Allahov poslanik a,s, djeli milost sa svima / Rasulullah s.a.w - Spreading mercy to all

Allahov poslanik a,s,  djeli milost sa svima

Govorili smo o kvalitetima i plemenitim osobinama Allahov poslanika a,s, njegovo međudjelovanje (interakcije) angažmani sa drugima. Ovo takođe uključuje lijepo ophođenje,  mehkoću i razboritost.  Kako je poslanik a,s, posmatrao aspekt MILOSTI u svom svakodnevnom životu.  Predpostavljam da smo svi čuli za ajet iz sure Enbija 107: A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali. Ovaj ajet smo mnogo puta citirali!

Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Imran 159.

No, međutim kako bi bili u stanju da razumijemo MILOST poslanika a,s, i da bi razumili našu povezanost i vezu (odnos) sa poslanikom a,s, pojavljuje nam se pitanje: Šta se misli sa ''milost svjetovima''?

Kao plemenita osoba, Resulullah a,s, prikazuje svoju milosti kroz iskrenost svog dobrog karaktera, koji opet prikazuje ne samo u odnosima s drugim insanima, ljudima, ali i sa drugim stvorenjima oko njega!

Kako je samo lijepo to, da svako stvorenje koje je bilo u kontaktu sa poslanikom a,s, bilo u stanju da osjeti i uživa u toj MILOSTI koja je blistala iz poslanika a,s. Samo prisustvo poslanika a,s, je zračilo MILOSTI.

Kako se spominje u hadisu kog bilježi imam Ahmed i Tirmizi. Kada je poslanik a,s, preselio u Medinu, kad god bi držao hutbu bio bi naslonjen na jedan palmino stablo, sve dok ashabi nisu napravili mimber. Kada se poslanik a,s, popeo na mimber da održi hutbu, čuo je jecanje i plač da dolazi iz tog stabla, jer poslanik a,s, više nije koristio to palmino stablo, tada je poslanik a,s, sišao sa mimbere te je pomilovao pamino stablo tako da je ušutjelo. Da ga nije pomilovao osalo bi jecati i plakati do Sudnjeg Dana.

Ova priča, draga braćo, naglašava poentu da svako stvorenje koje je u interakciji s poslanikom a,s, je pod uticajem Njegove milosti i naklonosti. Postoji mnogo više priča koje nam to govore, o tome kako je poslanik a,s, širio milost i samilost prema svakom stvorenju; bilo da je to čovjek, okoliš ili životinja. Milost i naklonost koju je pokazivao ostavila je tragove i trajan utjecaj na svakog od njih.

Pogledajte ovaj hadis koji nam govori o očuvanju okoliša i prirode u svakom vremenu pa čak i u ratu! Poslanik a,s, je zabranio da se uništavaju stabla i usjevi dok je ratno stnje.

Kada bi se danas tako postupalo bila bi bolja slika islama, no, međutim cilj je da se što više iskrivi i izvitoperi slika islama, želeći time ugasiti svjetlo koje se nikad neće niti može ugasiti. Na žalost i pojedine grupe koje sebe nazivaju sljedbenicima islama i poslanika rade suprotno i samo nanose štetu.

Ovo je poslanički karakter, njegova milost u svakom pogledu, poslanik a,s, je zabranjivao ashabima da uništavaju prirodne resurse, čak kad se koristi za robovanje Allahu dž,š, prosipanje vode tokom abdesta čak i ako smo na prirodnoj tekućoj rijeci. Jedne prilike kada je poslanik a,s, vidio jednog ashaba, Sa’da r,a, kako uzima abdest i pri uzimanju abdesta je previše trošio vode, više nego mu je trebalo, upitao je, zašto previše trošiš vodu? Sa’ad reče; Zar i kad se abdest uzima ima priosipanja vode? Poslanik reče; Da, čak i ako si na rijeci!

Ovaj hadis nam govori kako je poslanik a,s, bio konstantno obazriv i kako je vodio brigu o svemu, tako da ne bi muslimani trebali uništavati one blagodati koje im je Allah dž,š, podario, kaže uzvišeni u suri Isra 27: jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.

Kada bi bolje o ovom razmislili, kako i na koji način mi trošimo blagodati, počevši od vode, hrane, itd, kako mi uzimamo abdest? Koliko mi trošimo vode, nije bitno mi imamo česme pa odvrni koliko ti želja, a i račun kad dođe nije skupo! Da li je to ispravan postupak? Koliko trošimo struje, da li gasimo svjetla ili ih ostavljamo upaljenim, pogotovo u džamiji. I mnogo je takvih primjera.

Kako je poslanik a,s, bio milostiv prema svakome, i kako je proširio tu milost prema svakome, kako je dospjela do nas, spomenut ćemo još par primjera:

U hadisu kog bilježi Imam Ebu Davud, kada je jedne prilike poslanik a,s, došao na farmu jednog ashaba, ugledao je dvije deve, jedna od deva je zaplakala kad je vidila poslanika a,s. Poslanika,s, reče; Ko je gazda ovih deva? Dođe jedan mladić i reče; To su moje deve o Allahov poslaniče! Poslanik a,s, reče; Zar se ne bojiš Allaha? Zaista mi je se deva požalila i rekla mi je da si je ostavio gladnu i da si je prisilio da radi konstantno.

Poslanik a,s, je savjetovao čak kad se kolje životinja da se sa njom postupi nježno i da se zakolje na najbolji i lakši način! Poslanik a,s, nam daje etičke smjernice kako se postupa sa životinjom. Jedne prilike poslanik a,s, je vidio jednog od ashaba kako je nogom stao na vrat životinje i oštrio je nož, kad je poslanik a,s, vidio taj prizor, rekao je: Zašto nisi naoštrio svoj nož, prije!? Ili si u planu da je ubiješ dva puta? Imam Tirmizi.

Kad ovo vidimo i današnje sekte koje sebe proglašavaju hilafetom kako  i na koji način muče ljude, treba se zapitati da li su oni pravi muslimani i da li imaju imalo imana! Nije to praksa poslanika, ako je preporučivai i naređivao da se lijepo postupi sa životinjom, onda vidimo da je to i ti postupci daleko daleko od islama i sunneta poslanika a,s.

Ovo je stvarna slika koju je poslanik a,s, predstavljao i koju je prenio na svoje ashabe i na sljedbenike dina i imana, zato je on ''MILOST SVJETOVIMA'', šta mi možemo vidjeti danas kako i na koji način oni koji izjavljuju da su muslimani i da slijede poslanika, ako uzmemo samo ovo danas, uvidjet ćemo da je to smicalica i prikazivanje islama na negativan način.

Želeći svojim postupcima ugasiti svjetlo imana i vjerovanja, razne sekte i pokreti koji danas izjavljuju da su sljedbenici islama, Kur'ana i poslanika Muhammeda a,s, samo su piuni koji rade za svog mastera Dedžala.

Molim Allaha dž,š, da nam pomogne da razumijemo islam i da ga praktikujemo, molim Allaha da nas spasi smutnji i da nam učvrsti korake na putu istine Amin ja rabbel Alemin.

Ko su zagovornici selefizma? Kako oni (ne) razumiju propise islama!

Ko su zagovornici selefizma? Kako oni (ne) razumiju propise islama! 

(Razmišljao sam o nastaloj situaciji u bosni pa i šire te nađoh odgovor učenjaka, Imam Muhammed El-Gazaliija što je puno bolje nego da sam ja lično pisao, jer ne bih uspio dati možda dobar i konkretan odgovor, ovo je odgovor današnjih takozvani selefija koji tumače islam na svoj sobvstveni način, zaista opisuje pravu sliku i daje pravi odgovor, nije ovo ništa novo i prije se ulema bavila sa ovakvim ispadima.) (imamsedin)

Imam Muhammed El-Gazali

Obnovi islamskog života u ovo naše vrijeme prijete mnogi neprijatelji, ali je čudno da mu je najopasniji neprijatelj jedna vrsta religijskog razmišljanja zaodjenuta odjećom selefizma, a riječ je o ljudima koji su najudaljeniji svojom praksom od selefa/prvih naraštaja, riječ je o zagovaračima selefizma, a ne ispravnim selefijama.

Voljeti prve naraštaje muslimana je suština vjere, a mrziti ih je licemjerstvo. Oni su stubovi naše civilizacije, znamenja naše poslanice, stoga bi i mi morali njih za uzore da uzmemo i da ih branimo od svega što doprinosi lošem mišljenju o njima.

Jedne prilike tako pričao sam o nekoj temi bez da ciljam nešto konkretno ili nekog, na sijelu je bio čovjek po vanjskom izgledu selefija. Pričajući preko jezika mi je prešla dvosmislena riječ, nisam sa njom ništa naročito imao za cilj. Okrenuo sam se, kad ono čovjek u sebi nagađa kuda moje misli plove, i očekuje da ću tu i tamo posrnuti, naoštrio zube i pripremio se da ujeda. Međutim govor je otišao u sasvim drugom pravcu, osjetio sam da se čovjek osjeća ozlojađeno jer sam mu izmakao ugrizu.

Rekoh mu: Čovječe! Reče: Šta želite? Rekoh: Vidio sam te da si se naoštrio da se svađaš. A zatim je Allah vjernike kutarisao borbe…
Reče: jesam, imao sam osjećaj da ćeš reći nešto sa čime se ja ne slažem.
Rekoh mu: Vi ste ljudi koji samo love druge da pogriješe, pa da ga pojedete, pa kada vas mimoiđe nešto od toga osjećate se žalosnim. Nije to prijatelju moral vjernika. Prvi vama je skupina negativnih svojstava od izazivanja drugih, inata, mržnje traženja mahana kod nedužnih, a sve je to neprihvatljivo u našoj vjeri.
Reče: Mi branimo sunnet i borimo se protiv novotarija, a ljudi ne žele da slijede osim novotarije, a ono za što nas optužuju nije tačno.
Rekoh: Nije to baš tako, vi napadate pravne škole, obezvrjeđujete imame, ostavljate duboke podjele među ljudima u ime selefizma, ispravnog znanja, dok se ispravno znanje ne kreće ovom putanjom
Reče: Mi odbijamo slijediti mezhebe i ljude podučavamo da direktno uzimaju iz Kur’ana i sunneta, a da li se ti tome protiviš? 
Rekoh mu: Musliman ne odbija rad po Kur’anu i sunnetu, ali je vaša percepcija da mezhebi i pravne škole crpe učenja od nekuda drugo izvan Kur’ana i sunneta pogrešno. Učenjaci mogu da vode polemiku o nekim pitanjima i međusobno razmjenjuju znanje o hadisima i da izvode one propise na kojima im se srce smiri. Ali sve u okviru ljubavi i bratstva i davanja prednosti istini nad lažima. Pravnici četiri velike pravne škole, najbolji su primjer slijeđenja Kur’ana i sunneta, musliman ne zaslužuje da bude pokuđen zbog slijeđenja bilo kojeg od njih, kao što vas niko ne napada zbog slijeđenja Albanija ili Ševkanija i San’anija…
Reče: To je upravo ono što mi tvrdimo.
Rekoh: Ne, vi smatrate vaša mišljenja koja u kojima slijedite neku osobu, da je to jedina istina. Zatim pokrećete rat protiv onoga ko se sa vama ne slaže smatrajući ga da je napustio rad po sunnetu. Kao da se sav sunnet sveo na vaša mišljenja, a drugi u njemu nemaju udjela.
Želim da naučite da idžtihad u fikhu bio ispravan ili pogrešan ipak nosi u sebi sevab za učenjaka koji se trudio. I da ovakve stvari ne zavrjeđuju neprijateljstvo i mržnju. Kada bi se i složili da su vaša mišljenja ispravna, onaj ko se sa vama razišao nije uskraćen Božje nagrade! Zbog čega onda nastojite da ga u neugodnu situaciju dovedete ili da ga isključite iz pojma onih koji slijede selef. Kako bi pojam selefizma ( slijeđenja prvih naraštaja ) ostao kao vaš monopol?
Moje mišljenje je da ste vi u moralnoj, a ne znanstvenoj krizi, stoga vam je preče da pred Allahom budete ponizni i da svoje nijjete pred njim očistite i sa braćom muslimanima se zbližite i da o njima imate lijepo mišljenje.
Ukoliko se sa mnom složite, drugi imaju pravo da se ne slažu, ali nema mjesta ratu, niti udaranju, a razilaženje u fikhskim ograncima ne predstavlja smetnju. Grijeh leži u frakcijskoj uskogrudnosti. Islamski svijet je širok, neke pravne škole koje na nekim mjestima ne uspijevaju, imaju za to prilike na drugim mjestima. Neki koji stagniraju u određeno vrijeme, cvijetaju u neko drugo.

إن زعيم السلفية الأسبق في مصر الشيخ حامد الفقي حلف بالله أن أبا حنيفة كافر و لا يزال رجال ممن سمعوا اليمين الفاجرة أحياء و قد نددت أنا في كتاب لي محاضرة ألقيت في حي الزيتون بالقاهرة تحت عنوان: ( أبو حامد الغزالي الكافر ) و المكان الذي قيلت فيه هو مقر السلفية!! و الطلبة السلفيون هنا – في جامعة الأمير عبد القادر الجزائري – يقولون عن مالك بن أنس: إنه يفضل عمل أهل المدينة على حديث رسو ل الله …

„Sjećam se jednog od predvodnika selefija u Egiptu, šejha Hamida el Fiqija kako se Allahom klete da je Ebu Hanife nevjernik, a ljudi koji su slušali ovu grješnu zakletvu još uvijek su živi. Ja sam glasno prozvao u jednoj od svojih knjiga predavanje u kvartu Zaytune u Kairu pod nazivom: Ebu Hanife je nevjernik! A mjesto na kome je rečeno je skupljalište selefija!!! Dok opet studenti selefije ovdje na univerzitetu Abdul Kadir el Džezairi kažu za Malika ibn Enesa da je davao prednost postupcima stanovnika Medine nad Poslanikovim hadisima. Rekao sam im: To je laž. Malik r.a. smatra kako su postupci stanovnika Medine u njegovo vrijeme bolji pokazatelj Poslanikova sunneta nego ahad hadisi ( hadisi koje prenose pojedinci ) u kojima je jedan prenosilac možda upamtio, možda zaboravio, možda ispravno prenio, možda pogriješio.
Ovo bolesno promišljanje koje samo neprijateljstvo pobuđuje, ne daje rezultate, osim da još više podijeli ionako podgrijan ummet, sa još većim ranama, a umišljanje da je to put prvih naraštaja samo je još veća laž i smjelost.

Primijetio sam tri loša rezultata koja dolaze od ovakvog znanja.

• Prvi: Da neki studenti koji nisu u stanju da analiziraju sintaksu jedne rečenice na arapskom jeziku, govore za Imame predvodnike pravnih škola: Mi smo ljudi, a i oni su ljudi. Rekoh: Englezi se tako ne odnose tako neučtivo prema Margaret Thatcher. Gdje ovakvo ponašanje od hadisa u kojem Poslanik s.a.v.a. kaže:

ليس منا من لم يوقر كبيرنا و يرحم صغيرنا ، و يعرف لاعامنا حقه

„Nije od nas onaj ko ne poštuje našeg starijeg i nema milosti prema našem mlađem i ne daje našem učenjaku njegovo pravo“.

• Druga loša slika jeste: da skupina ljudi koja se bavi fizičkim poslovima ili zemljoradnjom pretjerano se posvetila svome poslu ili znanju, s druge strane ovi ljudi su sveli svoju religioznost na kratku odjeću, neurednu bradu, nošenje štapa ponekad, i nošenje turbana sa repom pozadi, e tada je sunnet uspostavljen.
• Treća stvar koju sam primijetio jeste jako opasna, moćnici istoka i zapada, budni su spram islama, vješti u gašenju njegova buđenja. Oni se jako trude da istaknu ekstremne skupine, ali žmire nad njihovim aktivnostima, jer su te aktivnosti ružna slika za islam, protiv njega u cijelosti, rušenje njegova jedinstva i prilika da se zabilježi raskol. Stoga se oni bore protiv umjerenog islama ili ispravnog islama, proganjaju njegove misionare dok ove ekstreme ostavljaju da šire smutnje, pokreću ratove iznova unutar jedne zemlje i tako presuđuju islamu i muslimanima u budućnosti. U ovome leži tajna njihovog širenja po Aziji i Africi.

إنهم لو نجحوا – قضوا على الإسلام في مهده بقصورهم العقلي ، فاليتركوا لتحقيق ذلك !!

„Oni kada bi uspjeli dokrajčili bi islam zbog svoje kratke pameti, pa ih onda ostavite da to i ostvare“!!!

Preči ću sada preko govora o fikhu, da bih se osvrnuo na još goru temu!  Tvrdio sam i predavao kako je utemeljeno raditi u poglavljima fikha i obredoslovlja oslanjajući se na ahad hadise ( svi hadisi koji nisu preneseni onim stupnjem vjerodostojnosti kojima je prenesen Kur’an )  koji imaju statut relativne autentičnosti ili prevladavajuće autentičnosti…

Učenik me onda upita: A da li se po nečemu relativnom može raditi? Rekoh, razmisli o Božjim riječima:

فَإِن طَلَّقَهَا فَلاَ تَحِلُّ لَهُ مِن بَعْدُ حَتَّىَ تَنكِحَ زَوْجاً غَيْرَهُ فَإِن طَلَّقَهَا فَلاَ جُنَاحَ عَلَيْهِمَا أَن يَتَرَاجَعَا إِن ظَنَّا أَن يُقِيمَا حُدُودَ اللّهِ

A ako je opet pusti,( tj. treće puštanje ) onda mu se ne može vratiti što se neće za drugoga muža udati. “Pa ako je ovaj pusti, onda njima dvoma nije grijeh da se jedno drugome vrate, ako misle da će Allahove propise izvršavati“. ( Sura El Beqare 230. ajet )
Ljudi i ono kako oni međusobno uređuju život uglavnom se gradi na propisima koji kod njih imaju prevladavajuće mišljenje, pa se ahad hadisi primjenjuju u krvnim vezama i imecima, časti, na ovim temeljima…
Dok se temelji vjerovanja i stubovi imana izvode iz samo onih tekstova koji kategorično na nešto upućuju, koji su kategorično vjerodostojni/autentični/potvrđeni, a na ovakvom stanovištu je većina predvodnika u ovoj vjeri.

قال الطالب – وهو السلفي كما ظهر لي – حديث الآحاد مصدر للإعتقاد! قلت محاولا الإختصار – : ليس في ديننا عقائد تقوم على حديث آحاد! و عقائدنا كلها ثابتة بأدلة قاطعة ، و لا داعي للجدال!

قال الطالب: عقيدة القدم ثبتبت بحديث آحاد! فرددتُ كلمة الطالب بضيق شديد و غاظني منه أن يستأنف كلامه قائلا: في رواية أخرى ذكرت كلمة رجل بدل كلمة قدم.

قلت: تعنون أن نثبت أن لله رجلا ؟ و نعد ذلك من عقائد الإسلام التي نلزم الناس بها ؟ قال : نعم ، و ذاك رأي سلف الأمة…! قلت ما أجرأكم على الإفتراء ! إن سلف الأمة لا تعلم شيئا عن هذه الرجل ، و لا سمع داع إلى الإسلام يكلف الناس أن يؤمنوا بها …

Učenik reče – selefija koliko sam primijetio- ahad hadisi ( hadisi koje prenose pojedinci ) izvori su islamskog vjerovanja! Rekoh pokušavajući da skratim temu: U našoj vjeri nema Istina koje se temelje na predajama pojedinaca! Naša sva vjerovanja utemeljena su na argumentima kategorično potvrđenim sa izvora. Nema potrebe da polemišemo.
Reče učenik: Vjerovanje u Božja stopala/el Kidem, jeste vjerovanje koje je proizašlo iz ahad hadisa.
Ponovio sam njegove riječi, a jako su mi zasmetale i osjetio sam srdžbu kada je nastavio da govori: „U drugoj predaji spomenut je termin „noga“, umjesto termina „stopala“.
Rekoh: Želite da Allahu potvrdim da ima noge? I da to smatram sastavnim dijelom islamskog vjerovanja koje vjernike obvezuje?
Reče: Da, to je bio stav prvih narašraja/selefa…!
Rekoh: Koliko ste samo smjeli na Boga potvarati ono što ne znate. Prvi naraštaji muslimana ne znaju ništa o toj tvojoj nozi, niti je kad ko imao priliku čuti nekog islamskog misionara da ljude opterećuje vjerovanjem u Božje noge…

Temelj ove cijele priče spominje Kurtubi u svome komentaru Kur’ana u sasvim jasnom kontekstu. On tamo kaže: U Muslimovom sahihu, Buhariji i kod Tirmizija! Od Enesa ibn Malika od Poslanika s.a.v.a. da je rekao: “U džehennem će neprestano biti bacane skupine, a on će govoriti: Ima li još? Sve dok Vlasnik svake moči u nju ne stavi „kidemehu“, a zatim će džehennemska vatra se smotati
( tj. progutat će one u njoj i prestati  pitati: ima li još ) i reći će: Dosta! Dosta! Tvoje Ti moći i plemenitosti. A u džennetu će neprestano ostati velika praznina sve dok Allah ne stvori za njega  posebna stvorenja i nastani ih u ostatku dženneta! Ovo je Muslimov rivajet.
U drugoj predaji od Ebu Hurejre se prenosi:
„A što se tiče vatre ona se neće napuniti dok Allah u nju ne stavi „Radžulehu“ i kaže joj: Dosta, dosta, tada će se ispuniti i smotati, a Allah nikome od svojih stvorenja neće nepravdu učiniti, a što se tiče dženneta, Allah će za njega posebna nova stvorenja stvoriti“.
Rekli su naši učenjaci, Allah da im se smiluje ( Kurtubijeve riječi): Što se tiče značenja riječi el Kidem, to su oni koje će Allah predati vatri ( jukadimuhumunnar, riječ el kidem ili el kadem u ar. znači stopalo, a može značiti i ono što se servira, daje, stavlja ispred, tako da i sa strane samog arapskog jezika ne mogu za ovu predaju koja nije mutevatir/kategorično potvrđena od Poslanika, eksplicitno braniti ovo nakaradno shvatanje o.p. ). – nastavlja Imam Kurtubi: Jer je u njegovom znanju prethodilo da će ovi ljudi završiti u vatri, jednako tako i riječ er-Redžl može da znači veliki broj ljudi ili nečega drugoga. U arapskom se kaže:

رأيت رجلا من الناس و رِجلا من الجراد

„Vidio sam bujicu/masu/gomilu ljudi, vido sam horde/redžlan skakavaca“
Pjesnik veli:

( فمر بنا رجل من الناس و انزوى … إليهم من الحي اليمانيين أرجل )

 ( قبائل من لخم و عك و حمير على … ابني نزار بالعداوة أحفل )

„Pokraj nas prođe skupina ljudi ( redžlun mine nas ) i nestade … a za njima Jemenskog kvarta ljudine… plemena iz Lahkama, Ukla i Himjera puni mržnje spram dva sina iz Nezara“.
Ovo značenje pojašnjava i ono što se prenosi od Ibn Mes’uda gdje stoji da je rekao: “U vatri nema kuće, niti lanaca, niti malja, niti kovčega, a da na istom nije napisano ime njegovog stanovnika. Svaki džehennemski čuvar čeka svoga gosta čije ime i svojstva znade, pa kada svaki od njih  ispuni ono što mu je naređeno i ono što čeka, i ne ostane niko, reći će čuvari džehennema: Stani, stani, dosta nam je! Učinili smo dosta, a i dosta nam je. Tada će se džehennem obaviti oko onih koji su u njemu i zatvoriti će se jer neće više ostati niko da čeka“.
Ovdje vidimo kako se skupina koja čeka presudu naziva pojmovima er-Redžl i el Kiedem, a ovakvom tumačenju u prilog idu Poslanikove riječi u istom hadisu: „A i u džennetu će neprestano biti praznina sve dok Allah ne stvori za njega dio stvorenja, i tako ih nastani u onome što je ostalo od dženneta“.
Imam Kurtubi je ovo značenje još bolje pojasnio u svojoj knjizi o Božjim atributima zvanoj el Esma’ ve Sifat koja dio opširnijeg djela El esna’, pa neka je hvaljen Allah.
Nadr ibn Šumejl veli tumačeći Poslanikove riječi:

حتى يضع الجبار فيها قدمه

„Sve dok Silni ne stavi u nju ( vatru ) kademehu( može značiti i nešto što je prethodilo)“. – To jeste one ljude za koje je on od iskona znao da će biti stanovnici džehennema.
( Pitam ove- Gazali se obraća ): Gdje su ovdje stopala ( el kidem ) koja služe za hodanje u ovom jasnom kontekstu. Vjerovanje se ne izmišlja i tvori na ovako smiješan način. Čuj vjerovanje u Božju nogu!! Šta je s vama?

Rekoh mu: Temelji islamskog vjerovanja crpe svoj nauk iz kategorično potvrđenih i kategorično jasnih tekstova koji ne ostavljaju prostora za neko drugo tumačenje…

و إذا كان الأحناف يرون أن خبر الواحد لا يثبت فريضة في الفروع العلمية ، لأن الفرض عندهم يثبت بدليل القطعي لا شبهة فيه ، فكيف نتصور نحن إثباته لعقيدة يكفر منكرها ؟

و لكن الطالب السلفي قال : إن القرطبيَّ أشعري المذهب ، و إنه أحد المفسرين الجانحين إلى التأويل ، و هو يشبه الرازي و الغزالي ، و إنهم جميعا مبتدعة لا يؤخذ الإسلام منهم …

و علمت أن الغلام مملوءٌ بالجهالة ، و أنه – مثل غيره من أدعياء السلفية لا تصلح الأرض معهم و لا بهم…

Ako učenjaci hanefijske pravne škole smatraju da predaja koju prenosi jedan ili više a koja nije kategorična, sama po sebi nije dovoljna da bi nešto bilo stroga vjerska dužnost u ograncima vjere ( fikhu ), jer neki propis kod njih postaje farzom samo sa kategoričnim dokazom u koji nema sumnje, kako mi mislimo sa istim ( nekategoričnim argumentima ) potvrditi temelje vjerovanja koje ako neko zaniječe napustio je islam?
Međutim učenik selefija mi odgovori slijedeće: „Kurtubi je eš’arijskog pravca, on je jedan od komentatora Kur’ana koji naginju interpretaciji (tumačenju sličnih fraza u duhu arapske metafore o.p.), on je sličan Raziju i Gazaliju, a oni su svi novotari, od njih se islam ne uči…
Tada vidjeh da je dečko skladište neznanja, i da sa njim i njemu sličnim koji zagovaraju slijeđenje prvih naraštaja, nema dobra za muslimansku zemlju, niti se u dobro mogu iskoristiti…

Preuzeto iz Knjige savremnog islamskog autoriteta Muhameda el Gazalija, preselio1996. g.

Predaja selama u hanefijskom mezhebu

Predaja selama u hanefijskom mezhebu

Pitanje:

Esselamu alejkum,

Da li će muktedije u hanefijskom mezhebu predati selam istovremeno kao i imam ili će to učiniti nakon imamove predaje selama?

Odgovor:

Esselamu alejkum!

Onako kako se kod nas, u našim džematima predaje selam u skladu je s hanefijskim mezhebom. Selam se predaje odmah čim i imam, tj. ne čeka se da imam preda selam na obje strane.

Izvor: rijaset.ba

Ne može se porediti naše i Allahovo vrijeme

Ne može se porediti naše i Allahovo vrijeme

Časni Kur’an na dva mjesta (sure Hadždž i Sedžda) kaže da je jedan dan kod Allaha koliko 1000 godina po našem računanju. U suri Mearidž stoji da je jedan dan kod Allaha koliko 50.000 godina po našem računanju.

Generalno, ovi ajeti znače da je vrijeme kod Allaha neuporedivo sa zemaljskim vremenom. Primjeri koji su navedeni su 50.000 zemaljskih godina. Drugim riječima, jedan dan (period) kod Allaha traje veoma, veoma dugo, prema našem računanju.

Zabluda: Kur’an na jednom mjestu kaže da jedan dan kod Allaha traje koliko 1000 naših godina, a na drugom mjestu kaže da je jedan dan kod Njega koliko 50.000 naših godina. Ovo je očigledna kontradikcija!

Jeum znači period, epoha

Arapska riječ koja se u svim ovim ajetima koristi je jeum, što osim značenja dan ima i značenje epoha, veoma dug vremenski period. Ako riječ jeum ispravno prevedete, neće biti nikakve konfuzije. Evo tih ajeta:

7. a) Sura El-Hadždž, 47. ajet:

Oni od tebe traže da ih kazna što prije stigne, i Allah će ispuniti prijetnju Svoju; a samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vašem računanju.

Kada su nevjernici požurivali kaznu kojom im se prijeti, Kur’an im je odgovorio da će Allah ispuniti Svoju prijetnju. Jedan dan kod Allaha traje koliko hiljadu godina po zemaljskom računanju.

5. b) Sura Es-Sedžda, 5. ajet:

On upravlja svima, od neba do Zemlje, a onda se sve to Njemu vraća u danu koji, prema vašem računanju vremena, hiljadu godina traje.

Ovaj ajet nam kazuje da se sva djela vraćaju Allahu u periodu koji traje hiljadu godina prema našem shvatanju i računanju vremena.

4. c) Sura El-Me’aridž, 4. ajet:

K Njemu se penju meleki i Džibril u danu koji pedeset hiljada godina traje…

Ovaj ajet je kristalno jasan! Meleki i Džibril se uzdižu ka Allahu u vremenskom periodu koji traje 50.000 godina.

Period trajanja dva različita posla ne mora biti isti. Na primjer, ako kažem da mi do destinacije A treba sahat vremena putovanja, a do destinacije B 50 sahata, ove dvije tvrdnje ni po čemu nisu kontradiktorne. Navedeni kur’anski ajeti ne samo da nisu kontradiktorni jedni drugima već su u savršenom skladu s potvrđenim naučnim činjenicama.

Autor: Dr. Zakir Naik.

Kako pobijediti “vehabizam”?

 

Dr. Ahmet Alibašić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu napisao je 2006. godine izvrsnu analizu o problemu “vehabizma” u BiH. Spomenuta analiza objavljena je u Prpeorodu. Analiza dr. Alibašića i danas je aktuelna. Nažalost, iako ova analiza sadrži odličan recept za rješenje problema “vehabizma” u BiH, Islamska zajednica i ostali segmenti našeg društva nisu uradili ništa, zato je situacija danas još gora. Zbog toga smo odlučili da ponovo ponudimo svima nama izvrsni recept dr. Ahmeta Alibašića: “Kako pobijediti “vehabizam”?

Kako pobijediti “vehabizam”?

Naša javnost u posljednje vrijeme intenzivno je zaokupljena raspravom o ‘vehabizmu’. Način na koji se ona uglavnom vodi mnoge odvraća od uzimanja učešća u njoj. Tekst profesora Fikreta Karčića o islamskoj tradiciji Bošnjaka, objavljen u Preporodu od 1. decembra 2006. predstavlja jedan drugačiji, konstruktivan pristup ovom pitanju. U nadi da će doprinijeti takvom pristupu prije svega unutar Islamske zajednice ovdje iznosim nekoliko razmišljanja o ovoj temi.

Prvo: Definirajmo “vehabizam” i ponudimo svoje rješenje

Iako se rasprave o vehabizmu u nas vode već neko vrijeme, a u cilju odbrane, “bosanskog islama”, još niko nije pokušao definirati “vehabizam”. Tako je jedino moguće da se “vehabizam” u nas koristi kao etiketa za sve što je vjerski drugačije, a nama neprihvatljivo.

Zato ovdje ustrajavam na korištenju ovog termina pod navodnicima. Prije rata je prof. Enes Karić objavio odličan tekst o islamskom fundamentalizmu Prokrustove postelje. Taj tekst nije mnogo izgubio na aktuelnosti. Samo pojam “fundamentalizam” treba zamjeniti “vehabizmom” pa da imamo antologijski tekst “vehabizam Prokrustove postelje”.

Ova definicija je važna, jer bi nam pomogla da vidimo u čemu je zapravo problem. Kad jednom pokušamo definirati “vehabizam”, kao što smo, evo, počeli definirati “islamsku tradiciju Bošnjaka” tek ćemo onda uvidjeti koliko je zapravo kompleksan fenomen o kome govorimo i koliko je uopšte ovaj termin odgovarajući. Ustvari, neki će biti dobrano iznenađeni činjenicom da ni sami nisu baš tako revnosni “bosanski muslimani”, a neki će primjetiti i elemente vehabizma u svom manifestiranju vjere jer, primjerice, spajaju namaze na putu, neklanjaju 20 rekata teravije, nisu zvali lokalnog imama da im prouči mevlud kad su uselili u novi stan, ne sjede u džematu dok mujezin ne završi sa zikrom, ne klanjaju šesnaest rekata džume-namaza, nisu baš maturidije u akaidu, itd. Zato je dobro da smo u IZ počeli da pravimo razliku među ljudima koji su etiketirani kao “vehabije”, a još je važnije da su i oni sami počeli glasno da govore šta misle o onima koji šire govor mržnje i koriste nasilje u nametanju svojih drugačijih stavova. A to bi trebala biti crvena crta i lakmus test za prihvatljivost ideja i pokreta u BH društvu. Nadati se da ćemo na kraju procesa identificirati one koji su stvarno problem. Kad bolje upoznamo skupine koje obično nazivamo “vehabijama” shvatamo da postoje velike razlike među njima i da stvarnu opasnost za naše društvo predstavlja samo mali broj ekstremista. To ne znači da oni ne mogu napraviti mnogo štete, posebno one medijske. IZ takve osobe i grupe može pokušati odvratiti od njihovih ideja, a javnost upozoriti na njih. Više od toga teško da može.

Drugo: “vehabizam” nije ozbiljna prijetnja Islamskoj zajednici i islamu u BiH

“Vehabije” danas nisu prijetnja jer: 1) IZ nije nikada bila jača nego danas: ni kadrovski, ni institucionalno, ni finansijski, 2) “vehabizam” je svoj vrhunac u BiH doživio između 1996. i 2000. i ko je pratio aktivnosti “vehabija” tad znaju da su oni od tada značajno umanjene, 3) radikalni vjerski stavovi ne mogu izdržati test vremena u slobodnom društvu u smislu da postanu glavni tok islamske prakse. To je temeljno uvjerenje sunnija.

Treće: Gdje su “bosanski muslimani”?

Ako “vehabije” nisu ozbiljna unutarnja prijetnja islamu u BiH to ne znači da je nema. Čini se da najveća opasnost po naše džamije i džemate dolazi od sterilizanog, formaliziranog, denormativiziranog islama svedenog na kulturu i običaje naših dragih deda i nena, slobodne aktivnosti i koncerte; islama kojeg ne odgovara na unutarnji nemir i zapitanost mladih i starih u BiH. Svi koji misle da ima puno “vehabija” prave zamjenu teza. To je zapravo privid: nema puno “vehabija” u našim džamijama, već ima malo “bosanskih muslimana”, pa onda ono malo “vehabija” čine 80% džemata, a zapravo ih je svega pet – šest. Pravo pitanje nije otkud ovoliko “vehabija”?, nego gdje su nam “bosanski muslimani”? 

Četvrto: kako su “vehabije” “uspjele”?

Ako mislimo da su “vehabije” uspjele onda trebamo postaviti ključno pitanje: zašto i kako su “uspjeli”? Svaka analiza će pokazati da svoj relativni uspjeh “vehabije” imaju zahvaliti dijelom svojoj organiziranosti, gorljivosti i, jedno vrijeme, finansijama. Ali, ništa od toga nije značajno koliko vakuum i slobodni prostor koji smo im mi u IZ prepustili da osvoje. Prirodno je da na slobodnom tržištu ideja različite snage pokušaju osvojiti svaki centimetar slobodnog prostora. (Jednim dijelom, pojava “vehabija” je i posljedica otvaranja BiH i njenog uključivanja u globalne tokove svake vrste, ali o tome drugom prilikom). Zbog gore rečenog, najbolja strategija protiv “vehabizma” jeste razvijanje autentične islamske misli i veći angažman u radu sa omladinom i drugim relativno zapostavljenim ciljnim grupama muslimana. To, između ostalog, znači tumačenje Kur’ana i Sunneta u skladu sa nekom definiranom islamskom metodologijom, a ne neargumentovano, dogmatsko i slijepo uzimanje prakse za normu. Otuda je važno da konačno dobijemo više referentnih djela iz usluli fikha na bosanskom jeziku. Samo autentična islamska misao može misaono poraziti “vehabizam”. To ne mogu učiniti nikakvi “ideološki pouzdani” niti “ideologijski zreli” tekstovi, ma šta to značilo. IZ neko vrijeme može svojim odlukama čuvati taj prostor za sebe, ali ne dugo. U nas postoji sklonost, valjda po inerciji, da se djeluje restriktivno i represivno, a takvo djelovanje nerijetko ima efekat bumeranga. Ovo je demokratsko društvo gdje se pobjeđuje radom i kvalitetom, a ne zabranama. S represivnim mjerama treba biti oprezan i zato što one mogu odvesti u radikalizaciju ukoliko “vehabizam” ne bude intelektualno poražen i delegitimiziran.

Uradi li Islamska zajednica svoj posao kako valja ona se ne treba bojati nikakvog, pa ni “vehabijskog” pokreta. Mnogo veća opasnost po “bosanski islam” je sadašnji odnos nekih od nas prema našim obavezama i misiji. Nema bojazni da će “vehabije” preuzeti naše džamije, ali zato postoji realna opasnost da naše džamije koje smo ustavom, rezolucijama i drugim aktima “zaštitili” od “vehabija” i drugih ostanu prazne poput nekih zapadnoevropskih crkava, jer u njima nismo ponudili odgovore na istinske izazove i prijetnje našega modernog, postmodernog, tranzicionog, postratnog i kakvog sve ne društva koje karakterišu između agnosticizam, materijalizam, hedonizam, konzumerizam, apatija, društvena nepravda, korupcija, i sl. Ekskluzivitet u upravljanju velikim dijelom islamskih poslova koji smo sebi i zakonski priskrbili ima svoje prednosti, ali on sa sobom nosi i odgovornost. Kao što Elektroprivreda svog monopola ima obavezu da svakom domaćinstvu omogući da ima struju, tako i IZ ima obavezu da ponudi odgovore na sva pitanja i duhovne potrebe muslimana i zainteresiranih drugih građana BiH. Također, pomenuti ekskluzivitet od nas zahtijeva posebnu budnost i odgovornost u smislu da imamo sisteme interne kontrole svake vrste – od finansijske do misionarske – jer, evo, ne želimo konkurenciju i kontrolu iz vana. Zvučiće kao kritizerstvo, ali mora se reći da je krajnje vrijeme da IZ konačno ustanovi dobar program rada sa omladinom, da sama počne ili pomogne program rada sa ženama da umjesto kritiziranja ovog ili onog radija osnuje svoj, da ubrza razvoj i osavremenjivanje nastave u mektebima i škola, da podigne nivo kvaliteta nastave na svim svojim obrazovnim ustanovama posebno visokoškolskim, da poboljša kvalitet svojih publikacija, da ojača Vjersko-prosvjetnu službu (koja u ovom trenutku ima manje uposlenika nego prosječna katedra na FIN-u), i sl. Uradimo li to, “vehabizam”, ako je ono što se govori, će ostati jedna fusnota u historiji islama u BiH. Ništa više.

Peto: Povedimo dijalog sa tim momcima?

Pretpostavimo za trenutak da su “vehabije” opasne i zastranile u vjeri kako se govori taktika koja se obično sugerira u “borbi” protiv njih je, uvjeren sam, pogrešna, neučinkovita, i nije u skladu sa islamskom tradicijom u kojoj je ulema vrlo uspješno vodila dijalog sa takvima od Ibn Abbasa do savremene uleme u Egiptu. IZ ima kadrove koji mogu islamski utemeljeno dijalogizirati sa “vehabijama”. Tužno je što se umjesto takvog razgovora svađamo ili ispovjedamo po medijima kojima je prvi cilj tiraž. Ne možemo na “vehabijska” tumačenja izvora islama i praksu odgovarati ismijavanjem brade i njenim poređenjem sa četničkim obilježjima, ismijavanjem njihove odjeće, potpunim nijekanjem prisustva nikaba u ranijoj bosanskoj praksi i sl. “vehabijskom” tumačenju islama treba odgovoriti tumačenjem koje će ponuditi islam kakav mislimo da je Bog htio da ga živimo na ovim prostorima u ovom vremenu, kao što npr. dr. Tarik Ramadan čini. Mi svoju praksu trebamo utemeljiti u islamskim izvorima koristeći neku od priznatih metoda islamske teorije spoznaje ili islamskog prava. Tako shvaćen “vehabizam” može da bude katalizator nove faze i bržeg razvoja naše islamske misli koja u mnogim aspektima kaska za našom praksom. Mi smo došli u situaciju da za mnoge stvari koje u praksi prihvatamo kao islamski prihvatljive nemamo islamsko obrazloženje. Od takve nove misli koristi nećemo imati samo mi već i muslimani u drugim djelovima svijeta jer će razumijeti našu argumentaciju i razloge naših postupaka. Oni to žele i s nadom gledaju u Sarajevo. Ali neće dugo ako im uskoro nešto ne ponudimo. Zato ono što pišemo i govorimo mora biti prevodivo makar na arapski i engleski jezik. Nije dovoljno kazati: rekao prof. Đozo već moramo iznijeti njegove argumente u terminima koje muslimani Evrope i svijeta razumiju. Pitanje je, dakle: mogu li, naprimjer, studenti FIN-a koje školujemo argumentirano pobiti “vehabijska” i ponuditi našim muslimanima druga tumačenja ajeta i hadisa? I još važnije, mogu li oni našim mladima ponuditi alternativu? Je li moguće da je naš najjači argument u raspravi sa “vehabijama” onaj kojeg su iznosili mekanski mušrici Poslaniku Muhammedu a.s.: “tako smo našli naše pretke da rade”? kao i u svakom dijalogu, i u ovome ne moramo nužno prihvatiti ali trebamo poštovati drugačija mišljenja i stavove ako su oni legitimni u islamskoj metodologiji. Konačno, dijalog vodimo i sa dojučerašnjim ubicama naše djece pa nema razloga da to ne učinimo i sa “vehabijama”.

Šesto: “vehabizam” u BiH je i političko pitanje par excellance

Nijednog trenutka ne bismo smjeli zanemariti političke aspekte ovog pitanja. Jedan takav aspekt, onaj po kome “vehabije” mogu u konačnici da nam svima priskrbe epitet terorista, je često prisutan. No, onaj drugi, koji se odnosi na očitu manipulaciju “vehabizmom” u cilju izjednačavanja odgovornosti tri etničke zajednice u ratu, te na zapostavljanje važnijih problema u društvu se često naivno zanemaruje. Ljudski životi i sreća bi valjda trebali biti mjera stvari. Ako je tako postavimo jednostavno pitanje: koliko života su u ovoj zemlji unesrećili ratni zločinci koji su još na slobodi, loši putevi, organizovani kriminal, droga i nacionalšovinizam, naprimjer, a koliko “vehabizam”? Ipak, mi smo se zabavili “vehabizmom” i njega držimo krivim čak i onda kad je jasno da su za krivična djela odgovorni mentalni poremećaji. Misli li to neko ako natakne opasno zvono “vehabizma” (čitaj: potencijalnog terorizma) sadašnjem Rijasetu da ga nije natakao i cijeloj IZ i svim muslimanima u BiH, a time i samome sebi i cijeloj BiH? Uvjeren sam da je čitav problem medijski predimenzioniran. Zato se, valjda, i ne definira, da bi se njome bilo lakše manipulirati. Često mogu da razumijem zabrinutost “anti-vehabija” ali ne i njihove metode.

Sedmo: ne činimo greške koje zamjeramo drugima

U svojoj kritici ‘”vehabija”‘ ne možemo se ponašati kao oni koje optužujemo za nepismenost, netolerantnost, demagogiju, govor mržnje i slično. Ako ih optužujemo da su opsjednuti bradom sami ne bismo smjeli bolovati od iste bolesti. Ako ih optužujemo za tekfir ne smijemo ga sami činiti ni preporučivati. Ako ih optužujemo da napadaju ljude, onda ne možemo i mi sami atakovati na neke druge ljude. Ako ih optužujemo da objavljuju pamflete, onda moramo voditi računa o znanstvenoj akribiji naših referenci i, shodno tome, ne citirati očito lažirane špijunske izvještaje kao znanstvene izvore. Ako ih optužujemo za prevođenje pamfleta ne možemo prevoditi, recenzirati, štampati i promovirati pristrano novinarstvo i jeftinu propagandu, jer pamflet je pamflet dolazio on iz Saudijske Arabije, Jordana ili SAD. Isto tako, dobra knjiga je bila ona sponzorirana ili komercijalno objavljena. Ako im spočitavamo dogmatizam ne može nam svaka druga rečenica počinjati sa ‘apsolutno’. Ako hoćemo da nas se shvati kao naučnike moramo biti rigorozni u svom govoru i pisanju. Ne možemo se neodgovorno razbacivati ciframa, godinama i procentima, jer ostat ćemo bez kredibiliteta. I inače, u cijeloj ovoj debati prvo su stradale činjenice. Naprimjer, zamjenjuju se uloge u nedavnoj novopazarskoj pucnjavi, kao dokaz za “vehabijsku” opasnost navode se postupci ljudi koje su sudovi pravosnažno proglasili psihijatrijskim slučajevima, izmišlja se da Reis ne može u ovu ili onu džamiju i slično. Nedavno čitam da su “vehabije” krive i za nedavni rat na ovim prostorima! Aferim!

Osmo: budimo konzistentni!

Naši istupi, prije ili kasnije, postat će predmetom osporavanja. Zato u njima trebamo biti principjelni, konzistentni i nepristrani. O svim historijskim ličnostima i pokretima treba suditi u kontekstu njihova vremena, pa i o Muhammedu ibn Abdulvehhabu. Budemo li historijske likove cijenili prema savremenim kriterijima brzo ćemo zaključiti da su Platon i Aristotel bili polupismeni, osmanski sultani ratni zločinci, francuski revolucionari teroristi, i tako redom. Čineći tu metodološku grešku američki su televangelisti zadnjih godina Poslanika a.s. optužili za pedofiliju i različite ratne zločine uključujući genocid. Dalje, “vehabijama” se često prigovara što su ubijali muslimane i rušili Osmansku državu. A koja ta značajnija muslimanska vlast od hazreti Alije do danas, uključujući Osmanlije, po ovim ili onim izgovorom, nije ratovala protiv muslimana? Ako su “vehabije” rušili Osmanlije, šta su radili njihovi istočni susjedi stoljećima, šta je radion Husejin-kapetan Gradaščević i šta su radili preci današnje jordanske dinastije sa Lorensom od Arabije u Prvom svjetskom ratu? Jača li ih sigurno nisu. Ipak našim intelektualcima, sasvim opravdano, nespočitavamo članstvo u znanstvenim institucijama tih zemalja koje baštine naslijeđe osmanskih rušitelja i protivnika. Ako su “vehabije” sponzorirane sa strane, šta je sa drugima? Danas svaka skupina, orijentacija i ideologija, bila ona vjerska ili sekularna, ima svoje sponzore i emisare u BiH: behaije, liberali, “bosanski islam”, sufije, šiije, evangelisti, ahmedije, homoseksulaci, feministi, … Pogledajmo samo literaturu: Ne može se samo “vehabijama” spočitavati strano sponzorstvo. Ja sam Novi zavjet na bosanskom jeziku dobio na vratima svoga stana, a djela radikalnog američkog evangeliste Billa Grahama dok sam šetao Ferhadijom. Materijale za tečaj Biblije dobivam redovno u poštansko sanduče iako tako što nisam tražio. Besplatno dobivam svaku vrstu sufijske, siijske, selefijske i druge literature. Strana pomoć automatski ne diskvalificira neki projekat, baš kao što ga komercijalni uspjeh ne preporučuje. Postoji pomoć i “pomoć”. Konačno, budimo iskreni: ne dijele samo “vehabije” naše džemate već svaka uskogrudnost i isključivost – “vehabijska”, sufijska, tradicionalna, lična, … I ne nastoje samo oni “zamutiti” naš lijepi “bosanski islam”.

Čak ni historijski, isključivost i netolerantnost nisu imali monopol “vehabija” i njihovih predaka. Naprotiv, jedinu inkviziciju u historiji islama ustanovili su racionalisti početkom devetog stoljeća, a slobodu islamske misli tada odbranio je niko drugi do Ahmed ibn Hanbel. Dakle, ako je problem to što je “vehabizam” uvezen onda moramo po tom osnovu diskvalificirati i mnoge druge ideje i publikacije. Uvjeren sam da bi takva vrsta zatvaranja bila pogubna. Malo više iskrenosti i principjelnosti nebi naškodilo našem slučaju.

Autor: Mr. Ahmed Alibašić

Izvor: Preporod

Nećete uvući IZ u međumuslimanski sukob!

Nećete uvući IZ u međumuslimanski sukob!

Mr. Semir Imamović / Saff.ba

Posljednja dešavanja u i oko Islamske zajednice, pokazala su da neprijetalji Bošnjaka, kako oni domaći tako i vanjski, nisu zadovoljni miroljubivim stavom naše krovne vjerske institucije prema različitim interpretacijama i tumačenjima unutar ehlisunetskog učenja, i da čine sve da IZ zajednicu i njene institucije uvuku u međumuslimanski obračun, koji bi opet olakšao raspad ionako hlabave državne zajednice, Bosne i Hercegovine, a u korist velikosrpskih i velikohrvatskih inspiracija. IZ je dosada uspješno odolijevala svim pokušajima njenog instrumentaliziranja u svrhu izazivanja vještačkih međumuslimanskih svađa i obračuna, i nadamo se da će tako biti i ovaj put, ako ne zbog njenog vlastitog ugleda, autoriteta i odgovornosti pred Uzvišenim Allahom, dželle šanuhu, i pred ljudima, a ono zbog hiljada Bošnjaka, koji su nesretno izgubili svoje živote u režiranom međubošnjačkom sukobu u Bosanskoj Krajini, za vrijeme srpsko-hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Ne treba biti neki stručnjak ili analitičar kako bi se shvatilo da su tajnoviti „napadi“ na ef. Selvedina Beganovića, Kebin antiteroristički cirkus i divljački „tekfirski“ upad u džamiji na Staroj Breci, najvjerovatnije pripravljeni u istoj „kuhinji“, i da iza njih stoje iste one destruktivne/neprijateljske snage, koje su režirale, organizovale, izvele i aminovale genocid, zločine i etničko čišćenje u Srebrenici, Prijedoru, Foči, Višegradu, Trebinju, Stocu, i drugim bosanskohercegovačkim gradovima, mrzitelji Bosne i Bošnjaka, koji nikako ne mogu gledati i prihvatiti džamijsku harmoniju, mir i idilu, u kojoj jedni pored drugih, zajedno klanjaju, dove, ibâdete, selame se, vole, potpomažu u dobru, muslimani različitih vjerskih shvatanja i pravaca, političkih uvjerenja i pogleda na aktuelna politička i društvena dešavanja.

Previše je sličnosti između ova tri slučaja, da bi uopće imali takvu dilemu, a njihova sinhronizovanost i vremenska podudarnost su toliko očiti da je, i najvećim skepticima, jasno kako se radi o smišljenjim aktivnostima mračnih antibosanskih i antibošnjačkih sila. Jer, ako, recimo Selvedina ef. Beganovića posjeti Jonathan Moor, kako bi mu izrazio podršku, i ako o njegovom slučaju istovremeno pišu i govore Washington Post i francuska ambasadorica u Bosni i Hercegovini, a sve se to događa neposredno prije ili uporedo sa napadima u Parizu, dok se svakodnevni napadi na bošnjačke povratnike i vjerske objekte u RS-u redovno prešućuju i ne posvećuje im se, od strane međunarodne zajednice, gotovo nikakva pažnja; ako Mirsad Kebo, ničim izazvan, nekako u isto vrijeme, počne izigravati velikog antiteroristu i „bošnjačkog borca“ za ljudska prva Srba u Bosni i Hercegovini i ako džamiju na Staroj Breci, samo nekoliko dana nakon Kebinih medijskih „naleta“, „iznenada“ posjete „Isilovci“, i u po hutbe kažu imamu „da laže“, nekako je teško povjerovati da se radi o odvojenim i nepovezanim incidentima i da je svaka sličnost među njima slučajna i nenamjerna.

Ovim nikako ne želim umanjiti „tekfirsko-haridžijsko“ zlo koje se, kao crni oblaci nadvilo nad islamskim ummetom, i s kojim se IZ-e, konačno treba početi kvalitetno baviti, ali želim reći da oni koji, u ime Bošnjaka, muslimana, budu donosili odluke, predlagali rješenja i pravili strategiju za borbu protiv destruktivnih tendencija unutar bošnjačko-muslimanskog korpusa, imaju u vidu podudaranje tih tendencija sa interesima antibosankih i antibošnjačkih snaga, i vjerovatnu koordiniranost iz istih cenatra, kako bi izglasane odluke i usvojena rješenja bila primjerena situaciji i kako ne bi prekoračila „propisanu mjeru“ i pravdu, na kojoj opstoje nebesa i zemlja. Uzvišeni u tom smislu kaže: „A nebo je digao. I postavio je terazije da ne prelazite granice u mjerenju.“ (Er-Rahman, 7-8). Kad se jednom upali vatra smutnje, i kada se izvuče sablja iz korica, ona neće pitati ko je kriv a ko prav, ko želi pravdu i istinu a ko želi nepravdu i laž, ko je tradicionalni a ko moderni musliman, ko je za poštivanje zakona i institucija, a ko za anarhiju i sektaštvo, i jednako će se sručiti na sve. Zato nas Allah, dželle šanuhu, upozorava da izbjegavamo svaki vid smutnje, jer ona, kako kaže Uzvišeni, „neće pogoditi samo one među vama koji su krivi“, nego svakako i one plemenite, dobronamjerne i nedužne, zapravo smutnja cijelu muslimansku zajednicu vodi u provaliju iz koje će se, kasnije, teško izvući.

Izvor: Saff

Postupati mudro to je sunnet poslanika a,s, - Acting wisely and graciously as the Sunnah of Rasulullah s.a.w.

Postupati mudro to je sunnet poslanika a,s,

Prošlog mjeseca Rebiul Evvela, govorili smo o poslaniku a,s, govorili smo kako nam je on a,s, nabolji uzor i da njega trebamo slijediti. Iskazujemo ljubav prema njemu a,s, te iskazujemo koliko nam fali, donosimo salavate i selame na njega, iščitavamo njegovu biografiju nadajući se d aćemo biti bolji vjernici.

Naše poštovanje i ljubav prema poslaniku a,s, naša srdžba i razočaranost i veliki šok za sve nas kada neko vrijeđa i ismijava poslanika Muhammeda a,s. Ta ljubav koja proizilazi iz našeg imana i vjerovanja te svjedočenja da je: Allah samo Bog i da je Muhammed a,s, Njegov rob i Njegov poslanik. Kako god, da li svi dijele isto mišljenje kada je u pitanju naše vjerovanje? Svakako ne!

Ljudi su podjeljeni i to je stvarnost, Kur'an nas obavještava da je raznovrsnost božija volja. Kaže Allah dž,š, u suri Nahl 93; Da Allah hoće, učinio bi vas sljedbenicima jedne vjere, ali, On u zabludi ostavlja onoga koga hoće, a na Pravi put ukazuje onome kome On hoće; i vi ćete doista odgovarati za ono što ste radili. Kao ljudi bi trebali biti mudri, i znati kako upravljati tom razlikom i živjeti sa njom, ako to nismo u stanju onda cijelo čovječanstvo propada.

Jer te razlike, i problemi koji nadolaze će biti neizbježni za sukob. Ono što nama treba jest kod ponašanja i fundementalni princip koji će biti prihvatljiv za sve. Kod koji će biti prihvaćen od civiliziranih zajednica. Kod koji dozvoljava da živimo zajedno u miru pored naših razlika. Ključni princip ponašanja je potpuno poštovanje, poštovanje tuđih ubjeđenja i vjerovanja, poštivanje religije, izbjegavanje vrijeđanja osjećaja bilo koje grupe. Kaže uzvišeni u suri Enam 108: Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili. – Kao i ovima, tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali. Oni će se, na kraju, Gospodaru svome vratiti, pa će ih On o onom što su radili obavijestiti.

I poslanik a,s, nam navodi primjer, u hadisu kog bilježi imam buhari, kada je grupa prolazila pored poslanika a,s, te rekla; ''As-Semu alejkum'' što znači; Neka je na tebe smrt. Aiša r,a, je ustala i rekla; Neka je na vas Allahovo proklestvo. Tada poslanik a,s, reče o Aiša Allah voli blagost i smirenost u svim stvarima. U drugoj predaji stoji da je poslanik a,s, rekao: O Aiša Allah je blag i voli blagost, i On daje i daruje sa blagošću ono što ne daruje sa grubošću.

Ovaj incident nam pokazuje kako je poslanik a,s, razlikovao dobro od zla. Ovo je jako važna razlika, Allah dž,š, nam pojašnjava u suri Fussilet 34: Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. 

U svjetlu ovog, kako mi trebamo reagovati kada vidimo i uočimo nešto loše? Kakav treba naš odgovor da bude? I ako u mnogim ajetima i hadisima nam je postavljeno pravilo, ali je naše pravo da reagujemo i odgovorimo. Ali kao ummet koji stvarno voli poslanika a,s, moramo reagovati kao on a,s, ali isto tako moramo biti postojni i čvrsti da odbacimo bilo kakvo ismijavanje, vrijeđanje našeg poslanika a,s, ali postojanost nikako ne znači agresivnost i nasilje.

Budi jak i čvrst, budi mudar u odgovoru. Zamisli da je poslanik a,s, uzvraćao istim riječima ili oštrijim ili čak da je uzvraćao nasiljem, ali to nikad nije činio, umjesto toga bi odabrao najmudriji i najbolji put i dogovoru, ništa ga nije moglo zbuniti niti odvratiti sa misije koju je bio dužan dostaviti a to je da bude dobar prema svakom, prijatelju i neprijatelju, upravo ta karekteristika je ustvari osvajala srca i prijatelja i neprijatelja.

Poslanički put nije bio lahak put, nije lahko uzvratiti na loše s dobrim, najlakše je slušati i slijediti naše emocije, i pustiti da srdžba iskaže naše emocije. Ovo je naš izazov, koji je postavljen u Kur'anu, kaže uzvišeni u suri Fussilet 35: To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni.

Strpljivost ovdje znači da mi muslimani trebamo duže razmislit, (ispeci pa reci) da razmislimo o čistoći našeg dina, ljepoti našeg karaktera, samo na takav načim možemo promjenuti percepcije i opažanja drugih, ali, isto tako moramo znati da se opažanja ne mjenjaju tokom noći!

Ono što se nalazi ispred nas i što nas vreba iza ćoška jeste IZAZOV. Tokom života poslanik a,s, je bio protjeran, bio je povrijeđen itd. Ali je poslanik a,s, koristio efikasniji pristup. To je taj islam kog smo mi naslijedili, to je njegova a,s, praksa i sunnet kojeg trebamo slijediti, to je taj put kojim trebamo ići, i znajte da smo na iskušenju, da oživimo ovaj sunnet ovu praksu i njegovo učenje te da postanemo praktični sljedbenici, praktična zajednica.

Da širimo dobrotu, da poštujemo, zato molim Allaha dž,š, da nam da, da budemo od onih koji će poštovati i praktikovati poslanikov sunnet u svim sferama našeg života, socialnog, ekonomskog edukativnog i svakog drugog.

Pozivajmo druge na onaj način na koji nam je zacrtan u Kur'anu u suri Nahl 125: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravome putu. 

Januar-23-2015 / 03-Rabiul Ahir-1436

Islamic Center Bowling Gren Tervavih namaz Ramadan 2014 imamsedin

Ljubav prema poslaniku Muhammedu a,s / The love for Prophet Muhammad a,s

Ljubav prema poslaniku Muhammedu a,s

Poštovana braćo dozvolite mi da započnem hutba sa hadisom koji nam prikazuje ljubav i brigu ashaba prema poslaniku Muhammedu a,s. U hadisu kog bilježi imam Buhari, jednog dana je Allahov Poslanik a.s. šetao sa ashabima, pa uze Omera r.a. za ruku. Omer r.a. mu reče: „Allahov Poslaniče ja te doista volim! Voliš li me više od djece Omere?-upita Poslanik a.s. Da, Allahov Poslaniče! A voliš li me više od porodice? Da, Allahov Poslaniče! A više od svog imetka? Da Allahov Poslaniče volim te više od svoga imetka! Tada Poslanik a.s. reče: A voliš li me više od samog sebe? Ne , Allahov Poslaniče! Ne, Omere, nećeš biti potpunog vjerovanja dok me ne budeš volio više nego sebe!“ Omer se malo odvoji i razmisli, pa dođe Allahovom Poslaniku, a.s., i iz sveg glasa reče: Allahov Poslaniče, sada te volim više nego sebe!“Poslanik a.s., mu reče: Sada Omere…sada!.

Allah dž,š, kaže u suri Ahzab 6: Vjerovjesnik treba biti preči vjernicima nego oni sami sebi. Dragi Allahu! Kada ćemo doći na ovaj stepen?

Ovaj hadis nam ukazuje jasno da je ljubav prema poslaniku a,s, dio vjerovanja, bez ljubavi prema poslaniku a,s, nema uspjeha. Zato često možemo čuti frazu koja kaže: ''ljubav prema Allahu dž,š, i poslaniku a,s.'' No, međutim da li mi razumijemo šta to znači? Šta ona obuhvata? Da li je ljubav prema poslaniku a,s, puštanje suza, plakanje, kada čujemo neko kazivanje o poslaniku a,s ili neku tešku situaciju kroz koju je prošao, tada se sažalimo?

Zato moramo imati želju da razumijome ''šta znači voljeti poslanika a,s'' moramo se čuvati i paziti da nam ta ljubav ne postane puka retorika ili besjedništvo, ili da u našem života nema utjecaja poslanikova praksa. Kaže Allah dž,š, u suri Nisa 65: I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.

Naša ljubav prema poslaniku a,s, će biti realna i realizovana onda kad imadne utjecaja na naše živote, kada budemo radili ono što nam je naredio i kada budemo ostavili ono što nam je zabranio.

Ljubav prema Allahu dž,š, i poslaniku a,s, se mora pokazati u djelu svakog vjernika, Allah dž,š, kaže u Kur'anu u suri Ali Imran 31-32: Reci: "Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!" A Allah prašta i samilostan je. Reci: "Pokoravajte se Allahu i Poslaniku!" A ako oni glave okrenu – pa Allah, zaista, ne voli nevjernike.

Jer kad neko izjavi i iskaže ljubav prema poslaniku a,s, onda u najmanju ruku ga počne kopirati, imitirati, pokušaje da oponaša poslanika a,s, pokorava se njegovim naredbama ostavlja njegove zabrane. Insan pokušava da život svoj i svoje porodice uskladi sa islamskim principima i propisima. Da li čuvamo islamske vrijednosti i obaveze u našim kućama i našim porodicama.

Pokornost Allahu dž,š, i poslaniku a,s, će odrediti vjernikov uspjeh na ovom kao i na budućem svijetu. Pridržavanje Allahovih naređenja i neređenja poslanika a,s, će pomoći svakom od nas da bude upućen i da zasluži Allahovu milost. Kaže uzvišeni u suri Ali Imran 132: Pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam bila milost ukazana. Dakle pokornost Allahu i poslaniku a,s, je milost sama po sebi, a Allah će ukazati milost onimo koji se budu pokoravali.

Bez sumnje, svi se mi trudimo da nam Allah ukaže svoju milost, nadamo se Njegovom berićetu i blagoslovu, jer nam ovaj ajet jasno govori da je pokornost Allahu i poslaniku a,s, put ka Allahovoj milosti. Molim Allaha dž,š, da nam se smiluje.

Drugi način na koji možemo postići iskrenu ljubav prema poslaniku a,s, jeste, da izučavamo njegovu bijografiju, njegov životopis, isčitavanje njegovih hadisa itd. Hadisi su ti koji nas podučavaju i uče načinu života koji je on sam živio. Jer onaj ko voli nekoga, on pokušava da sve sazna o voljenom, o voljenoj osobi. Iskreni vjernik koji voli i tvrdi da voli poslanika a,s, će voljeti sve o poslaniku.

Zato učenjaci kažu da su najbolja druženja ona druženja na kojima se izučava hadis poslanika Muhammeda a,s, takva mjesta ne samo da su od velike koristi zbog izučavanja hadisa već i što se donose salavati na poslanika a,s, poslije svakog spomena poslanikovog imena.

Zar ne bi bilo lijepo da mi kao ummet poslanika Muhammeda a,s, i kao nasljednici Kur'ana i Hadisa da sve to iskoristimo u svoju korist? Da počnemo sprovoditi Kur'an i Hadis u djelo, praktično, da primjenimo svaki ajet i svaki hadis u praksi, da živimo po slovu Kur'ana i Hadisa. Da nam Kur'an i Hadis budu vodići!

Zato danas nam je najpotrebnije da se držimo neprekidnog užeta, Kur'ana i Sunneta. Da uymemo poslanika a,s, ya svog uzora, i da ga počnemo praktično slijediti, a ne samo teoretski. Molim Allaha dž,š, da nam pomogne da budemo iskreni, i da nam da razumjevanja. Amin.

Poruka By Imamsedin 1-2 dio (April-5-2014)

Voljeti resula u svjetlu mevluda / Loving him in light of the Mawlid

Voljeti resula u svjetlu mevluda

Rekao je Allah dž,š, u suri Tevba 128: Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.

Allah dž,š, je obskrbio svoje robove sa poslanikom Muhammedom a,s, svjetlo upute cijelom čovječanstvu koji je osvijetlio i presvjetlio ovaj svijet, od dana kada je došao na njega pa do njegovog nestanka. Čovjek koji je osvojio srca sa svojom milošću i brigom, do te mjere da su ashabi r,a, žrtvovali svoje vlastite živote i imetke za njega a,s. Kaže uzvišeni u suri Ahzab 6: Vjerovjesnik treba biti preči vjernicima nego oni sami sebi.

Ebu Hurejre prenosi da je poslanik a,s, rekao: Nema ni jednog vjernika a da mu ja nisam najpreči među ljudima na dunjaluku i ahiretu. Ako želite učite sljedeće: Vjerovjesnik treba biti preči vjernicima nego oni sami sebi. Rekao je Poslanik a,s: Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša, ni jedan od vas neće vjerovati sve dok mu ja ne budem draži od njega samog, njegovog imetka, njegove djece i svih ljudi. Imam Buhari i Muslim.

Vjera ne može biti usavršena bez voljenja Muhammeda a,s, najdražeg stvorenja Stvoritelju dž,š, ta ljubav se manifestuje u svojoj najsavršenijoj formi od onih koji ga vole, njegovih ashaba. Jer ih je Allah dž,š, odabrao d abudu njegovi ashabi i da budu pomagači u širenju njegove a,s, misije.

Ta ljubav i odanost se najbolje pokazuje kod Urve As-Sakafija r,a, koji se dogovarao sa poslanikom a,s, na Hudejbiji, kada je rekao: O ljudi, takomi Allaha, služio sam kraljevima, cezarima, Kisri i Nedžašiji. Tako mi Allaha, nisam vidio kralja koga ljudi poštuju na način kako Muhammedovi ashabi poštuju Muhammeda a,s. Kada pljune neki od ashaba bi hvatali poslanikovu pljuvačku i brisali se po licu i koži. A ako im šta naredi oni bi se natjecali da to urade i izvrše. A ako bi uzimao abdest oni bi se svađali za ostatak vode, a ako bi pričali spuštali bi svoje glasove u njegovom a,s, prisustvu.

Ova ljubav i poštovanje prema vođi i lideru, pečatu svih poslanika i vjerovjesnika, kojeg je Allah dž,š, poslao kao ''milost svjetovima'', koji je predvodio ashabe r,a, koji su ga a,s, tretirali na najbolji način i koji se nisu suprostavljali njegovim naredbama niti zabranama. Dok su se drugi odricali od pričanja iz straha da ne poviše svoje glasove iznad njegovog a,s, a drugi opet nisu mogli pogledati mu u oči iz respekta i poštovanja prema njemu a,s.

Više od toga imaamo primjer Hubejba r,a, koji je bio mučen i prije nego su ga Kurejšije pogubile upitali ga; Da li bi volio da je sad na tvome mjestu Muhammed a da si ti spašen i da si sa svojom suprugom i djecom? Na to je odgovorio; Tako mi Allaha dž,š, ne bi volio da budem sa svojom porodicom a da je Muhammed umjesto mene, ne bi volio ni da trn ubode Muhammeda.  Ebu Bekra r,a, je ujeo škorpion dok je poslanik a,s, spavao na njegovoj nozi, ali se nije mrdnuo da ne bi uznemirio poslanika a,s. Sa'd ibn vekkas i Talha bin Ubejdullah r,a, su riskirali svoj vlastiti život da bi žaštitili poslanika a,s, u bitci na uhudu.

Žena koja je izgubila oca, brata i muža, nije pitala za njih, već je njena jedina briga bila, kako je poslanik a,s? Najbolji dan, kako su neki od njih rekli je bio kada je poslanik a,s, ušao u Medinu, a najteži dan je bio kada je preselio na ahiret a,s. Njihova najbolja manifestacija i iskazivanje ljubavi prema poslaniku a,s, je bila u obavljanju svih naredbi i ostavljanju svih zabrana, tako se iskazuje ljubav, ''ljubav na praktičan način'', ne samo teoretski kako je to danas rasprostranjeno, kroz razne skupove, poeziju itd, jednog godišnje, nama danas treba praksa i na praktičan način pokazati odanost i poštovanje prema poslaniku a,s.

Dan u kom se poslanik a,s, rodio je blagoslovnjen dan, i poslanik a,s, nam dao instrukcije kako da ga takvog prepoznao kada je upitan o postu svakog ponedjeljka, Katade prenosi da je poslanik a,s, rekao: U tom danu sam se rodio i u tom danu je počela objava. Imam Muslim.

Zato nam je preporučeno od strane poslanika a,s, da postimo regularno svakog ponedjeljka, sedmično djelo koje će nas približiti Allahu dž,š, u odnosu na jednogodišnje obilježavanje. Moramo se potruditi da pokažemo svoju ljubav prema poslaniku a,s, sa žrtvovanjem naših života, živjeti i umirati na onome s čime će Allah i poslanik a,s, biti zadovoljni. Kaže uzvišeni u suri El-Hašr 7: Ono što vam Poslanik kao nagradu da – to uzmite, a ono što vam zabrani – ostavite; i bojte se Allaha jer Allah, zaista, strahovito kažnjava.

Poslanik a,s, je iskazao veliku želju da se sretne sa svojom braćom, pa kad bi uitan zar mi nismo tvoja braća?

Prenosi Ebu Hurejre r,a, da je poslanik a,s, rekao: Volio sam da smo vidjeli našu braću.” Rekoše: “Nismo li mi tvoja braća, o Allahov Poslaniče?” “Vi ste moji ashabi, a moja braća su oni koji još nisu došli na ovaj svijet.” Rekoše: “Kako ćes poznati one koji još nisu došli, od tvog ummeta, o Allahov Poslaniče?” Reče: “Reci mi, kada bi čovjek imao konje s bijelim biljegom na čelu, da li bismo ih mogli prepoznati među potpuno crnim konjima? Rekoše: “Mogli bismo, Allahov Poslaniče.” On reče: “Naša će braća doći svijetlih (bijelih) lica i čisti od abdesta, a ja ću ih predvoditi na Havd (vrelo Poslanikovo). Od mog Vrela neki ljudi će biti odgonjeni kao što se odgone izgubljene deve. Dozivat ću ih: ‘Dođite ovamo!’ – no bit će mi rečeno: ‘Promijenili su se, doista, poslije tebe, o Poslaniče’ – a ja ću im kazati: ‘Daleko bili, daleko bili!’” (Hadis bilježi imam Muslim, Ibn Madže, Malik, Ahmed, El-Nesai i drugi). 

Hutba By Imamsedin prevazilazenje iskusenja i poruka iz sure El-Kehf

Poruka dana (život me naučio) – Life tauth me!

Poruka dana (život me naučio) – Life tauth me!


أن التنافس مع الذات هو أفضل تنافس في العالم، وكلما تنافس الإنسان مع نفسه كلما تطور، بحيث لا يكون اليوم كما كان بالأمس، ولا يكون غدًا كما هو اليوم

Life taught me: The best kind of competition in this world is to compete with none but oneself. The more a person competes with himself, the more his person develops. This way, today’s person is better than he was yesterday, and tomorrow’s person is better than he is today.”

Iz života sam naučio: Najbolje nadmetanje na svijetu je nadmetanje sa samim sobom, kad god se insan nadmeće sa svojim nefsom uvjek napreduje, takav insan je bolji danas nego jučer, i neće biti isti danas kao jučer.

Rekao je Hassan El-Basri r,h,

Rekao je Hassan El-Basri r,h,

قال الحسن البصري رضي الله عنه: “المؤمن قوام على نفسه، يحاسب نفسه لله، وإنما خف الحساب يوم القيامة على قوم حاسبوا أنفسهم في الدنيا، وإنما شق الحساب يوم القيامة على قوم أخذوا هذا الأمر من غير محاسبة”.”.

Al-Hassan al-Basri May Allah be pleased with him said, “The believer is a guardian over his ownself; he constantly callas it to account for Allah’s sake. And verily, on the Day of Judgment, the record of reckoning becomes easy for those who observed self accountability in this world, and it becomes hard for the ones who neglected self accountability in this world. ”

Rekao je Imam Hasan El-Basri r,h: Mu’min vjernik je sam sebi vođa, sam sebe obračunava, na kijametskom danu će biti olakšano onima koji budu sami sebi račun svodili na dunjaluku, a nesretni su na kijametskom danu oni koji nisu sami sebi račun svodili.