Hadis dana
„Sve što opija - zabranjeno je (haram), a što opija u velikim, zabranjeno je i u malim količinama.”(Ebu Davud)
Prenosi se od Muaaza b. Džebela r.a. da je rekao: »Cuo sam Allahova Poslanika kad kaže: 'Uzvišeni Allah je rekao: Moja ljubav je za one koji se vole u Moje ime, koji skupa sjede u Moje ime, koji jedni druge posjecuju u Moje ime, i koji dijele jedni drugima u Moje ime'.« (Tirmizi)
Od Enesa bin Malika r.a.se prenosi da je petak predocen Allahovom Poslaniku s.a w.s.tako sto ga je Dzibril a.s. donio u svojoj ruci bijelog i cistog kao ogledalo.Na sredini je imao crnu tacku.Rekao je:"Ovo je petak;tvoj Gospodar ti ga pokazuje da bi ti bio praznikom, a i tvom narodu nakon tebe.U njemu imate dobra.Ti ces biti prvi, a jevreji i krscani su poslije tebe.U njemu ima jedan cas u kojem ce svakom covjeku koji bude molio svoga Gospodara za neko dobro dati ono sto bude trazio.Ako bude trazio zastitu od nekog zla,Allah ce ga zbog toga sacuvati od veceg,a mi cemo Ga moliti na drugom svijetu na dan uvecavanja nagrade."(Taberani).
Cudnovato je cuvstvo vjernika! Svaka njegova stvar njemu je dobra, a to nije tako nikome osim vjerniku. Ako ga zadesi radost, on Allahu swt zahvali i bude mu dobro. Ako ga zadesi steta i tegoba, on se strpi i bude mu dobro.
(Muslim)
Nije junaštvo u hrvanju (dvobojima), nego junak je onaj ko se strpi pri svojoj srdžbi. (Buhari, Muslim)
Ebu-Malik el-Haris el-Es'ari,pripovjeda da je Poslanik s.a.v.s. rekao:"Cistota(tjelesna i moralna) polovica je imana,zahvala Allahu s.v.s.(elhamdulillahi) puni vjerniku mjerilo njegovih dobrih djela,velicanje Allaha s.v.a.(Subhanallah) puni sve izmedju nebesa i zemlje,Namaz je Nur(svjetlost),sadaka je dokaz(vjere),sabur je sjaj,a Kur'an je dokaz za tebe,ili protiv tebe.Svaki covjek kada osvane,svoju dusu prodaje,pa je otkupi(od kazne)ili je upropasti". (Muslim)
Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu kaže: »Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, kad kaže:
- Djela se vrednuju samo prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio. Pa ko preseli iz jednog mjesta u drugo radi kakvog ovozemaljskog ćara ili radi žene s kojom se naumio oženiti, njegova seoba je radi onog zbog čega se preselio. (Buharija, Muslim i dr.)
Od Ebu Hurejre se prenosi da je Allahov Poslanik rekao: 'Nije bogatstvo mnoštvo imetka, nego je bogatstvo - bogatstvo duše' (Muttefekun alejh)
Ibnu Abbas i Enes ibn Malik r.a. biljeze da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme rekao:"Kada bi covjek imao cijelu dolinu zlata,zazelio bi da ima jos jednu.Ljudska usta ne moze nista napuniti do prasina,a Allah prima pokajanje od onog ko se kaje".
(Muttefekun alejhi)
“Dva loša svojstva se ne mogu naći kod pravog vjernika: škrtost i ružno ponašanje.” (Tirmizi)
Djela koja uvode u Džennet
Uzvišeni Allah je rekao :
الَّذِينَ آتَيْنَاهُمُ الْكِتَابَ يَتْلُونَهُ حَقَّ تِلَاوَتِهِ أُولَٰئِكَ يُؤْمِنُونَ بِهِ
"Oni kojima smo Mi dali Knjigu čitaju je onako kako je objavljena; oni u nju vjeruju..." (El-Bekare, 121.)
Prenosi se da su neki od selefa, među kojima su i Ibn Mesud i Ibn Abbas, radijallahu anhuma, u komentaru ovog ajeta, rekli: "Oni se dosljedno pridržavaju Knjige i ne prelaze ono što ona dozvoljava ili zabranjuje i nikako ne izvrću smisao zabranjenog i dozvoljenog."
Predmetni hadis jasno upućuje na to da će onaj koji bude izvršavao vjerske obaveze i bude se klonio zabrana ući u Džennet. Hadisi koji govore o tom značenju dostigli su stepen tevatura ili su blizu njega. U Buharijinom Sahihu prenosi se od Ebu Ejjuba el-Ensarija, radijallahu anhu, da je neki čovjek upitao Vjerovjesnika, alejhis-selam: "Obavijesti me o djelu koje će me uvesti u Džennet." Poslanik mu reče: "Robuj Allahu i ne pridružuj Mu ništa; klanjaj namaz, udjeljuj zekat i održavaj rodbinske veze." (Buhari, 3/261.)
Muslim također bilježi ovaj hadis,
U dva Sahiha prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki beduin rekao: "Allahov Poslaniče! Uputi me na djelo koje će me, ako ga se budem pridržavao, uvesti u Džennet." Poslanik mu reče: "Robuj Allahu i ne pridružuj Mu ništa; redovno obavljaj propisane namaze; udjeljuj obavezni zekat i posti ramazan." Tada beduin reče: "Tako mi Onoga Koji te je poslao s Istinom, neću tome ništa dodavati, a ni oduzimati." Kada je otišao, Vjerovjesnik, alejhis-selam, reče: "Koga raduje da vidi stanovnika Dženneta neka pogleda u ovog čovjeka."' (Muslim, 14.)
U dva Sahiha prenosi se od Talhe ibn Ubejdullaha, radijallahu anhu, da je neki beduin raščupane kose došao Poslaniku, alejhis-selam, i upitao ga "Allahov Poslaniče! Obavijesti me šta mi je Allah od namaza propisao?" "Pet dnevnih namaza, osim ako ti želiš klanjati nafiiu", reče mu Poslanik. Ovaj ponovo upita: "Obavijesti me šta mi je Allah propisao od posta?" "Mjesec ramazan, osim ako ti želiš postiti nafilu", odgovori Poslanik. "Obavijesti me šta mi je Allah propisao od zekata..." Zatim ga je Poslanik, alejhis-selam, obavijestio o načelima islama te je ovaj na kraju rekao: "Tako mi Onoga Koji te je počastio Istinom, niti ću ikakvu nafilu dodati tome, a niti ću izostaviti bilo šta od onoga što mi je Allah propisao." Allahov Poslanik, reče: "Spasio se ako je bio iskren" ili "Ući će u Džennet ako je bio iskren." (Buhari, 1/106. i Muslim, 11.)
Namjera spomenutog beduina je bila da on pored propisanih namaza, zekata posta i hadža neće činiti više nikakve nafile te vrste a ni u kom slučaju to ne znači da on neće izvršavati nikakve druge islamske obaveze.
Spomenuti hadisi ne spominju izbjegavanje zabranjenih stvari jer je pitalac pitao o djelima koja uvode onog ko ih bude radio u Džennet.
Bilježi Tirmizi od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je rekao: "Čuo sam Allahovog Poslanika, alejhis-selam, kada je na Oprosnom hadžu rekao: "Ljudi! Bojte se Allaha; klanjajte pet dnevnih namaza; postite vaš mjesec; udjeljujte zekat na vaš imetak; budite poslušni vašim pretpostavljenim ući ćete u Džennet vašeg Gospodara." (Tirmizi, 616., hasen-sahih)
Ova su djela uvjeti za ulazak u Džennet. To znači da upražnjavanje zabranjenih djela može biti prepreka za to.
Na to upućuje hadis kojeg bilježi imam Ahmed od Amra ibn Murre el-Džuhenija, radijaliahu anhu, a u kojem stoji da je rekao:
"Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku, alejhis-selam, i upitao ga: 'Allahov Poslaniče! Svjedočim da nema boga osim Allaha i da si ti Njegov poslanik, klanjam pet dnevnih namaza i udjeljujem zekat na svoj imetak a i ramazan postim.'" Allahov Poslanik, alejhis-selam, reče: 'Ko umre pridržavajući se toga, na Sudnjem danu će biti ovako u društvu s vjerovjesnicima, pravednicima i šehidima' i sastavi između kažiprsta i srednjeg prsta' - 'ukoliko nije bio neposlušan roditeljima."" (Ibn Huzejme, 2212.)
Prenesena su neka predanja u kojima se ustrojava ulazak u Džennet na osnovu izvršavanja nekih od spomenutih djela, kao npr. namaza. "Ko obavlja namaze u propisano vrijeme, Allahova je obaveza da ga uvede u Džennet." (Ebu Davud, 425.)
"Ko bude klanjao berdejni, tj. sabah i jaciju ući će u Džennet." (Buhari, 2/52. i Muslim, 635.)
U svim tim hadisima spominje se uzročno-posljedično ustrojstvo koje je djelotvorno samo onda kada se ispune njegovi uvjeti i uklone zapreke. U nekim vjerodostojnim hadisima spominje se da činjenje nekih velikih grijeha sprečava ulazak u Džennet, kao npr. u slijedećim hadisima: "Neće ući u Džennet onaj ko bude prekidao rodbinske veze.";'(Buhari, 10/415. i Muslim, 2556.) "Neće ući u Džennet onaj koji u svom srcu bude imao koliko trun oholosti."'(Muslim, 91.)
Ovdje se mogu navesti i hadisi u kojima se govori da će se dužniku zabraniti ulazak u Džennet sve dok ne vrati dug. Sve su to zabrane ulaska u Džennet. Na osnovu toga objelodanjuje se značenje hadisa koji uvjetuju ulazak u Džennet na osnovu samog postojanja tevhida (obožavanja samo Allaha).
U dva Sahiha prenosi se od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "Ako čovjek iskreno posvjedoči da nema boga osim Allaha i do svoje smrti istraje na tome ući će u Džennet." "Upitah: 'Pa i da je bludničio i krao!? Poslanik odgovori: 'Pa i da je bludničio i krao!' To je ponovio tri puta a četvrti je put rekao: 'To će biti pa makar to ne bilo po volji Ebu Zerra!'"' (Buhari, 10/283. i Muslim, 194.)
U istim sahihima bilježi se od Ubade ibn Samita, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "Ko iskreno posvjedoči da nema boga osim Allaha Kome sudruga nema i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, da je Isa Njegov rob i poslanik i Njegova riječ i Duh udahnut u Merjemu, da je Džennet istina, da je Vatra istina, Allah će ga uvesti u Džennet, na osnovu njegovih djela. (Buhari, 6/474. i Muslim, 28.)
Ebu Seid, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "Svjedočim da nema boga osim Allaha i da sam ja Njegov poslanik; koji god čovjek susretne Allaha govoreći ove riječi a da u njih uopće ne bude sumnjao, između njega i Dženneta neće biti zastora.""' (Muslim, 27.)
U Muslimovom Sahihu Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kaže da mu je Vjerovjesnik, alejhis-selam, jednom prilikom rekao: "Koga god sretneš da svjedoči da nema boga osim Allaha, a njegovo srce bude duboko uvjereno u to, obraduj ga Džennetom."" (Muslim, 31.)
U dva Sahiha prenosi se od Muaza da mu je jednog dana Poslanik, alejhis-selam, rekao: " Svaki čovjek koji bude svjedočio da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, Allah će ga zabraniti vatri.""'' (Buhari, 1/226, i Muslim, 32.)
U dva Sahiha prenosi se od Itbana lbn Malika, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "Zaista je Allah zabranio Vatri onoga koji iskreno posvjedoči da nema boga osim Allaha i time će on postići Allahovo zadovoljstvo." (Buhari, 1/519.)
Neki učenjaci smatraju da je šehadet najvaljaniji razlog za ulazak u Džennet i spas od vatre ali šehadet ima svoje uvjete a to je praktikovanje farzova i izbjegavanje islamom zabranjenih stvari.
Hasan el-Basri, rahimehullah, rekao je jednom prilikom Firezdeku: "Zaista šehadet ima svoje uvjete i nipošto ne potvori poštenu i čednu ženu."
Upitali su Vehba lbn Munebeha: "Zar šehadet nije ključ Dženneta?" On odgovori: "Dakako, ali zar svaki ključ nema svoje zupce i ukoliko takvim ključem pokušaš otvoriti vrata, ona će ti se otvoriti, ali ako pokušaš otvoriti vrata ključem bez zubaca, vrata ti se nikada neće otvoriti!"'
Ako se u srcu realizuje značenje šehadeta, pa ga vjernik istinito i iskreno prihvati, to će proizvesti da se u njemu učvrsti osjećaj prema Jedinom Allahu, poštovanje, respektovanje, strah, ljubav, nada, uzvišenost i oslanjanje na Njega. Srce će se ispuniti tim osjećajima i u isto vrijeme će iskorijeniti bilo kakav osjećaj božanstvenosti prema nekom drugom od stvorenja. Ako se to uspije postići, onda u srcu čovjeka neće biti mjesta da voli, želi ili traži nešto što Allah ne voli, ne želi ili ne traži. Tako će se iz srca iskorijeniti sve strasti i želje duše kao i šejtanska došaptavanja .
Ko zavoli nešto, ili mu se pokori, ili voli i mrzi radi njega, onda je to njegovo božanstvo. Ko bude volio i mrzi samo radi Allaha, ko bude prijateljevao ili u neprijateljstvu bio samo radi Allaha, onda je Allah njegov istinski Bog.
Međutim, ko bude volio i mrzio radi svoje strasti, prijateljevao ili u neprijateljstvu bio samo radi svoje strasti, onda je takav svoju strast za svoga boga uzeo. Kao što je Uzvišeni rekao:
أَفَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَٰهَهُ هَوَاهُ
"Zar nisi vidio one koji su svoje strasti za svoje božanstvo uzeli." (El-Džasije, 23.)
Hasan je rekao: "To su oni koji šta god zažele urade".
O takvim ljudima Katada, radijallahu anhu, rekao je: "To je čovjek koga njegova strast vodi i kada on nešto naumi, ništa ga od toga ne može spriječiti: ni pobožnost ni bogobojaznost."
Isti je slučaj i s onim koji se šejtanu pokorava u grijehu prema Uzvišenom Allahu. On ga na taj način obožava, kao što Uzvišeni veli:
أَلَمْ أَعْهَدْ إِلَيْكُمْ يَا بَنِي آدَمَ أَنْ لَا تَعْبُدُوا الشَّيْطَانَ ۖ إِنَّهُ لَكُمْ عَدُوٌّ مُبِينٌ
"O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: "Ne obožavajte šejtana, on vam je neprijatelj otvoreni." (Ja-sin, 60.)
Iz svega toga može se zaključiti da istinsko značenje šehadeta u srcu ne može realizovati onaj u čijem je srcu konstantna ljubav prema onome što Allah prezire kao i želja za onim što Allah ne želi. Pa ko nešto od toga osjeti u svom srcu, to mu je znak nedostatka u tevhidu (vjeri) a to je jedna vrsta skrivenog širka. Zato je Mudžahid, rahimehullah, u komentaru ajeta: "...da Mu ništa ne pridružujete..." (El-En'am, 151.) - rekao: "Nemojte ispoljavati ljubav ni prema kome osim prema Njemu."
Ovim se pojašnjavaju riječi Poslanika, alejhis-selam: "Ko iskreno iz srca posvjedoči da nema boga osim Allaha, Allah će ga zabraniti Vatri."
A oni koji će ući u Vatru i pored toga što su izgovarali te riječi, ta to je zbog nedostatka iskrenosti pri izgovaranju šehadeta jer iskreno doživljavanje šehadeta čisti srce i ne dozvoljava da u tom srcu bude iko drugi do Allah, dželle šanuhu.
Ko iskreno bude svjedočio šehadet, takav će voljeti samo Allaha, nadu će polagati samo u Njega, strahovat će samo od Njega i oslanjat će se samo na Njega i neće biti altruizma prema duši niti strastima. Međutim, ako u srcu ostane traga od nekog drugog mimo Allaha, to je onda radi slabe iskrenosti kod izgovaranju šehadeta.
Ovoj tvrdnji svjedoči i hadis kojeg prenosi Muaz, radijallahu anhu, a u kojem Vjerovjesnik, alejhis-selam, kaže:
"Kome zadnje riječi budu: 'Nema boga osim Allaha', ući će u Džennet."
To je zato što gotovo svaki čovjek koji. je na samrtnoj postelji izgovorio te riječi potpuno iskreno, s tevbom i kajanjem za ono što je prošlo i odlukom da se grijehu više ne vrati.
Ovo mišljenje preferirao je imam Hattabi u svom djelu Et-Tevhid, što je i dobro.
Tri razloga koji donose Božiji oprost
Enes, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: "Uzvišeni Allah kaže: 'Čovječe, opraštat ću ti grijehe ne obazirući se na njih sve dok Me budeš dozivao i molio. Čovječe, kada bi ti grijesi dostigli nebeske visine a potom Me zamolio za oprost, oprostio bih ti. Čovječe, kada bi Mi došao sa punom Zemljom grijeha i susreo Me bez truna širka, obasuo bih te sa isto toliko oprosta!'" (Muslim,3540)
U hadisu kojeg prenosi Enes spominju se tri razloga koji donose Božiji oprost.
1. Prvi je dova praćena nadom. Dova je naređena da se uči i Allah se obavezao da će je uslišati. "Vaš Gospodar je rekao: 'Molite Me i Ja ću vam se odazvati...'" (El-Mu'min, 60.) U četiri sunena od Nu'mana bin Bešira prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Dova je ibadet', a potom je proučio spomenuti ajet".
Dova je povod za uslišenje molbe ukoliko se ispune njeni uvjeti i izbjegnu prepreke za njeno uslišenje. Ponekad uslišenje dove izostane zbog neispunjenja nekih od njenih uvjeta ili postojanja nekih zapreka i njenih adaba.
Jedan od najvažnijih uvjeta za uslišenje dove jeste prisutnost srca i nada da će Allah Uzvišeni to uslišati. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Molite Allaha uvjereni da će vam uslišati. Zaista Allah ne prima dovu nemarnog srca.""(Tirmizi,3479) Zato je čovjeku zabranjeno da u dovi spominje: "Allahu moj, oprosti mi ako hoćeš." Međutim, on treba biti odlučan u molbi jer Allaha niko ne može prisiliti." (Buhari,11/39,Muslim,2679)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio da čovjek s nestrpljenjem očekuje uslišenje dove i da je napusti zbog izostanka njena uslišenja. Za takvo ponašanje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da predstavlja prepreku za njeno uslišenje jer čovjek ne smije izgubiti nadu u njeno primanje, pa makar to značilo veoma dug period. Allah Uzvišeni voli vjernike uporne i istrajne u dovi.Uzvišeni kaže: "...a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost je Allahova doista blizu onih koji dobra djela čine." (El-A'raf, 56)
Sve dok je čovjek uporan u dovi, žudi da se dova primi ne gubeći nadu u to, on je blizu toga da mu ona bude i primljena, jer ko uporno kuca na vrata, ona bi mu se na kraju mogla i otvoriti.
Najvažnije što čovjek može moliti Allaha jeste oprost grijeha i ono što se nadovezuje na to, kao što je izbavljenje od Vatre i ulazak u Džennet. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Oko toga šapućemo." Tj. molimo u namazu za Džennet i
Ebu Muslim el-Havlani je rekao: "Kada god mi je na um pala neka dova, sjetio sam se vatre pa sam tu dovu preinačio u traženje Allahove zaštite od nje."
Od Allahove neizmjerne milosti prema čovjeku jeste i to što Ga čovjek ponekad moli za neku dunjalučku potrebu, pa mu je On ne dadne i to mu kompenzuje boljim od onog što je tražio, poput uklanjanja nekog zla od njega, da mu to ostavi za onaj svijet ili da mu oprosti neki grijeh. Bilježi Ahmed i Tirmizi predanje u kojem stoji: "Ko god uputi dovu, Allah će mu je uslišati ili će od njega odagnati neko zlo, u omjeru dobra kojeg je tražio, ukoliko dova nije praćena grijehom ili prekidanjem rodbinskih veza."' (Tirmizi, 3381)
Ebu Seid, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: '"Nema nijednog muslimana koji uputi Allahu dovu - s tim da u njoj nema kakva grijeha ili kidanja rodbinske veze - a da mu Allah, zahvaljujući njoj, ne dadne jedno od troje: ubrza ono što je zamolio, pohrani mu to za onaj svijet ili poštedi ga zla (u omjeru dobra kojeg je tražio u dovi).' Rekoše: 'Onda da puno dovimo.' On reče: 'Kod Allaha je više."" (Hakim, 1/492) Dakle, istrajnost u dovi praćenoj nadom u Allahov oprost rezultira Njegovim oprostom, inšallah.
Jedan od najvećih povoda za oprost jeste da čovjek nakon što počini grijeh, zna i vjeruje da samo Allah oprašta grijehe.
Riječi Uzvišenog: "...Čovječe, opraštat ću ti grijehe ne obazirući se na njih sve dok Me budeš dozivao i molio..." i pored tvojih mnogobrojnih grijeha jer to neće nadvisiti Moju veličanstvenost niti će to za Mene biti puno.
Muslim bilježi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada neko od vas dovi, neka traži, uveliča, svoju želju jer to ne može preći Njegovu veličanstvenost."
Dakle, ma koliki čovjekovi grijesi bili, Allahov je oprost mnogo, mnogo veći od njih i oni su neznatni i ništavni u poređenju sa Njegovim oprostom i milosti.
2.Drugi je razlog traženje oprosta za grijehe, pa makar oni dostigli do oblaka. Riječ 'anan spomenuta u hadisu znači oblak. Rečeno je da znači i dokle oči mogu vidjeti. U drugom predanju stoji: "Kada bi svojim grijesima popunili prostor između nebesa i zemlje, a zatim zatražili oprost od Allaha, On bi vam oprostio."
Istigfar znači traženje oprosta, a to je, ustvari, zaštita od zla grijeha uz njihovo prekrivanje. U Kur'anu se na mnogo mjesta koristi taj termin. Ponekad se njegovo značenje naređuje: "...da od Gospodara svoga oprost tražite i da se Njemu pokajete..." (Hud, 3.)
Ponekad je to u obliku pohvale: "I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole - a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah?..." (Ali Imran, 135.)
Ponekad se spominje da Allah prašta samo onima koji Ga mole za oprost: "Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi, pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti - naći će da Allah prašta i da je milostiv." (En-Nisa, 110.)
Na puno mjesta u Kur'anu se traženje oprosta uporedo spominje sa pokajanjem. Onda će u tom slučaju traženje oprosta (istigfar) značiti traženje oprosta od Allaha verbalno, jezikom, dok će (tevba) pokajanje značiti prestanak s činjenjem grijeha srcem i ostalim organima tijela.
Hasan el-Basri kaže: "Tražite oprost u vašim kućama, na vašim trpezama, kada hodate po pijaci, na vašim skupovima, i gdje god bili jer ne znate kada Allah oprost spušta."
Muslim i Buhari bilježe predanje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem stoji: "Neki čovjek učinio je grijeh i rekao: 'Gospodaru učinio sam grijeh, oprosti mi.' Allah Uzvišeni je rekao: 'Moj rob zna da ima Gospodara, Koji prašta grijeh ili za njega kažnjava. Ja sam mu ga oprostio..." u Muslimovom predanju stoji: "...oprostio sam Svom robu, pa neka radi šta hoće" - ali samo onome ko se ponaša na spomenut način.
Jasno se vidi da se hadisom aludira na istigfar onog koji prizna svoj grijeh i ne bude uporan u griješenju.Međutim, ako bi čovjek samo jezikom tražio oprost, a srcem istrajavao na grijehu, to bi se smatralo samo običnom dovom koju će ako Allah htjedne, uslišati ili će je odbaciti.
Ponekad istrajavanje na grijehu može biti preprekom za uslišavanje dove. U Ahmedovom Musnedu bilježi se od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, sa merfu senedom da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Teško onima koji svjesno istrajavaju na grijehu.”
Znači potpun istigfar koji rezultira oprostom jeste onaj koji se ne uporedi s istrajnošću u grijehu, tj. u kojem se prekine sa griješenjem. Takve Allah hvali i obećava im oprost.
Najbolji istigfar jeste onaj u kojem čovjek počinje traženje oprosta zahvalom Allahu a zatim prizna svoj grijeh, a potom zatraži od Allaha oprost.Šedad ibn Evs,radijallahu anhu, prensoi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
"Najbolje s čime čovjek može zatražiti oprost jeste da kaže: Allahu moj, Ti si moj Gospodar, nema boga osim Tebe. Ti si me stvorio i ja sam Tvoj rob. Držim se Tebi date obaveze i obećanja. Utječem Ti se od zla kojeg sam počinio. Priznajem Tvoju blagodat nada mnom. Priznajem i svoj grijeh, pa oprosti mi, zaista niko ne prašta grijehe osim Tebe.'"'' (Buhari,11/97)
Buhari i Muslim bilježe od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhu, da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao: "Allahov Poslaniče! Nauči me dovi kojom ću moliti u namazu." Poslanik mu reče: "Reci: 'Allahu moj, ja sam se puno ogriješio, a grijehe ne prašta niko osim Tebe. Oprosti mi Tvojim oprostom i smiluj mi se. Ti si milostiv i puno praštaš.'"
Čovjek može zatražiti oprost od Allaha i na ovaj način: "Molim Te za oprost, Allahu Veličanstveni. Samo si Ti Bog. Živi i Vječni. Tebi se kajem."
Buhari bilježi od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Tako mi Allaha, ja zatražim oprost od Allaha i obratim Mu se tevbom više od sedamdeset puta dnevno."
Načelno se može reći da je lijek za grijehe istigfar.
U koga se grijesi nagomilaju i nemoguće ih bude nabrojati i zabilježiti, neka potraži za njih oprost na osnovu Allahova znanja o njima jer On sve zna i sve je registrovao:
"Na Dan kada ih Allah sve oživi, pa ih obavijesti o onome što su radili; Allah je o tome račun sveo, a oni su to zaboravili..." (El-Mudžadele, 6.)
3. Treći razlog za opraštanje grijeha jeste očitovanje Allahove jednoće ili tevhida. To je najveličanstveniji razlog, zato ko ga bude ispunio, stekao je sve uvjete da mu se oprosti. Uzvišeni je rekao: "Allah neće oprostiti da mu se išta pridružuje, a oprostit će ono mimo toga, kome On hoće..." (En-Nisa, 48.)
Ko dođe Allahu sa grijesima kolika je zemlja, naći će Allaha spremnog za toliko oprosta.
Međutim, to je ipak Njegova volja i ako hoće, oprostit će mu, a ako hoće, kaznit će ga zbog njegovih grijeha, ali ishod njegov, bit će takav da neće vječno ostati u Vatri već će biti izveden iz nje a potom uveden u Džennet.
Neki smatraju da muvehhid neće biti bačen u vatru poput nevjernika i da u njoj neće imati isto prebivalište kao nevjernik. Ukoliko čovjek upotpuni svoju vjeru, bude iskren u njoj prema Allahu, ispunjavajući sve njene uvjete: svojim srcem, jezikom i tijelom, ili srcem i jezikom neposredno prije smrti, to će rezultirati oprostom svih grijeha koje je ranije počinio i načelno će biti pošteđen Vatre. U čije srce prodre vjera u Allahovu jednoću i iz njega izbaci sve osim ljubavi, veličanja, straha, oslonca i nade prema Allahu Uzvišenom, tada će se svi njegovi grijesi spaliti pa makar bili koliko morska pjena. A možda će se transformisati u dobra djela kao što se spominje u diskusiji o zamjeni hrđavih za dobra djela. Vjera u Allaha (tevhid) jeste najveći otklanjač grijeha. Kada bi se zrno tevhida stavilo na brdo grijeha, pretvorilo bi ih u dobra djela
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: "Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili šuti; ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka bude pažljiv prema svom komšiji; ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka počasti svoga gosta." (Buhari, 10/445. i Muslim, 47.)Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka bude pažljiv prema svom komšiji
Druga stvar koju je Poslanik, alejhis-selam, naredio vjernicima u ovom hadisu jeste plemenitost prema komšiji. U drugim predanjima hadisa stoji: "...zabrana uznemiravanja komšije."
Uznemiravati komšiju zabranjeno je jer bespravno uznemiravanje bilo koga je zabranjeno, a kad se tiče komšije, onda ta zabrana postaje još žešća.
U Dva Sahiha bilježi se hadis od
U Buharijinom Sahihu od Ebu Šurejha prenosi se da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: "Tako mi Allaha, ne vjeruje, tako mi Allaha, ne vjeruje, tako mi Allaha, ne vjeruje." Rečeno je: "Ko Allahov Poslaniče?" Rekao je: "Onaj od čijeg zla nije miran njegov komšija." (Buhari, 10/443. Feth.)
Obazrivo i uljudno ponašanje prema komšiji je naređeno. Uzvišeni je rekao:
وَاعْبُدُوا اللَّهَ وَلَا تُشْرِكُوا بِهِ شَيْئًا ۖ وَبِالْوَالِدَيْنِ إِحْسَانًا وَبِذِي الْقُرْبَىٰ وَالْيَتَامَىٰ وَالْمَسَاكِينِ وَالْجَارِ ذِي الْقُرْبَىٰ وَالْجَارِ الْجُنُبِ وَالصَّاحِبِ بِالْجَنْبِ وَابْنِ السَّبِيلِ وَمَا مَلَكَتْ أَيْمَانُكُمْ ۗ إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ مَنْ كَانَ مُخْتَالًا فَخُورًا
"I Allaha obožavajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama, bližnjim, i komšijama daljnim, i drugovima, i putnicima namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu." (En-Nisa, 36.)
U ovom ajetu Uzvišeni je spojio i naveo Svoje pravo kod Svog roba, prava ljudi kod pojedinca, a potom je naveo pet vrsta ljudi kojima se treba činiti dobročinstvo, a to su:
1. oni s kojim ga veže rodbinska veza. Roditelji su posebno spomenuti zato što se oni odlikuju nad ostalom rodbinom odlikom koja se ne nalazi kod druge rodbine. Oni su bili uzrok postojanja djeteta, njima pripada pravo odgoja, vaspitanja itd;
2. oni koji su slabi i potrebiti dobročinstvu. Takvih imamo dvije vrste: a) koji su potrebiti zbog slabosti tijela a to su jetimi; b) koji su potrebiti zbog neposjedovanja dovoljne imovine a to su siromasi;
3. oni koji imaju rodbinsko, vjersko i komšijsko pravo. Takvih je naveo tri vrste: bliže komšije, dalje komšije i drugovi.
Mufessiri nemaju jedinstven stav o pitanju tumačenja spomenutih kategorija u ajetu. Tako neko veli da je el-džar zul-kurba komšija rođak, el-džarul-dženbi je stranac koji nije rodbina. Neki opet smatraju da se pod prvom kategorijom misli i na ženu, dok drugi vele da je treba podvesti pod drugu kategoriju. Neki opet smatraju da se pod džarul-dženbi misli na saputnika. Opet neki smatraju da je el-džaru zul kurba musliman a džarul-dženbi nevjernik. A rečeno je da je el-džarul zul-kurba komšija čija se kuća nalazi uz njegovu kuću a el-džarulul dženbi daljnji komšija.
U Buharijinom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je upitala Poslanika, alejhis-selam, i rekla: "Imam dvije komšinice, pa kojoj od njih da poklonim nešto?" Poslanik odgovori: "Onoj čija su ti vrata bliža." (Buhari, 5/221.,222.)
Za izraz essahibu bil-dženb neki su rekli da se pod tim misli na ženu, dok drugi smatraju, među kojima je i Ibn Abbas, da se misli na saputnika. Time oni nisu željeli zanemariti prijatelja koji nije saputnik nego su time htjeli istaći da je saputništvo dovoljno za poštovanje i uvažavanje. Iz tog se pak da zaključiti da je stalno prijateljstvo preče da se poštuje i njeguje.
Zato je Seid ibn Džubejr, rahimehullah, rekao: "To je pobožan prijatelj." Zejd ibn Eslem, rahimehullah, kaže: "To je tvoj stalni kućni prijatelj i tvoj postojani saputnik." Amr ibnul-As, radijallahu anhu, pripovijeda da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao:
"Najbolji prijatelji kod Allahu jesu oni koji najviše koriste svojim prijateljima a najbolje komšije kod Allaha jesu oni koji najviše koriste svojim komšijama"(Buhari, 115)
4. ko dođe u goste kod nekog čovjeka ali ne da boravi stalno kod njega. Takav se zove ibn sebil, tj. on je putnik koji je došao u drugo mjesto. Neki su rekli da se pod ibn sebilom misli na gosta, tj. na putnika namjernika kada dođe kao gost nekome;
5. Oni što se nalaze u nečijem posjedu. Poslanik, alejhis-selam, preporučivao je mnogo da se takvi paze. Naredio je da se prema njima čini dobročinstvo. Prenosi se da je posljednje što je oporučio na samrtnoj postelji namaz i dobročinstvo prema onima koji su u vašim posjedima. Neki od selefa smatraju da ovaj ajet obuhvata i brigu o stoci i korisnim životinjama.
No vratimo se na tumačenje hadisa kojeg prenosi Ebu Hurejre i to onog njegovog dijela koji se odnosi na plemenit odnos prema komšiji.
U dva Sahiba prenosi se od Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhuma, a zatim od Poslanika, sallallahu alejhi ve slelem, da je rekao:"Toliko me je Džibril upozoravao na komšiju da sam pomislio da će komšija komšiju nasljeđivati!"( Buhari, 10/441. i Muslim, 2625.)
Jedan od znakova dobročinstva prema komšiji jeste i to da mu pomogne kad mu to bude potrebno.
U Muslimovom Sahihu prenosi se od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je rekao: "Moj me je prisni prijatelj, alejhis-selam, savjetovao: 'Kada kuhaš čorbu, dolij više vode i pogledaj u kuću komšije te i njega počasti njome koliko je to normalno...'"( Muslim, 2625)
U dva Sahiha prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: "Neka niko od vas ne zabrani komšiji da ukuca drvenu dasku na svome zidu." (Buhari, 5/110., Muslim, 1609)
Zatim Ebu Hurejra reče: "Šta vam je te se tako ne ophodite!? Tako mi Allaha, zakucat ću je među vaša pleća!"
Ahmed smatra da je komšija dužan omogućiti svom komšiji da ukuca dasku ili gredu u njegov zid, ako mu je to potrebno, a da u isto vrijeme ne šteti vlasniku zida. Taj svoj stav temelji na spomenutom vjerodostojnom hadisu. Njegov govor eksplicite upućuje da je dužnost (vadžib) komšiji pomoći svom komšiji ako ima nečega viška kod sebe i ako mu to neće pričiniti nikakvu štetu ukoliko sazna da je toga potreban njegov komšija.
Mirvezi kaže da je upitao Ebu Abdullaha: "Šta da radim kada vidim nekog na putu kako prosi govoreći: 'gladan sam!'" Ahmed odgovori: "Možda laže, možda ne." Mirvezi nastavi: "Šta s komšijom za koga znam da je sigurno gladan?" Ahmed odgovori: "Nahrani ga." Mirvezi reče: "Ako imam samo dvije vekne hljeba?" Ahmed odgovori: "Daj mu nešto od toga, ta komšija je spomenut u Hadisu!"
Ovo jasno daje do znanja da je vadžib gladnog komšiju i druge nahraniti.
U Sahihu od Ebu Musaa, radijallahu anhu, prenosi se da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "Nahranite gladnog, obiđite bolesnog i oslobodite zarobljenika." (Buhari,6/167)
Imam Ahmed i Malik smatraju da je čovjeku zabranjeno raspolaganje ličnim imetkom na način koji ugrožava mir i integritet njegovog komšije, i pored toga što je to njegovo lično vlasništvo. Oni smatraju obaveznim (vadžibom) uklanjanje štete od komšije putem zabrane inoviranja stvari koje su korisne, ali za komšiju štetne, uznemiravajuće.
Kod imama Ahmeda je vadžib dati komšiji sve što mu treba, pod uvjetom da nema štete u tome za onog koji daje. Međutim, veći stepen od toga jeste strpljenje nad neugodnostima koje dolaze od komšije i neuzvraćanje na njih.
Hasan je rekao:" Održavanje dobrog susjedstva ne znači ne uvrijediti komšiju, već je dobro susjedstvo strpiti se nad komšijskim uvredama."
O dobročinstvu i grijehu
Od Nevvasa ibn Sem'ana, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Dobročinstvo je dobra narav, a grijeh je ono što te u prsima tišti, a ne želiš da to ljudi saznaju." (Muslim,2553)
Od Vabisa ibn Ma'beda, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: "Došao sam kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa me upita: 'Došao si da me pitaš o dobročinstvu i grijehu?' Rekoh: 'Da.' Poslanik mi reče: 'Upitaj svoje srce. Dobročinstvo je ono čime ti je zadovoljna duša i čime ti je zadovoljno srce. Grijeh je ono što tišti dušu i koleba se u prsima, pa makar ti to ljudi dodijelili i odobrili.'"(Daremi,2421)
Navedeni hadisi objašnjavaju značenje dobročinstva i grijeha, a u nekima se objašnjava značenje halala i harama. U hadisu Nevvasa ibn Sem'ana, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio je dobročinstvo lijepim moralom, a u Vasibovom i drugim hadisima objasnio ju je sa onim čime je zadovoljna duša i srce.
O pitanju dobročinstva se nema jedinstven stav zbog toga što se pod njim podrazumijevaju dva određena značenja.
Prvo značenje: dobročinstvo po njemu značilo bi lijep odnos prema stvorenjima, u smislu činiti im dobro. Moguće je da se to posebno odnosi na roditelje pa se kaže: "Dobročinstvo prema roditeljima (birrul-validejni)".
Ibn Mubarek napisao je i djelo koje je nazvao Kitabul-birri vessileti (Knjiga o dobročinstvu i održavanju korektnih odnosa).
Također se u Buharijinom Sahihu i u Tirmizijevom Džamiu nalazi poglavlje Kitabul-birri vessileti koje sadrži činjenje dobra općenito prema ljudima, a posebno prema ocu.
Kada se uporedo spomenu dobročinstvo i bogobojaznost, kao u ovom ajetu: وَتَعَاوَنُوا عَلَى الْبِرِّ وَالتَّقْوَىٰ "...jedni drugima pomažite u čestitosti i bogobojaznosti..." (El-Maide, 2.), onda se pod pojmom dobročinstvo podrazumijeva pozitivan i korektan odnos prema svim stvorenjima, dok bogobojaznost označava iskren odnos prema Istini ispunjavanjem vjerskih obaveza i ostavljanjem zabranjenog. Također se čestitost može okarakterizirati kao praktikovanje obaveznih djela a bogobojaznost kao udaljavanje od zabranjenih djela.
U nastavku predmetnog ajeta: وَلَا تَعَاوَنُوا عَلَى الْإِثْمِ وَالْعُدْوَانِ "...a ne sudjelujte u griješenju i neprijateljstvu..." moguće je da se pod ismom (grijehom) misli na griješenje dok se pod pojmom el-udvan (neprijateljstvo) misli na nanošenje nepravde stvorenjima.
A moguće je da se pod prvim misli na grijeh koji je sam po sebi zabranjen, poput bluda, krađe i alkohola, a pod terminom neprijateljstvo aludira se na prelaženje granica dozvoljenog i prelazak u ono što je zabranjeno od iste vrste djela, kao npr. ubistvo onoga koga je dozvoljeno ubiti odmazdom, pa takvog zanemariti i ubiti drugog ili pored njega još nekog ubiti ili uzeti kod zekata više od obaveznog itd.
Drugo značenje dobročinstva: pod njim se podrazumijeva činjenje svih pozitivnih postupaka, vidljivih i nevidljivih. To je spomenuto u riječima Uzvišenog:
وَلَٰكِنَّ الْبِرَّ مَنْ آمَنَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ وَالْمَلَائِكَةِ وَالْكِتَابِ وَالنَّبِيِّينَ وَآتَى الْمَالَ عَلَىٰ حُبِّهِ ذَوِي الْقُرْبَىٰ وَالْيَتَامَىٰ وَالْمَسَاكِينَ وَابْنَ السَّبِيلِ وَالسَّائِلِينَ وَفِي الرِّقَابِ وَأَقَامَ الصَّلَاةَ وَآتَى الزَّكَاةَ وَالْمُوفُونَ بِعَهْدِهِمْ إِذَا عَاهَدُوا ۖ وَالصَّابِرِينَ فِي الْبَأْسَاءِ وَالضَّرَّاءِ وَحِينَ الْبَأْسِ ۗ أُولَٰئِكَ الَّذِينَ صَدَقُوا ۖ وَأُولَٰئِكَ هُمُ الْمُتَّقُونَ
"...čestitost je ko vjeruje u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone." (El-Bekare, 177.)
Čestitost u ovom značenju obuhvata sva dobra djela: nevidljiva, poput vjerovanja u Allaha, Njegove meleke, knjige i poslanike, kao i vidljiva, poput trošenja imetka na stvari koje Allah voli, davanje zekata, izvršavanje obećanja, strpljenje nad kaderom, bolesti i siromaštvom, kao i strpljenje u džihadu.
Poslanikov, sallallahu alejih ve sellem, odgovor Nevvasu obuhvata navedene odlike u gore spomenutom ajetu jer je lijepo ponašanje u biti manifestacija šerijatskog morala i usvajanje Božjih načela koja je naredio Svojim robovima u Svojoj knjizi, kao što je rekao Poslaniku:
وَإِنَّكَ لَعَلَىٰ خُلُقٍ عَظِيمٍ -jer ti si, zaista, najljepše ćudi." (El-Kalem, 4.)"
Aiša, radijallahu anha, rekla je da je Poslanikov moral bio Kuran, tj. on se bio okitio kur'anskim moralom, radio je njegove naredbe i klonio se njegovih zabrana pa je njegovo ponašanje u skladu s Kuranom njemu bilo imidž i nešto uređeno što ga nije napuštalo. I to je uistinu najljepši, najplementiji i najbolji moral.Rečeno je i da je sva vjera moral.
U hadisu Vabisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: "Čestitost je ono čime ti je zadovoljna duša i čime ti je zadovoljno srce..." U drugom predanju stoji: "...to je kada ti se prsa osjećaju prostranim..." I halal je objašnjen slično dobročinstvu u hadisu kojeg prenosi S'alebe i drugi.
To sve jasno ukazuje na činjenicu da je Allah Uzvišeni sklonim stvorio Svoje robove da spoznaju Istinu da se uvjere u nju i prihvate je. On je u njihovoj prirodi usadio ljubav prema njoj i odvratnost prema onom kontradiktornom. Ovo se može podvesti pod hadis Ijjada ibn Himara:
"Ja sam Svoje robove stvorio kao iskrene vjernike, muslimane, ali dođoše im šejtani i okretoše ih od njihove vjere te im zabraniše ono što sam im Ja dozvolio, a dozvolili su im ono što sam im Ja zabranio; najzad im narediše da Meni druga pripišu a Ja o tome ne objavih ništa."
Također, na to se odnosi i hadis: "Svako se novorođenče rodi s urođenim instinktom vjere u Boga; pa ga njegovi roditelji učine jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom. Isto kao što i životinja okoti potpuno zdravo mladunče. Da li na njemu vidite ikakav nedostatak?!" Ebu Hurejre, radijallahu anhu, dodao je: "Ako hoćete, proučite: فِطْرَتَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا '...djelo Allahovo, prema kojem je On ljude načinio..." (Er-Rum, 30.)
Zato je Uzvišeni Svoje naredbe nazvao dobrim djelom a zabrane ružnim i odvratnima:
إِنَّ اللَّهَ يَأْمُرُ بِالْعَدْلِ وَالْإِحْسَانِ وَإِيتَاءِ ذِي الْقُرْبَىٰ وَيَنْهَىٰ عَنِ الْفَحْشَاءِ وَالْمُنْكَرِ وَالْبَغْيِ
"Allah naređuje pravdu, čestitost, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje..." (En-Nahl, 90.)
Opisujući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah, kaže:
وَيُحِلُّ لَهُمُ الطَّيِّبَاتِ وَيُحَرِّمُ عَلَيْهِمُ الْخَبَائِثَ
"...on će im dobro dozvoliti, a ružno će im zabraniti..." (El-A'raf, 157.)
Uzvišeni je obavijestio da srca vjernika nalaze smiraj kada Njega spominju. Pa tako srce u koje uđe svjetlo imana otvori se, uvjeri se u Istinu, smiri se uz nju i prihvati je, zgražajući se od laži prezirući je i odbacujući.
Sve to ukazuje da se istina i neistina mogu pomiješati u srcu budnog vjernika. On istinu prepozanje po svjetlu koje je na njoj pa je tako prihvata, a bježi od neistine i prezire je i ne prepoznavajući je.
Upravo je to smisao slijedećeg hadisa:
"Prije Sudnjeg dana pojavit će se ljudi koji će govoriti ono što niste čuli ni vi ni vaši preci, pa teško vama ako im povjerujete, a teško i njima što to pričaju..." Znači oni će govoriti ono što će srca vjernika prezirati i neće ga prepoznavati.
Riječi u spomenutom hadisu: "Što niste čuli ni vi niti vaši očevi", upućuju na ustaljenost Istine kod vjernika i da se ona ne mijenja, bez obzira na vrijeme koje prolazi i generacije koje dolaze, a ono što će se donijeti poslije i što neće biti prihvaćeno neće u sebi nositi nikakvog dobra.
Dakle, hadis Vabisa, radijallahu anhu, i drugi hadisi koji imaju ista značenja upućuju na to da se treba srce konsultovati pri pojavi neke sumnjive stvari i ako se srce na nečemu smiri i uvjeri, onda je to čestitost i halal, u suprotnom, to je grijeh i haram.
Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu Nevvasa ibn Sem'ana: "...grijeh je ono što te u prsima tišti, a ne želiš da to ljudi saznaju." - aludiraju da je grijeh ono što na srcu ostavlja ranu, tjeskobu, uznemirenost, konfuziju i ono čemu se srce ne raduje. Pored svega toga grijeh je kod ljudi odvratan, jer ne žele da ga drugi vide. Ovo je ujedno i najuzvišeniji stupanj spoznaje grijeha kada se ne zna za nešto da li je grijeh. To je ono zašto ljudi osuđuju onog ko ga radi i što uopće osuđuju. U tom smislu su i riječi Abdullaha ibn Mesuda, radijallahu anhu: "Ono što vjernici smatraju dobrim, to je i kod Allaha dobro; ono što vjernici smatraju ružnim, to je i kod Allaha ružno i prezreno."
Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu Vabisa, radijallahu anhu i Ebu Sa'lebe: "...pa iako ti ljudi to potvrde" znače da je ono što tišti čovjeka u njegovu srcu prema nečemu grijeh, pa makar mu drugi povlađivali i rekli da nije.
Ovo je drugi stepen, a on je da nešto bude odvratno i za osudu kod njegova počinioca, a ne kod drugih. I u tom je slučaju ta stvar grijeh. To se dešava onda kada Allah čovjeku raširi prsa za imanom i kada mu muftija donese neku fetvu (deciziju) o nečemu na osnovu mišljenja i strasti ne oslanjajući se ni na kakav šerijatski dokaz.
Međutim, ako muftija o tom pitanju ima šerijatski dokaz, onda mu je dužnost da ga konsultuje, tj. prihvati, i pored toga što mu srce možda nije smireno. To je poput šerijatskih olakšica, kao npr. mrsiti se na putu ili zbog bolesti u toku ramazana, skraćivanje namaza na putu i još mnogo toga što izaziva negodovanje mnogih neznalica. Naravno, negodovanje neznalica ne uzima se u obzir.
Ponekad je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređivao svojim ashabima određenu stvar koja bi izazvala kod nekih negodovanje, kao kad im je naredio da prekinu hadž i transformišu ga u umru. To nekima od njih nije bilo pravo. Također, naredio im je da zakolju kurbane i oslobode se ihrama hudejbijske umre, pa su to nerado prihvatili. Odbili su i Poslanikove pregovore sa Kurejšima kada je prihvatio da svoje obrede obavi slijedeće godine i da ko god dođe od mekanskih Kurejšija, treba biti vraćen u Meku.
Načelno se o tom pitanju može reći da kada god postoji tekst o nekom pitanju, vjerniku i vjernici ne preostaje ništa drugo nego da se samo dosljedno pokore. To se jasno u Kur'anu kaže:
وَمَا كَانَ لِمُؤْمِنٍ وَلَا مُؤْمِنَةٍ إِذَا قَضَى اللَّهُ وَرَسُولُهُ أَمْرًا أَنْ يَكُونَ لَهُمُ الْخِيَرَةُ مِنْ أَمْرِهِمْ
"Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe..." (El-Ahzab, 36.)
Sud Kur'ana i sunneta treba se prihvatiti drage volje bez ikakvih pogovora jer sve što je Allah propisao, a i Njegov Poslanik, treba se prihvatiti dragom voljom i iskrenom vjerom, kao što kaže Uzvišeni:
فَلَا وَرَبِّكَ لَا يُؤْمِنُونَ حَتَّىٰ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لَا يَجِدُوا فِي أَنْفُسِهِمْ حَرَجًا مِمَّا قَضَيْتَ وَيُسَلِّمُوا تَسْلِيمًا
"I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete, i dok se sasvim ne pokore." (En-Nisa, 65.)
Međutim, ako o nekom pitanju ne postoji tekst od Allaha niti od Njegova Poslanika niti od onih čije se mišljenje slijedi: ashaba i prethodnika umeta, a desi se u duši vjernika, čije je srce smireno s imanom, prsa raširena i osvijetljena svjetlom spoznaje i uvjerenja, neka sumnja koja mu tišti srce i ne nađe se neko ko bi mu dao fetvu (deciziju) za olakšicu o tom pitanju, osim onih koji to rade po svojim ćejfovima, i koji su u isto vrijeme oni u čije znanje i pobožnost se sumnja, a i poznati su po slijeđenju strasti, u tom će slučaju vjernik uzeti u obzir to što ga tišti u srcu, pa iako mu spomenute muftije donesu fetvu da to što ga tišti nije grijeh. O ovome se imam Ahmed jasno i nedvosmisleno izjasnio.
Imam Mirvezi, rahimehullah, u djelu El-Ver'a veli da se obratio Ebu Abdullahu riječima: '"Katia mi je draža od ostalih pijaca, ali, eto, u srcu osjetih nešto prema njoj!' Abdullah reče: 'To je prezreno i prljavo mjesto.' Upitah ga: 'Misliš li da mi je pokuđeno da tamo radim?' Abdullah odgovori: Ibn Mesud je rekao: 'Grijeh privlači srca.' Ja mu odgovorih: 'Pa, to je samo konsultovanje!' Abdullah me upita: 'Šta osjećaš u srcu?' Ja mu odgovorih na to: 'Zbunjen sam!' On mi ponovi: 'Grijeh privlači srca.'"
