Inspiracija o jerusalimskim
proročanstvom
„Jedno od svetih mjesta na
zemlji je Sirija; najsvetiji dio Sirije je Palestina; najsvetiji dio Palestine
je Jerusalim; najsvetiji dio Jerusalema je plemenito svetište; najsvetiji dio
plemenitog svetišta je Džamija al-Aksa[1].“
Dolazak islama i Allahovog
Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) bio je onaj koji je unio svjetlo u
svijet ispunjen tamom i nada ljudima koji je bio ispunjenim potištenošću. On
(sallallahu alejhi ve sellem) zaista je bio nosilac (donosilac) radosnih
vijesti.
Allahov Poslanik
(sallallahu alejhi ve sellem) obavijestio nas je o događajima koji će zadesiti
ovaj Ummet (tj. muslimansku zajednicu). Neke od ovih predaja govore o zlu koje
će se dogoditi, onome što bi nas udaljilo od Allaha – dž,š, - i učinilo nas
slabima pred narodima. Danas smo stvarni svjedoci mnogih od ovih događaja. U
takvim periodima ponekad je lahko zaboraviti i previdjeti dobro koje se također
očekuje u budućnosti, moć (snaga) i časti za muslimane koji će se dobro
učvrstiti na zemlji.
Kada pogledamo primjer i
život Allahovog Poslanika (sallAllahu alejhi ve sellem), vidimo da je bio osoba
puna nade i optimizma. Slično kao što je početak njegovog poslanstva došao na
najtamnije mjesto na Zemlji tokom najtamnijeg doba ljudske historije, tako i
vidimo da je, tokom njegovog života, kada se sve činilo izgubljenim; kada su
sile zla i izdaje jurišale na tvrđavu tame, Allahov Poslanik (sallAllahu alejhi
ve sellem) ulijevao vjernicima nadu. U uraganu straha, stajao je čvrsto poput
planine, neumoljiv u svojoj misiji. Allahov Poslanik (sallAllahu alejhi ve
sellem) uvijek je bio optimističan.
Proročanstva
(nagovještaji) u teškim vremenima
Kada su Poslanik
(sallallahu alejhi ve sellem) i Ebu Bekr (radiyallahu anhu) vršili hidžru
(selidba) iz Meke u Medinu, progonili su ih Kurejšije, a njihov najvještiji
tragač, Suraka b. Malik, predvodio je put. Za njihovu glavu je bila određena
nagrada, a Suraka se nadao toj nagradi. On je, u stvari, bio jedini koji je bio
blizu hvatanja Allahovog Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) i Ebu Bekra
(radiyallahu anhu), ali kad god bi se približio, njegov konj bi iznenada propao
do koljena u pijesak. Kada se to dogodilo tri puta, shvatio je da je Allahov
Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) zaštićen i da ga neće moći uhvatiti.
Zamolio je Allahovog Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) da zatraži od
Allaha da ga pusti, a on će zauzvrat reći Kurejšijama da ih ni oni neće moći
zarobiti jer su pod Allahovom zaštitom.
Allahov Poslanik
(sallallahu alejhi ve sellem) zamolio je Allaha, a Allah je prihvatio njegov
zahtjev. Suraqah je zamolio Poslanika da mu da pismenu potvrdu kao sredstvo
sigurnosti, što mu je i uručeno. Tokom toga, Allahov Poslanik (sallallahu
alejhi ve sellem) je gledao u budućnost kada će se moćno Perzijsko carstvo
raspasti. Da zastanemo na trenutak, Perzijsko carstvo je bilo jedno od
najmoćnijih drevnih carstava. U vrijeme kada se islam pojavio, Perzijsko
carstvo je već postojalo stotinama godina. Kao vojna sila, jednostavno nije
bilo poređenja. Ipak, Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) okrenuo se
prema Suraqi i rekao: „Kako ćeš se osjećati kada budeš nosio narukvice Kisre
(kralja Perzije)[2]?“
U roku od desetljeća ili
dva nakon što je Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) preminuo,
muslimani su osvojili Perziju. Među plijenom poslanim tadašnjem halifi, Omeru
ibn Khattabu (radiyallahu anhu), bile su i narukvice Kisre. Sjećajući se riječi
i proročanstva Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), Omer je pozvao
Suraqaha, koji je tada već bio u godinama i prihvatio islam prilikom osvajanja
Mekke. Omer (radijallahu anhu) predao je Suraki narukvicu i ostale predmete iz
Kisre da nosi, i time se ispunila vizija Allahovog Poslanika (sallallahu alejhi
ve sellem).
Nekoliko godina nakon
migracije, dogodila se Bitka kod Handeka (Rovovi, tranšeji). Bila je poznata i
kao Ahzab (Konfederacija) jer su se, zajedno s kurejšijskim mušricima, lokalna
jevrejska i arapska plemena i grupe ujedinili kako bi napali muslimane u
Medini.
Muslimani su kopali rovove
kako bi spriječili ulazak neprijatelja i, usred svega toga, neki su bili
terorizirani strahom od činjenice da se cijela Arabija okupila protiv njih.
Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) ostao je optimističan i ponovio
je Allahova obećanja kada je tri puta udario u stijenu, i svaki put kada bi
udario, zaiskrila bi se jaka svjetlost. U drugoj predaji se kaže da je to bilo
kao svjetlo usred mračne noći; ovo je dokaz da su se tri iskre pojavile sa
svakim udarom. Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao: „Allahu
Ekber! Ja "Dani su mi ključevi Damaska. Kunem se Allahom da sada vidim
crvene palače Damaska!" Prilikom drugog udarca, rekao je: "Allahu
Akber! Dati su mi ključevi Perzije. Kunem se Allahom da vidim grad Madejin i
njegovu bijelu palaču!" Zatim, prilikom trećeg udarca, rekao je:
"Allahu Akber! Dati su mi ključevi Jemena." Kunem se Allahom da sada
vidim vrata Sane!“[3]
Licemjeri među njima bi
isticali i zadržavali se na stvarnosti da su oni, muslimani, bili pod opsadom,
a ipak je Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) govorio o vođenju
svijeta. To je služilo jačanju imana (vjere) vjernika; ove radosne vijesti su
im jasno dale do znanja da je Ummet predodređen za veće stvari, šta god da se
dogodi tokom ove bitke. Naravno, znamo da se u roku od otprilike dvije decenije
vizija Allahovog Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) ispunila i sva
spomenuta mjesta su došla pod vlast islama.
U drugim prilikama,
Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) donosio je odluke koje nisu bile
za njegovo vrijeme, već za buduću generaciju. To se može ilustrovati Mikatom
(tačkom/granicom na kojoj Ihrám može... početi)[4].
Allahov Poslanik
(sallallahu alejhi ve sellem) učinio je Zul-Hulaifu mikatom za narod Medine;
El-Džuhfu za narod Šama; Karn-ul-Manazil za narod Nedžda; i Jalamlam za narod
Jemena[5].
U vrijeme kada je Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) postavio ove
mevakite, nije bilo muslimanske zajednice u pravcu Perzije, Sirije ili Jemena,
a ipak je Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) pokazao da je vizionar
i vjerovao je da će doći vrijeme kada će islam i muslimani dosegnuti svaki
kutak zemlje.
Nedavni događaji i
proročanstvo o Jerusalemu
Nedavna objava u vezi sa
statusom Jerusalema i njegovim određivanjem od strane Donalda Trumpa i američke
administracije za glavni grad ilegalne i okupacijske države Izraela je,
riječima malezijskog ministra odbrane, Hishammuddin Hussein je "šamar
muslimanskom svijetu". To pokazuje koliko je slaba pozicija Ummeta. U
ovoj situaciji je vrlo lako postati malodušan. Međutim, iz gore navedenih
primjera učimo da je Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) koristio
takva vremena da inspiriše nadu i stoga je ovo pogodno vrijeme da se prisjetimo
proročanstava u vezi s Jerusalemom.
Abdullah b. Hawwala
El-Azdi (radiiyallahu anhu) prenosi da je Poslanik (sallallahu alejhi ve
sellem) stavio ruku na moju glavu i rekao: "Ibn Hawwala, ako vidiš da
se Kalifat nastanio u Svetoj zemlji (Jerusalimu), onda su zemljotresi,
nevolje i veliki događaji blizu." Posljednji Čas tog dana bit će bliži
ljudima nego što je moja ruka tvojoj glavi.[6]”
Yunus b. Maysarah
(radijAllahu ʿanhu) također
prenosi da je Poslanik (sallallahu ʿalayhi wa sellem) rekao: “Ova stvar (Halifat) će biti poslije mene u
Medini, zatim u Al-Šamu,
zatim u Džeziri, zatim u Iraku, zatim u Gradu, a zatim u Al-Kudsu (Jerusalimu). Ako je u
Al-Qudsu, njegova domovina je tamo, i ako ga bilo koji narod protjera, nikada
se tamo neće vratiti.[7]”
ʿAbd Al-Raḥmān b. Abī Umayrah
(radijāllahu ʿanhu) prenosi da je Poslanik (sallallahu 'alejhi ve sellem) rekao: “Bit će zakletva vjernosti prema
uputama u Al-Qudsu (Jerusalimu).[8]”
Ovo su zaista nevjerovatni
hadisi. Ono što iz njih možemo zaključiti jeste da neće samo Jerusalem biti
oslobođen, već će se i sjedište halife uspostaviti na zemlji. Precizan
redoslijed mjesta spomenutih u jednom od gornjih hadisa je zaista fascinantan.
Znamo da je Hilafet započeo u Medini, a zatim, za vrijeme vladavine Umejada,
prenesen u Šam/Siriju. Sljedeće spomenuto mjesto, Džezira (Gornja
Mezopotamija), je mjesto koje je u rani periodi islama pokrivali su područja
između onoga što danas nazivamo Irakom, Sirijom i Turskom, uključujući gradove
poput Mosula i Rake, koji su bili glavni centri starog Ummajadskog kalifata, i
Harrana. Za vrijeme vladavine Ummajadskog halife, Hišam b. Abd al-Malik
(724-743) učinio je grad Resafu, koja dolazi s okrugom Rake, svojom
rezidencijom gdje je izgradio nekoliko palata. Zatim, za vrijeme vladavine
Marvana II, grad Harran postao je sjedište Kalifata koji se protezao od Španije
do Centralne Azije (744-750) sve dok ga nisu osvojili i opljačkali Abbasidi
750. godine. I Raka i Harran nalazili su se unutar područja koje je bilo
poznato kao Džezira i stoga je očigledno da je Džezira bila privremeno sjedište
Ummajada tokom njihovog posljednjeg perioda. Sljedeću spomenutu lokaciju - Irak
- popunili su Abbasidi koji su Bagdad učinili svojom carskom prijestolnicom.
Što se tiče na sljedećoj lokaciji, mnogi naučnici su naveli da se referenca na
"Grad" odnosila na Heraklijev grad Konstantinopolj (Istanbul) koji
je, naravno, postao glavni grad Osmanskog kalifata.Zatim ostavlja još jedan
grad – Al-Quds, Jerusalem.
Ni u jednom trenutku
slavne historije islama, hilafet nije bio u Jerusalemu. Salahudin, koji je
osvojio Jerusalem od barbarskih križara, nije bio halifa muslimana – bio je
odlikovan titulom sultana koji je i sam dao odanost Abasidima. U svakom
slučaju, njegova baza (Ajubida) bio je Damask, a ne Jerusalem.
Stvari koje treba
napomenuti:
Gledajući kroz historiju
islama, saznajemo da se ne pojavljuje ni pobožan vođa, ni hrabri oslobodilac,
osim što postoje pobožni pojedinci i učenjaci koji ih podučavaju i vode i
suočavaju se s njihovim borbama.
Očigledan primjer je
Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) i ashabi koje je on njegovao i
odgojio. Liderstvo ima mnogo aspekata; sve ih je posjedovao Allahov Poslanik
(sallallahu alejhi ve sellem). Među njima je bila sposobnost motiviranja, inspirisanja
i davanja nade – poseban sastojak koji danas nedostaje mnogima.
Ovaj aspekt liderstva
nalazimo utkan u sve velike ličnosti u historiji islama.
Uzmimo za primjer
Salāhuddina; njegovao ga je učenjak i vladar Nūruddīn Zenghi, koji je postavio
temelje za oslobođenje Al-Akse i koji je inspirirao Salāhuddina. Baš kao što je
Allahov Poslanik (sall Allāhu ʿalayhi wa sellem) postavio Miqāt za buduću svrhu, Nūruddīn je izgradio izuzetan i
raskošan mimber u Aleppu oko
1154. godine. Ovaj mimber je trebao biti postavljen u džamiji al-Aksa. Izgrađen je više od trideset godina prije
oslobođenja al-Qudsa od strane
Salāhuddina 1187. godine – nakon što je oslobođenje završeno, minber je
postavljen unutar džamije.
Kasnije u životu i nakon
Nūruddīnove smrti, Salāhuddīna je motivirao učenjak Behr-addīn b. Sheddād da
dovrši oslobođenje i pratio ga je u bitkama na tom putu.
Drugi primjer je Muhammed
Al-Fātiḥ. To je bio čovjek koji je od 12. godine usadio Allahovu riječ (subḥānahu wa taʿālā) u svoje srce, a posebno
mu je šejh Shamsuddīn usadio hadis o osvajanju
Carigrada tako da mu je to zauvijek promijenilo život. Osvojio je Carigrad i s njim
efektivno započeo slavnu vladavinu
Osmanskog kalifata. Šejh
Shamsuddīn, kao i oni prije njega,
pratio je Muhammeda al-Fātiha
u bitkama na tom putu.
Tokom vremena križarskih
ratova, Ibn Asākir je napisao svoje magnum opus, Tārīkh madīnat Dimashq,
"Historija grada Damaska", koji je bio najveći biografski rječnik
ikada nastao u srednjovjekovnom periodu. Sa 74 toma, plus indeksima dodatnih 6
toma, ovo je jedno od blaga islamske historiografije. Slavio je svetost Sirije
dokumentirajući živote i dostignuća značajnih muškaraca i žena koji su živjeli
u ovoj regiji. Glavni cilj Ibn Asākira pri sastavljanju ovog djela i
naglašavanju svetosti zemlje bio je inspirirati muslimane da je zaštite od
križara.
Danas su nam potrebni
naučnici koji će slično educirati mase o vrlinama ove svete zemlje, usaditi
ljubav prema njoj i podsjetiti ih na proročanstvo koje će se ispuniti. Moramo
ponovo inspirirati ummet na veličinu i, možda će tada Allah poslati među nas velike
ljude poput onih gore spomenutih.
Konačno, jasno je da je
Trumpov potez omogućen samo izdajom koju su pokazali lideri nekih država s
muslimanskom većinom, koji su posljednjih nekoliko godina okruživali
palestinske pokrete otpora poput okrutnih ajkula, gušeći ih i gotovo bacajući
na koljena. Bila je to proračunata objava učinjena u vrijeme kada bi se suočili
s ograničenim rizicima. Međutim, Allah je putem Svojeg Poslanika (sallallahu
alejhi ve sellem) već jasno stavio do znanja da ova pretpostavka nije ništa
drugo do očigledna pogrešna procjena jer otpor nikada neće prestati:
Ebu Hurejre (radiiyallahu
anhu) prenosi da je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao: „Grupa mog
Ummeta neće prestati da se bori na vratima Damaska i na vratima Kudsa (Jerusalima) i njegove
okoline. Izdaja ili dezerterstvo onoga ko ih napusti neće im nimalo naštetiti. Oni će ostati pobjednici, stojeći za istinu, sve dok ne dođe Posljednji čas.[9]“
[1] Ibn Asakir
[2] Život Allahovog Poslanika,
dr. Sallabija
[3]
Imam Ahmed
[4] Stanje u koje osoba ulazi da bi obavila hadž
[5] Imam
Buhari
[6] Ahmed, Abu Davud
[7] Ibn Asakir (ovaj
hadis je od strane nekih ocijenjen kao slab, međutim, sadržaj je ojačan drugim
hadisima koji se odnose na ovo pitanje)
[8] Imam Buhari, Muslim
[9]
Imam Tabarani
No comments:
Post a Comment