„Vā Mu'tesimāh!“ – „O, Mu'tesime, pomozi!“

Prošlo je od 838. godine do danas 2026. godine prošlo je 1.188 godina. Pa da li smo išta učinili? 

Osvajanje Amorije – 838. godine

Šestog dana mjeseca ramazana 223. godine po Hidžri, što odgovara augustu 838. godine, abasijski halifa El-Mu'tesim pripremio je vojsku za rat protiv Bizantinaca, kao odgovor na poznati vapaj jedne muslimanke:

„Vā Mu'tesimāh!“ – „O, Mu'tesime, pomozi!“

Također, razlog za ovaj pohod bio je napad bizantijskog cara Teofila, kojeg arapski izvori nazivaju Tufil ibn Mihail, na pogranične gradove Malatiju (današnja Turska) i Zibatr(u) prethodne godine. Te gradove je razorio, a veliki broj muslimanki odveo u zarobljeništvo.

To je teško pogodilo El-Mu'tesima, pa je lično poveo muslimansku vojsku protiv bizantijskog cara. Bila je to jedna od najvažnijih bitaka između muslimana i Bizantinaca.

El-Mu'tesim je krenuo prema Amoriji, jednom od najvažnijih gradova Bizantijskog carstva, smještenom u zapadnom dijelu Male Azije, odnosno današnje Anadolije.

Krenuo je s velikom i brojnоm vojskom. Jednog od svojih zapovjednika, poznatog pod nadimkom El-Afšin, čije je ime bilo Hajdar ibn Kavus, poslao je prema mjestu zvanom Surudž, koje se danas nalazi na jugu Turske. Tamo je pripremio vojsku i okupio vojnike, te odabrao poznate vojskovođe.

Njegov pohod se nastavio sve do rijeke Lamis, koja se nalazi u blizini Tarsusa. To se dogodilo u mjesecu redžebu 223. godine po Hidžri, odnosno u maju 838. godine.

Kod Surudža El-Mu'tesim je podijelio svoju vojsku na dva dijela. Prvim dijelom zapovijedao je El-Afšin, a cilj mu je bio Ankara. El-Mu'tesim je krenuo s drugim dijelom vojske.

El-Mu'tesim je također poslao jednog od svojih zapovjednika, Ešnasa, s dijelom vojske prema Ankari, ali drugim putem. Sam je krenuo za njim, s namjerom da se svi susretnu kod Ankare.

Bitka kod Anzena

Bitka kod Anzena, odnosno Dazmuna, odigrala se 25. ša'bana 223. godine po Hidžri, što odgovara 22. julu 838. godine. U toj bici sukobili su se El-Afšin i bizantijski car.

Bizantijska vojska je doživjela težak poraz, a car je pobjegao prema Konstantinopolisu.

Kada je vijest o pobjedi stigla do El-Mu'tesima, on je nastavio svoj pohod sve dok se svi dijelovi njegove vojske nisu sastali kod Ankare. Zatim su ušli u grad. Stanovnici su već bili pobjegli nakon što su čuli za poraz svog cara, pa je El-Mu'tesim iskoristio zalihe i imovinu koju su ostavili iza sebe.

Nakon toga je nastavio prema jugu, prema Amoriji.

Prve jedinice vojske, predvođene Ešnasom, stigle su u četvrtak, 5. ramazana 223. godine po Hidžri, odnosno 1. augusta 838. godine. El-Mu'tesim je stigao dan kasnije.

U međuvremenu su u Konstantinopolu kružile glasine da je car Tufil poginuo. Kada se car vratio u Konstantinopol, tamo je izbila pobuna, pa je bio zauzet njenim gušenjem i nije mogao poslati pomoć Amoriji.

Ipak, poslao je El-Mu'tesimu izaslanika kako bi se izvinio zbog onoga što se dogodilo u Malatiji. Tvrdio je da se ono što se dogodilo desilo protiv njegovih naređenja. Obećao je da će vratiti zarobljenike i ponovo izgraditi grad.

Međutim, El-Mu'tesim je odbio njegovu ponudu. Ne samo da ju je odbio, nego je zarobio bizantijskog izaslanika i natjerao ga da vlastitim očima posmatra opsadu Amorije.

Opsada je trajala samo 11 dana.

El-Mu'tesim je podijelio kule na gradskim zidinama među svojim zapovjednicima, tako da je svakom zapovjedniku dodijelio određenu kulu.

Među zarobljenicima se nalazio i jedan musliman koji je ranije primio kršćanstvo i oženio se među Bizantincima. Kada je ugledao El-Mu'tesima i muslimansku vojsku, vratio se islamu i izašao pred halifu.

Obavijestio ga je o slabom mjestu na gradskim zidinama. Naime, jedan dio zida bio je ranije oštećen bujicom, a zatim je obnovljen slabom konstrukcijom, bez čvrstih temelja.

El-Mu'tesim je postavio velike katapulte oko Amorije. Prvi dio zida koji je srušen bio je upravo onaj na koji je ukazao ovaj zarobljenik.

Stanovnici Amorije pokušali su zatvoriti otvor debelim i snažnim drvetom, ali su snaga katapulta i neprekidno kamenje koje je bacano na zidine na kraju ponovo srušili taj dio zida.

Pokušaj pomoći Amoriji

Namjestnik Amorije, Mantas, poslao je poruku caru Tufilu, obavještavajući ga o težini opsade i moleći ga da pošalje pomoć.

Poruku su nosila dvojica glasnika, ali ih je muslimanska vojska presrela i zarobila.

U poruci se nalazila važna informacija: car je namjeravao iznenada napasti abasijsku vojsku i započeti bitku.

Kada je to saznao, El-Mu'tesim je naredio da se pojača straža i da se vojska posebno pripremi za mogućnost iznenadnog izlaska stanovnika Amorije iz grada.

Također je povećao broj katapulta i drugih ratnih sprava.

El-Mu'tesim je prije opsade Amorije zaplijenio veliki broj ovaca. Oko Amorije se nalazio dubok rov, pa je odlučio podijeliti ovce među vojnicima.

Naredio je da svaki vojnik zakolje po jednu ovcu, pojede meso, a njenu kožu napuni zemljom i baci u rov.

Vojnici su to učinili. Od velike količine bačenih ovčijih koža rov se postepeno izjednačio s površinom zemlje. Nakon toga je naređeno da se preko svega naspe zemlja, tako da je napravljen prohodan put prema gradu.

Dok su vojnici radili na tom zatrpanom prolazu, srušio se jedan slabiji dio zida.

Međutim, otvor je bio uzak i nije bio dovoljno velik da kroz njega istovremeno prođu konjanici i veliki broj vojnika.

Opsada je zbog toga nastavljena i pojačana.

Mantas je svakom od 44 tornja na gradskim zidinama postavio po jednog zapovjednika da ga brani.

Kada je dio zida na jednom mjestu srušen, zapovjednik koji je bio zadužen za taj dio nije više mogao izdržati pritisak opsade. Otišao je kod drugih zapovjednika i zatražio pomoć.

Međutim, oni su odbili da mu pomognu, opravdavajući to time da moraju čuvati ostale dijelove zidina.

Kada je izgubio svaku nadu u njihovu pomoć, izašao je pred El-Mu'tesima kako bi pregovarao s njim.

Ulazak muslimanske vojske u Amoriju

Muslimanska vojska je konačno ušla u grad Amoriju 17. ramazana 223. godine po Hidžri, odnosno 12. augusta 838. godine.

Muslimani su se proširili gradom, uzvikujući tekbire i tehlile, dok su se Bizantinci razbježali sa svojih položaja.

Muslimanska vojska ih je počela sustizati i ubijati na različitim mjestima.

U gradu više nije ostalo nijedno značajnije utvrđeno mjesto osim tvrđave u kojoj se nalazio namjesnik Mantas. Bila je to snažna i dobro utvrđena tvrđava.

El-Mu'tesim je uzjahao svog konja i prišao tvrđavi.

Glasnik mu je povikao:

„Teško tebi, Mantase! Vođa pravovjernih stoji pred tobom!“

Oni su odgovorili:

„Mantas nije ovdje.“

To su ponovili dva puta.

Halifa se tada povukao i naredio da se postave ljestve uz tvrđavu. Poslao je izaslanike koji su mu rekli:

„Teško tebi! Siđi i prihvati presudu vođe muslimana.“

Mantas je odbijao.

Na kraju je sišao, noseći svoj mač.

Mač mu je tada stavljen oko vrata, a zatim su ga doveli pred El-Mu'tesima.

El-Mu'tesim ga je udario bičem po glavi, a zatim naredio da ga, poniženog, vode pješice do njegovog šatora.

Muslimanska vojska je tako zarobila Mantasa i dovela ga kao zarobljenika pred El-Mu'tesima.

Nakon toga je El-Mu'tesim naredio da se spale preostali katapulti, opsadne sprave, tenkovi i druga ratna oprema, kako se Bizantinci njima više ne bi mogli koristiti.

Zatim je krenuo nazad prema području Tarsusa.

El-Mu'tesim je nakon pada Amorije ostao u gradu 25 dana.

Među velikim ratnim plijenom nalazila su se i ogromna željezna vrata grada. El-Mu'tesim ih je prvo prenio u Samaru, gdje ih je postavio na ulaz svog dvora.

Kasnije su vrata prenesena u Raku.

Godine 353. po Hidžri, odnosno 964. godine, Sejfuddevla el-Hamdani naredio je da se prenesu na Bab Kinsarin, jedna od vrata njegove prijestolnice, Alepa.

Proces islamizacije | 2. dio

 

Proces islamizacije | 2. dio

Autor: Jaafir Idris

 

Sažetak

Ovaj članak Jaafara Idrisa objašnjava da se društva uzdižu ili propadaju u skladu s Allahovim moralnim zakonima. Tvrdi se da vjera, zahvalnost, pravednost i poslušnost donose duhovni i materijalni prosperitet, dok korupcija i nezahvalnost vode do teškoća i pada nacija, narod.

 

Blagodati su Allahova milost

Zašto preferiram tumačenje koje kaže da je promjena spomenuta u našem ajetu promjena od dobra ka zlu, ili iz dobra u zlo?

Kažem to uglavnom zato što, prema Kur'anu, blagodati se ne daju ljudima kao rezultat bilo kakvog dobra koje čine. One im se daju kao milost od Boga dž,š. Allah dž,š, je Rahman - Milostiv, što znači da On Allah dž,š, dobro i daje ga besplatno, i ne čeka da ljudi preuzmu inicijativu da učine nešto dobro i tek tada ih nagrađuje za to.

Blagodati, bilo duhovne ili materijalne, daju se ljudima od njihovog Gospodara Allaha dž,š, iz čistog rahmeta (milosti) i fadla (vrline, dobrote) ili milosti. Ako su zahvalni, blagodati će se održati, pa čak i povećati. Ali ako počine djela koja izražavaju nezahvalnost, onda ih On kažnjava uskraćujući im neke, ako ne i sve, Svoje blagodati. Ali ako se pokaju i vrate, blagodati se također vraćaju. Ovo je vrlo dobro ilustrovano slučajem Adama a,s. Prilikom njegovog stvaranja, Allah dž,š, ga je stavio u najbolje uslove. Pružio mu je utjehu. Ali kada je jeo sa zabranjenog drveta (koje nije bilo drvo znanja, ili mudrosti ili vječnosti), izgubio je dio toga.

Isti princip se primjenjuje i na druge zajednice i narode koji se u Kur'anu često nazivaju kura (učači) ili ehli-kura (ljudi koji uče). Počnimo sa sunenom (putem ili vodićem) koji upravlja propadanjem ili uništenjem nezahvalnih naroda, a zatim se okrenimo onima koji upravljaju opstankom i usponom zahvalnih. Evo nekoliko primjera šta se dešava sa nezahvalnim narodima. Stanovnicima Sabe, koji su živjeli između dva vrta, rečeno je da jedu od opskrbe svoga Gospodara i da Mu budu zahvalni. Ali su se okrenuli, pa im je poslana poplava Irama, a u zamjenu za njihova dva vrta data su im dva druga vrta koja su nosila gorke plodove, tamarisku, a tu i tamo i lotosovo drvo. Komentirajući ono što im se dogodilo, Bog dž,š, kaže: " Kaznili smo ih tako zato što su bili nezahvalni, a da li Mi kažnjavamo ikoga drugog do nevjernika, nezahvalnika?!?" (Sura Sebe 34:17)

ذَٰلِكَ جَزَيْنَاهُم بِمَا كَفَرُوا ۖ وَهَلْ نُجَازِي إِلَّا الْكَفُورَ ‎﴿١٧﴾‏

Također nam se govori o

" Allah navodi kao primjer grad, siguran i spokojan, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio, pa mu je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi i glad i strah.." (Sura Nahl 16:112)

وَضَرَبَ اللَّهُ مَثَلًا قَرْيَةً كَانَتْ آمِنَةً مُّطْمَئِنَّةً يَأْتِيهَا رِزْقُهَا رَغَدًا مِّن كُلِّ مَكَانٍ فَكَفَرَتْ بِأَنْعُمِ اللَّهِ فَأَذَاقَهَا اللَّهُ لِبَاسَ الْجُوعِ وَالْخَوْفِ بِمَا كَانُوا يَصْنَعُونَ ‎﴿١١٢﴾.

Propast ili uništenje su stoga konačna i neizbježna sudbina svakog nezahvalnog naroda, svakog naroda koji se pobuni protiv Boga dž,š, i slijedi put nemorala. Ali ovo konačno uništenje se događa u skladu s principima. Evo nekih od njih.

1.    Uništenje ili kazna ne zadesi narod dok ne bude dovoljno upozoren. Ovo upozorenje im može doći posredstvom Poslanika od Allaha dž,š,:

„A Gospodar tvoj nikada nije naselja uništavao dok u njihov glavni grad poslanika ne bi poslao, koji im je dokaze Naše kazivao. I Mi smo samo onda naselja uništavali kad su stanovnici njihovi nasilnici bili..“ (Sura Kasas 28:59)

وَمَا كَانَ رَبُّكَ مُهْلِكَ الْقُرَىٰ حَتَّىٰ يَبْعَثَ فِي أُمِّهَا رَسُولًا يَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِنَا ۚ وَمَا كُنَّا مُهْلِكِي الْقُرَىٰ إِلَّا وَأَهْلُهَا ظَالِمُونَ ‎﴿٥٩﴾‏

Također,

„Nikada nismo uništili naselje, a da nije imalo svoje opominjače kao podsjetnik. Nikada nismo bili nepravedni.“ (Sura Šuara 26:208-9)

 وَمَا أَهْلَكْنَا مِن قَرْيَةٍ إِلَّا لَهَا مُنذِرُونَ ‎﴿٢٠٨﴾‏ ذِكْرَىٰ وَمَا كُنَّا ظَالِمِينَ.

Ili im se može navesti da na neki drugi način saznaju da su krivi i da stoga trebaju očekivati ​​da će biti kažnjeni.

„Koliko smo gradova uništili [zbog njihovih grijeha].“ „Kazna Naša ih je stigla noću ili dok su spavali poslijepodne. Nisu uzviknuli kada ih je stigla Naša kazna, osim: 'Mi smo bili nepravedni.'“ (Sura Earaf 7:4-5)

وَكَم مِّن قَرْيَةٍ أَهْلَكْنَاهَا فَجَاءَهَا بَأْسُنَا بَيَاتًا أَوْ هُمْ قَائِلُونَ ‎﴿٤﴾‏ فَمَا كَانَ دَعْوَاهُمْ إِذْ جَاءَهُم بَأْسُنَا إِلَّا أَن قَالُوا إِنَّا كُنَّا ظَالِمِينَ ‎﴿٥﴾‏

Značenje ovog ajeta je jasnije objašnjeno hadisom Poslanika koji potvrđuje da nijedan narod neće biti uništen dok ne prizna da za takvo uništenje nema nikoga osim sebe kriviti. To potvrđuje i ajet:

„To je zato što Gospodar tvoj ne bi uništio gradove zbog njihovih nepravednih djela, a oni nisu bili svjesni.“ (Sura Enam 6:131)

ذَٰلِكَ أَن لَّمْ يَكُن رَّبُّكَ مُهْلِكَ الْقُرَىٰ بِظُلْمٍ وَأَهْلُهَا غَافِلُونَ ‎﴿١٣١﴾‏

Iz ovog Božijeg principa ili Sunneta možemo zaključiti da će, ako su dva društva podjednako korumpirana i nezahvalna, ono koje je dovoljno upozoreno biti uništeno prije onog koje nije upozoreno. Stoga, u pričama prošlih naroda koje se spominju u Kur'anu, vidimo da su njihovo uništenje i pad uslijedili nakon što su odbacili Božije poslanike.

2.    Uništenje nije trenutno, tj. nije svaki narod uništen ili propao odmah nakon što pokaže znakove nezahvalnosti. Opet, ovo je rezultat Božje milosti. On daje besplatno i u izobilju, ali ne oduzima odmah.

„I koliko je bilo naselja čiji su žitelji bili nepravedni, kojima sam Ja kaznu odlagao, da bih ih, najzad, kaznio! A Meni se sve vraća..“ (Sura Hadž 22:48)

Također,

„Gospodar tvoj mnogo prašta i neizmjerno je milostiv; da ih On za ono što zaslužuju kažnjava, odmah bi ih na muke stavio. Ali, njih čeka određeni čas, od koga neće naći utočišta.“

" A ona sela i gradove smo razorili zato što stanovnici njihovi nisu vjerovali i za propast njihovu tačno vrijeme bismo odredili." (Sura Kehf 18:58-9)

وَرَبُّكَ الْغَفُورُ ذُو الرَّحْمَةِ ۖ لَوْ يُؤَاخِذُهُم بِمَا كَسَبُوا لَعَجَّلَ لَهُمُ الْعَذَابَ ۚ بَل لَّهُم مَّوْعِدٌ لَّن يَجِدُوا مِن دُونِهِ مَوْئِلًا ‎﴿٥٨﴾‏ وَتِلْكَ الْقُرَىٰ أَهْلَكْنَاهُمْ لَمَّا ظَلَمُوا وَجَعَلْنَا لِمَهْلِكِهِم مَّوْعِدًا ‎﴿٥٩﴾‏

3.    Pad svakog naroda, kako čitamo u gornjem ajetu, ima određeno vrijeme koje se ne može ni odgoditi ni ubrzati.

" A Mi smo uništavali gradove samo u određeno vrijeme; nijedan narod ne može ni ubrzati ni usporiti konac svoj." (Sura Hidžr 15:4-5)

وَمَا أَهْلَكْنَا مِن قَرْيَةٍ إِلَّا وَلَهَا كِتَابٌ مَّعْلُومٌ ‎﴿٤﴾‏ مَّا تَسْبِقُ مِنْ أُمَّةٍ أَجَلَهَا وَمَا يَسْتَأْخِرُونَ ‎﴿٥﴾‏

4.    Prije nego što narod bude uništen, može biti podvrgnut teškoćama koje bi ga mogle natjerati da se pokaje i vrati na pravi put.

"Nered se pojavio na kopnu i moru zbog onoga što su ruke ljudi stekle; da bi im dao da okuse dio onoga što su učinili, da bi se mogli vratiti." (K, 30:41)

هَرَ الْفَسَادُ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ بِمَا كَسَبَتْ أَيْدِي النَّاسِ لِيُذِيقَهُم بَعْضَ الَّذِي عَمِلُوا لَعَلَّهُمْ يَرْجِعُونَ ‎﴿٤١﴾‏

5.    Kazna se ne primjenjuje za sve grijehe na ovom svijetu, inače bi svi ljudi bili uništeni:

" Kad bi Allah ljude zbog grijehova njihovih kažnjavao, ništa živo na Zemlji ne bi ostavio, ali, On ih do roka određenog ostavlja, i kad rok njihov dođe, ni za tren ga jedan ne mogu ni odgoditi ni ubrzati." (Q, 16:61)

وَلَوْ يُؤَاخِذُ اللَّهُ النَّاسَ بِظُلْمِهِم مَّا تَرَكَ عَلَيْهَا مِن دَابَّةٍ وَلَٰكِن يُؤَخِّرُهُمْ إِلَىٰ أَجَلٍ مُّسَمًّى ۖ فَإِذَا جَاءَ أَجَلُهُمْ لَا يَسْتَأْخِرُونَ سَاعَةً ۖ وَلَا يَسْتَقْدِمُونَ ‎﴿٦١﴾

To su bili uzroci teškoća, nesreće i pada naroda. Šta su onda uzroci uspona naroda i njihovog materijalnog i duhovnog prosperiteta?

Prvenstveno, tu su normalni ljudski uslovi u kojima bismo svi trebali biti i u kojima nas Allah dž,š, voli vidjeti. Allah dž,š, svakog od nas stvara u času rođenja s dobrom prirodom, čija je suština priznanje da je on ili ona sluga samo jednog Stvoritelja.

Ovo priznanje predstavlja suštinu naše poniznosti i izvor je i životna krv svega što je dobro u nama: zdravog razuma, moralnog osjećaja, estetskog ukusa, bratskog osjećaja itd. Štaviše, Allah dž,š, je sve oko nas stvorio s ciljem da nam služi. Naše normalno stanje je stoga stanje unutrašnje sreće i mira uma koji dolaze kao rezultat prirodnog priznanja našeg služenja odnosno robovanja Allahu dž,š, priznanja koje nalazi opravdanje u Božanskoj poruci koja nam se prenosi preko Božjih glasnika.

To je također i stanje vanjskog blaženstva koje je rezultat svega što je podređeno nama i namijenjeno zadovoljavanju naših potreba. Svako od nas se rađa s tim unutrašnjim stanjem sreće, ali nažalost niko od nas se ne nalazi u toj materijalnoj udobnosti. Mnogi od onih koji su bili prije nas promijenili su to unutrašnje stanje unutrašnjeg stanja sreće, ali nažalost niko od nas se ne nalazi u toj materijalnoj udobnosti.

Mnogi od onih koji su bili prije nas promijenili su to unutrašnje stanje u kojem ih je Allah dž,š, stvorio i tako su uzrokovali da uskrati mnoge svoje blagodati ovom svijetu. Ali Allah dž,š, je previše milostiv da bi situaciju učinio beznadežnom. Ipak, vrata su otvorena za svaku grupu ljudi koji se vrate na Božiji put da uživaju u toj materijalnoj blaženstvu. Evo nekih vrsta sreće koje su takvom narodu obećane u Kur'anu.

1.    Materijalna udobnost:

„Da su stanovnici gradova vjerovali i bojali se Allaha, Mi bismo im sigurno otvorili blagodati s nebesa i zemlje; ali su poricali, pa smo ih zgrabili za ono što su zaslužili.“ (Sura Earaf 7:96)

وَلَوْ أَنَّ أَهْلَ الْقُرَىٰ آمَنُوا وَاتَّقَوْا لَفَتَحْنَا عَلَيْهِم بَرَكَاتٍ مِّنَ السَّمَاءِ وَالْأَرْضِ وَلَٰكِن كَذَّبُوا فَأَخَذْنَاهُم بِمَا كَانُوا يَكْسِبُونَ ‎﴿٩٦﴾‏

„Da su samo postupali po Tevratu, Indžilu i onome što im je objavljeno od Gospodara njihovog, sigurno bi im bila data opskrba i odozgo i odozdo. Neki od njih su na pravom putu, ali mnogi od njih čine loša djela.“ (Sura Maide 5:66)

وَلَوْ أَنَّهُمْ أَقَامُوا التَّوْرَاةَ وَالْإِنجِيلَ وَمَا أُنزِلَ إِلَيْهِم مِّن رَّبِّهِمْ لَأَكَلُوا مِن فَوْقِهِمْ وَمِن تَحْتِ أَرْجُلِهِم ۚ مِّنْهُمْ أُمَّةٌ مُّقْتَصِدَةٌ ۖ وَكَثِيرٌ مِّنْهُمْ سَاءَ مَا يَعْمَلُونَ ‎﴿٦٦﴾‏

2.    Duhovna sreća:

„Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.“ (Kur'an, 16:97)

مَنْ عَمِلَ صَالِحًا مِّن ذَكَرٍ أَوْ أُنثَىٰ وَهُوَ مُؤْمِنٌ فَلَنُحْيِيَنَّهُ حَيَاةً طَيِّبَةً ۖ وَلَنَجْزِيَنَّهُمْ أَجْرَهُم بِأَحْسَنِ مَا كَانُوا يَعْمَلُونَ ‎﴿٩٧﴾‏

3.    Pobjeda nad neprijateljima:

U mjeri u kojoj ljudi vjeruju u Allaha dž,š, i uzdaju se u Njega, i u mjeri u kojoj Mu se pokoravaju, On će biti s njima.

„Allah je zaštitnik vjernika.“ (Sura Ali Imran 3:68)

اللَّهُ وَلِيُّ الْمُؤْمِنِينَ 

A kada Allah dž,š, bude s njima, On će ih braniti.

„Allah će, zaista, braniti vjernike.“ (Sura Hadž 22:38)

 إِنَّ اللَّهَ يُدَافِعُ عَنِ الَّذِينَ آمَنُوا

4.    On će im priskočiti u pomoć.

„O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.“ (Sura Muhammed 47:7)

 يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن تَنصُرُوا اللَّهَ يَنصُرْكُمْ وَيُثَبِّتْ أَقْدَامَكُمْ ‎﴿٧﴾

„Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše i vjernike u životu na ovome svijetu, a i na Dan kad se dignu svjedoci.“ (Sura Gafir 40:51)

إِنَّا لَنَنصُرُ رُسُلَنَا وَالَّذِينَ آمَنُوا فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَيَوْمَ يَقُومُ الْأَشْهَادُ ‎﴿٥١﴾

5.    A ako ih Allah dž,š, zaštiti i pomogne, ništa ih neće pobijediti.

„A riječ Naša je davno rečena o robovima Našim, o poslanicima: "Oni će biti, doista, potpomognuti, i vojska Naša će zacijelo pobijediti!".“ (Sura Safat 37:171-3)

وَلَقَدْ سَبَقَتْ كَلِمَتُنَا لِعِبَادِنَا الْمُرْسَلِينَ ‎﴿١٧١﴾‏ إِنَّهُمْ لَهُمُ الْمَنصُورُونَ ‎﴿١٧٢﴾‏ وَإِنَّ جُندَنَا لَهُمُ الْغَالِبُونَ ‎﴿١٧٣﴾

„‘"Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!".“ (Bekare 2:249)

كَم مِّن فِئَةٍ قَلِيلَةٍ غَلَبَتْ فِئَةً كَثِيرَةً بِإِذْنِ اللَّهِ

6.    I sve dok se drže svog zavjeta s Allahom dž,š,, uvijek će biti svoji gospodari i nikada ih nevjernici neće pokoriti.

„A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike.“ (Sura Nisa 4:141)

وَلَن يَجْعَلَ اللَّهُ لِلْكَافِرِينَ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ سَبِيلًا

„A snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernīkā, ali licemjeri neće da znaju.“ (Sura Munafikun 63:8)

 ۚ وَلِلَّهِ الْعِزَّةُ وَلِرَسُولِهِ وَلِلْمُؤْمِنِينَ وَلَٰكِنَّ الْمُنَافِقِينَ لَا يَعْلَمُونَ

Suština naše filozofije društvenih promjena sada je postala jasna. Nacije se ne uzdižu i ne padaju nasumično i bez ikakvih zakona koji upravljaju njihovim nastankom i nestankom.

Historija nije jedinstvena staza kojom svaka nacija mora koračati, sviđalo joj se to ili ne. Našim društvenim svijetom upravlja njegov Stvoritelj koji uzrokuje da se nacije uzdižu ili padaju, da napreduju ili pate, da pobjeđuju ili pokoravaju, u skladu s tim. u skladu s moralnim zakonom zahvalnosti.

 

 

 

Prevod by imamsedin

 

 

Proces islamizacije | 1. dio

 

Proces islamizacije | 1. dio

Autor: Jaafir Idris

 

Sažetak

Ovaj članak Jaafara Idrisa objašnjava da je islamizacija postepeni proces uspostavljanja društva kojim upravljaju islamska učenja. Tvrdi se da istinska društvena promjena počinje unutrašnjom duhovnom reformom, vođenom Kur'anom, Sunnetom i Allahovim zakonima koji upravljaju ljudskim društvom.

 

Cilj islamskog pokreta je da negdje u svijetu stvori novo društvo koje je svim srcem posvećeno islamskim učenjima u njihovoj cjelovitosti i nastoji da se pridržava tih učenja u svojoj vladi, političkim, ekonomskim i društvenim organizacijama, odnosima s drugim državama, obrazovnom sistemu i moralnim vrijednostima, te svim drugim aspektima svog načina života.

Naš organizovani i postepeni napor koji će kulminirati ostvarenjem tog društva je proces islamizacije. To prirodno vodi do pitanja: Postoji li islamski proces islamizacije? Drugim riječima, da li islam samo specificira cilj koji treba postići, a metodu postizanja tog cilja prepušta inteligenciji pojedinaca ili također specificira sredstva kojima se taj cilj treba postići?

Odgovor će postati jasan kada počnemo sagledavati neka od glavnih pitanja koja su uključena u ovo pitanje.

Kako nastaje određeni društveni poredak? Odgovor na ovo pitanje mora zavisiti, u konačnici, od nečijeg pogleda na prirodu stvarnosti. To je tako jer postizanje određenih društvenih rezultata zavisi od ispravnog izvođenja određenih radnji koje se, pak, zasnivaju na uvjerenju da postoji uzročno-posljedična veza između tih radnji i željenog rezultata. Izbor ovih uzročnih radnji zavisit će od vaše koncepcije stvarnosti kao cjeline.

Materijalista koji vjeruje da u konačnici na svijetu ne postoji ništa osim materije i njenog kretanja neće u takve radnje uključiti ništa poput molitve, namjera ili moralnih vrijednosti. To su za njega samo imena koja ne označavaju nikakvu stvarnost i stoga ni na koji način ne mogu biti učinkovita. Ako su sredstva za postizanje cilja na taj način povezana s nečijim pogledom na svijet, proces islamizacije mora biti povezan s islamskim pogledom na život.

To potvrđuje i činjenica da je islam i poruka i metoda. To je skup činjenica koje vjernik treba prevesti u stvarnost i metoda kojom se na taj prijevod treba utjecati. Principi ove metode su navedeni u Kur'anu, ali se ne mogu ispravno razumjeti bez perspektive sira (biografije) Poslanika a,s, koja je bila uspješan prijevod ovih principa u djelo.

U nastavku ću dati kratak, ali, nadam se, sveobuhvatan prikaz te metode, počevši od osnovnih konceptualnih pitanja i svodeći se na neke praktične detalje.

Deterministička teorija historije

Naša metoda islamizacije mora se zasnivati ​​na našem konceptu društvene uzročnosti i historijskog objašnjenja, tj. na našem pogledu na proces u kojem se nacije i civilizacije uzdižu i padaju. Da bismo identificirali islamsko objašnjenje ove važne vrste društvene promjene, moglo bi biti korisno da ga uporedimo sa savremenom filozofijom historije koja je, iako utjecajna, pogrešna.

Prema ovoj filozofiji, historija je kretanje koje slijedi jedan i definitivan put koji progresivno i neizbježno vodi od jedne faze do razvijenije. Ljudi mogu utjecati na ovaj pokret povećavajući ili smanjujući njegov tempo, ali nemaju moć da ga zaustave ili promijene njegov smjer. Oni koji pokušavaju da ga zaustave ili promijene njegov smjer i tako ga uspore su reakcionari; oni koji ga poguraju i ubrzaju su progresivci.

Ako se nečiji napori žele materijalizirati, čovjek mora otkriti ovaj historijski pokret, vidjeti u koje buduće stanje vodi i identificirati svoje ciljeve i ideale s tom fazom i usmjeriti sve svoje napore ka cilju kojem taj historijski pokret neizbježno vodi; u suprotnom, njegovi dani će biti izgubljeni u uzaludnim reakcionarnim naporima. Znamo da komunisti podržavaju takav stav, ali nisu jedini koji to čine. Mnogi žestoki neprijatelji komunizma nesvjesno pretpostavljaju istinitost takvog stava. Među njima su zapadni i zapadnjački muškarci i žene koji vjeruju da je faza koju je Zapad, a posebno Sjedinjene Države, sada dostigao, u cijelosti, razvijenija faza i materijalno i kulturno.

Štaviše, to je faza prema kojoj se sve nacije koje teže da budu i industrijalizirane i civilizirane neizbježno moraju kretati. Ovaj stav, koji ima mnogo pristalica u muslimanskom svijetu i u svom komunističkom obliku i pod zapadnjačkim odijelom, smatra pokušaj islamizacije društva uzaludnim jer ide protiv historijskog trenda. Za komuniste, historijski trend vodi ka Sovjetskom Savezu i idealnoj komunističkoj državi; a za agente vesternizacije, on se kreće prema Sjedinjenim Državama, a odatle ka onome što će postati od Sjedinjenih Država. Islamska teorija Socijalna promjena Možda je najbolji način da se predstavi islamska filozofija društvene promjene, u svjetlu koje bismo trebali napraviti naš program islamizacije, putem komentara tog poznatog kur'anskog ajeta.

„Allah neće promijeniti stanje jednog naroda osim ako ne promijeni ono što je u njima samima.“ (Q, 13:11)

 

Glavne tačke koje nalazimo u ovom ajetu su:

1.    Bog dž,š, koji ima apsolutnu slobodu djelovanja.

2.    Ljudska bića čija je sloboda djelovanja ograničena.

3.    Promjena koju čovjek donosi u sebi.

4.    Promjena u čovjekovom stanju koju Bog dž,š, donosi kao rezultat te ljudske promjene.

Ove četiri tačke čine islamsko objašnjenje ili filozofiju društvene promjene. Stoga, ukratko ispitajmo njihove implikacije.

Prva tačka razlikuje našu koncepciju društvene promjene od materijalističkih i naturalističkih teorija koje pretpostavljaju nepostojanje Boga i stoga usvajaju princip samodovoljnosti ovog svijeta, tj. princip da se fenomeni ovog svijeta, bilo da su društveni ili neki drugi, mogu dovoljno objasniti uz pomoć zakona koji se na njega odnose.

Ova ateistička pretpostavka je, nažalost, poistovjećena sa naučnom metodom kao takvom, toliko da se svako pozivanje na Boga u objašnjenju fenomena odmah isključuje kao nenaučno, a ne samo ne ateističko.

Moramo se čuvati ove neopravdane zbrke i insistirati na opravdanosti, nužnosti i poželjnosti sagledavanja uloge Božanskog u objašnjenju prirodnih i društvenih fenomena našeg svijeta.

Ova tačka također razlikuje našu koncepciju od onih ateističkih gledišta prema kojima je Stvoritelj samo primarni pokretač čija je jedina uloga bila samo da započne stvaranje, a zatim ga pusti da se samo brine o sebi.

Druga tačka pokazuje prednost naše koncepcije društvene promjene nad determinističkim teorijama koje pretpostavljaju da čovjek nema stvarnu efikasnost ili slobodu izbora i da mu je sve što radi nametnuto božanskom silom ili prirodnim ili društvenim uzrocima. Čovjek zaista ne može učiniti ništa protiv Božje volje, ali Bog je htio da mu da slobodu izbora i moć da ostvari neke od svojih namjera čak i ako su one protiv smjernica koje je Bog dao.

Jedno od vrlo važnih područja u kojima je Bog čovjeku dao slobodu djelovanja je njegovo unutrašnje stanje. Ali budući da mnogo toga što se događa čovjeku ovisi o vrsti unutrašnjeg stanja koje ima, može se reći da je čovjek uveliko odgovoran za svoju sudbinu.

Treća tačka nam govori o promjeni koju čovjek donosi u sebi. Kakva je to promjena? Da li je to promjena iz dobra u loše ili obrnuto, ili bi to moglo biti bilo koje od toga? Ovo posljednje je sada popularno tumačenje ajeta. Gotovo svi sada razumiju iz ovog ajeta da kada se ljudi promijene iz dobrog u loše, Bog ih kažnjava promjenom njihovog stanja iz dobrog u loše i obrnuto. Ali ovo nije tumačenje koje nalazimo u starijim komentarima. Čini se da se stariji komentatori slažu da je promjena na koju se odnosi ajet promjena iz dobra u zlo. Čini mi se da je ovo ispravno tumačenje jer je jedino koje se može usporediti s osnovnim islamskim principom i jer ga podržavaju mnogi drugi ajeti.

Četvrta tačka nam govori da kada se narod tako promijeni, Bog ga kažnjava oduzimanjem nekih duhovnih i materijalnih blagodati koje im je dao i tako ih suoči s teškoćama.

Prevod by imamsedin