Oct 30, 2015

Mladić iz Meke koji je pljunuo na Kur'an i umro

 Mladić iz Meke koji je pljunuo na Kur'an i umro

Jedan mi je čovjek ispričao sljedeće: "U gluho doba noći telefonirali su mi iz bolnice tražeći da odmah dođem. Rekli su mi da je moj brat imao tešku saobraćajnu nesreću i da se nalazi u veoma kritičnom stanju… Odmah sam pošao onamo, nisam nimalo oklijevao. Zatekao sam svog brata, koji nije klanjao ni postio, na krevetu; bilo je očito da je na samrti. Gledao me neko vrijeme, a zatim je zatražio Mushaf, koji sam držao u prednjem džepu galabije. Obradovao sam se: moj brat, koji je živio poročnim životom, koji se odavao grijesima, traži od mene Mushaf! Ovo je radosna vijest… Uzeo je Mushaf i prinio ga ustima, pa sam pomislio da će ga poljubiti. Znaš li šta je učinio? Pljunuo je na Mushaf i plačući vikao: 'Ja sam nevjernik!' Zatim je ispustio dušu."
 
(Šejh Fajiz es-Sehli)

Oct 15, 2015

Običaj u pojedinim mjestima kad neko umre !!!

Tako je običaj u pojedinim mjestima kad neko umr !!!

      da se odmah izbaci iz kuće sva hrana koja je bila spremljena za jelo, kao i sva voda, koja se zatekla u posuđu;
      da se odmah platnom ili nečim drugim zastru sva kućna ogle­dala;
—      da se odmah čim se umrla osoba okrene prema kibli ili pokrije čaršafom, donese u jednom sudu brašna ili pšenice u koje se usadi svijeća pa se to stavi više glave umrle osobe. To sve tako stoji dok se mrtvac ne iznese iz sobe, a zatim se to dadne nekoj sirotinji;
—     da se kuća ne mete dok se umrla osoba ne iznese iz te kuće, pa ma­kar tu ležao i 2 - 3 dana, jer vjeruju - ako se bude melo da će se »za­mesti« cijela porodica;
—      kad imam ili bula budu krojili ćefine — ne smiju se služiti ma­kazama, niti kod šivenja ćefina smije biti uzlova, jer će se - vjeruju - makazama prerezati daljnji napredak u životu porodice, a ako na ćefinima bude uzlova, da će im time biti zavezana sreća;
—  čuvati mrtvaca da ga ne preskoči mačka, jer bi se — vele — mogao povampiriti. Ne treba se plašiti mrtvih, jer se sigurno još nikad mrtvi nije povam­pirio. To su najobičnije bajke. Živi su opasni, njih se treba bojati, ako su naopake naravi.
— da iz sobe do mjesta kupanja umrlu ženu iznose s tekbirima i još nekim drugim učenjem, i to u horu. Istina, to se radi samo u jednom našem manjem gradiću i to pod »dirigovainjem« mjesne bule koja neće da zna da kod umrle osobe prestaje svako učenje dok se ista ne ukopa. Čudne li demagogije?!
—      da iza umrle osobe spaljuju njene haljine, umjesto da ih operu, pa ako ništa drugo da ih podijele siromasima. Tačno je da bi u pojedinim slučajevima trebalo izvršiti i dezinficiran je cijelog stana, a ne samo po­steljine, odjeće i obuće, ali odjeću ne treba spaljivati.
—      kad umrla osoba bude okupana i u ćefine zamotana - zakolju brava i prenesu ga preko iste, dok još nije podignuta iz tenešira. Ovo čine - vjerujući - da će bitii veći berićet u sitnoj stoci;
—       da se iskupi sav hajvan pred kuću pa kad se mrtvac ponese da se pronese između hajvana - vjerujući -  da onda neće ni jedan komad uginuti ili na bilo koji drugi način nastupiti manjak u hajvanu;
—      da muškom djetetu - koje je umrlo neosunećeno - dok je još na teneširu prelome mali prst na ruci;
—      imam se ne smije obazrijeti kad se dženaza ponese od kuće, jer ako to učini - vjeruju - mogao bi ubrzo još neko umrijeti;
—      zahtijevaju da prvu noć poslije sahrane umrle osobe imam prenoći u sobi u kojoj je dotični umro;
—      kad se ponese dženaza da se za istom razbije bokal ilil nešto slično od stakla, da bi se - vele - na toj žalosti sve završilo;
      muž ne smije ponijeti svoju ženu, niti je u kabur spustiti, jer je za nju postao tuđin, a svako drugi smije. Čudna li rezonovanja?!
      kad se dijete spušta u kabur treba ga tri puta pomaknuti napri­jed - da mu majka ne bi postala nerotkinja;
     prilikom zakopavanja mrtvaca neće uzeti lopatu iz ruke, nego je valja bacaiti na zemlju pa da je tek onda drugi uzme. Za to se ne govori: »Daj mi lopatu« — nego: »Baci lopatu«!
       dijele novac — sadaku na kaburu i (to svakome odreda - bio siromah ili bogat). Podijeliti nešto siromasima na ime sadake, a pred dušu umrle osobe ne samo da je pohvalno, nego u najviše slučajeva  potrebno, ali ne i oni­ma koji su imućni.
— kada se vraćamo s dženaze - vele - ne valja se nikome svraćati, niti se valja, kome uvratiti kad se vraćamo kući ako smo bili kod nekog na žalosti ili na prvome tevhidu;
—      onom koji nam je povodom smrti došao na žalosti, kada ga pra­timo ne smijemo reći: »Dođi«, kao što se obično čini, kad pratimo posje­tioce, jer ga - vele - zovemo na ponovnu žalost;
—      stavljaju posudu s vodom na prozor u kući umrle osobe i to 40 dana da bi se - vele - duša dotične osobe imala iz čega napiti kad dođe kući. Neki stavljaju i na sam kabur posudu s vodom;
—      stavljaju u posudu masla da bi duša imala šta lizati kad se na­vrati kući u kojoj je živjela dok nije umrla;
—     pale svijeću u kući umrle osobe sedam, a ponegdje i po 40 noći za dušu umrle osobe;
      ponegdje prvih sedam noći dijele svijeće po selu da ih ukućani pale za dušu umrle osobe. Na novome groblju u Barama na mno­gim grobovima muslimana vide se svijeće koje gore kao i na grobovima nemuslimana. Mislim da to čine nemuslimanke i njihova djeca, koje su bile udate za muslimane. Ne bismo smjeli dozvoliti da se i ova vrlo opasna novina uvede.
      peku halvu i dijele je sa somunima po selima;
       posjetiocima, koji su došli na žalost ne okreće se obuća, kao što je običaj i red učiniti, kad dođu gosti i prijatelji;
       otac, majka, brat, sestra i žena uzimaju grumen zemlje s gro­ba i nose uzase, da bi umrlu osobu što prije prežalili i zaboravili.
Vjerujem, da još tu i tamo ima sličnih običaja koji dolaze do izra­žaja kad umre bilo domaćin ili neko drugi u kući, ali kao što sam i rekao hvala Allahu dž. š. - svaki dan ih je manje, jer ljudi i sami uviđaju da nema smisla povezivati s vjerom ono što zdrav razum ne prima.
Istina, ima nešto novo, što se počelo uvlačiti, a što je od sviih nave­denih običaja i zabluda opasnije. U posljednje vrijeme muslimani poprimaju jedan čisto kršćanski običaj, a to je: da kod kuće umrle osobe časte rakijom sve one koji su došli da isprate do groba umrlu osobu ili kada se povrate s kabura.
Ne mogu a da ne istaknem i javno ne osudim još jednu vrlo ružnu pojavu. Naime, u Sarajevu je običaj da se skoro sve dženaze donose pred Begovu džamiju - obično na ikindiju, da im se tu poslije namaza klanja dženaze namaz.
Međutim, među onima kogii žele da isprate umrlu osobu do kabura - ima velik broj i onih koji neće da umrlom klanjaju dženaze namaz, pa makar im to bio: roditelj, bliži rođak, prijatelj, komšija ili poznanik. Nemamo ništa protiv toga. Put istine je jasan a svakome otvo­ren, a islamsko geslo glasi: »LEKUM DINUKUM VE LIJE DIN = Va­ma vaša vjera, a meni moja vjera«.
 Ali im otvoreno zamijeravamo što u dvorištu Božijega hrama uz ramazanske dane javno puše. Da li neko drži ili ne drži dio vjere - to je njegova stvar, ali bi bar tu, gdje vjernici do­laze da obave namaz i da baš oni njihovim roditeljima i rodbini kla­njaju dženaze namaz - morali biti toliko kulturni i uviđavni pa to tu ne činiti, jer se to ne može nikako drugačije shvatiti nego kao otvoreni prkos, a tu mu nije mjesto. Ukoliko se ne radi o prkosu, onda je to pomanjkanje lične kulture.
Bože! Obasjaj nam duše svjetlom Tvoga nura, pa da krenemo putem Istine, putem, koji vodi Tvome rizaluku i Tvome rahmetu.

Autor: hafiz Sinanudin Sokolović

Iz knjige: "Islamski propisi o čuvanju zdravlja, posjeti bolesnika i sahrani umrlih muslimana"
Izdavač: autor 1972. godine u Sarajevu

Priredili: Admir Iković i Voloder Sanadin

Akos.ba

Oct 9, 2015

Dobra djela i njihov utjecaj na vjerovanje


Dobra djela i njihov utjecaj na vjerovanje

Neki pitaja o mrtvilu (letargiji) koja se javlja kod njih dok obavljaju ibadete ili čine dobročinstvo. Ali ipak osjećaju entuzijazam kad obavljaju svakodnevne obaveze. Možda osjećaju zadovoljstvo, ili odmah dobiju ovozemaljsku naknadu od ovosvjetskih poslova, što ne osjećaju isto kada ispunjavaju svoje obaveze prema dragom Allahu dž,š, i islamu.

Ako je to slučaj, onda je to znak slabog imana! Ako čovjek padne na konstantnom preispitivanju svog srca i stanja svog vjerovanja, njegovo srce može da padne u iskušenje te tako njegov iman oslabi. Šta je lijek za ovakvo stanje i koja je uzajamnost izmeđi imana (vjerovanja) i srca, je ustvari tema današnje hutbe u kojoj ću danas nešto kazat!.

Naš poslanik a,s, je rekao: Iman ima sedamdeset i nekoliko djelova; najviši je ''La i lahe illa Allah'' a naj niži je; ukloniti sa puta ono što smeta prolaznicima. Allah dž,š, je objavio ovaj ajet u suri Bekare 177: Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.   

Dakle prema ovom ajetu iman odnosno vjerovanje ili ubjeđenje je ''čestitost'' ili ''poslušnost'' i to ne samo u ritualnom ili izglednom prakticiranju! Čestitost je u srcu kao što poslanik a,s, ukazuje. Iman se sastoji  od potpunog vjerovanja i djelovanja sa kojima je dini islam došao i podučio nas, dakle iman je: Ubjeđenje u srcu koji se potvrđuje riječima i djelima. ''Ja srcem vjerujem a jezikom očitujem a riječima i djelima potvršujem''.

Ponekad čovjek može biti zadovoljan svojim vjerovanjem ili djelima koja radi! Ali u isto vrijeme insan je nesvjestan stvarnosti, da ustvari čovjekov iman nikada nemože ostati isti ili istog nivoa! Možda čovjek milsiti da njegov iman neće biti niti može biti oštećen bilo s čim, međutim to nije slučaj. Jer čovjekovo srce se konstantno mjenja, poslanik a,s, nas podsjeća kad kaže: Nema nijednog srca a da nije između dva prsta Milostvivog pa ga okreće kako On hoće! Poslanik a,s, bi učio dovu da mu Allah dž,š, ustabili i učvrsti srce na uputi.

Život na ovom svijetu je pun iskušenja, koja ustvari utječu na naša srca i pune ih sa raznim bolestima i sumnjama, a ustvari srce bi trebalo biti ispunjeno sa smirenošću, sigurnošću i uvjerenjem. Ako ne primjetimo to na vrijeme prije nego se naša srca zatruju, naša srca i naš iman će tada biti uništeni, zato moramo biti pažljivi i obazrivi. 

Tražimo zaštitu za naša srca, a zaštita se postiže sa činjenjem dobrih djela. Poslanik a,s, nam je dao isntrukcije i uputio nas kako da liječimo srca i kako da se sačuvamo iskušenja: Požuriti sa činjenjem dobrih djela prije nego vas iskušenja zadese, koja će biti kao crna noć. U tim danima čovjek će osvanuti vjernik a omrknut kao nevjernik, omrknut kao vjernik a osvanut kao nevjernik, prodavat će vjeru za ovodunjalučke koristi. Naša zaštita od takvih iskušenja je ustvari odazivanje poslanikovom savjetu i žurba ka činjenju dobrih djela.

Prokleti šejtan može doći insanu pa da umanjuje dobro djelo koje čini, čak može nagovoriti da se prestane sa činjenjem dobrih djela zbog podcjene samog djela ili činitelja djela. Možda ti kaže pa ti nisi ništa uradio veliko a da bi ušao u džennet moraš uraditi nešto veliko, ono što si dao je malo i ništavo.

Ali ti nikad nemoj zaboravit da nije važno koliko djelo bilo malo u očima ljudi ili u tvojim očima, to djelo je kod Allah dž,š, vrijedno. Poslanik a,s, kaže: Zaštitite se od džehennema pa makar sa pola hurme.

Kako da se čovjek može zaštititi sa pola hurme, zar je hurma velika? Da, jeste i ima svoju vrijednost koju samo Allah poznaje. Poslanik a,s, nas uči da nema malo i veliko djelo, tvoj nijet je ustvari veličina tvog djela, odnosno tvoj nijet čini djelo velikim ili malim.

Poslanik a,s, kaže; Ne podcjenjujte dobra djela pa makar sreo svog brata sa osmjehom na licu. Poslanik a,s, kaže; Da staviš zalogaj svojoj hanumi svojom rukom i to ti je sadaka. Takođe je rekap: Najbolje djelo je ono koje je konstantno pa makar i malo bilo! I rekao je a,s: Allah je zadovoljan svojim robom kada jede zahvali se Allaha i kad pije zahvali se Allahu dž,š.

I ovome nas poslanik a,s, uči, ne treba ti Dr Phil da ti to kaže, poslanik nas tome uči stoljećima..

Poslanik a,s, nam je ispričao i priču o čovjeku koji je bio žedan pa sišao u bunar da se napije vode, pa kad se vratio ugledao je i cuku kako je isplazio jezik od žeđi, čovjek je rekao njega je snašlo isto što i mene pa se vratio ponovo u bunar i natočio svoj opanak vodom da se cuko napije, Allah se zahvalio ovom robu i oprostio mu. Dakle i sa životinjama se može zaraditi oprost i Allahovo dž,š, zadovoljstvo.

POUČNA PRIČA !

POUČNA PRIČA !

Kada se približio kraj jednom uglednom i jako bogatom muslimanu pozvao je svoja dva sina i predao im dva zapečaćena pisma. Rekao im je da prvo pismo smiju otvoriti kad on umre i prije nego što ga ukopaju a drugo pismo tek nakon njegove dženaze.

Nakon što je otac umro braća se sakupiše i otvoriše prvo pismo da vide očevu oporuku. U njoj je pisalo: "Dragi moji sinovi, kad umrem ogasulite me, zamotajte u ćefine i obujte mi čarape. Nemojte me zakopavati bez čarapa!"

Braća se poćeše prepirati. Mlađi reče da bi trebali ispuniti očevu želju, dok stariji reče da se niko od muslimana ne kopa u čarapama pa neće ni njihov otac. Tako i bi, i oni ukopaše oca bez čarapa.

Nakon dženaze otvoriše drugo pismo da vide šta im je otac oporučio. U njemu je pisalo: "Dragi moji sinovi! Bio sam jako bogat i vidite šta sam sve na dunjaluku imao, a u mezar ni čarape nisam ponio!"

Poruka: Dragi brate ma šta od dunjaluka imao i posjedovao, nećeš sa sobom ponijeti, samo ono što podjeliš ostaje tebi kao sadaka, zato djeli dok još možeš da bi imao koristi i nakon svoje smrti, čovjeku će biti od koristi samo ono što udjeli kao trajnu sadaku!

Khutbah: Good and bad, the Qur’anic example

via IFTTT