BORBA ZA AUTONOMIJU BOSNE

BORBA ZA AUTONOMIJU BOSNE



HUSEINKAPETAN GRADASCEVIC



Izknjige Mustafe Imamovica:

"HISTORIJA BOSNJAKA"

Borba za autonomiju, str.333



PocetkomXIX st. javljaju se medju Bosnjacima pobune i otpori, ali na razlicitojsocijalnoj i politickoj osnovi i platformi od pretezno seljackih buna u XVIIIstoljecu. Od kraja XVIII i pocetka XIX st. bune se uglavnom ajani i kapetani,kao feudalni veleposjednici i glavni nosioci funkcija lokalne vlasti. Uz njihpristaju i janjicari po gradovima, posebno u Sarajevu, koji su bili znacajansupstrat i u nemirnim sredinama XVIII stoljeca. I jedni i drugi ustaju protivcentralne vlasti, koja im ugrozava socijalni i politicki polozaj. Janjicari suegzistencijalno ugrozeni jer drzava nastoji da ukine ovaj vojnicki red, koji seodavno izmakao svakoj kontroli, au medjuvremenu je izgubio svoju vojnusvrsishodnost.

Ajanise bune jer drzava nastoji tradicionalnu lokalnu upravu, ciji su oni nosioci,zamjeniti savremenom cinovnickom administracijom. Time bi ajani izgubili svojupoliticku moc.

Vecu prvoj polovini XVIII st. ucvrstila se u Bosni ustanova ajanluka, kao novogoblika vrsenja funkcija lokalne uprave u osmanskoj drzavi. Ova funkcija jepruzala velike mogucnosti njenim nosiocima za licno bogacenje putem raznihzloupotreba vlasti. Odatle pojedinci iz gornjih slojeva bosnjackog stanovnistvavode prave male ratove da bi se domogli polozaja ajana. Vremenom ajani,regrutirani uglavnom iz najuglednijih begovskih porodica, postaju nosiocicjelokupne vlasti na podrucju jednog kadiluka. U vecini kadiluka gdje supostojale kapetanije funkciju ajana preuzeli su kapetani. Tako je doslo dospoja ajanske i vojne kapetanske funkcije u jednoj licnosti, odnosno nasljednimputem u jednoj porodici. Svoj polozaj odrzavali su, bez obzira na povremenesukobe, medjusobnom ravnotezom i staleskom solidarnoscu, posebno u odnosu nacentralnu vlast.

Sapocetkom reformnog projekta sultana Mahmuda II. 1808. neosporno segospodstvo bosanskih ajana i njihova samovolja po kadilucima nisu vise moglidovesti u sklad sa zeljama i naporima centralne vlasti davojno-administrativnim reformama osigura svoj autoritet u svim djelovimaCarstva.

Vecod pocetka 20-tih godina XIX st. sultan Mahmud II, preko zloglasnogDzelal-pase, pocinje obracun sa bosanskim ajanima prostom fizickom likvidacijomnajsilnijih medju njima. Uporedo tece i akcija fizicke likvidacije vec odavnoneposlusnih i samovoljnih janjicara.

Nakonmasovne likvidacije janjicara u njihovim najjacim uporistima, Sarajevu iMostaru, Mahmud II je pokusao privoliti bosanske ajane da mirnim putem prihvatereforme, nudeci im polozaj muteselima, kao prvih modernih drzavnih cinovnika uCarstvu, odnosno Bosanskom pasaluku. Tu su ponudu bosanski ajani odlucnoodbili, jer se nikako nisu mogli pomiriti sa perspektivom da od neospornihgospodara u kadiluku postanu obicni, makar i relativno visoki cinovnici. Timeje otvoren put direktnom oruzanom obracunu izmedju bosanskih ajana i centralnevlasti.

SultanMahmud II, poznat kao "Petar Veliki" Osmanskog carstva, ali i kao"Adli" (Pravedni), bio je vrlo odlucan da taj obracun dovede dokraja.

Uprkosegipatskom i grckom ustanku, Mahmud II je uspijevao postepeno po Anadoliji iRumeliji smaknuti jednog po jednog lokalnog mocnika i tako jednu po jednuprovinciju stavljati pod efektivnu kontrolu Carigrada.

Umedjuvremenu je uspio privuci na svoju stranu nekadasnjeg janjicarskog aguHusein-pasu, pod cijom je komandom i uz fetvu seih-ul-islama, 15.VI 1826.godine izvrsen na Atmejdanu u Istambulu masakr nad nekoliko hiljada janjicara.Medju pristalicama reformi taj je dogadjaj poznat kao Vaka-i-Hayriye(sretan ili povoljan pocetak).

Toje ustvari bio "povoljan pocetak" za obracun sa preostalim feudalnimautonomijama u Carstvu. U tom je pogledu prva na redu bila Bosna.



Bosanskivezir, Ali Namik-pasa Moralia pokusao je ponovno pocetkom 1831.privoliti ajane na poslusnost, odanost sultanu i prihvatanje reformi. Kapetanii ajani su odbili njegov poziv da dodju u Travnik, nego su se krajem januara1831. sastali u Tuzli. Tu su se dogovorili da ne prihvate reforme, nego da seodupru, posebno uvodjenje nove vojske i novih poreza, te ustupanju podrinjskihnahija Srbiji. Na kraju su, 5. II 1831., za svog vodju izabrali Husein-kapetanaGradascevica. Navedene zahtjeve bosanskih ajana Husein-kapetan je u pratnjioko 4.000 svojih pristalica prenio bosanskom veziru u Travnik u drugoj polovinimarta iste godine.

Uprvom vecem sukobu sa vojskom velikog vezira, 18. VII 1831. kod Kacanika naKosovu, Husein-kapetan je izvojevao veliku pobjedu, pa su ga ostali ajani potomproglasili za bosanskog vezira, u kuli Hadzi Mujage Zlatara (Zlatarevica) uselu Zabilju kod Viteza. Carski vezir Namik-pasa Moralija uspio je pobjeci uHercegovinu, a odatle preko Dubrovnika u Carigrad.

Nakontoga je prema A.S.Alicicu, u Sarajevu 12. IX 1831. zvanicno proglasena i javnoobjavljena autonomija Bosne.

Toznaci da je autonomija proglasena samo desetak dana nakon sto je skoro svasarajevska carsija stradala u katastrofalnom pozaru od onog 31. augusta1831.godine.

Politickiprogram bosanskih ajana nije bio jasan i do kraja formuliran, ali se moze recida su uz vec spomenuto dobijanje reformi koje su, po njima, suprotne islamskojtradiciji, posebno insistirali da se ne dira u njihova posjednicka prava, te dase ubuduce na polozaj bosanskog vezira postavljaju iskljucivo domaci ljudi.

Tobi fakticki znacilo da bi Bosna, pod politickim vodjstvom ajana, dobilaautonoman polozaj u Osmanskom carstvu, slican onom kakav je Srbija dobilaHatiserifom iz 1830.godine.

Opcenitose trazila nadoknada za sve gubitke pretrpljene od ukidanja starih institucijai nadoknada za sve ratne troskove koje su Bosnjaci imali u sukobu sa vojskomvelikog vezira.

Centralnavlast, odnosno Mahmut II nije prihvatio zahtjeve ajana niti priznao legitimnostHusein-kapetana kao bosanskog vezira. U konacnom obracunu izmedju sultana iHusein-kapetana, u odlucujucem momentu presli su na stranu sultana nekihercegovacki ajani, sa Ali-agom Rizvanbegovicem i Smail-agom Cengicem na celu.Vojska velikog vezira je uz njihovu pomoc nanijela presudan porazHusein-kapetanu i njegovim pristalicama na Palama kod Sarajeva, 31.V 1832.godine.

Samocetiri dana kasnije, 4. juna Husein-kapetan se jos jedanput, pred samimzidinama Sarajeva, uzalud okusao u boju sa vojskom velikog vezira, kojem supomagali Rizvanbegovic i Cengic. Tim porazom njegov pokret je konacno propao.

Zasvoje usluge Ali-aga Rizvanbegovic je nagradjen izdvajanjem Hercegovine uposeban pasaluk, koji je njemu licno na arpaluk, kao veziru sa titulom pase,povjeren na upravu.

Centralnavlast se konacno obracunala sa bosanskim ajanima tek odlucnom akcijom Omer-paseLatasa 1850, fizickim unistenjem i likvidacijom preostalih ajana,ukljucujuci tu i Ali-pasu Rizvanbegovica.

Svojimratnim pohodom po Bosni i Hercegovini, koji je trajao godinu dana, Latas jeprakticno dokrajcio i unistio one politicke snage koje su stoljecimapredstavljale politicki narod u historiji Bosne i Bosnjaka. Sa povijesnedistance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko-socijalnih pozicija,ustvari borile za svojevrsnu autonomiju Bosne u Otomanskom carstvu.

Savremenicibiljeze da je Husein-kapetan Gradascevic, kao "Zmaj od Bosne", kakose najcesce sam nazivao i potpisivao, bio "covik pametan i bogat".Franjevacki hronicar fra Jako Baltic pise da se "Vezir Husein" prema"krstjanim cinjase pravedan". Veliki borac, ratnik i patriota,Husein-kapetan se ipak slabo snalazio u diplomatiji, mada bi se moglo reci damu je politika bila strast i usud. Svom je pokretu nastojao, i u velikoj mjeriuspio, dati jedan opcebosanski karakter. Sa izuzetkom nekoliko hercegovackihajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, ukljucujuci tu i Sandzak.

Austrija"iz svoje sebicnosti nije htjela znati za Bosnjake".

Poredtoga, knjaz Milos Obrenovic, u strahu za svoju tek stecenu autonomiju, drzao seprema Husein-kapetanu veoma dvolicno.

Cijeluje situaciju na kraju vjerovatno najbolje rezimirao Vuk Karadzic u pismuJerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18.VI 1832:

"USrbiji sve po starome, a sultan Bosnjake pokori sam."