Lijepa besjeda

Lijepa besjeda 

Jedan nastavnik vodio je odjeljenje u kome su među učenicima vladali, najblaže rečeno, neprijateljski odnosi, pri čemu međusobne konverzacije gotovo da nije ni bilo. Nastavnik se dugo mučio kako da posloži stvari i izgladi situaciju, no, šta god da bi pokušao činilo mu se kontraproduktivnim. Napokon, jednog dana je zatražio od učenika da uzmu olovku i papir te da o svakom od svojih kolega napišu nekoliko lijepih rečenica. Kada je zadatak finaliziran učenici su bili zapanjeni. Tek tada su shvatili kako svaki od njih posjeduje niz lijepih osobina koje do tada nisu ni primjećivali ili im pridavali značajniju pažnju. Klima u razredu se od tog dana promijenila iz korijena. Godinama nakon toga, na sprovodu jednog od njih, učenici, odnosno, sada već odrasli i poslovni ljudi, ponovo će se okupiti i sasvim spontano shvatiti da svaki od njih još uvijek nosi cedulje ispisane tog čarobnog dana u školi.

”Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara”, veli mudra poslovica koja bi, zapravo, mogla biti jedini mogući i razuman komentar na gornju dogodovštinu. Kada bismo posezali za primjerima koji govore o veličini i snazi lijepe riječi i besjede, trebalo bi jako puno vremena. Jedno je izvjesno: ništa kao lijepa riječ ne može ukrotiti ljudsko srce, pripitomiti najvećeg silnika te smekšati i primiriti zulumćara. Trgovac koji nas dočeka s osmjehom i lijepom riječju i ćehrom širom je otvorio vrata našem ponovnom dolasku, dok onaj koji je namrgođen i površan i ne može baš biti potpuno siguran u to. Lijepa besjeda ljekara kome odemo, nerijetko će sa naših pleća zbaciti mnoge terete i značajno nam olakšati situaciju prije nego li uopšte konzumiramo propisani lijek ili terapiju. S druge strane su ljekari zbog čije ćehre i besjede bismo radije trpili bol nego im se pomolili na vrata. Isto je i sa običnim ljudima: s nekim bismo mogli danima razgovarati dok nam neke nije prijatno ni u putu sresti.

Kur’an nas poziva da na put svoga Gospodara pozivamo mudro i lijepim savjetom te da s ljudima na najljepši mogući način raspravljamo. Dakle, mudrost i znanje kao takvi, sami po sebi nisu dovoljni da poluče željenim rezultatom. Neophodno ih je ljudskom srcu predočiti i obrazložiti lijepom besjedom i na lijep i ugodan način. Zašto? Odgovor opet daje Kur’an koji u suri Ibrahim lijepu riječ poredi sa lijepim stablom čiji su korijeni duboko u zemlji a grane visoko u nebu. Korijeni lijepe riječi su tako čvrsti i stabilni da ih ništa ne može poljuljati dok učinci koje ona proizvodi graniče sa nebeskim visinama. Šta je naspram toga? Ružan govor poput ružnog stabla čiji su, veli Kur’an, korijeni plitki i koga i najblaži povjetarac bez muke povija i konačno slama. Okružen obiljem ovosvjetskih iskušenja i vjetrova, vjernik će se uvijek prije držati onoga što je stabilno nego li onoga što je klimavo i krhko.

Takvu preporuku jasno i nedvosmisleno je uputio i Muhammed a.s., kada je rekao: ”Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori ono što je dobro ili neka šuti”. Treća opcija ne postoji ako smo istinski muslimani. Evo nam još jedne Poslanikove dijagnoze: ”Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su sigurni ostali muslimani”. Naravno, sve ovo Muhammed a.s., je svojom svakodnevnom praksom potvrdio. Tako je jedne prilike žestoko ukorio svoju suprugu Aišu r.a., koja je za jednu ženu rekla da je mala, rekavši joj: ”Rekla si tako krupnu riječ koja, kada bi pala u more, otrovala bi ga”. Kakve sve epitete i kvalifikacije mi nerijetko iznosimo jedni o drugima bespotrebno je i navoditi.

Kada je jedne prilike Poslanik a.s., zajedno sa ashabima prošao pored krepanog magareta, jedni su počeli zatvarati nos a drugi davati ružne komentare o krepanoj životinji. Budući da je iz svega nastojao izvući ono najljepše i najpozitivnije, Muhammed a.s., nas, opet, uči kako se postaviti pa komentarišući mrtvu lešinu veli: ”Lijepih li zuba!”. Spomenimo i primjer bolesnika. Bolest je, bez sumnje, teška i neprijatna situacija u kojoj se svi povremeno nađemo. Obilazak bolesnog u islamu ima posebnu težinu i vrijednost. Ali, i tom prilikom Muhammed a.s., traži od nas da budemo obazrivi i da im se obraćamo lijepim riječima pa veli: ”To neće promijeniti njihovu sudbinu ali će ih, barem, razgaliti”.

Svi pređašnji Allahovi Poslanici su koristili lijepu riječ kao jedno od svojih glavnih oružja, bez obzira da li se radilo o njihovim sljedbenicima ili onima koji su ih u laž ugonili. Poslanici poput Nuha, Saliha, Luta ili Ibrahima a.s., bili su izvrgnuti raznoraznim neugodnostima ali nikada nisu govorili ružno ili proklinjali nego su u dovama molili Allaha dž.š. da uputi njihove narode jer su u neznanju i zabludi. Jusufu a.s., su njegova rođena braća priredila tako podle i zlobne spletke ali ih se on na kraju nije odrekao niti ih korio. Naprotiv, molio je Allaha da im oprosti i da ih uputi. Musa i Harun a.s., bili su poslani faraonu koji je na najokrutnije načine zlostavljao njihov narod. Znajući kakvom silniku i zulumćaru idu na noge, obojica su osjećali određenu dozu straha i zebnje. Allah dž.š., ih smiruje govoreći kako je On uz njih i savjetujući im slijedeće: ”We kula lehu kavlen lejjinen – i obratite mu se lijepim i mehkim riječima”. Gospodar Uzvišeni daje svakome, pa i faraonu, šansu da se opameti i popravi a svojim izaslanicima naređuje da posegnu za lijepom, blagom i mehkom riječju ne bi li se okrutno srce raznježilo i pripitomilo.

Ružan govor, laž, lažno svjedočenje, tračanje, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, kleveta, govor o onome o čemu nemamo znanja, nadijevanje ružnih i nepristojnih nadimaka, svađa, neusiljena rasprava su samo neki od vidova ljudskog ponašanja koji vuku korijen iz riječi koja nema čvrstu stabilnost i osnovu. Sve ove i njima slične pojave strogo su zabranjene kur’anskim ajetima i hadisima Muhammeda a.s., te ih se kao takvih moramo čuvati. Poslovica kaže da je riječ jedino što čovjek istinski posjeduje sve dok je ne izgovori. Izgovorena riječ je, prema tome, mehlem ili otrovna strijelica – mehlem kojim ćemo razgaliti sebe i one oko nas ili otrov koji će kontaminirati sve na što naiđe.

Konačno, ”Ko mi garantuje za jezik i spolni organ, ja mu garantujem Džennet”, jednostavna je i kristalno jasna pogodba odaslana od strane Muhammeda a.s., a jedna arapska poslovica veli: ”Probao sam silu i mač ali nađoh da je lijepa riječ oštrija i prodornija”.

 izvor; preporod.com