Značaj dobrog društa / The Importance of good companionship

Značaj dobrog društa

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Čovjek je vjere svoga prijatelja; zato pazite sa kim se družite!” Imam Ebu Davud i Tirmizi.

Izabrati i imati dobrog prijatelja je od velike važnosti i značaja, zbog mnogih razloga; Ljudi ne mogu živjeti sami: Svaki pojedinac mora živjeti sa ljudima, i mora se vezati i povezivati s njima, a kad se čovjek povezuje sa ljudima ona ili utječe ili bude pod utjecajem drugih. 

Oni ljudi s koji se družiš i koji su ti prijatelji neminovno je pasti u jednu od dvije kategorije: ili će biti dobar, koji će i druge potpomagati u dobru i u ostvarivanju onoga što je Allah dž,š, naredio, ili će biti loš, koji će pomagati u zlu i koji će i druge potpomagati da to isto čine, i koji će gledati i zadovoljavati šejtana. 

Kad je poslanik a,s, poslat sa misijom da uspostavi ISLAM, on to nije mogao uraditi sam, umjeto toga Allah dž,š, mu je odabrao društvo i ashabe koji će biti sa njim i koji će ga podržavati da se misija ispuni. 

Poslanik a,s, nam navodi dobar primjer u hadisu kog bilježi imam Bahari i Muslim od Ebu Muse el-Ešarija r,a: Primjer dobrog druga i lošeg druga je kao primjer prodavča miska i onoga koji puše u kovački mijeh; prodavač miska ili će ti ga pokloniti, ili ćeš ga od njega kupiti, ili ćeš barem od njega osjetiti lijep miris, a onaj koji puše u kovački mijeh ili će ti spaliti odjeću, ili ćeš od njega osjetiti ružan miris.

Poslanik a,s, objašnjava vrijednost dobrog prijatelja, tako da nema nimalo sumnje, kada je rekao; Čovjek je vjere svoga prijatelja; zato pazite sa kim se družite! Ovo znači da će osoba biti na istoj frekvenciji na istoj metodologiji kao i njegov prijatelj, na istom putu,istog ponašanja kao i njegov prijatelj. 

Zato moramo biti obazrivi, pažljivi koga ćemo uzeti za prijatelja! Ako ti je prijatelj dobar i hairli, koji će i tebe pozvati ka dobru, te i ukazat na dobro, kao i da će ukazat na greške, prekriti greške, i neće ih iznijeti u javnost. Ebu Hurejre r,a, prenosi hadis u kojem Allahov Poslanik a,s kaže: “Ko otkloni mu’minu (vjerniku) teškoću od dunjalučkih teškoća, Allah će njemu otkloniti teškoću od teškoća Sudnjega dana. A ko olakša onome koji je u nevolji, Allah će njemu olakšati i na dunjaluku i na ahiretu. A ko sakrije (sramotu) muslimana, Allah će sakriti (njegovu sramotu) i na dunjaluku i na ahiretu. Allah pomaže Svome robu onoliko koliko on pomaže svome bratu.”  Imam Muslim. 

Ovako postupaju iskreni vjernici! Koji neće odati svog prijatelja, a ako neko nekog oda tu nema prijateljstva, a neznam za iskrenost i vjeru? Ovo je prijeko potrebno za iskreno uspostavljanje prijateljstva i ovo je važano stanovište kako se islam uspostavlja. Razlog zbog kojeg gradimo prijateljstvo je ustavri da pomognemo jedni drugima da uspostavimo islam u našim svakodnevnicama.

Da se potpomažemo u dobročinstvu i da sprečavamo griješenje. Možemo naći lijep primjer u poslaniku Musau a,s, kaže Musa a,s, kako nam Kur'an bilježi u suri Taha 29-34: i podaj mi za pomoćnika iz porodice moje, Haruna, brata mog; osnaži me njime, i učini drûgom u zadatku mome, da bismo Te mnogo hvalili, i da bismo Te mnogo spominjali.

وَاجْعَل لِّي وَزِيرً‌ا مِّنْ أَهْلِي ﴿٢٩﴾ هَارُ‌ونَ أَخِي ﴿٣٠﴾ اشْدُدْ بِهِ أَزْرِ‌ي ﴿٣١﴾ وَأَشْرِ‌كْهُ فِي أَمْرِ‌ي ﴿٣٢﴾ كَيْ نُسَبِّحَكَ كَثِيرً‌ا ﴿٣٣﴾ وَنَذْكُرَ‌كَ كَثِيرً‌ا ﴿٣٤﴾ إِنَّكَ كُنتَ بِنَا بَصِيرً‌ا

Musa a,s, je želio da mu bude njegov brat pomagač, zaštitnik i prijatelj! Ovako bi trebali vjernici postupiti, da budu braća po vjeri, a braća po vjeri su iskreniji i privrženiji jedan drugom nego ređena braća po krvi. Enes ibn Malik r,a prenosi da je Allahov Poslanik a,s,rekao: "Kod koga se nađu tri stvari osjetit će slast imana: 1- da mu Allah dž,š, i Njegov Poslanik budu draži od svega drugog, 2- da voli čovjeka samo u ime Allaha, 3- da mrzi povratak u nevjerstvo -nakon što ga je Allah dž,š od toga spasio - kao što mrzi da bude bačen u džehennemsku vatru. Imam Buhari i Muslim.

Kaže uzvišeni u suri Furkan 27-29: Na Dan kada nevjernik prste svoje bude grizao govoreći: "Kamo sreće da sam se uz Poslanika Pravoga puta držao. Kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo, on me je od Kur'ana odvratio nakon što mi je priopćen bio!" – a šejtan čovjeka uvijek ostavlja na cjedilu. 

وَيَوْمَ يَعَضُّ الظَّالِمُ عَلَىٰ يَدَيْهِ يَقُولُ يَا لَيْتَنِي اتَّخَذْتُ مَعَ الرَّ‌سُولِ سَبِيلًا ﴿٢٧﴾ يَا وَيْلَتَىٰ لَيْتَنِي لَمْ أَتَّخِذْ فُلَانًا خَلِيلًا ﴿٢٨﴾ لَّقَدْ أَضَلَّنِي عَنِ الذِّكْرِ‌ بَعْدَ إِذْ جَاءَنِي ۗ وَكَانَ الشَّيْطَانُ لِلْإِنسَانِ خَذُولًا

Zatim uzvišeni kaže u suri Zuhruf 67: Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili.

الْأَخِلَّاءُ يَوْمَئِذٍ بَعْضُهُمْ لِبَعْضٍ عَدُوٌّ إِلَّا الْمُتَّقِينَ

U kabur na konopcima: Je li preči šerijat ili pravila Ukopnog društva

U kabur na konopcima: Je li preči šerijat ili pravila Ukopnog društva

U nekim gradovima kao što su Mostar, Tuzla i Sarajevo a vjrerovatno toga ima i u drugim gradovima, postalo je gotovo pravilo se umrli u kabur spušta na konopcima i ako fikhska pravila nalažu da se tijelo umrlog u kabur spušta na rukama njegovih najbližih srodnika po utvrđenim fikhskim propisima.

To je posljednja i posebna počast koja se čini umrlom licu i bolje i više počasti za umrlog, od tog čina nema. Za mene je uvredljivo da se tijelo umrlog muslimana spušta u kabur na konopcima. Druga neislamska pojava koju sada gledamo jeste da Ukopna društva nameću neka svoja pravila oko ukopa. Tako sada vidimo pripremljene betonirane kabure, sa ostavljenom uskom rupom tako da se umrli u kabur može spustiti samo i jedino na konopcima. Oni to mogu pravdati ovim ili onim razlozima, ali o tome kako se umrli spušta u kabur treba da odlučuju fikhski propisi o dženazi i niko drugi. Ovdje je najproblematičnije to što odgovorni iz Islamske zajednice to prihvataju bez bilo kakvog reagovanja. Nije mi poznato da je neko od tih odgovornih tražio od Ukopnih društava da se oni prilagode fikhskim propisima a ne da bude obrnuto. Oni su samo tehnička služba i ništa više. I u komunističkoj državi, zakonom je bilo garantovano da se mora poštovati pravo vjerskih zajednica da primjenjuju pravila svoje vjere prilikom ispraćaja umrlih na budući svijet. Mi, kojim radimo u Islamskoj zajednici, na bilo kojem nivou, imamo obavezu da čuvamo i očuvamo islamsku tradiciju. Tu izbora nemamo jer nam to nije naša babovina sa kojom možemo raditi šta hoćmo. Mi svi sada to gledamo i ništa ne preduzimamo, kao da se to nas ne tiče.

(Ako je ovo praksa u našoj Bosnim onda možemo slobodno reći d aje to isto i u dijaspori, isti slučaj, i ako smo uzeli za izgovor ''lakše je spustiti konopcima'' a onda da neko uđe u kabur i uradi ostale radnje, nadam se da ćemo se vratiti islamskoj tradiciji a to je '' DA SPUSTIMO MEJITA NA DOSTOJANSTVEN NAČIN U KABUR NA RUKAMA A NE NA KONOPCIMA'' - imamsedin).

Izvor: preporod.

Dzuma, dova 19Feb15

Primjeri pronicljivosti Imama Ebu Hanife r,a,

Primjeri pronicljivosti Imama Ebu Hanife r,a,

Njegova precimost, blagost i razboritost u naučnim raspravama koje vodio sa velikim učenjacima svoga vremena. Tako se u jednom relevantom izvoru koji govori o postanku i historijatu mezheba u islamu navodi da je Ebu Hanife, jednom prilikom za vrijeme boravka u Medini, imao raspravu sa velikim autoritetom i naučnikom tog vremena imamom Muhammedom el-Bakirom (umro 114. po Hidžri).

Naime, Ebu Hanifi su određeni krugovi prigovarali da daje prednost analogiji (kijasu) nad hadisima Božijeg Poslanika s.a.v.s. Takve vijesti su dospjele i do imama El-Bakira, koji ga je, susrevši se s njim u Medini, upitao: “Jesi li ti onaj koji je vjeru mog djeda (aludira na Allahovog Poslanika, s.a.v.s.) i njegove hadise zamijenio kijasom (analogijom)?”

Imam Ebu Hanife je na to smireno uzvratio: “Hajde da sjednemo, pa da malo popričamo”. Kada su sjeli, nastavio je: “Ja ću te pitati tri stvari, pa kada mi na njih odgovoriš, onda ti sam prosudi da li je tačno ono za što me okrivljuju. Molim te, odgovori mi: Ko je slabiji, muškarac ili žena?” “Žena”- odgovorio je imam Muhammed el-Bakir. “A koliki je udio žene prilikom raspodjele nasljedstva?” – pitao)e dalje Ebu Hanife. “Muškarcu pripada duplo više nego ženi” – uzvratio je imam El-Bakir.

“E, vidiš” – kazao je Ebu Hanife “- “to što si sada rekao, to isto je kazao tvoj djed (Muhammed, a.s.), a da sam ja kojim slučajem mijenjao vjeru tvoga djeda kijasom (analogijom), onda bi, po kijasu, trebalo da ženi pripadne duplo više nego muškarcu, jer je ona slabija”.

Potom je Ebu Hanife nastavio: “Kaži mi: Šta je vrednije: Namaz ili post?” Imam El-Bakir je odgovorio: “Namaz je vredniji”. Ebu Hanife na to reče: “To isto je rekao tvoj djed (Muhammed, a.s.), a da sam ja, kojim slučajem mijenjao vjeru tvog djeda kijasom, onda bi, po kijasu, žena trebala da, kada se očisti od mjesečnog pranja, naklanja namaze koji su joj prošli za vrijeme hajza, a ne da napošćuje dane koje nije postila”.

Nakon toga Ebu Hanife upita i treću stvar: “Šta je veći nedžaset (nečistoća): Mokraća ili sperma?” “Mokraća”- spremno odgovori imam El-Bakir. “E, ako je tako” – odvrati Ebu Hanife – “onda bih ja, da sam htio da mijenjam vjeru tvoga djeda (s.a.v.s), tražio da se kupa nakon mokrenja, a abdesti nakon izbacivanja sperme. Međutim, ja tražim utočište kod Allaha od toga da mijenjam vjeru tvoga djeda kijasom”.

Nakon tih riječi imam Muhammed el-Bakir ustade, zagrli Ebu Hanifu, poljubi ga u lice i oda mu posebnu počast”. (O tom događaju vidi: Ebu Zehre, Muhammed: Tarihu-1-mezahibi-1-islamijje, Daru-1-fikri-1-‘arebijji, Kairo, str. 639, 640).

Način reforme društva

Način reforme društva

Dobri maniri, poštovanje drugih, osiguravanje njihovih prava je rezultat prijateljskih odnosa među ljudima, na ovaj način se čiste srca i duše, pokazuje se simpatičnost i ljubaznost. Poslanik Muhammed a,s, je kazao u hadisu: Nije od nas, onaj ko ne poštuje starije, i ko nema milosti prema mlađima, i ko ne uvažava učenjake. Imam Ahmed.

Dobar moral i ponašanje je put do korisnog znanja. Allah dž,š kaže u suri Mudžadale 11: Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje. – A Allah dobro zna ono što radite.

Danas nam je najpotrebnije korisno znanje (priko potrebno), korisna nauka koja će nas voditi ka progresu, ka napredku, slavi i dosotjanstvu, a koje nam je nedostajalo već duži niz godina. U isto vrijeme, to bi nas dovelo do zadovoljstva našeg Gospodara dž,š. Bilo koji student ili učenik, bilo šta da studiraju, ne može završiti bez postignutog lijepog morala i manira. Međutim ako osoba savlada neku vrstu nauke bez manira i morala, to može da loše utječe na insana, na njegov vlastiti život, na ovom i budućem životu.

Naši prethodnici su uzimali znanje od onih koji su imali lijep moral i karakter. Jedan od prethonika je kazao: Ko traži vjersko znanje, a nema lijep karakter, on će iznositi laži o Allahu i poslaniku. Drugi je rekao: lijepim karakterom se može razumjeti znanje, i sa znanjem se čine dobra djela.

Lijep karater i moral su nužni: lijep karakte je potreban svakom muslimau i muslimanki, pojedicu i grupi, lijepo ophođenje sa Allah i poslanikom a,s. Rekao je uzvišeni u suri Bekare 83: A ljudima lijepe riječi govori. Kad se desi interakcija između muslimana i neke druge osobe, svako bi trebao da ispuni kriterije, prava i obaveze jednih naspram drugih. Preko potrebno je da se razumiju principi jednih naspram drugih. To je ono što podrazumjeva lijep karakter. A ovo se može postići samo sa potrebnim korisnim znanjem.

Neko možda kaže da su maniri ustvari neka vrsta eike: ustvari to se zove šerijat (islamski propisi) i način sa kojim se približavamo Allah dž,š. I to je predmet pet osnovnih islamskih odlika ili principa. Dobri maniri su obaveza svakom muslimanu i muslimanki da ih se pridržava u svakodnevnom životu. Tih pet osnovnih islamskih odliku su; Farz (stroga islamska dužnost) Haram (stroga islamska zabraba) Sunnet (Preporučena islamska dužnost) Mekruh (pokuđena stvar u vjeri) Mustehab (Lijepa stavr u vjeri).

Stroge vjerske dužnosti se znaju kroz dobre manire: Sa dobrim karakterom svaki musliman zna svoje obaveze kada je u pitanju obožavanje Allaha dž,š, svakodnevno, pa i u radu sa drugima. Poslanik a,s, je rekao: Neka se Allah smiluje svakom čovjeku koji je velikodušan i umjeren u svakoj prilici: kad kupuje i prodaje; kad dug vraća i kad ga potražuje. Buharija.

Dobri maniri su slika nacije: Mi zahtjevamo dobre manire i karakter da bi naša omladina poštovala starije, da studenti poštuju svoje profesore, da profesori poštuju svoje studente, da djeca poštuju svoje roditelje, čovjek ženu, žena čovjeka itd: naš poslanik a,s, je rekao: Nije od nas ko nije milostiv prema našim mlađima i ko ne poštuje naše starije, i ko ne uvažava naše učene. Imam Ahmed

Dobri maniri su rezultat pozivanja drugih u islam; dobri maniri i karakter su sredstvo za svaku vrlinu, i to je jedna od svrha slanja poslanika a,s. Kaže poslanik a,s: Poslan sam kako bih upotpunio plemenite moralne osobine. Imam Ahmed.

Vjernik sa svojim dobrim karakterom dostiže visoke stepenove: Poslanik a,s, je rekao: Vjernik sa dobrim karakerom dostiže visoke stepenove kao onaj koji posti i klanja cijelu noć. Imam Ahmed.

Nema ništa teže na vagi od dobrog karaktera; Poslanik a,s, je rekao: Nema ništa što će biti stavljeno na vagu a da će biti teže od lijepog ahlaka. Imaoc lijepog ahlaka će imati stepen stalnog postača i klanjača.” (Et-Tirmizi, 2003). Poslanik a,s, je rekao: “Ono zbog čega će najviše ljudi ući u Džennet je takvaluk i lijep ahlak.”Et-Tirmizi.

Kada uvidimo vrijednost lijepog karaktera u islamu i kako islam pridaje važnost tome, onda možemo shvaiti da se dobar moral sastoji iz dva djela: Da roditelji uče svoju djecu dobrim manirima, i maniri koje djeca (čovjek) stekne dok se izgrađuje. 

Allah dž,š,nam kaže u suri Tahrim 6: O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti. Abdullah ibn Abbas kaže za ovaj ajet; ”Čuvajte ih” tj; educirajte ih, i podučavjte dobrim manirima i karakteru. Kaže uzvišeni u suri Šems 9-10: Uspjeće samo onaj ko je očisti (dušu), a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!

Ko su današnji stranci ?

Ko su današnji stranci ?

Imam Muslim bilježi u svom Sahihu hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao. „Islam je počeo kao nešto strano i vratiće se stran kao što je i počeo. Pa „Tuba“ (blago li se strancima) je za strance.“

Ebu Bekr el-Adžuri ga je takođe prenio i u njegovoj predaji se navodi: „Rečeno je: ‘O Allahov Poslaniče, a ko su stranci?’ On, sallallahu alejhi ve sellem je rekao: ‘Oni koji popravljaju (sebe/druge) kada se ljudi iskvare.’

Drugi su ga prenijeli sa sljedećim riječima u kojima on, sallallahu alejhi ve sellem kaže: „To su oni koji bježe od iskušenja (smutnji) radi svoje vjere.“

Takođe je zabilježen od Taberanija koji ga bilježi od Džabira, radijallahu anhu a on od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem i u ovoj predaji se nalazi: „Rečeno je: ‘Ko su oni, o Allahovov Poslaniče?’ On je rekao: ‘To su oni koji popravljaju i ispravljaju kada ljudi postanu iskvareni.’

ZAJEDNIČKI ZIKIR NAKON NAMAZA

ZAJEDNIČKI ZIKIR NAKON NAMAZA

Od Ebi Katade se prenosi: “Da je Božiji Poslanik izašao jedno veče kad ono Ebu Bekr klanja spuštenog glasa, pa je prošao pored Omera a on klanja podignutog glasa. Kada smo se sakupili kod Božijeg Poslanika rekao je: O Ebu Bekre: Prošao sam pored tebe a ti si klanjao skrivajući svoj glas? Rekao je Ebu Bekr: “Onaj koga sam zvao najbolje čuje o Božiji Poslaniče. Rekao je Poslanik: Podigni malo svoj glas. Zatim je rekao Omeru: Prošao sam pored tebe a ti si klanjao podignutog glasa? Omer je tada rekao: O Božiji Poslaniče, sprečavao sam pospanost i udaljivao šejtana. Zatim mu je Poslanik rekao: Smanji malo svoj glas.” (1.) 

Neki od selefa smatraju mustehabbom (pohvalnim) podizanje glasa prilikom izgovaranja tekbira i zikra a svoje mišljenje potkrepljuju hadisom koji se prenosi od Ebu Ma’beda da ga je obavijestio Ibn Abbas da je glasno činjenje zikra nakon što bi se završilo sa namazom bilo u vrijeme Božijeg Poslanika pa je Ibn Abbas rekao: “Znao sam kada su završili (sa namazom) po tome ( zikru) koji bih čuo.” (2.)

Imam Šafija je u komentaru ovog hadisa rekao da je Poslanik, a.s., otpočinjao ashabima zikrove nakon namaza pa su ga oni pratili u tome.

Kaze Eš Šerbini: “Nema problema u upravljanju u učenju – da jedna grupa uči pa poslije druga.” (3.)



BILJEŠKE:


(1.) Ebu Davud, 2/ 38; Ibn Huzejme, 2/ 189; Mu’džemul Evsat, Taberani, 7/ 181; Mustedrek, Hakim, 1/ 454.
(2.) Buhari, br. 841, str. 97; Muslim, 1/ 410.
(3.) Mugni el Muhtadž, Eš Šerbini, 4/ 429

 

Rekao je Sufjan ibn Ujejne r,h

 Rekao je Sufjan ibn Ujejne r,h

قال سفيان بن عيينة: “ليس العاقل الذي يعرف الخير والشر، إنما العاقل الذي إذا رأى الخير اتبعه وإذا رأى الشر اجتنبه

”

Sufyan Ibn ‘Uyayyna said, “The wise is not the one who knows what is good and what is evil; rather, the wise is the one who follows what is good and renounces evil.

Rekao je Sufjan ibn Ujejne r,h: Nije mudar (pametan) onaj koji zna šta je dobro a šta nije, mudrac je onaj koji kada vidi dobro slijedi ga a kada vidi zlo napusti ga!

Svaka bolest ima lijeka osim jedne?

Poslanikov a,s, hadis o starenju!

Naučnici potvrđuju da je starenje najbolji način da se okonča ljudski život prirodno; inače, svaki pokušaj da se produži ljudski život iznad određene granice mogao bi imati ozbiljne posljedice, kao što je rak. Osim toga, oni kažu: "Svaki pokušaj da postane besmrtan ide protiv prirode." Oni su zaključili da unatoč trošenju milijardi za liječenje starenja i produžavanja ljudskog života, eksperimentima je dokazano da je to beskorisno. Takav zaključak je upravo ono što je Poslanik,a.s. istakao kada je rekao:  ''Allah je za svaku bolest spustio lijek i preventivu, osim za jednu.'' ''Koja je to bolest?''- upitaše ashabi. ''Starost'', odgovori Božiji Poslanik. Hadis bilježi Tirmizi 

Izvor: kaheel7.com

Žetva plodova iz nevolja

Žetva plodova iz nevolja

Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik a,s, rekao: "Muslimana ne pogodi nikakva nedaća ili bolest, tuga ili žalost, niti bilo kakva nezgoda, čak ni obični ubod trna, a da mu zbog toga Allah, dž.š., ne oprosti dio njegovih grijeha." (Muttefek alejhi). U drugoj predaji se kaže; "Ne zadesi muslimana nedaća, koliko ubod trna ili više od toga, a da mu Allah time neće izbrisati grijehe i sa njega spadaju grijesi, kao što lišće spada sa drveća." (Buharija i Muslim)

Ovaj svijet (dunjaluk) nije ništa više do iskušenje i ispit, u kom se sva bića iskušavaju i koji prolaze kroz poteškoće i raznolike izazove kroz koje se pokazuje strpljenje ili duranje, čvrstoću i postojanost. Forme tih iskušenja su različite i mnogobrojna su; neki pate od siromaštva, neki pate od bolesti, neki pate zbog ne sigurnosti, neki pate zbog lišenosti dragocjnih im insana, neki pate od yulma i nepravde, dok drugi pate od psihičkog poremećaja.

Pozivajući se na tu činjenicu, Allah dž,š, kaže u suri Bekare 155-157: Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine. A ti obraduj izdržljive. One koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: "Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!" Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravome putu!

U drugom ajetu Allah dž,š, kaže u sri Mulk 2: Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj koji prašta.

Dakle, poteškoće i iskušenja su neminovna, islam ne dozvoljava da to prođe bez da da instrukcije i upustva muslimanima kako da postupe na najbolji način, upućujući muslimane na najsigurniji i najodgovarajući stav. Da bi bili u stanju da balansiramo negativne efekte i utjecaje koji nam dođu sa iskušenjima, islam skreće pažnju na očekivanje plodova iz izkušenja. Jer iskušenja služe kao čišćenje od grijeha, te uzdizanje vjernika na visoke stepene na budućem svijetu. Ovaj optimistički i pozitivni pristup ka iskušenjima čuva muslimana od pada u očaj i tugu.

Prenosi Suhejb bin Sinan r.a, da je Allahov Poslanik s.a.v.s, rekao: "Čudno li je stanje vjernika! Kod njega je sve dobro i tako nešto nije ni s' kim osim sa vjernikom (mu'minom); ako ga zadesi kakva radost, on zahvaljuje (Allahu, dž.š.) i bude mu dobro, a ako ga pogodi zlo, on se strpi i bude mu dobro!" (Buharija i Muslim). Abu Hurejre r,a, prenosi da je poslanik a,s, rekao: Kome Allah želi dobro, stavi ga na kušnju. Imam Bihari.

Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik s.a.v.s, rekao: "Vjernik će biti iskušavan: tjelesno, djecom i imetkom, sve dok ne sretne Gospodara, a da pri njemu ne bude niti jednog grijeha." (Tirmizija)

Poruka hadisa je da svaki musliman treba da očekuje iskušenje i da se pripremi za njega. Ova poenta pravi razliku između onoga ko vjeruje u Allaha i Njegovu milost i onoga koji se osjeća da je sam i usamljen na ovom svijetu, on ustvari se suočava sa izazovima a izoliran je od bilo kojeg izvora pomoći. Dakle, cilj ovih hadisa je da muslimanima daju nadu i snagu i da ih sačuva od ružnog mišljenja o Allahau dž,š, i gubljenja nade u Njegovu milost.

Ebu Hurejre, r.a., a on od Poslanika s.a.v.s, da je rekao: „Jaki vjernik je bolji i Uzvišenom Allahu draži od nejakog vjernika, a dobro je i u jednom i u drugom. Žudi za onim što će ti koristi, traži pomoć od Allaha i nemoj klonuti. Ako ti se šta dogodi, ne govori: da sam uradio tako i tako bilo bi tako i tako – već reci: – Allah je dosudio i učinio što je htio – jer ono ‘da sam’ šejtanu otvara mogućnost djelovanja“ Imam Muslim.

U skladu ovog hadisa dolaze riječi odnosno poslanikov savjet svome rođaku Ibn Abbasu r,a, ''znaj da sa strpljenjem dolazi pobjeda, sa bolom dolazi olakšanje, sa teškoćama dolazi olakšanje''.

Kako možemo pristupiti iskušenjima i nevoljama sa tolikim optimizmom, kad je to očit i jasan znak Allahove srdžbe, zar nije uzvišeni rekao u suri Šura 30: Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.

Zapravo, ovo pitanje mnoge od nas proganja, posebno one koji se bave s tim djelima odnosno ne djelima, problem je u tome da u mnogim slučajevima ova misao postaje izvor frustracije i depresije. Umjesto da bude podsticaj za povratak Allahu i približavanje Allahu dž,š.

Za ovaj ajet Imam Kutubi kaže: Alija r,a, je rekao; Ovaj ajet je jedan od najboljih ajeta u cijelom Kur'anu koji pruža nadu, ako bi se moji grijesi obrisali kroz izkušenja, i kao dodatak tome da će mi Allah oprostiti i druge grijehe, onda šta će ostati od grijeha ako će sve biti izbrisano i oprosšteno.

Poslanik a,s, nam kaže da najveća iskušenja imaju poslanici, zatim oni koji su jačeg imana, zatim oni koji su slični njima, i svi će biti iskušavani na osnovu jačine njegovog imana i vjerovanja.

Zikr poslije farza !!!

Kaže veliki islamski učenjak Ibn Abidin El Hanefi, radijallahu anhu: “Mekruh je odlaganje sunneta nakon farza osim koliko je dovoljno da se prouči “Allahumme entes selamu ve minkes selam…” zbog hadisa kojeg bilježe Muslim i Tirmizi od Aiše:

“Poslanik NIJE sjedeo nakon farz namaza osim koliko je dozvoljno da se kaže: Allahumme entes selamu ve minkes selam tebarekte ja zel dželali vel ikram.” (Sahihul-Muslim; br. 592)

U komentaru na ovaj hadis Ibn Abidin, radijallahu anhu, kaže: ”A što se tiče hadisa o zikrovima nakon namaza, ni u jednom od tih hadisa nema ništa što bi upućivalo na to da se to čini prije klanjanja sunneta jer je sunnet od pratilaca farza i njegovih dopuna pa se kaže za zikrove koji su posle sunneta da su to zikrovi nakon farza.” (Hašija, Ibn Abidin, 2/ 236)

Zašto djeca lažu?

Zašto djeca lažu? Zašto često skrivaju istinu i prešućuju? Zašto rade razne stvari iza vaših leđa? Jedinstven odgovor na ova pitanja je nedostatak povjerenja.

 

Roditelji i djeca svoj odnos grade od djetetovog rođenja. Kada su maleni, odgovaranje na njihove potrebe utječe na stvaranje odnosa. Svakom roditelju je bitno da mu dijete vjeruje, odnosno da u njega ima povjerenja. Samo tako će se moći otvoriti roditelju, tražiti od roditelja pomoć, savjet. Dijete će odnos pun povjerenja stvarati s roditeljem samo ako ga roditelj prihvaća takvim kakav je, samo ako ga roditelj ne kritizira, samo ako ga roditelj nikada ne povrijedi.

Povjerenje se stvara pažljivošću, pravilnom i obazrivom komunikacijom s djetetom, održavanjem obećanja, držanjem dogovora, slušanjem, brigom za dijete, priznavanjem pogrešaka i pružanjem prilika da se pogreške ispravljaju.

Ako djeca ne mogu vjerovati svojim roditeljima, skrivat će od njih svoje pogreške, svoje neprihvatljivo ponašanje, neće tražiti roditelje savjete niti pomoć u bilo kojoj situaciji. Tako da niti roditelj neće više moći vjerovati svojem djetetu. Dijete koje raste u nepovjerljivom odnosu postaje nesigurno, teško stvara kvalitetne odnose s okolinom i teško gradi odnose s povjerenjem. Dijete koje raste u zajednici punoj povjerenja, postaje sigurno u sebe, nije nepovjerljivo prema okolini, lako priznaje pogreške te ih s lakoćom i ispravlja.

Bez obzira na činjenicu da ste vi roditelji, budite oni kojima vaša djeca vjeruju jer ćete ga vi najbolje zaštititi u teškim situacijama. Jer, ne budu li vam djeca vjerovala, za teške situacije nećete niti saznati. Ako želite vjerovati svom djetetu, potrudite se da u svakom trenutku ono vjeruje vama.

(psiholog.ba/magazin.hr)

Porodične slike na Facebooku i privatnost djece

Porodične slike na Facebooku i privatnost djece

Nepisano je pravilo internet bontona da se ne postavljaju slike tuđe djece, ali roditelji rado objavljuju fotografije svojih mališana.

Umjesto u porodičnim albumima, buduće generacije tinejdžera, makar u sljedećih desetak godina, imat će slike iz ranog djetinjstva na „Facebooku” , iako to nisu lično odobrili. Većina korisnika društvenih mreža koja ima djecu postavlja njihove fotografije na mreže, zbog želje da sa rođacima i prijateljima koji ne žive blizu, podijele važne momente iz odrastanja.

Nije samo bezbjednost, na koju se prvo pomisli, ono o čemu mame i tate treba da razmisle prije nego što sa virtuelnim prijateljima podijele sliku svog mališana na kojoj je on zidove sobe, na primjer, „ukrasio” dijelovima ručka. Pitanje je i ko ima pravo da objavi nešto o nekome bez njegovog pristanka?

Koliko bi, uostalom, korisnika društvenih mreža dozvolilo da se bez njihovog znanja ili odobrenja dijele fotografije na kojima se nalaze?

„Na dvije stvari treba obratiti pažnju”, upozorava direktorka Oksford internet instituta. Kako je rekla „Gardijanu”, najprije treba biti oprezan sa podacima kao što su puno ime djeteta, datum i mjesto rođenja, lokacija i sve ono što bi eventualno neko mogao da iskoristi da ukrade identitet djeteta. Druga stvar se odnosi na pitanje šta bi dijete u budućnosti željelo da vidi o sebi na mreži.

Ona smatra da nisu problematične sve slike i sve informacije, već samo one koje mogu da štete djetetu.

Prije nego što „okače” sliku djeteta, roditelji bi trebalo da se zapitaju kako bi se sami osjećali kad bi njihove majke i očevi dijelili slike i informacije o njima online. Iako je teško predvidjeti kako će društvene mreže izgledati za deset godina, roditelj budućeg tinejdžera neće moći da mu s pravom kaže kako nešto ne treba da dijeli na tim sajtovima ukoliko je i sam to činio.

Kada je o bezbjednosti riječ, podešavanja privatnosti većine roditelja su takva da samo njihovi prijatelji na mreži mogu da vide slike koje postavljaju, zbog čega se osećaju sigurnije. Još jedan vid zaštite jeste i to što ne koriste prava imena djece, kao i to što ih ne označavaju („taguju”) na slikama.

Od mogućih zloupotreba se štite i tako što ne ostavljaju slike na kojima su im djeca naga niti one koje bi svima otkrile mjesto stanovanja. Međutim, stručnjaci za internet bezbjednost podsjećaju da je izuzetno teško biti anoniman online – lozinke, fotografije i sve druge informacije mogu biti laka meta hakera.

(psiholog.ba/politika.rs)

Potreba za požurivanjem Allahu u ovom vremenu / The need to flee to Allah in these times

Potreba za požurivanjem Allahu u ovom vremenu

Danas muslimani se susreću sa jedinstvenim izazovima, ustvari može se reći da smo na raskrsnici u smislu naše budućnosti. «Islam i muslimani će, ili nastaviti uspješno putovanje pozitivnih integracija sa svojim širim društvima, ili će biti prisiljeni na asimiliraciju i gubike bilo kakavog značajnijeg islamskog identiteta». Pitanje koje se pojavljuje svakom od nas je; Kako da se suočimo sa takvim izazovima?

Mnoštvo odgovora je dato na ovo pitanje od različitih organizacija i učenjaka, da bi muslimani bili omogućeni da se odupru tim izazovima. Kako god, postoji opasna tendencija da se zaboravi na najmoćniju silu koja može odgovoriti svim vrstama izazova, a to je: pomoć od Allaha dž,š.

Često znamo da tražimo pomoć od individualaca i pojedinaca, raznih sistema, zakona, kampanja ili političara, ali istovremeno zaboravljamo da tražimo pomoć od Allaha, Gospodara univerzuma.

Tačno je da je muslimanima naređeno da se maksimalno pripreme za bitku, bila to bitka, ideološka, fizička bitka, ili emocionalna ili čak moralna. Allah dž,š, kaže u suri Enfal 60: I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite nadoknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti. 

Ipak, glavna priprema je kada se suočavamo sa izazovima, da se vratimo Allahu dž,š. Kaže uzvišeni u suri Bekare 45: Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima.

Moramo se vratiti Gospodaru sa uspostavljanjem Njegovog Gostodarstva u svim sferama, uspostavljanje Njegovog zakona. On je Gospodar univerzuma, Stvoritelj svega i on je Jedini koji obezbjeđuje nafaku. Zato njega trebamo veličati, onako kako samo njemu dolikuje, zahvaljivat Mu na onaj način samo kako njemu dolikuje. Kada to uradimo, mi smo ispunili i dokazali našu izjavu da Ga volimo, takođe vraćanje Gospodaru znači i ponovno uspostavlanje ljubavi prema Poslaniku a,s.

Božansko pravilo je da pogađa različite ljude sa različitim iskušenjima, kako bi ih napomenuo i podsjetio na realnost i stvarnost ovog života. Te da bi se eventualno ili čak potpuno vratili Allahu dž,š. Allah dž,š, kaže u suri Earaf 168: I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i onih koji to nisu; i u dobru i u zlu smo ih provjeravali da bi se opametili.

Svaki aspekt ovog života je stvorio Allah dž,š, da bi iskušao insana, ko god položi ovaj ispit bit će nagrađen Džennetom a ko ga ne položi bit će kažnjem Džehennemom. Kaže uzvišeni u suri Ali Imran 185: Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti plaće vaše, i ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje. Takože uzvišeni veli u suri Earaf 94: I Mi nijednog vjerovjesnika u neki grad nismo poslali, a da stanovnike njegove neimaštinom i bolešću nismo kaznili da bi se pokajali.

Moramo biti vrlo pažljivi, obazrivi kada reagujemo na izazove, tako da ne bi bili kao oni o kojima Allah kaže u suri Enam 43: Trebalo je da su poslušni postali kad bi im kazna Naša došla! Ali, srca njihova su ostala tvrda, a šejtan im je lijepim prikazivao ono što su radili.

Ovo je napomena muslimanima da obnove svoju vezu sa Allahov dž,š, kaže uzvišeni u suri Nor 31: I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.

Svi muslimani su dužni da uče svoju vjeru, kako bi saznali šta trebaju a šta ne trebaju da rade, i tako će se vratiti Allahu dž,š., i Koji će nam podariti skoru pobjedu.

Ustvari obožavanje Allaha i pokornost Allahu dž,š, u vremenu kušnji i fitneluka, zbunjenosti i nejasnoća, slijedi velika nagrada za one koji ustraju u pokornosti kao da su učinili hidžru poslaniku a,s. Ma'kil ibn Jessar r,a, prenosi da je poslanik a,s, rekao: Nagrada pokornosti Allahu u vremenu kušnji je isto ko da se učini hidžra meni. Imam Muslim.

Kaže uzvišeni u suri Ali Imran 160: Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici!

Karen Armstrong: Nema ničeg u islamu što islam čini nasilnijim u odnosu na kršćanstvo

 Karen Armstrong: Nema ničeg u islamu što islam čini nasilnijim u odnosu na kršćanstvo

 

Teroristički napadi u Parizu učinilu su novu knjigu Karen Armstrong Polja krvi. Religija i historija nasilja (The Fields of Blood. Religion and the History of Violence) iznenađujuće i tragično vrlo neophodnom. Na preko pet stotina stranica Karen Armstrong, bivša kaluđerica i autorica knjiga bestselera, poput Povijesti Boga (The History of God) ili U prilog Bogu (The Case for God), odgovara na pitanje da li je religija glavni uzročnik nasilja. Ono što slijedi je razgovor o islamu i terorizmu, o odgovornosti Zapada i svijetu u kojem živimo.

Razgovarala: Lisette Thooft

Najnovija knjiga Karen Armstrong nije uopće vesela knjiga: metaforično govoreći, krv neometano teče stranicama knjige. Autorica detaljno opisuje neraskidivu vezu između nasilja i razvoja nacionalnih država i kultura. Knjiga je istovremeno i neophodna, knjiga koja nas vraća u stvarnost života. Krajnje je vrijeme da shvatimo u kojoj je mjeri svaka civilizacija ukorijenjena u potčinjavanju i eksploataciji drugih, uključujući i ovu našu. Vrijeme je da čujemo ovaj glas.

Gledam Karen Armstrong kako ulazi u hotelski foaje odlučnim koracima – omalehna, elegantna žena kojoj plavi pramen kose iznova stalno pada na oči. Raspoložena, bez obzira na turobnu temu. Počnimo s milionskim pitanjem.

Postoji li ikakva razlika između Isusa i Muhammeda u pogledu nasilja – ili drugim riječima kazano, kako objašnjavate to da danas terorizam većinsku inspiraciju nalazi u islamu?

Terorizam nema nikakve veze s Muhammedom u mjeri istoj u kojoj križarski ratovi nemaju nikakve veze s Isusom. Nema ničega u islamu što islam čini nasilnijim u odnosu na kršćanstvo. Sve su, ipak, religije bile nasilne, uključujući i kršćanstvo. U islamskome svijetu nije postojalo nešto što se naziva antisemitizmom, to je zasluga modernog doba. To im je došlo od nas. To su im prenijeli misionari. A onda se pojavila država Izrael. Judaizam je postao nasilan u modernom svijetu zahvaljujući nacionalnoj državi.

Šta je onda uzrok muslimanskog terorizma? U knjizi govorite da su se muslimani upoznali s modernošću na jedan neočekivano grub način...

Na jedan nasilan način. Kada su George Bush i Tony Blair otišli u Irak, oni su mislili da će modernost smjesta zavesti demokratiju. To ne mora biti nužno slučaj. Demokratija je kod nas uspjela, jer je bila dobra za industriju. Sloboda, o kojoj mnogo slušamo u ovome trenutku, je bila kao bilo šta drugo, od suštinskog značaja za našu ekonomiju. Jer, ljudi moraju biti slobodni da bi bili inventivni, da bi zemlju održali produktivnom. No, u tim zemljama modernost je došla s kolonijalnim potčinjavanjem. Nije bilo prostora za samoodređenje. Primjerice, samo je u Egiptu u periodu između 1922-1952., održano sedamnaest općih izbora, koje je osvojila Wafd partija, kojoj je samo uz saglasnost Britanaca bilo dozvoljeno da vlada pet puta. Demokratija je loša šala. Sekularizam je zatim zaveden uz pomoć vojnih oficira i to uz veliko nasilje: klericima su oduzimali primanja, ubijali su ih ili mučili do smrti. Šah je upucao stotinu nenaoružanih demonstranata u iranskom svetištu zato što su odbili nositi zapadnu odjeću. Mi na Zapadu smo dosljedno podržavali režime poput Saddama Husseina, koji je svome narodu zabranio bilo koju slobodu izražavanja. Sve je to potpomoglo da se islam gurne u nasilje. Kada ljude napadnete oni postanu ekstremni. Međutim, samo jedan mali broj njih se slaže s terorizmom: 93% ljudi je reklo odrično 'ne' u jednom Gallupovom istraživanju o tome da li su napadi 11. septembra bili opravdani. Razlozi koji su ti ljudi naveli bili su u potpunosti religiozni. Ostalih sedam procenata onih koji su rekli 'da' naveli su razloge čisto političke prirode. Moja poruka nije da religija nema nikakve veze s nasiljem. Ono je uvijek bilo implicirano u njoj. Pokušavati držati religiju dalje od politike i rata je nerealno isto kao pokušavati vaditi džin iz koktela. To dvoje je neraskidivo povezano. Do 1700. godine, niko nije pomišljao na odvajanje religije koja je prožimala svekoliki život. I nadalje, narodi koji nisu prošli našu modernizaciju misle da je to proizvoljno razlikovanje. Zbog toga što su pravda, nevolje siromaštva i patnja politička pitanja. Ali, to su ujedno pitanja od svetog značaja. Isus ne bi imao vremena za ljude koji bi recitirali svoje molitve, a istovremeno zanemarivali nevolje potrebitih i potlačenih. No mi smo odvojili religiju. To odvajanje je bilo važno za nas i na mnogo načina ono je bilo dobro i za religiju, zato što ju je oslobodilo nasilja od strane države.

Zaključak je po okončanju čitanja knjige: sve civilizacije su ukorijenjenje u nasilju.

Tako je s većim dijelom povijesti civilizacija. Bez ugnjetavanja ljudi od strane aristokracije ne bismo imali znanosti i umjetnosti o kojima ovisimo. Ekonomija je natjerala seljake na rad uzimajući njihov višak dobiti i držeći ih na nivou preživljavanja, ali ih je držala i u stanju potčinjenosti. To je strašna stvar. Mi gledamo na civilizaciju kao na nešto što je počelo u staroj Atini. Partenon jeste sagrađen na leđima jednog grčkog otoka, ali su svi ostali gradovi sagrađeni na nametima. Dakle, neki su bili jednakiji u odnosu na druge. Isto je danas. Nijedna država ne može bez vojske. To se sve i dalje dešava. Ali, uvijek je bilo ljudi koji ustanu i kažu: 'Ovo nije uredu'. Ovo ustajanje i suprotstavljanje izrabljivanju je bilo dio religije kao i bilo koji križarski rat ili džihad.

Ayaan Hirsi Ali je napisala u jednim novinama da je vrijeme da se kaže jasno da je muslimanski terorizam dio islama. Da li bi ona trebala pročitati Vašu knjigu?

Ne bih trebala misliti da to želi. Ona je udata za jednog strašnog čovjeka koji je bio arhitekta iračkog rata. Kakva je to samo nesreća bila. To je bila velika usluga Al-Qaidi. Ovaj napad na časopis nije čisto bio inspiriran fanatičnom privrženošću Poslaniku. On nije bio čisto religijske naravi: nanovo, politika je od suštinskog značaja. Al-Qaida je u potpunosti politička organizacija. Ovo je bio strateški napad na jedan sveti simbol. Sloboda govora je sveti simbol naše zapadne civilizacije. Toliko svet koliko je njima svet njihov Poslanik. Oni žele da budemo uvrijeđeni. Oni će to jako željeti. Oni bi bili oduševljeni s novim izdanjem Poslanika na naslovnici. Zato što to vodi novim regrutiranjima. Ja ne kažem da je bilo pogrešno da se to karikature objave, ali ovi će to iskoristiti. Sve je ovo politički vrlo organizirano.

Šta se trebalo dogoditi?

Ne znam. Ali mislim da jedna od stvari koju trebamo učiniti, je da oplakujemo i njihove mrtve. Ne tako davno 165 pakistanske djece je pobijeno od strane talibana. Dvije hiljade stanovnika je izmasakrirano od strane nigerijskog Boko Harama. Ali mi nismo marširali zbog njih. Utisak koji odajemo jeste da nas nije briga, da njihovi životi nama nisu vrijedni. Dakle, mi trebamo primijetiti da mi nismo jedini koji smo žrtve ekstremista. Daleko više muslimana umire.

Jesu li teroristi ustvari primarno istraumatizirane osobe?

Neki od njih jesu, neki su očito zli. Osama bin Laden je bio čisti krimanalac. Ali, prisutan je veliki strah i očaj i kod samih njih. Sprovedena su neka istraživanja od strane psihijatara forenzičara nad ljudima osuđenim zbog terorizma nakon 11. septembra. Intervjuirali su stotine ljudi u Guantanamu i drugim zatvorima. Tako je jedan od ovih psihijatara forenzičara, koji je ujedno i službenik CIA-e, a oni u CIA-i nisu mekušci kao ja, ustvrdio je da islam nema nikakve veze s terorizmom. Problem je, naprotiv, u nepoznavanju islama. Da su imali pravilnu edukaciju o islamu ne bi to radili. Samo 20% njih je imalo odgovarajuće pravilno odgajanje. Ostali su preobraćenici – poput napadača koji su nedavno izvršili napad na kanadski parlament; ili su nereligiozni što znači da ne idu u džamiju – poput bombaša na bostonskom maratonu ili su pak samouki. Dvoje mladih ljudi koji su napustili Britaniju da bi se pridružili džihadistima u Siriji naručili su preko Amazona knjigu s naslovom Islam za početnike (Islam for Dummies). To vam sve govori, vidite. Tamo ljudi idu iz osjećaja da ništa nema smisla. Bilo je interesantno slušati Parižane o ovome. Nekoliko njih je reklo: Gledajte, mi smo zapustili te prigradske sredine gdje vlada očaj i beznađe. Imali smo pozive na buđenje kada su se dešavali neredi, no mi nismo ništa činili. Desila se svojevrsna društvena upala. Ljudi se ne osjećaju kao kod kuće u našim društvima. Njihovi životi dobijaju na nekom značenju tek kada odu izvan njih. Nema izlaza vani. Francuska vlada je neprijateljska prema bilo kojem religijskom izražavanju. To ljude čini nervoznim tako da imate osjećaj očajanja. Razgovarala sam prije nekoliko mjeseci s jednim od naših vodećih historičara koji tvrdi da je glavni razlog koji mlade ljude odvodi u rat dokolica, odnosno monotonija. To je nešto što u našim zajednicama moramo shvatiti vrlo ozbiljno kao što shvatamo ozbiljno slobodu govora. Mizerija i beznađe, naročito u vremenu kada ekonomija ide nizbrdo. Trebamo se prisjetiti koliko smo privilegirani. Ja sam to postala zahvaljujući svojim putovanjima i studijama. A to dolazi s odgovornošću. Ako vam se dobro učini, morate to nečim dobrim vratiti.

Čitajući knjigu shvatila sam: kakva samo rijeka krvi i suza teče našom svjetskom povijesti.

Rijeka mizerije i potlačenosti, rijeka nepravde. Velike nepravde, a mi smo još uvijek nepravedni. Zbog toga što govorimo o našem Prosvjetiteljstvu kao da je tobože Mesija sišao... To je bila velika stvar, bilo je to veoma važno za nas. Pogledajte "očeve" utemeljitelje SAD-a, koji rekoše da su svi ljudi stvoreni kao jednaki, no, isti nisu imali problema s posjedovanjem robova. Sloboda je bila oduvijek samo soboda za Evropljane. To je još uvijek tako zbog gramzljivosti za naftom. Mi dajemo veliku podršku Saudijcima, koji opet svome narodu ne daju nikakva ljudska prava.

Imamo slučaj ovog saudijskog blogera Raifa Badawija kome je zaprijećeno bičevanje svakog petka... (U međuvremenu je Badawijev slučaj pod revizijom, pr. ured.)

Mi ne brinemo o njemu sve dok dobijamo našu naftu. Tu je Amnesty International organizacija za zaštitu ljudskih prava, da, ali mi moramo stalno podsjećati ljude. Moramo biti konzistentni.

Zar se niste osjećali obeshrabrenom u pisanju knjige?

Da, ali tu leži i drugi dio. Ljudi poput Konfučija govoreći od 'zlatnom pravilu', Isus, ili Pavao koji pokušava da... ljudi stalno pokušavaju. Mi trebamo stvarati taj snažni alternativni glas, koji je istovremeno utemeljen na stvarnosti, ali i na pravdi.

Sada to trebamo učiniti bez religije?

Mislim da možemo... Vaša zemlja je sekularna, ali SAD nisu. Kada držim predavanja i razgovaram s ljudima, odgovor koji dobijam je prilično različit: oni to ne žele činiti bez religije. Za njih se kaže da su druga najreligioznija zemlja poslije Indije. Ali, stvorite sekularnu formu istoga sposobnu da vidi svetost u svakom ljudskom biću. Svako ljudsko stvorenje je dragocjeno, nepovredivo, neko kome se ne smije nanositi šteta. Bez obzira da li to stvara upliv u našu ekonomiju ili nije.

Dakle, Vi kažete da je religija žrtveni jarac?

Mi gomilamo sve nasilje 21. stoljeća na leđa religije, otpravljajući ga daleko, govoreći da nemamo nikakve veze s njime, dok, u stvarnosti, imamo posla s političkom situacijom. Napad na supermarket u Parizu bio je zbog Palestine, zbog ISIS-a. Nije imao nikakve veze s antisemitizmom; mnogi od njih su i sami semiti. Ali, oni okupiraju Palestinu, a mi ne govorimo o tome. Mi smo odveć previše umiješani i ne znamo šta da činimo. Naivno je vjerovati da ćemo ikada imati svijet bez ratova. Međutim, ja sam napisala ovu knjigu zbog jednog osjećaja strahobe u pogledu pravca u kojem smo se zaputili. Napravili smo oružje koje može zbrisati zemlju i prihvaćeno je u međunarodnome pravu da ako je jedna zemlja u opasnosti, da ona može ispaliti nuklearno oružje iako to zapravo znači uništavanje vlastitog naroda. Ovo je jedna samoubilačka smrtna želja. Ovome nalikuje primitivna forma bombaša samoubice koji ide sa znanjen da on ili ona ide u sigurnu smrt. Neće potrajati dugo dok Al Kaida ili neka od ovih organizacija dođe u posjed neke od nuklearnih sprava. Situacija je toliko opasna da od nas zahtijava da dobro otvorimo oči i pogledamo šta se zbiva. A to nema veze s religijom, islamom ili inim.

Ali mnogi ljudi vjeruju da još uvijek ima veze: istomišljenici Geerta Wildersa, Marine le Pen...

Jedan od problema nacionalne države je bila njena nesposobnost da tolerira manjinske zajednice. To je bilo uzrokom najvećih zločina 20. vijeka, Holokausta, primjerice. Zbog naglaska na jeziku i kulturi nacija postaje vrhovna vrijednost. Nacionalizam nam ne pomaže da shvatimo da živimo u globaliziranome svijetu. Danas sebi ne možemo priuštiti samo da mislimo u granicama sopstvene nacije, jer svijet nije više isti. Stvorili smo globalnu ekonomiju i, naprimjer, ukoliko tržište padne u jednom dijelu svijeta, berze padaju širom svijeta već istoga dana.

Da ne govorimo o klimi...

Da, svi dijelimo tu nevolju. Vidimo da ono što se dogodilo u Parizu danas, ima svoje posljedice po Bliski istok i obrnuto. Mi smo politički povezani, a naše historije su isprepletene. Mi Britanci, naročito, snosimo veliku odgovornost za ono što se dogodilo na Bliskome istoku. Ili u Indiji ili Pakistanu. Uzmite samo granice tih zemalja za primjer, pa ćete uvidjeti sav cinizam i oportunizam u njihovim iscrtavanjima. A tek kolikom nasilju je sve to doprinijelo.

Vi, na iznenađenje, pišete o Šerijatu kao impulsu za mir...

Mi demoniziramo Šerijat. Ali, zapitajmo se zašto su oni ponosni na Šerijat u muslimanskim zemljama. To je zbog toga što je Šerijat imao ulogu protuteže tiraniji države. Bio je to Božiji Zakon, ali je on rekao da niko nema pravo drugome reći šta da radi. Zato što je čovjek suveren i odgovoran je samo Bogu. Nijedna vlada nije mogla vladati, osim ako nije priznala da je to Božija Riječ. Oni su, doduše, razvili vlastitu verziju Šerijata. Oduševljenje njime nije samo da bi se njime odsijecale ruke.

Ili zatvorila usta ženama?

Žensko pitanje je problem koji je prisutan diljem svijeta. Jedna od perjanica modernosti bila je emancipacija žene. Kada su ljudi bijesni na modernost i modernizaciju oni se vraćaju prošlosti... Imate to i u kršćanstvu, između ostalog - imate kršćane u južnim državama SAD-a, koji kažu da žene trebaju ostati u kući. Katolička crkva kaže da žene ne mogu biti sveštena lica. S judaizmom je slična stvar. Jedna od stvari karakterističnih za muslimanski svijet je da se tamo vlastodršci neprestano batrgaju, jer nemaju dovoljno narodne podrške. Ako isti posegnu za drakonskim zakonima s ciljem kontroliranja žene, oni time samo zadovoljavaju muškarce. Ali, muslimanske feministkinje će transformirati islam, iznutra.

Preveo: Muhamed FAZLOVIĆ