Vrlina praštanja

Jednom su dva prijatelja putovala pustinjom. Tokom putovanja nešto se posvađaše te jedan od njih ošamari drugoga. Ovoga to zabolje, no, ne reče ništa, uze štap i napisa u pijesku: “Danas me je moj prijatelj udario!”

Nastaviše put dalje, dok ne dođoše do neke oaze u kojoj se odlučiše okupati. Onaj prijatelj koji dobi šamar, zape u blatu i poče polahko tonuti u vodu i gušiti se. Ali, spasi ga njegov prijatelj. Davljenik nakon što dođe sebi, uklesa u kamen: “Danas me je moj prijatelj spasio!”

Ovaj drugi, koji ga prethodno udari a sada spasi, iznenađeno upita: “Nakon što te udarih, pisao si po pjesku, a sada, nakon što te spasih, klešeš u kamen, šta to treba da znači?”

Prijatelj mu odgovori: “Kada nas neko povrijedi, sjećanje na to trebamo zapisati na pijesku, da bi vjetar oprosta mogao taj tren izbrisati. Međutim, kada nam neko učini kakvo dobro, sjećanje na to moramo uklesati u kamen, kako taj događaj nikada ne bi bio zaboravljen.”

Valja nam naučiti bol zapisivati u pijesku a lijepe stvari otiskivati na kamen!