Historija i korijeni ekstremizma i radikalizma

Historija i korijeni ekstremizma i radikalizma

Stvar će postati još jasnija kada se okrenemo temeljima. Ne raspravljamo o prolaznom fenomenu ili izoliranom incidentu; radije se bavimo fenomenom duboko ukorijenjenim u našoj islamskoj historiji – onom o kojem svjedoče ovi poslanički hadisi – od Poslanika, sallallahu alejhi ve selam.

To se također odražava u mnogim ponašanjima koja su pokazivali ashabi Poslanika a,s,– poput ashaba koji je tražio njegovu vjersku odluku u vezi s obavljanjem ritualnog kupanja (gusula) u hladnoj, zimskoj noći[1]. Takvi primjeri nam potvrđuju da ovaj fenomen nije moderna, već drevna pojava.

Postoji li, dakle, veza koja povezuje prošlost sa sadašnjošću? I možemo li tvrditi da struje ekstremizma i radikalizma koje su trenutno prisutne u našem islamskom svijetu crpe svoju energiju iz istog tog drevnog izvora?

Da, postoji značajna sličnost u njihovom porijeklu. Prvi primjer ove sličnosti pojavio se kolektivno tokom ere Alije r,a, - manifestirajući se u fenomenu poznatom kao *Haridžije*. Tako su nazvani jer su se pobunili protiv legitimnog halife i autoriteta države.

Autentične poslanikove izjave ili hadisi u vezi s ovim haridžijama potvrđene su iz deset različitih perspektiva - uprkos činjenici da im ništa nije nedostajalo u smislu marljivosti i truda u obožavanju ibadetu, do te mjere da je jedan od njihovih glasnogovornika jednom izjavio:

Narod koji, kada se sjeti Boga - ili kada ga se sami sjete - pada ničice na bradu i koljena od straha.

"Da li me prekoravate u vezi mojih ashaba, tvrdeći da su samo mladići? Pa, jesu li ashabi Božijeg Poslanika ikada bili išta drugo do mladići? (...) Tako mi Boga, to su mladići koji su dostigli zrelost starijih u samoj svojoj mladosti; njihove oči su odvraćene od zla, a njihova stopala su teška - nespremna - da koračaju putem laži.

Iscrpljeni su naporima ibadeta i iscrpljeni dugim noćima bdijenja. Bog dž,š, ih je pogledao u dubokoj noći dok su im leđa bila pognuta nad ajetima Kur'ana; kad god bi neko od njih prošao pored ajeta koji spominje Džennet, plakao bi od čežnje za njim; a kad god bi prošao pored ajeta koji spominje Vatru, ispuštao bi uzdah kao da mu huk Džehennema odjekuje među ušima. (...) Zemlja je progutala njihova koljena, njihove ruke, njihove nosove i njihova čela [od intenziteta njihovih sedždi], a oni su to smatrali malom žrtvom u službi Bogu dž,š."

Njihova odanost (ovdje se misli na Haridžije) je bila intenzivna - i ovo je ključna tačka - jer neki ljudi mogu biti zavedeni kada vide osobu koja je duboko i rigorozno posvećena ibadetu, što ih navodi da ga pokušavaju oponašati, čak i ako joj nedostaje naučno znanje, jurisprudencijski uvid ili jasno razumijevanje ispravnih islamskih propisa.

Nadalje, oni su također bili ratnici uključeni u *džihad*; ipak, uprkos tome, smatrali su prolijevanje krvi ashaba zakonitim. Proglasili su ashabe nevjernicima i ustali protiv islamske zajednice. O njima je Poslanik a,s, rekao: "Oni će napustiti vjeru baš kao što strijela prolazi kroz svoju metu[2]."

Razlog je taj što su se pridržavali doslovnog teksta vjerskih tekstova - zanemarujući njihovu temeljnu suštinu i krajnje ciljeve - bez konsultacija sa starijim ashabima ili njihovim učenjacima. Zaista, jedan od njih je naišao na trudnu ženu; rasporio joj je trbuh, izvukao fetus i zaklao ženu. Drugi, ranjen kopljem, zario je mač u vlastiti trbuh kako bi ubrzao svoju smrt, recitujući ajet: "I požurio sam k Tebi, o Gospodaru moj, da bi Ti bio zadovoljan" [Ta-Ha: 84[3]]

Smatrao je ovaj svoj čin prinosom pobožnosti Bogu dž,š,. Čak ni Wasil ibn Ata[4] - vođa mu'tezilitske škole mišljenja - kada je želio proći kroz njihove odaje, nije mogao napustiti njihovu teritoriju dok se nije odrekao svoje pripadnosti islamu. Izjavio je: "Da sam tvrdio da sam musliman, prolili bi mi krv." Pitali su ga: "Kakav je onda tvoj status?" Odgovorio je: "Unajmljeni mušrik." Rekli su: Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. [Et-Tevba: 6]

Ovaj pokret je drevni pokret koji je započeo ''ideološkom prirodom'', a zatim je postao ''politički'' entitet koji se kasnije podijelio na sekte.

 

* Jesu li se haridžije pojavile prvenstveno kao politički ili ideološki pokret?

 

Njihov početni stav bio je politički; međutim, svjetonazor iz kojeg su proizašli bio je fundamentalno ideološki ili akaidski pokret- ukorijenjen u principu: "Sud pripada jedino Allahu," [Jusuf: 40]. Ovo je bio slogan Haridžija.

 

* Da li ovo podrazumijeva da, na intelektualnom nivou, postoji vrlo bliska veza između historijskih haridžija i savremenih pokreta?

 

Da - konkretno "Novih haridžija", ili haridžija modernog doba. To je zato što dijele isti način razmišljanja, isti intenzitet u ibadetu i istu revnost za *džihad* na Allahovom putu - iako prema njihovom vlastitom specifičnom tumačenju. Međutim, nisu uspjeli steći vjersko znanje putem legitimnih, propisanih kanala. Nadalje, pokazuju prezir prema mišljenjima drugih - odbacujući ih kao puku labavost ili razvodnjavanje vjere - i čvrsto vjeruju da je njihov vlastiti put najdirektniji put do Dženneta. Dakle, postoji značajna sličnost između historijske manifestacije ovog fenomena i njegovog modernog pandana; u stvari, ovo predstavlja drugu tačku sličnosti.

 

Je li moguće imati ponašanje bez vjerovanja?

Fundamentalno? Lingvistički, koncept "ekstremizma" (ili *tatarruf*) nastao je u području materijalnih i opipljivih stvarnosti.

Moglo bi se reći: "Bio je ekstreman u svom načinu hodanja", ili "Bio je ekstreman u svom položaju sjedenja", ili "Bio je ekstreman u toj i toj stvari". Nakon toga, termin se pomjerio [u područje nematerijalnog i apstraktnog]; tako su ljudi počeli govoriti: "On je ekstreman u svom ponašanju", "On je ekstreman u svom razmišljanju", "On je ekstreman u svojoj vjerskoj praksi" ili "On je ekstreman u svojoj odanosti". Stoga je ekstremizam započeo u svijetu opipljivih stvarnosti, a zatim prešao u svijet apstraktnih koncepata. Posljedično, može postojati bihevioralni ekstremizam, može postojati doktrinarni ekstremizam ili - zapravo - oba mogu koegzistirati.

Pod ovom mogućnošću mislimo na scenario u kojem pojedinac nema problema u vezi s pitanjima osnovne doktrine (*akida*); ipak, čvrsto se drži specifičnih fikhskih stavova. On dolazi u džamiju pokušavajući prisiliti druge da se pridržavaju ovih specifičnih stavova, podižući glas i sijući razdor među redovima muslimana unutar džamije - jer svoj vlastiti stav smatra apsolutnom istinom, a sve ostalo apsolutnom laži.

Ovo predstavlja ekstremizam; međutim, to je oblik *bihevioralnog* ekstremizma koji se odnosi na sekundarne, sporedne aspekte religije.

Suprotno tome, postoji oblik ekstremizma koji uključuje proglašavanje drugih nevjernicima (*takfir*); kada se smatraju nevjernicima, njihova krv se smatra dozvoljenom za prolijevanje; a kada se njihova krv smatra dozvoljenom, bivaju ubijeni. Ovaj oblik ekstremizma proizlazi iz specifične premise... ...doktrinarne prirode; zaista, osoba može kombinovati oba aspekta - biti istovremeno doktrinarno ekstremna i bihevioralno ekstremna.

 

* Postoje li neke zajedničke karakteristike među ovim pokretima, kako historijski tako i u moderno doba?

 

Da. Kao što sam ranije spomenuo, Poslanik a,s, opisao je njihove osobine i rekao svojim ashabima: "Smatrali biste svoje vlastite molitve beznačajnim u poređenju s njihovim". To implicira da oni posjeduju intenzivan oblik odanosti - i upravo to ljude zavarava. Jer kada ljudi primijete da jedan od njihovih članova pokazuje tako intenzivnu religioznost, pretpostavljaju da je ta pobožnost sama po sebi znak doktrinarne ili fundamentalne ispravnosti - bez obzira na to da li je ta pobožnost praćena čvrstim vjerskim znanjem ili ne!. Zaista, kada ih je Ibn Abbas vidio, primijetio je: "Vidio sam čela izbrazdana od dužine njihovih sedždi i ruke žuljevite poput koljena deva". - takav je bio sam obim njihove molitve i ibadeta. Karakterizirao ih je ovaj intenzitet činjenja ibadeta, zajedno s uvjerenjem da samo oni posjeduju apsolutnu istinu - tvrdnja koju su historijski iznosili Haridžije.

Jedan od njih - član *Takfiri* grupe - mi je jednom rekao: "U našim dovama smo govorili: ''O Allahu, ako bi ova naša grupa propala, više ne bi bio obožavan na Zemlji.'" Ovo odražava duboko nepovjerenje prema svim drugim muslimanima, zajedno s pretjeranim samopouzdanjem u pogledu ispravnosti vlastite grupe.

Treća sličnost tiče se pitanja "Naređivanja dobra i zabranjivanja zla" - konkretno, čina nametanja vlastitih prava silom, bez obzira na krajnje posljedice do kojih takva radnja vodi ili koje iz nje proizlaze.

Četvrta sličnost je da oni nisu stekli vjersko znanje iz njegovih ispravnih temelja, autentičnih izvora ili autoritativnih učenjaka. To je zato što Kur'an kaže: "A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati." [En-Nisa: 83]. Zatim: "On je Milostivi i upitaj o Njemu onoga koji zna.." [El-Furkan: 59]. Zatim: pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate ." [En-Nahl: 43].

Dakle, ni oni nisu konsultovali sljedbenike znanja učenjake i alime, a ipak su se usudili izdavati vjerske propise. Posljedično, kada su se suočili sa Alijom r,a, - Allah bio zadovoljan njime - on ih je upitao: "Zašto me proglašavate nevjernikom?" Oni su odgovorili: "Postavili ste ljude za sudije u Allahovoj vjeri!" Odgovorio je: „To je riječ istine, pod kojom se podrazumijeva laž.“

Stoga, kada je [Alija r,a,] poslao Ibn Abbasa[5] r,a, da ih uvede u dijalog, otkrio je intelektualnu prazninu koja je ležala u njima. Upitao ih je ibn Abbas r,a,: "Koje pritužbe imate na Alija?" Oni su odgovorili:

"Tri stvari: Prvo, da je On imenovao ljude da arbitriraju u Božijoj vjeri, dok Allah dž,š, kaže: "Sud pripada jedino Allahu," [Jusuf: 40]

On im je odgovorio (Ibn Abbas r,a,): 'Zaista, Allah dž,š, je naredio imenovanje ljudi kao arbitara u sporovima između muža i njegove žene: ''A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog pomiritelja iz njegove, a jednog pomiritelja iz njene porodice''. [En-Nisa: 35][6]

Nadalje, Svemogući Gospodar je naredio imenovanje ljudi da odrede vrijednost običnog zeca - vrijednog četvrtine dirhema - kojeg je ulovio hodočasnik u stanju *ihram*: ''Onome od vas ko je hotimično ubije kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, pokloni Kabi''. [El-Ma'ida: 95][7]

Je li nam onda dozvoljeno da imenujemo ljude kao arbitre u ova dva pitanja, a odbijamo da ih imenujemo da arbitriraju u vezi sa samim životima muslimana?'' Oni su mu rekli: "Što se tiče ove tačke, zaista si nas uspješno opovrgnuo."

Drugo pitanje: Rekli su mu: "Borio se, ali nije zarobio žene." On im je odgovorio: "Biste li bili zadovoljni da Alija r,a, zarobi Majku vjernika - Aišu? Ako kažete: 'Aiša može biti zarobljena, i tako je smatramo dozvoljenom nama kao što smatramo dozvoljenim i druge zarobljenice', onda ste počinili čin nevjerovanja. A ako kažete: 'Aiša nije naša majka', onda ste također počinili čin nevjerovanja; jer Allah kaže: ''Vjerovjesnik treba biti preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su – kao majke njihove''.  [El-Ahzab: 6]." Oni su priznali: "Što se tiče ove tačke, zaista ste nas opovrgnuli."[8]

Treće pitanje: "Izbrisao je vlastitu titulu 'Zapovjednik vjernika'; jer ako to nije, onda mora biti 'Zapovjednik nevjernika'."

Odgovorio im je ibn Abbas r,a,: "Jeste li zaboravili da je Allahov Poslanik a,s, tokom Hudejbijskog sporazuma izbrisao izraz 'Allahov Poslanik'?[9] Zar on, u stvarnosti, nije bio Allahov Poslanik?" Posljedično, otprilike dvije hiljade haridžija su se odrekli svojih tvrdnji i vratili su se istini, dok su ostali istrajali u svojoj zabludi.

Ovo je razotkrilo stanje znanja o Svetom zakonu, odnosno šerijatu - posebno tendenciju da se držimo doslovne površine tekstova, a da pritom ne razumijemo njihovu suštinu i temeljne ciljeve, te da se ne konsultujemo s onima koji su duboko utemeljeni u vjerskoj nauci. Upravo u takvim okolnostima čovjek upada u grešku. Imam El-Buhari je rekao[10]: "Poglavlje: Znanje prethodi govoru i djelu" - citirajući riječi Svemogućeg Gospodara: "Znaj da nema boga osim Allaha!..." [Muhammed: 19].

ZAKLJUČAK

Autentični hadisi potvrđuju:

1. Da su Haridžije bili poznati po intenzivnom ibadetu

2. Da su napuštali islam “kao što strijela prolazi kroz plijen”

3. Da su ubijali muslimane

4. Da su se držali doslovnog tumačenja tekstova bez razumijevanja

 

---

[1] Džabir r.a. je prenio: “Krenuli smo na putovanje. Jedan od naših ljudi je bio povrijeđen kamenom koji mu je ozlijedio glavu. Zatim je imao spolni san. Upitao je svoje saputnike: ‘Nalazite li ustupak za mene da izvršim tejemmum?’ Oni su rekli: ‘Ne nalazimo nikakav ustupak za tebe dok možeš koristiti vodu.’ On se okupao i umro. Kada smo došli do Poslanika a.s., incident mu je prijavljen. On je rekao: ‘Ubili su ga, neka ih Allah ubije! Zašto nisu pitali kada nisu znali? Lijek za neznanje je pitanje’”. Imam Ebu Davud.

[2] Poslanik a.s. je rekao: “Oni će napustiti vjeru baš kao što strijela prolazi kroz svoju metu” - Ovo je autentičan hadis prenesen u Buhariji i drugim zbirkama. Kao i: Poslanik a.s. je rekao da će njihova molitva i post biti intenzivniji od molitvi i posta ashaba, ali da “njihova molitva neće proći dalje od njihovih vrata”. Ebu Davud. I ovaj hadis; Ali r.a. je prenio da je Poslanik a.s. rekao: “Pojavit će se iz moje ummeta ljudi koji će recitovati Kur’an, i vaša recitacija će izgledati beznačajna u poređenju s njihovom, vaša molitva u poređenju s njihovom molitvom, i vaš post u poređenju s njihovim postom. Oni će recitovati Kur’an misleći da im pomaže, dok je to zapravo dokaz protiv njih. Njihova molitva neće proći dalje od njihovih vrata; oni će proći kroz islam kao što strijela prolazi kroz plijen”. Imam mUslim.

[3] NETAČNO je da je haridžija recitovao ovaj ajet dok je ubijao sebe. Ovo je priča koja se prenosi u nekim historijskim izvorima, ali nisam pronašao autentičan hadis koji to potvrđuje.

[4] Wasil ibn Ata je zaista bio osnivač mu’tezilitske škole. Priča o tome kako je prošao kroz teritoriju Haridžija predstavljajući se kao “unajmljeni mušrik” se prenosi u historijskim izvorima, ali nisam pronašao autentičan hadis koji to potvrđuje.

[5] Historijski izvori potvrđuju da je Ibn Abbas r.a. vodio dijalog sa Haridžijama i da ih je opovrgnuo koristeći argumente iz Kur’ana.

[6] O arbitraži: Tekst navodi da je Allah naredio arbitražu između muža i žene. Ovo se odnosi na ajet koji kaže da ako se boje razdora između supružnika, treba poslati arbitre iz obje porodice (En-Nisa 4:35).

[7] O lovu tokom ihrama: Tekst navodi da Allah naredi da dvojica pravednih ljudi procijene vrijednost ulova. Ovo se odnosi na ajet iz sure El-Ma’ida (5:95) koji govori o kompenzaciji za lov tokom ihrama.

[8] O Aiši r.a.: Ajet iz sure El-Ahzab (33:6) kaže: “Poslanik ima jači afinitet prema vjernicima nego što oni imaju prema sebi. I njegove žene su njihove majke”.

[9] Historijski izvori potvrđuju da je Poslanik a.s. tokom Hudejbijskog sporazuma pristao da se izbriše titula “Allahov Poslanik” kako bi se postigao mir.

[10] - Imam El-Buhari je zaista napisao poglavlje “Znanje prethodi govoru i djelu” u svom Sahihu, citirajući ajet iz sure Muhammed (47:19): “Znaj da nema boga osim Allaha”.