Historija i korijeni ekstremizma i radikalizma

Historija i korijeni ekstremizma i radikalizma

Stvar će postati još jasnija kada se okrenemo temeljima. Ne raspravljamo o prolaznom fenomenu ili izoliranom incidentu; radije se bavimo fenomenom duboko ukorijenjenim u našoj islamskoj historiji – onom o kojem svjedoče ovi poslanički hadisi – od Poslanika, sallallahu alejhi ve selam.

To se također odražava u mnogim ponašanjima koja su pokazivali ashabi Poslanika a,s,– poput ashaba koji je tražio njegovu vjersku odluku u vezi s obavljanjem ritualnog kupanja (gusula) u hladnoj, zimskoj noći[1]. Takvi primjeri nam potvrđuju da ovaj fenomen nije moderna, već drevna pojava.

Postoji li, dakle, veza koja povezuje prošlost sa sadašnjošću? I možemo li tvrditi da struje ekstremizma i radikalizma koje su trenutno prisutne u našem islamskom svijetu crpe svoju energiju iz istog tog drevnog izvora?

Da, postoji značajna sličnost u njihovom porijeklu. Prvi primjer ove sličnosti pojavio se kolektivno tokom ere Alije r,a, - manifestirajući se u fenomenu poznatom kao *Haridžije*. Tako su nazvani jer su se pobunili protiv legitimnog halife i autoriteta države.

Autentične poslanikove izjave ili hadisi u vezi s ovim haridžijama potvrđene su iz deset različitih perspektiva - uprkos činjenici da im ništa nije nedostajalo u smislu marljivosti i truda u obožavanju ibadetu, do te mjere da je jedan od njihovih glasnogovornika jednom izjavio:

Narod koji, kada se sjeti Boga - ili kada ga se sami sjete - pada ničice na bradu i koljena od straha.

"Da li me prekoravate u vezi mojih ashaba, tvrdeći da su samo mladići? Pa, jesu li ashabi Božijeg Poslanika ikada bili išta drugo do mladići? (...) Tako mi Boga, to su mladići koji su dostigli zrelost starijih u samoj svojoj mladosti; njihove oči su odvraćene od zla, a njihova stopala su teška - nespremna - da koračaju putem laži.

Iscrpljeni su naporima ibadeta i iscrpljeni dugim noćima bdijenja. Bog dž,š, ih je pogledao u dubokoj noći dok su im leđa bila pognuta nad ajetima Kur'ana; kad god bi neko od njih prošao pored ajeta koji spominje Džennet, plakao bi od čežnje za njim; a kad god bi prošao pored ajeta koji spominje Vatru, ispuštao bi uzdah kao da mu huk Džehennema odjekuje među ušima. (...) Zemlja je progutala njihova koljena, njihove ruke, njihove nosove i njihova čela [od intenziteta njihovih sedždi], a oni su to smatrali malom žrtvom u službi Bogu dž,š."

Njihova odanost (ovdje se misli na Haridžije) je bila intenzivna - i ovo je ključna tačka - jer neki ljudi mogu biti zavedeni kada vide osobu koja je duboko i rigorozno posvećena ibadetu, što ih navodi da ga pokušavaju oponašati, čak i ako joj nedostaje naučno znanje, jurisprudencijski uvid ili jasno razumijevanje ispravnih islamskih propisa.

Nadalje, oni su također bili ratnici uključeni u *džihad*; ipak, uprkos tome, smatrali su prolijevanje krvi ashaba zakonitim. Proglasili su ashabe nevjernicima i ustali protiv islamske zajednice. O njima je Poslanik a,s, rekao: "Oni će napustiti vjeru baš kao što strijela prolazi kroz svoju metu[2]."

Razlog je taj što su se pridržavali doslovnog teksta vjerskih tekstova - zanemarujući njihovu temeljnu suštinu i krajnje ciljeve - bez konsultacija sa starijim ashabima ili njihovim učenjacima. Zaista, jedan od njih je naišao na trudnu ženu; rasporio joj je trbuh, izvukao fetus i zaklao ženu. Drugi, ranjen kopljem, zario je mač u vlastiti trbuh kako bi ubrzao svoju smrt, recitujući ajet: "I požurio sam k Tebi, o Gospodaru moj, da bi Ti bio zadovoljan" [Ta-Ha: 84[3]]

Smatrao je ovaj svoj čin prinosom pobožnosti Bogu dž,š,. Čak ni Wasil ibn Ata[4] - vođa mu'tezilitske škole mišljenja - kada je želio proći kroz njihove odaje, nije mogao napustiti njihovu teritoriju dok se nije odrekao svoje pripadnosti islamu. Izjavio je: "Da sam tvrdio da sam musliman, prolili bi mi krv." Pitali su ga: "Kakav je onda tvoj status?" Odgovorio je: "Unajmljeni mušrik." Rekli su: Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. [Et-Tevba: 6]

Ovaj pokret je drevni pokret koji je započeo ''ideološkom prirodom'', a zatim je postao ''politički'' entitet koji se kasnije podijelio na sekte.

 

* Jesu li se haridžije pojavile prvenstveno kao politički ili ideološki pokret?

 

Njihov početni stav bio je politički; međutim, svjetonazor iz kojeg su proizašli bio je fundamentalno ideološki ili akaidski pokret- ukorijenjen u principu: "Sud pripada jedino Allahu," [Jusuf: 40]. Ovo je bio slogan Haridžija.

 

* Da li ovo podrazumijeva da, na intelektualnom nivou, postoji vrlo bliska veza između historijskih haridžija i savremenih pokreta?

 

Da - konkretno "Novih haridžija", ili haridžija modernog doba. To je zato što dijele isti način razmišljanja, isti intenzitet u ibadetu i istu revnost za *džihad* na Allahovom putu - iako prema njihovom vlastitom specifičnom tumačenju. Međutim, nisu uspjeli steći vjersko znanje putem legitimnih, propisanih kanala. Nadalje, pokazuju prezir prema mišljenjima drugih - odbacujući ih kao puku labavost ili razvodnjavanje vjere - i čvrsto vjeruju da je njihov vlastiti put najdirektniji put do Dženneta. Dakle, postoji značajna sličnost između historijske manifestacije ovog fenomena i njegovog modernog pandana; u stvari, ovo predstavlja drugu tačku sličnosti.

 

Je li moguće imati ponašanje bez vjerovanja?

Fundamentalno? Lingvistički, koncept "ekstremizma" (ili *tatarruf*) nastao je u području materijalnih i opipljivih stvarnosti.

Moglo bi se reći: "Bio je ekstreman u svom načinu hodanja", ili "Bio je ekstreman u svom položaju sjedenja", ili "Bio je ekstreman u toj i toj stvari". Nakon toga, termin se pomjerio [u područje nematerijalnog i apstraktnog]; tako su ljudi počeli govoriti: "On je ekstreman u svom ponašanju", "On je ekstreman u svom razmišljanju", "On je ekstreman u svojoj vjerskoj praksi" ili "On je ekstreman u svojoj odanosti". Stoga je ekstremizam započeo u svijetu opipljivih stvarnosti, a zatim prešao u svijet apstraktnih koncepata. Posljedično, može postojati bihevioralni ekstremizam, može postojati doktrinarni ekstremizam ili - zapravo - oba mogu koegzistirati.

Pod ovom mogućnošću mislimo na scenario u kojem pojedinac nema problema u vezi s pitanjima osnovne doktrine (*akida*); ipak, čvrsto se drži specifičnih fikhskih stavova. On dolazi u džamiju pokušavajući prisiliti druge da se pridržavaju ovih specifičnih stavova, podižući glas i sijući razdor među redovima muslimana unutar džamije - jer svoj vlastiti stav smatra apsolutnom istinom, a sve ostalo apsolutnom laži.

Ovo predstavlja ekstremizam; međutim, to je oblik *bihevioralnog* ekstremizma koji se odnosi na sekundarne, sporedne aspekte religije.

Suprotno tome, postoji oblik ekstremizma koji uključuje proglašavanje drugih nevjernicima (*takfir*); kada se smatraju nevjernicima, njihova krv se smatra dozvoljenom za prolijevanje; a kada se njihova krv smatra dozvoljenom, bivaju ubijeni. Ovaj oblik ekstremizma proizlazi iz specifične premise... ...doktrinarne prirode; zaista, osoba može kombinovati oba aspekta - biti istovremeno doktrinarno ekstremna i bihevioralno ekstremna.

 

* Postoje li neke zajedničke karakteristike među ovim pokretima, kako historijski tako i u moderno doba?

 

Da. Kao što sam ranije spomenuo, Poslanik a,s, opisao je njihove osobine i rekao svojim ashabima: "Smatrali biste svoje vlastite molitve beznačajnim u poređenju s njihovim". To implicira da oni posjeduju intenzivan oblik odanosti - i upravo to ljude zavarava. Jer kada ljudi primijete da jedan od njihovih članova pokazuje tako intenzivnu religioznost, pretpostavljaju da je ta pobožnost sama po sebi znak doktrinarne ili fundamentalne ispravnosti - bez obzira na to da li je ta pobožnost praćena čvrstim vjerskim znanjem ili ne!. Zaista, kada ih je Ibn Abbas vidio, primijetio je: "Vidio sam čela izbrazdana od dužine njihovih sedždi i ruke žuljevite poput koljena deva". - takav je bio sam obim njihove molitve i ibadeta. Karakterizirao ih je ovaj intenzitet činjenja ibadeta, zajedno s uvjerenjem da samo oni posjeduju apsolutnu istinu - tvrdnja koju su historijski iznosili Haridžije.

Jedan od njih - član *Takfiri* grupe - mi je jednom rekao: "U našim dovama smo govorili: ''O Allahu, ako bi ova naša grupa propala, više ne bi bio obožavan na Zemlji.'" Ovo odražava duboko nepovjerenje prema svim drugim muslimanima, zajedno s pretjeranim samopouzdanjem u pogledu ispravnosti vlastite grupe.

Treća sličnost tiče se pitanja "Naređivanja dobra i zabranjivanja zla" - konkretno, čina nametanja vlastitih prava silom, bez obzira na krajnje posljedice do kojih takva radnja vodi ili koje iz nje proizlaze.

Četvrta sličnost je da oni nisu stekli vjersko znanje iz njegovih ispravnih temelja, autentičnih izvora ili autoritativnih učenjaka. To je zato što Kur'an kaže: "A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati." [En-Nisa: 83]. Zatim: "On je Milostivi i upitaj o Njemu onoga koji zna.." [El-Furkan: 59]. Zatim: pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate ." [En-Nahl: 43].

Dakle, ni oni nisu konsultovali sljedbenike znanja učenjake i alime, a ipak su se usudili izdavati vjerske propise. Posljedično, kada su se suočili sa Alijom r,a, - Allah bio zadovoljan njime - on ih je upitao: "Zašto me proglašavate nevjernikom?" Oni su odgovorili: "Postavili ste ljude za sudije u Allahovoj vjeri!" Odgovorio je: „To je riječ istine, pod kojom se podrazumijeva laž.“

Stoga, kada je [Alija r,a,] poslao Ibn Abbasa[5] r,a, da ih uvede u dijalog, otkrio je intelektualnu prazninu koja je ležala u njima. Upitao ih je ibn Abbas r,a,: "Koje pritužbe imate na Alija?" Oni su odgovorili:

"Tri stvari: Prvo, da je On imenovao ljude da arbitriraju u Božijoj vjeri, dok Allah dž,š, kaže: "Sud pripada jedino Allahu," [Jusuf: 40]

On im je odgovorio (Ibn Abbas r,a,): 'Zaista, Allah dž,š, je naredio imenovanje ljudi kao arbitara u sporovima između muža i njegove žene: ''A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog pomiritelja iz njegove, a jednog pomiritelja iz njene porodice''. [En-Nisa: 35][6]

Nadalje, Svemogući Gospodar je naredio imenovanje ljudi da odrede vrijednost običnog zeca - vrijednog četvrtine dirhema - kojeg je ulovio hodočasnik u stanju *ihram*: ''Onome od vas ko je hotimično ubije kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, pokloni Kabi''. [El-Ma'ida: 95][7]

Je li nam onda dozvoljeno da imenujemo ljude kao arbitre u ova dva pitanja, a odbijamo da ih imenujemo da arbitriraju u vezi sa samim životima muslimana?'' Oni su mu rekli: "Što se tiče ove tačke, zaista si nas uspješno opovrgnuo."

Drugo pitanje: Rekli su mu: "Borio se, ali nije zarobio žene." On im je odgovorio: "Biste li bili zadovoljni da Alija r,a, zarobi Majku vjernika - Aišu? Ako kažete: 'Aiša može biti zarobljena, i tako je smatramo dozvoljenom nama kao što smatramo dozvoljenim i druge zarobljenice', onda ste počinili čin nevjerovanja. A ako kažete: 'Aiša nije naša majka', onda ste također počinili čin nevjerovanja; jer Allah kaže: ''Vjerovjesnik treba biti preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su – kao majke njihove''.  [El-Ahzab: 6]." Oni su priznali: "Što se tiče ove tačke, zaista ste nas opovrgnuli."[8]

Treće pitanje: "Izbrisao je vlastitu titulu 'Zapovjednik vjernika'; jer ako to nije, onda mora biti 'Zapovjednik nevjernika'."

Odgovorio im je ibn Abbas r,a,: "Jeste li zaboravili da je Allahov Poslanik a,s, tokom Hudejbijskog sporazuma izbrisao izraz 'Allahov Poslanik'?[9] Zar on, u stvarnosti, nije bio Allahov Poslanik?" Posljedično, otprilike dvije hiljade haridžija su se odrekli svojih tvrdnji i vratili su se istini, dok su ostali istrajali u svojoj zabludi.

Ovo je razotkrilo stanje znanja o Svetom zakonu, odnosno šerijatu - posebno tendenciju da se držimo doslovne površine tekstova, a da pritom ne razumijemo njihovu suštinu i temeljne ciljeve, te da se ne konsultujemo s onima koji su duboko utemeljeni u vjerskoj nauci. Upravo u takvim okolnostima čovjek upada u grešku. Imam El-Buhari je rekao[10]: "Poglavlje: Znanje prethodi govoru i djelu" - citirajući riječi Svemogućeg Gospodara: "Znaj da nema boga osim Allaha!..." [Muhammed: 19].

ZAKLJUČAK

Autentični hadisi potvrđuju:

1. Da su Haridžije bili poznati po intenzivnom ibadetu

2. Da su napuštali islam “kao što strijela prolazi kroz plijen”

3. Da su ubijali muslimane

4. Da su se držali doslovnog tumačenja tekstova bez razumijevanja

 

---

[1] Džabir r.a. je prenio: “Krenuli smo na putovanje. Jedan od naših ljudi je bio povrijeđen kamenom koji mu je ozlijedio glavu. Zatim je imao spolni san. Upitao je svoje saputnike: ‘Nalazite li ustupak za mene da izvršim tejemmum?’ Oni su rekli: ‘Ne nalazimo nikakav ustupak za tebe dok možeš koristiti vodu.’ On se okupao i umro. Kada smo došli do Poslanika a.s., incident mu je prijavljen. On je rekao: ‘Ubili su ga, neka ih Allah ubije! Zašto nisu pitali kada nisu znali? Lijek za neznanje je pitanje’”. Imam Ebu Davud.

[2] Poslanik a.s. je rekao: “Oni će napustiti vjeru baš kao što strijela prolazi kroz svoju metu” - Ovo je autentičan hadis prenesen u Buhariji i drugim zbirkama. Kao i: Poslanik a.s. je rekao da će njihova molitva i post biti intenzivniji od molitvi i posta ashaba, ali da “njihova molitva neće proći dalje od njihovih vrata”. Ebu Davud. I ovaj hadis; Ali r.a. je prenio da je Poslanik a.s. rekao: “Pojavit će se iz moje ummeta ljudi koji će recitovati Kur’an, i vaša recitacija će izgledati beznačajna u poređenju s njihovom, vaša molitva u poređenju s njihovom molitvom, i vaš post u poređenju s njihovim postom. Oni će recitovati Kur’an misleći da im pomaže, dok je to zapravo dokaz protiv njih. Njihova molitva neće proći dalje od njihovih vrata; oni će proći kroz islam kao što strijela prolazi kroz plijen”. Imam mUslim.

[3] NETAČNO je da je haridžija recitovao ovaj ajet dok je ubijao sebe. Ovo je priča koja se prenosi u nekim historijskim izvorima, ali nisam pronašao autentičan hadis koji to potvrđuje.

[4] Wasil ibn Ata je zaista bio osnivač mu’tezilitske škole. Priča o tome kako je prošao kroz teritoriju Haridžija predstavljajući se kao “unajmljeni mušrik” se prenosi u historijskim izvorima, ali nisam pronašao autentičan hadis koji to potvrđuje.

[5] Historijski izvori potvrđuju da je Ibn Abbas r.a. vodio dijalog sa Haridžijama i da ih je opovrgnuo koristeći argumente iz Kur’ana.

[6] O arbitraži: Tekst navodi da je Allah naredio arbitražu između muža i žene. Ovo se odnosi na ajet koji kaže da ako se boje razdora između supružnika, treba poslati arbitre iz obje porodice (En-Nisa 4:35).

[7] O lovu tokom ihrama: Tekst navodi da Allah naredi da dvojica pravednih ljudi procijene vrijednost ulova. Ovo se odnosi na ajet iz sure El-Ma’ida (5:95) koji govori o kompenzaciji za lov tokom ihrama.

[8] O Aiši r.a.: Ajet iz sure El-Ahzab (33:6) kaže: “Poslanik ima jači afinitet prema vjernicima nego što oni imaju prema sebi. I njegove žene su njihove majke”.

[9] Historijski izvori potvrđuju da je Poslanik a.s. tokom Hudejbijskog sporazuma pristao da se izbriše titula “Allahov Poslanik” kako bi se postigao mir.

[10] - Imam El-Buhari je zaista napisao poglavlje “Znanje prethodi govoru i djelu” u svom Sahihu, citirajući ajet iz sure Muhammed (47:19): “Znaj da nema boga osim Allaha”.

HADŽ: PUTOVANJE TRANSFORMACIJE

 HADŽ: PUTOVANJE TRANSFORMACIJE

Hutba o duhovnim dimenzijama hadža

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka je mir i spas na najplemenitijeg od Poslanika i Vjerovjesnika, našeg Poslanika Muhammeda, i na njegovu porodicu i sve njegove ashabe i na sve one koji ga slijede koji će ga slijediti do Sudnjeg Dana.

Draga braćo i sestre u islamu,

Danas razmišljamo o jednom od najdubljih putovanja koje vjernik može poduzeti - putovanju hadža. Ali ovo nije samo fizičko putovanje preko kilometara i kontinenata. To je putovanje srca i duše, putovanje transformacije i putovanje povratka Svemogućem Allahu dž,š.

DIO 1: MILOST ALLAHOVA

Veliki učenjak Mulla Ali al-Qari, Allah mu se smilovao, duboko je razmišljao o samoj riječi "hadž". Rekao je da slovo ح (ha) ukazuje na حِلْمُ الْحَقّ - strpljivost Allaha, El-Halim, Strpljiv, uzdržan. A slovo ج (jeem), sa svojim tešdidom koji predstavlja dva slova, ukazuje na جُرْمُ الْخَلْق - mnoge grijehe stvorenja. Strpljenje”. Značenje riječi El-Halim je: Onaj koji odgađa kaznu od onih koji je zaslužuju.

الَّذِي يُؤَخِّرُ الْعُقُوبَةَ عَمَّنْ يَسْتَحِقُّهَا

Ovo nije hadis; to je razmišljanje Mulla Alija el-Qarija o riječi Hadž. SubhanAllah! Čak i u imenu ovog svetog hodočašća, nalazimo prekrasnu istinu: uprkos našim bezbrojnim grijesima, Allah dž,š, nas ne kažnjava odmah. On nam daje priliku za prilikom da se vratimo Njemu.

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada je Allah stvorio stvorenja, napisao je kod Sebe na Svom Aršu: ‘Moja milost je prethodila Mom gnjevu.'” (Buhari)

Ovo je temelj hadža – Allahova dž,š, beskonačna milost koja zadovoljava našu očajničku potrebu za oprostom. Bez obzira na to koliko daleko smo zalutali, bez obzira koliko je težak naš teret grijeha, Allahova vrata milosti ostaju otvorena.

U drugom hadisu kudsiju Uzvišeni Allah kaže:

يَا ابْنَ آدَمَ, إِنَّكَ مَا دَعَوْتَنِي وَرَجَوْتَنُِْتَغَُ لَكَ عَلَى مَا كَانَ مِنْكَ وَلَا أُبَالِي. يَا ابْنَ آدَمَ, لَوْ بَلَغَتْ ذُنُوبُكَ عَنَانَ السَّمَاءِ، ثُمَّ اسْتَغْفَرْتَنَتَنِي،

"O sine Adamov, sve dok Me prizivaš, dozivaš i nadaš se u Mene, oprostit ću ti za sve što je došlo od tebe, i neće mi smetati. O sine Adamov, ako bi tvoji grijesi dosegli oblake na nebu, a zatim zatražio Moj oprost, Ja bih ti oprostio, i ne bih imao ništa protiv. O sine Ademov! Kada bi Mi došao sa grijesima koliko je zemlja velika, a zatim bi Me sreo ne pridružujući Mi ništa (u širku), Ja bih ti došao sa oprostom koliko je ona velika." (Tirmizi)

DRUGI DIO: PUTOVANJE LJUBAVI

Braćo i sestre, zašto idemo na hadž? Da, to je obaveza, ali je mnogo više od toga. Hadž je putovanje vođeno ljubavlju - ljubav prema Allahu dž,š, i čežnjom za Njegovom svetom Kućom (Kabom).

Kada je Poslanik Ibrahim, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio svoju suprugu Hadžeru i sina Ismaila u neplodnoj dolini Meke, uputio je prekrasnu dovu: „Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.“ (Sura Ibrahim 14:37)

رَّبَّنَآ إِنِّيٓ أَسْكَنتُ مِن ذُرِّيَّتِي بِوَادٍ غِيي غِي زَرْعٍ عِندَ بَيْتِكَ الْمُحَرَّمِ رَبَّنَا لِيُقِيمُوَا الصََا الصَََا فَاجْعَلْ أَفْـِٔدَةً مِّنَ النَّاسِ تَهْوِيٓ إِلَيْهِمْ وَارْزُقْهُم مِّنَ الثَِ الثَِ لَعَلَّهُمْ يَشْكُرُونَ.

Allah dž,š, je ukabulio i uslišao ovu dovu! Ta čežnja koju osjećate u svom srcu da posjetite Ka’bu, ta čežnja da stojite na Arefatu, ta želja da hodate kuda su hodali Poslanici - ovo je iz dove Ibrahima عليه السلام. Ovo je ljubav koju je lično Allah dž,š, usadio u vaše srce.

Allah kaže: “I onaj ko uđe u nj treba biti siguran. Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti;.” (Sura Al-Imran 3:97)

وَلِلَّهِ عَلَى النَّاسِ حِجُّ الْبَيْتِ مَنِ اسْتَطَاعَ إِلَيْهِ سَبِيلًا.

Blagodat vremena i mjesta

Kao i druge obaveze, hadž je povezan s uvjetima. Ne možete klanjati zuhr/podne namaz prije nego što počne njegovo vrijeme, niti možete obaviti hadž prije vremena hadža. Hadž ima vezu s vremenom.

Također ima vezu s mjestom. Namaz se može klanjati bilo gdje, hadž se mora obaviti na određenom mjestu, u određeno vrijeme.

Dakle, hadž spaja dvije veze: vrijeme i mjesto. Mjesto je Allahova kuća. Vrijeme je sveti mjesec Zul-hidždže.

"Hadž je iskušenje. Ispunjen je tjeskobom, nelagodom, poremećajima i umorom. Vaš posao nije da izbjegavate ova iskušenja - već da ih očekujete. Da budete strpljivi kada dođu i da prilagodite svoj stav kada stvari ne idu po planu."

"Ukratko, pokušajte pronaći vezu kroz distrakcije - jer upravo tako funkcioniše život na ovom dunjaluku."

DIO 3: UNUTRAŠNJE PUTOVANJE

Draga braćo i sestre, hadž nije samo spoljašnje putovanje - letovi, hoteli, gužve. Pravi hadž je unutrašnje putovanje duše.

Kada nosite ihram, podsjećate se na svoj ćefin. Došli ste na ovaj svijet bez ičega i otići ćete bez ičega. U ihramu, bogati i siromašni su jednaki. Nema dizajnerske odjeće, nema statusnih simbola - samo dvije jednostavne bijele odjeće i ponizno srce. pred uzvišenim Allahom dž,š.

Kada činite tavaf oko Kabe, bježite od svojih grijeha, ostavljajući ih iza sebe sa svakim korakom.

Kada hodate između Safe i Merve, nalazite se između nade i straha - nadate se Allahovoj milosti dok se bojite vlastitih nedostataka.

A kada stojite na Arefatu - SubhanAllah! - stojite kao što ćeš stajat na Sudnjem Danu. Okružen milionima, a ipak sam sa svojim djelima. Čekajući, nadajući se, moleći se da te Allah dž,š, prihvati.

Allah dž,š, nas podsjeća: „Zaista, Mi smo stvorili ljude i znamo šta im njihove duše šapuću, i Mi smo im bliži od njihove vratne vene.“ (Sura Kaf 50:16) ili u drugom prevodu: Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice.

وَلَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنسَانَ وَنَعْلَمُ مَا تُوَسْوِسُ بِهِ نَفْسُهُ ۖ وَنَحْنُ أَقْرَبُ إِلَيْهِ مِنْ حَبْلِ الْوَرِيدِ.

Ne morate putovati da biste pronašli Allaha dž,š, - On vam je već bliži od vaše žile kucavice. Ali hadž se odnosi na transformaciju vas samih, ažuriranje vašeg duhovnog sistema i povratak kao bolja verzija onoga što ste bili.

DIO 4: OBEĆANJE OBNOVE

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko obavi hadž radi Allaha, a ne čini grijehe, vratit će se kao onog dana kada ga je majka rodila.” (Buhari i Muslim)

مَنْ حَجَّ لِلَّهِ فَلَمْ يَرْفُثْ وَلَمْ يَفْسُقْ، رََجك وَلَدَتْهُ أُمُّهُ.

Zamislite to! Prazna stranica. Novi početak. Svi ti grijesi oprošteni, čisti kao onog dana kada te majka rodila. Ovo je dar prihvaćenog Hadž.

Ali zapamtite - hadž zahtijeva tri stvari: strpljenje, strpljenje i strpljenje. Iskušat će vaš karakter, vašu disciplinu, vašu poniznost. Ali kroz ovaj test, Allah dž,š, vas uzdiže.

Opskrba za hadž

Prije odlaska na hadž, učenjaci uvijek govore o opskrbi. Spomenuli smo financijsku sposobnost, ali pitanje je: odakle dolazi novac?

Novac koji koristite za hadž mora biti čisti novac. Mora biti halal. Ne smije biti kamate, haram prihoda i sumnjivih poslova u njemu. Putujete da ispunite svoju petu obavezu. Poslujete sa Svemogućim Allahom, tako da je čistoća vaše opskrbe važna.

Ako osoba obavlja sve rituale i obaveze hadža, ali novac koji je koristila je haram, to utiče na prihvatanje njenog hadža. Dakle, opskrba mora biti čista.

Znak prihvaćenog hadža

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Prihvaćeni hadž nema nikakvu nagradu osim Dženneta.” (Buhari i Muslim)

الْحَجُّ الْمَبْرُورُ لَيْسَ لَهُ جَزَاءٌ إِلَّا الْجَنَّةُ

Uobičajeno pitanje je: kako znamo da li je naš hadž prihvaćen?

Ovo pitanje se ne postavlja samo nakon hadža. Isto pitanje postavljamo i nakon ramazana, nakon namaza, nakon zekata i nakon svakog dobrog djela. Učenjaci su dali različite odgovore, ali jedan od uobičajenih znakova prihvatanja je da Allah inspiriše osobu da nakon toga čini više dobra.

Ako osoba nakon hadža postane poslušnija, poniznija, svjesnija Allaha, pažljivija prema pravima ljudi i posvećenija dobrim djelima, onda je to znak nade za prihvatanje.

Ali ako se osoba vrati s hadža s arogancijom, onda je promašila poentu. Hadž treba da uči poniznosti, a ne ponosu. Ne bi trebao natjerati osobu da insistira na tome da je zovu "Hadži" ili da koristi hadž kao titulu statusa. Ako nas hadž išta uči, trebao bi nas naučiti koliko smo mali pred Svemogućim Allahom.

ZAVRŠETAK: Braćo i sestre, bez obzira da li se pripremate za hadž, da li ste ga već obavili ili još uvijek čekate da vas Allah pozove - neka duh hadža živi u vašem srcu. svaki dan.

Neka "Labbayk Allahumma Labbayk" - "Na usluzi Tebi, o Allahu" - bude moto vašeg života, ne samo tokom hadža, već i u svakoj molitvi, svakoj odluci, svakom trenutku.

Neka Allah dž,š, primi hadž onih koji su otišli. Neka onima koji idu podari sretan put i prihvaćeno hodočašće. I neka prozove imena onih koji čekaju i podari im čast da posjete Njegovu svetu Kuću. Amin.

Hadž: Kada sjedimo s Bogom dž,š

 Hadž: Kada sjedimo s Bogom dž,š[1]

 

Ključne tačke:

Ometanja nisu problem - ona su test. Prava veza s Bogom se gradi odabirom prisutnosti usred njih, a ne čekanjem savršenih uvjeta.

Problem nije nedostatak vjere - to je nepoznavanje kako razgovarati s Bogom dž,š. Prava veza počinje kada ste iskreni i iskreni o tome šta vam je zapravo važno.

Arefat nije samo mjesto - to je stanje. I taj nivo prisutnosti s Bogom dž,š, dostupan je u svakoj molitvi, namazu, ako usporite i okrenete svoje srce prema Njemu.

 

U ime Allaha, Milostivog, Darovatelja apsolutne Milosti

 

U Svojoj dubokoj milosti, Allah dž,š, nam daje trenutke u životu koji nas pozivaju da usporimo, razmislimo i vratimo se Njemu.

Sami pokreti molitve nude način da razmislimo o našoj odanosti Njemu dž,š.

U kijamu stojimo uspravno, budni, odgovarajući na poziv na obožavanje i ibadet. Tijelo se podiže u mirno stanje, um je angažovan, namjera postavljena.

Na rukuuu se klanjamo, spuštajući se, dovodeći glavu u nivo srca - podsjetnik da vjera zahtijeva poniznost, ravnotežu i pokornost - ne samo intelekt, već i srce.

A na sudžudi, s glavom na zemlji, potpuno ispod srca, tijelo izjavljuje poštovanje Bogu dž,š, u potpunoj predaji samo Njemu.

Poslanik Muhammed, s.a.v.s., podsjetio nas je na ovo kada je rekao:

Rob je najbliži svom Gospodaru tokom sudžuda, pa povećajte svoju dovu u njemu.

 

OD POKRETA DO PRISUTNOSTI

"Hadž je test. Ispunjen je tjeskobom, nelagodom, poremećajem i umorom. Vaš posao nije da izbjegavate ove testove - već da ih očekujete. Da budete strpljivi kada dođu i da prilagodite svoj stav kada stvari ne idu po planu."

"Ukratko, pokušajte pronaći vezu kroz distrakcije - jer upravo tako funkcionira život na ovom dunjaluku."

 

PRONALAŽENJE VEZE U SVIJETU KOJI ODVLAČI VAŠU PAŽNJU

 

U tom trenutku shvatio sam da hadž nije odvojen od života.

Bio je to život - koncentriran i intenzivan.

A kada nas nenamjerno obuzmu distrakcije i smetnje ovog svijeta, moramo namjerno pronaći vezu - kroz naše riječi i kroz naša djela.

To ne zahtijeva da se povučemo iz svijeta.

Ali zahtijeva trenutke povratka - trenutke koji pročišćavaju srce i usklađuju ga s onim što je zaista važno u Božjim očima.

Kao dio naše pripreme za hadž, podsjetili smo se da je Poslanik, s.a.v.s., snažno ohrabrio hadžije da unaprijed riješe svjetovne poslove: da očiste dugove, da traže oprost od ljudi kojima smo nanijeli nepravdu i da ostave iza sebe nepotrebne terete.

I, kao i mnoge hadžije, bili smo ohrabreni da prikupljamo zahtjeve za dovu od drugih - da nosimo njihove molitve sa sobom na Arafat.

Bio sam ponizan zbog broja intimnih i iskrenih molbi koje su mi bile povjerene, a bio sam podjednako ponizan zbog toga koliko me je ljudi zamolilo da se molim za njih - a ipak nisu znali šta da pitaju Boga. I ovo me je jako pogodilo.

Taj trenutak me je suočio s nečim dubljim.

Nije bio nedostatak vjere. Nije bio nemar.

To je nešto s čime se mnogi od nas tiho bore.

Čak i kada odvojimo vrijeme da sjednemo s Bogom... ne znamo uvijek o čemu da razgovaramo.

Zato sam počeo sebi postavljati jednostavno pitanje: Šta je zaista važno mom srcu - i kako da to, ponizno, stavim pred Boga?

 

SJEDENJE S BOGOM

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Hadž je Arefat" - ističući trenutak kada, kada se radi namjerno, sve distrakcije nestaju i sluga stoji sam s Gospodarom. To je dan obilježen neizmjernom milošću i oprostom, i snažan podsjetnik na to šta znači potpuno se vratiti Bogu.

I dok je Arefat specifično vrijeme i mjesto, stanje koje predstavlja nešto je što svaki vjernik može okusiti.

Kad sam bio mlađi, moje razumijevanje hadža i Arefata oblikovale su jednostavne slike - hodočasnika koji stoji na mirnom brdu, umotan u ihram, sa suzama koje teku, rukama podignutim prema Bogu u riječima zahvalnosti i u potrazi za oprostom.

Danas, Stvarnost izgleda drugačije. Gotovo dva miliona hadžija okuplja se u organizovanom gradu šatora i staza. Ali uprkos promjenama u okruženju, srce Arefata ostaje isto. Molitve se i dalje šapuću. Suze su i dalje iskrene. I Božija milost i dalje silazi.

Upravo zbog ove stvarnosti - zbog gužve i mnogih distrakcija - bili smo ohrabreni da budemo svjesni naše dove prije dolaska na Arefat.

Iako je najmoćnija dova ona koja dolazi iz srca, bilo je mudro od nas da unaprijed razmislimo, da zapišemo ono što smo se nadali reći i da se sjetimo imena onih koje smo željeli ponijeti sa sobom u molitvi.

Devetog zul-hidždžeta, u šest sati ili tako nešto od podne do zalaska sunca, hadžije se ohrabruju da u potpunosti iskoriste ono što bi mogao biti jedinstven trenutak u životu - da neprestano upućuju dovu - kada Bog kaže Melekima da gledaju Njegove robove, puni nade, tražeći Njegovu milost.

Jer Arefat nije kretanje. Ne radi se o gužvi.

Radi se o stajanju pred Bogom. Traženju. Preklinjanju. Nadanju.

Bez ometanja. Bez besposlenog brbljanja. Bez performansa. Samo rob pred svojim Gospodarom.

Bog tako lijepo opisuje ovo stanje u Kur'anu (7:205): Spominji svog Gospodara u sebi sa poniznošću i strahopoštovanjem i umjerenim tonom glasa, ujutro i navečer, i ne budi među nepažljivima.

 

POZIV SRCA

Na Arefatu, Elhamdulillah, molio sam, riječ po riječ.

Tog dana na Arafi, uprkos žarkoj vrućini, izašao sam iz našeg šatora i pronašao mali komadić hlada ispod eukaliptusa. Umotan u svoj ihram, sa suzama u očima i rukama podignutim prema Bogu, tiho sam šapnuo dovu - u sebi, ne javno - baš kao što nas se ohrabruje da činimo.

Iako sam bio jedan od miliona, ovaj put se osjećao privatnim i ekskluzivnim. To je bio prekrasan paradoks Arefata: bio sam u najvećoj gužvi svog života - milioni ljudi okupljeni na jednom mjestu u isto vrijeme - ipak, to je bilo i mjesto gdje sam pronašao samoću, samo rob pred svojim Gospodarom. Elhamdulillah, osjetio sam da sam dobio najbolje od oba svijeta, izraženo u hadisu Kudsi, kako ga prenosi Ebu Hurejra:

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Uzvišeni Allah kaže: 'Ja sam onakav kakvim me Moj rob očekuje, i Ja sam s njim kada Me se sjeti. Ako Me se sjeti u sebi, sjetit ću se njega u sebi, a ako Me se sjeti u skupu, sjetit ću ga se u boljem skupu' (tj. u skupu Meleka)."

Sjećao sam se Boga u sebi, i to u najboljem društvu - ujedinjen s hadžijama koji su putovali s istim ciljem.

I u tom vremenu samoće - moleći, preklinjući, nadajući se, iz srca - sati su prolazili kao sekunde. I sve što sam mogao reći bilo je Elhamdulillah.

Razmišljajući o ovom iskustvu, shvatio sam nešto jednostavno - ali duboko.

Bog nije čekao rječitost. Nije tražio savršeno sročene riječi.

Tražio je iskrenost. Prisutnost. Za srce spremno da se okrene prema Njemu.

I trenuci poput ovih - - nisu ograničeni na Arafu.

Dostupan je svakom od nas.

U svakoj molitvi.

Na svakoj sedždi.

Kad god odlučimo usporiti... i sjediti s Bogom dž,š.

 

Zaista, u sjećanju na Boga srca pronalaze mir. (Kur'an 13:28).

Neka svi pronađemo te trenutke - u svakom namazu i svakoj sedždi - gdje se naša srca istinski vraćaju Allahu dž,š, - izvan žurbe, izvan rutine, izvan kretanja.

By:Tarik Trad

Prijevod i obrada byimamsedin

 

---

[1] Ovdje se ne misli na fizičko sjedenje ''estagfirullah'' već spiritualno tj. u pokornosti i poslušnosti samo Njemu uzvišenom.