, pa kakva je korist od odgađanja jela a potom konzumiranja svih vrstâ hrane navečer uz potpuno predavanje strastima? Ako to ima smisla, kakvo je onda značenje riječi Alejhisselama: Koliko samo ima postača koji od svoga posta imaju samo glad i žeđ! Stoga je rekao Ebū ed-Derdā: “Kako li je samo lijep san razboritih ljudi i njihovo jedenje! Kako samo svojim ponašanjem ukazuju na mahane posta budalâ. Jedna zera bogoslužja osobe koja vjeruje i Boga se dragog boji vrednija je i veća od bogoslužja veličine planine koje prakticiraju zastranjeli.”
Tako jedan od učenih kaže: “Koliko samo postača mrsi, a koliko samo mrsitelja posti!” Mrsitelj koji posti jeste osoba koja čuva svoje organe od griješenja, a jede i pije. S druge strane, postač koji mrsi osoba je koja gladuje i žedni, a organima pušta na volju.
Shvatajući značenje i tajnu posta, spoznajemo da je onaj ko se suzdržava od jela i spolnoga općenja, a mrsi raznolikim grijesima poput osobi koja pere po tri puta dijelove tijela prilikom uzimanja abdesta, što je, sa strane gledano, dobro, ali koja nije učinila ono bitnije, a to je gusul (obavezno pranje nakon spolnoga odnosa i poluciranja). Toj se osobi namaz ne prihvata. A onaj ko se mrsi hranom, a posti svojim organima od pokuđenih stvari sličan je osobi koja čini gusul – njoj se namaz prihvaća, ako Bog da, jer je zadovoljio osnovu, makar izostavio pohvalne popratne radnje. A onaj ko ispuni oboje sličan je osobi koja svaki dio tijela gusul učini, i to po tri puta. Sve je upotpunila, i osnovno i popratno. Rekao je Alejhisselam: Post je povjerenje (emānet), pa čuvajte ono što vam je povjereno![14]
Kada su objavljene Riječi Uzvišenoga: Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate,[15] Alejhisselam je stavio ruku na svoje uši i na oči i rekao: Sluh je povjereno, i vid je povjereno.[16] Ako sve ovo nije od emanetâ posta, zašto je Poslanik, a.s., preporučio da se kaže u slučaju grđenja: “Ja sam postač“, tj. zavjetovao sam se čuvati svoj jezik, pa kako onda da sebi dam slobodu da ti odgovorim? Dakle, jasno je da svaki oblik služenja Bogu dragome ima svoj zāhir (izvanjski aspekt) i svoj bātin (unutarnji aspekt), ljusku i srčiku. Ljuska ima svoje slojeve a svaki sloj ima svoje opne. Sada je na tebi izbor – da se zadovoljiš ljuskom na uštrb srčikâ, ili da se prikloniš osobama koje zavladaše srcima.
_____________________________
[1] Sura El-En`ām, 91.
[2] Hadis bilježi Hākim i ocijenjuje niz prenosilaca kao vjerodostojan, prenoseći hadis od Huzejfe.
[3] Hadis bilježi el-Ezdi, u djelu Duafā, a prenosi ga Džâbân od Enesa.
[4] Hadis bilježe el-Buhāri i Muslim, prenoseći ga od Ebū Hurejre.
[5] Hadis bilježi Ahmed, prenoseći ga od Ubejda, hizmećara Allahovoga poslanika Muhammeda, a.s. U nizu prenosilaca ima jedna nepoznata osoba (medžhȗl).
[6] Sura El-Mā’ida, 42.
[7] Sura El-Mā’ida, 63.
[8] Sura Eln-Nisa’, 140. (Na ovome mjesto odstupili smo od prijevoda rahmetli Korkuta.)
[9] Hadis je neobičan i usamljen (garib). Bilježi ga et-Taberāni, prenoseći ga od Ibn Omera, sa slabim nizom prenosilaca.
[10] Hadis bilježe en-Nesāi i Ibn Mādže , prenoseći ga od Ebū Hurejre.
[11] Sura El-Kadr, 1.
[12] “Rob je opisan kao da posti te mu je tim svojstvom (atributom) dato ime ‘postač’. Nakon što je utvrdio to svojstvo kod roba, Uzvišeni Allah oduzima mu ga i pripisuje ga Sebi. Kaže: ‘Post je Moj’, pod čime se podrazumijeva svojstvo bezvremenske samodostatnosti (sifa samedijja). Rob se odvaja od hrane. ‘Post je samo Moj makar te Ja njime opisao. Opisao sam te s određenim ograničenjem kvalifikativa ‘odvajanje’, a ne s punom transcendencijom (tenzîh) koju Moja veličanstvenost zahtijeva. Zato rekoh: ‘Naknadit ću mu to.’” Allah dragi nadoknađuje postačev post ukoliko se post poveže s Gospodarem te robu pripisuje atribut posta jer ‘Onoga Kome niko ravan nije’ (es-Samed) može primijetiti jedino onaj koji ništa tako nema. Zato je rekao Ebu Talib el-Mekki, sultan onih koji kušaše (zevk): ‘onome ko kuša na svome duhovnom putu to mu je naknada.’” Vidi: Ibn Arebi, el-Futūhāt el-Mekkijja, Darul-kutubil-ilmijja, Bejrut, tom I, str. 724.-795. (nap. prev.)
[13] ‘Illijjūn je naziv za Knjigu – brojevima ispisanu. Tumačeći kur’anske stavke koji govore o Ilijjunu, Ibn Arebi kaže: “Zbilja, u Illijjunu je knjiga čestitih, tj. svi zapisani oblici djela sreće, radosti njihovih svjetlosnih duša i dobra koja stekoše, sve se to nalazi u Illijjunu; Illijjun je nešto suprotno Sidždžinu, i po uzvišenosti i po veličanstvenosti svoga položaja, defter, bilježnica, djela dobrih osoba, kao što je rečeno: a šta je Illijjun – znadeš li ti? Knjiga – brojevima ispisana, časno mjesto pobrojanih oblika njihovih djela koje čine nebeska tijela i osnovni elementi čovjeka! Nad njom bdiju oni Allahu bliski, dakle ovo mjesto nastanjuju naročiti Allahovi odabranici, oni koji spoznaše tevhid Biti.” Ibn Arebi, Tefsir, tom II, str. 415. (nap. prev).
[14] Hadis blježi el-Harāiti u poglavlju “Mekārimul-ahlāk”, prenoseći ga od Ibn Mesūda, dobrim nizom prenosilaca (hasen).
[15] Sura En-Nisa’, 58.
[16] Hadis bilježi Ebū Dāvūd, prenoseći ga od Ebū Hurejre ali bez riječi: “Sluh je povjereno”.
Poglavlje iz knjige: IHJAU ULUMID-DIN (Oživljavanje vjerskih znanosti), Knjiga 2, Ebu Hamid El-Gazali, Izdavač: Bookline, Sarajevo, 2004. god.
