PRIČAJ MI O DUŠI...

PRIČAJ MI O DUŠI... 

Hoću, brate! O duši da ti pričam. Onoliko koliko znam. A malo znam. Malo znam o mojoj a kamoli tvojoj. - A zar nam nije jedna duša od koje smo svi stvoreni? Moja duša je isto što i tvoja. A tvoja duša je isto što i moja. Mi smo u stvari jedna duša iz ezela. Vječnog početka. Naše duše se poznaju. Tvoja duša je moja duša. A moja duša je tvoja. Ja znam sebe onoliko koliko poznajem tebe. Nije li tako?. Oh, kako je lijepo kad imaš brata koji te podsjeća na ono što zaboravljaš. Hvala ti, brate. Tako je. Na početku bijaše jedna stvar. Bijaše jedna duša u ezelu. Iz tog jednog u tom vječnom početku nastalo je mnoštvo. U tom mnoštvu čovjek je zadnje biće. Ali prvo je biće ovdje na zemlji. Prvo stvorenje u fizičkom, a zadnje stvorenje u metafizikom svijetu. Bio je čovjek. Čovjek je duša. Duša je čovjek. Tijelo nije duša. Duša nije tijelo. Tijelo je na kraju duše. Duša nije na kraju tijela. Na rubu duše tijelo se formira. Na koncu duše tijelo se uhodava. Tijelo svoje strasti iskušava na duši. Koja se umara od tijela. Koje se otima duši. Koja zbog toga pati. Duša čuva tijelo o svom koncu. Koji je tanak, ali jak. Koji je nevidljiv, ali živ. Na tankom koncu duša se bori sa tijelom. Duša ne dâ tijelu da se otkine. Duša ne dâ tijelu da ga strasti ubiju. Duša tijelo drži na rubu da ne padne. I vuće ga sebi da se ne utopi. U ponoru od strasti. - A zar i duša nema svoje strasti? Ima i duša svoje strasti, u pravu si brate. Ali strasti tijela su jače od strasti duše. Slađe su strasti tijela od strasti duše. Koje su gorke, ali su vječne. Dok su strasti tijela slatke, ali su prolazne. Duša se trudi da tijelu objasni da je bolje gorko a vječno, nego slatko a prolazno. Ali tijelo to nikako da shvati. Strasti tijela ne popuštaju dušu sve dok duša ne ostavi tijelo.

Taj trenutak zove se smrt za tijelo. Tek tada tijelo shvati da ga duša nadživljava. Tek tada tijelo prihvata istinu o sebi: bio sam glina i glini se vraćam. - Ali, ti mi opet pričaš o tijelu a ne o duši. Dosta mi je tijela. Sve znam o njegovim strastima. One me ubiše osim kad spavam. Samo u snu osjetim da imam dušu. Zašto mi se u javi duša ne otkriva? Zašto u javi tijelo dušu nadvladava? Zašto se u javi duša tijelu predaje? Zašto duša čovjeka ostavlja strastima tijela da ga razara? Nemoj, brate, svoju dušu karat. Nemoj svojoj duši prigovarat. Nije tvoja duša kriva. Ona je ista i u snu i u javi. Duša tvoja je čista. Ona je živa i kad ti spavaš. Ona je živa i kad ti ne spavaš. Kad si budan. Ti svoju dušu zaboravljaš. Ti se svom tijelu poklanjaš. Hraniš ga više nego što mu treba. A dušu svoju zapostavljaš. I ostavljaš svoju dušu da gladuje. Kažeš mi da nisi znao da duša gladuje. Da ju treba nahranit. Treba, brate. I to više puta nego tijelo. Pet puta na dan duša traži svoj zalogaj. Ako je ne nahraniš duša tvoja pati od gladi. Tijelo joj tad prkosi. Duša se zbog toga povlači u sebe. I ostavlja te nezasičenom tijelu. Koje živi svoje slatke, ali kratke slasti. Koje nemaju smisla osim da ti ubiju dušu. Ali duša se ne dâ poraziti. Ona ima svoju hranu. Ona nađe sebi zraka. Ona ne dâ da je tvoje tijelo omalovažava. Njena hrana je smisao. Smisao koji nema zamjenu. Smisao je sam živom. Život bez smisla nema smisla. Kao što ni duša nema sreće bez smisla. Mog i tvog, brate. Smisao dušu održava. Smisao je zadržava u životu. Naročito onda kad tijelo izgubi smisao za ljepotu. Kad tijelo ne zna više kako da osatne u životu. Duša živi u svom smislu koji je iz ezela, vječnog početka. Duša živi u svom ebedu, vječnom završetku. Kojem se ona vraća na isti način kao što je i došla tebi i meni. Shvataš, brate moj, to je tvoja i moja duša s kojom ti i ja nemamo ništa osim što znamo da ju je naše tijelo imalo. I što znamo da ju naše tijelo jednog dana neće više imati. Ta duša, tvoja i moja, vratit će se jednog dana svom Gospodaru zadovoljna i sretna što više nije u našem nezadovoljnom i nesretnoim tijelu. Ta tvoja i moja duša, brate moj, sve je što imamo i zato je nahranimo smislom vjere i povjerenja... smislom ljubavi i poštovanja... smislom istine i pravde... smislom moga i tvog bratstva i prijateljstva... smislom riječi koja otvara ljudska srca... smislom naše duše koja može biti ljepša i bolja od našeg tijela...
Toliko, brate moj, o tvojoj i mojoj duši... za danas...

izvor: Dr Mustafa Ceric