Društveno odgojna uloga džamije i nemarnost muslimana

Društveno odgojna uloga džamije i nemarnost muslimana

Napisao H. Subašić

Nimalo nije bilo slučajno dagradnja džamije bude prvi potez koji je Poslanik, s.a.v.s, napravio po dolaskuu Medinu. Bio je to jasan pokazatelj da je mesdžid najvažniji faktor uuspostavljanju islamskog društva. To je ustvari kamen temeljac za izgradnjupojedinca i društva. To je neraskidiva veza koja svakodnevno povezuje vjernikeu ideološkom pogledu kroz halke sticanja znanja, zatim mesdžid je najpogodnijiambijent za rješavanje međusobnih nesporazuma, centar informisanja vjernika oaktuelnom stanju zajednice, kao i mjesto za prakticiranje i doživljavanjeraznih vrsta ibadeta.

Dakle, Poslanikova džamija nijebila mjesto isključivo za ibadet, već prostor kroz koji se odvijao cjelokupansvakodnevni život muslimana sa svim njegovim sadržajima, vjerskim, društvenim,političkim itd.Poslanikov mesdžid je bio škola koja je nudila znanje idjelo, teoriju i praksu, tu se vršilo čišćenje duše i tijela, tu se prepoznavaocilj i odabiralo odgovarajuće sredstvo za njegovo ostvarenje, tu su seraspoznavala prava i dužnosti, tu se poklanjala pažnja odgoju pa tek ondaobrazovanju, primjeni i praksi, pa tek onda teoriji, poklanjala se, dakle,pažnja odgajanju duša prije „punjenja glava“!

Poslanikovadžamija je bila institucija, državna ustanova, stjecište građana, gdje jenezaposleni nalazio posao, neuki nalazio znanje, tu se iskorjenjivalosiromaštvo, dobijali savjeti, tu se liječile organske i neorganske bolesti,razmjenjivala razna iskustva, tu su građani dobijali potrebne informacije i tokroz obligatne obrede kakav je džuma namaz, dakle, bili su obavezni doći poinformaciju, morali su biti informisani! Nadalje, tu su dočekivane raznedelegacije, tu su se donosili strateški planovi, pripremalo za odbranu interesazajednice. Bio je to institut praktičnog odgoja, teren za praktičnu primjenuteorijskih i humanih principa vjere.

Karakteristikaovog univerzalnog dina je to što njegovi principi nisu suhoparne i iluzorneideje u glavama ili obične riječi koje se uzražavaju jezikom, već principi uskovezani za svakodnevnu životnu stvarnost, sistem neodvojiv od svakodnevnogživota.Sloboda, jednakost i brastvo su principi koje islam donosidvanaest stoljeća prije francuske revolucije. Ti principi su svakodnevnepraktične činjenice i svakodnevna istinska praksa u mesdžidu, koja sama o sebigovori bez glasa i pompe. Istinska sloboda pojedinca koja se ogleda kroz jasnuformu džamijske funkcije je jasno primjetljiva. Ima li jasnije i upečatljivijeslobode pojedinca od slobode jednog klanjača, koji je oslobođen od svihljudskih okova i ograničenja, oslobođen ropstva bilo kome osim svomeStvoritelju?! Tom Stvoritelju je ponizan, pokoran i skrušen, niko od stvorenjanad njim nema apsolutnu vlast, bez obzira o kakvom se ljudskom autoriteturadilo. To je istinska sloboda ljudske svijesti.

Štose pak slobode mišljenja tiče, dovoljno je spomenuti pravilo da, ukolikoimam na bilo koji način, predvodeći klanjače, pogriješi u namazu, musallija,tj. onaj koji ga slijedi, dužan ga je na prikladan način ispraviti, bez rezlikeradi li se o starcu, mladiću, dječaku, djevojci ili ženi. Naravno,razlikuje se način ispravljanja imama, tako će muškarac izgovoriti riječi„subhan Allah, a ženska osoba će udariti unutarnjom stranom desne ruke ovanjsku stranu lijeve.

Imamsa minbera ljudima ne može nametati svoja razmišljanja i mišljenja, jer su ioni zajedno sa njim odgovorni, ispraviće ga ako pogriješi, potsjetiti ga inapomenuti mu ako zaboravi i upozoriti ga ako skrene sa ispravnog puta, makarse radilo i o halifi! Čovjek je zaustavio khalifu Omera, r.a, na khutbi tražećida narodu objasni odakle mu ogrtač! Kad je khalifa objasnio, čovjek mu jerekao:“Sad te slušam i pokaravam ti se“! Pri preuzimanju khilafeta, Omer,r.a,kaže:“Ako kod mene primjetite nedostataka ili propusta, vi me ispravite“! Jedančovjek je podigao sablju i rekao:“Tako mi Allaha, budeš li griješio, ovim ću teispraviti“! Omer, r.a, je digao ruke i rekao:“Hvala Allahu koji mi je podarioovakve ljude“! Omer, r.a, je i ženi dao za pravo kad ga je ispravila u vezimehra-vjenčanog dara. Nije mu bilo teško da kaže:“Omer je pogriješio, a žena jeu pravu“!!!

Musliman se dakle, upravo umesdžidu uči istinskom brastvu, ali ne samo da o njemu zna, već da ga upotpunosti i bez kompleksa i sprovodi u realnost. Podloga tom brastvu je jedanakidet (vjerovanje), jedan pravac (kibla), jedan imam, i tako svaki dan petputa dodiruju se tijela u zbijenim safovima, gledaju lica, stežu ruke, uvezujusrca i istinski doživljava poruka kur'anskog ajeta:“Zaista su samo vjernicibraća“! (al-Hudžurat, 10. Ajet).

Imali impresivnijeg prizora od Poslanikove džamije u čijem je okrilju našao smiraji slobodu jedan Suhejb –Vizantinac, Selman- Perzijanac, Bilal-Abesinaci drugi?! Koje je to krilo bilo toplije da bi u njemu našli mira, sigurnosti islobode dva medinska zaraćena plemena Ews i Khazredž i ugasilisvoju mržnju i netrpeljivost i postali istinska braća?! Šta je to tako čvrstopovezalo Muhadžire i Ensarije, da su više voljeli jedni drugimanego sami sebi? „Odricali su se u korist drugih, iako su i sami biliugroženi“! (al-Hašr, 9. Ajet). Šta je to što im je pomoglo da se oslobodeegoizma, mržnje i samoljubivosti, pa su učili dovu:“Gospodaru, oprosti namai našoj braći koja nas pretekoše u imanu i ne dozvoli da u našim srcima budeimalo zlobe prema vjernicima, Gospodaru naš Ti si zaista blag i milostiv“.(al-Hašr, 10. Ajet). To je džamijski odgoj na principima islama!

Pogledajmojednakost u tim, poput tespiha, nanizanim safovima. I imućan i siromah, i rob injegov gospodar, i vladar i obični građanin, i učenjak i neuk, i radnik iseljak, svi jednaki poput zubića na češlju! Ko porani zauzima mjesto u prvome saffu,bez obzira na njegov ugled među ljudima, a ko zakasni klanjaće u zadnjem.

Jednaod vrijednosti mesdžida je da muslimani nauče poštivati i cijeniti vrijeme ivremenske termine, jer kad muezzin zauči Allahu ekber, musliman ostavlja sve ižuri odazivajući se Allahu. Uči, dakle, svoju obavezu uspostavljanja ravnotežeizmeđu duše i tijela, duha i materije, dunjaluka i akhireta. Nije mu poteškoćaodoljeti izazovima dunjaluka i njegovih ljepota. Ulazi u oazu duševnogzadovoljstva i slobode, predaje se Allahu, razmišlja o odlasku u vječnost,razmišla o odgovornosti i polaganju računa. Tu ibadetom postiže sjaj duše injenu čistoću, tu nestaje egoizam i topi se svoje ja.

Umesdžidu insan uči da se natječe u dobru. Kkad porani u džamiju i ugrabi mjestou prvome saffu, s nadom očekuje bereket u svemu, u vaktu, čeljadi, u poslu, usvemu. Tu liječi svoju brigu, tu stiče samopouzdanje, tu će naučiti što ne zna,čuti ono što mu treba.

Umesdžidu će primjetiti brigu svoga brata, unijeće radost u njegovo srce,razgaliti mu, i zna nije uzalud. Saznaće ko je bolestan da ga obiđe, ko jemuhtadž i u nevolji, da mu pomogne, ko nema da mu dadne, jer zna čeka gadžennet!U mesdžidu će upoznata brata, uvezati se s njim, spojiti srca izavoljeti. Istinski.Biće od onih koje Allah hvali i kaže:“To su ljudikojima trgovina ne može umanjiti svijest o Allahu, niti spriječiti da udžematu uspostavljaju namaz“! Zato je namaz u džematu, u mesdžidu 25 ili 27puta vrijedniji od pojedinačnog namaza!

Nijedžaba Poslanik, s.a.v.s, rekao da je redovno posjećivanje mesdžida znak imana:“Kadavidite da je neko stalno i svjesno vezan za džamiju, svjedočite da ima imana“!(Ahmed i at-Tirmizijj).

Trenutno stanje muslimana u svijetujasno ukazuje na činjenicu da su površni, da ne shvataju i ne koriste blagodatikoje im je Uzvišeni podario, a jedna od mnogobrojnih je džamija kao institucijai njena društveno odgojna uloga pojedinca i društva.

Od Ibn Mes´uda, r.a, se prenosi daje Resul, s.a.v.s, rekao:”U akhiri zemanu će biti ljudi koji će u džamijamasjediti sve halka do halke,a imam će im biti dunjaluk. Ne sjedite snjima, jer su kod Allaha potpuno bezvrijedni”! (Sahih, revahuet-Taberani).