Novi početak i nova nada

 Novi početak i nova nada

4. Muharem 1448.

Dr_Mohamed_Salem

Preveo imamsedin

 

Ključne tačke

✍ 1- Ako vam se put suzi i vrata se zatvore pred vama, odaberite drugi put.

✍ 2- Metoda vjerovjesnika bila je da, kada zemlja postane tijesna i neplodna za vjeru i djelovanje, oni bi je napustili i preselili se na drugo mjesto.

✍ 3- Ko god krene tražiti svog Gospodara, vrata će mu biti otvorena.

✍ 4- Nakon teškoće dolazi olakšanje – to je obećanje Plemenitog Gospodara koje se nikada ne iznevjeri.

✍ 5- Možda ćete pronaći utjehu na novom mjestu, uprkos vašoj vezanosti za staro.

✍ 6- Staro mjesto bi vas moglo ponovo dočekati raširenih ruku kada dokažete svoju vrijednost.

✍ 7- Neka nova godina bude novi početak, prevazilaženje prepreka i novi početak s većom snagom.

Ponekad čovjeku životni put postane tijesan pa bude primoran napustiti mjesto u kojem je odrastao ili ostaviti posao kojim se bavio.

Često bi se moglo pomisliti da takav potez - napuštanje doma ili profesije - označava kraj svijeta; ipak, može se pokazati kao najveći novi početak, vraćanje nade. Možemo pronaći mnogo takvih primjera u savremenom životu - ličnosti poput Lamborghinija, Honde i drugih. Ovo nije mjesto za detaljno opisivanje priča onih koji su otpušteni ili ismijavani, samo da bi nastavili dalje i osnovali najveće svjetske automobilske kompanije - ili postigli uspjeh u mnogim drugim oblastima. Međutim, to nije tema našeg današnjeg govora.

Ali dozvolite mi da sada s vama razmislim o ovim ajetima iz sure Merjem 41-50:

"I spomeni u Knjizi [priču o] Ibrahimu. On je, zaista, bio čovjek istine i Poslanik. Kada je rekao ocu svome: "O oče moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti? O oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mene slijedi, i ja ću te na Pravi put uputiti; o oče moj, ne klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan; o oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug"  otac njegov je rekao: "Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti!" "Mir tebi!" – reče Ibrahim. "Moliću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni. I napustiću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjaću se Gospodaru svome; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru svome." I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha, klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo. i darovasmo im svako dobro i učinismo da budu hvaljeni i po dobru spominjani.

وَاذْكُرْ فِي الْكِتَابِ إِبْرَاهِيمَ ۚ إِنَّهُ كَانَ صِدِّيقًا نَّبِيًّا ‎﴿٤١﴾‏ إِذْ قَالَ لِأَبِيهِ يَا أَبَتِ لِمَ تَعْبُدُ مَا لَا يَسْمَعُ وَلَا يُبْصِرُ وَلَا يُغْنِي عَنكَ شَيْئًا ‎﴿٤٢﴾‏ يَا أَبَتِ إِنِّي قَدْ جَاءَنِي مِنَ الْعِلْمِ مَا لَمْ يَأْتِكَ فَاتَّبِعْنِي أَهْدِكَ صِرَاطًا سَوِيًّا ‎﴿٤٣﴾‏ يَا أَبَتِ لَا تَعْبُدِ الشَّيْطَانَ ۖ إِنَّ الشَّيْطَانَ كَانَ لِلرَّحْمَٰنِ عَصِيًّا ‎﴿٤٤﴾‏ يَا أَبَتِ إِنِّي أَخَافُ أَن يَمَسَّكَ عَذَابٌ مِّنَ الرَّحْمَٰنِ فَتَكُونَ لِلشَّيْطَانِ وَلِيًّا ‎﴿٤٥﴾‏ قَالَ أَرَاغِبٌ أَنتَ عَنْ آلِهَتِي يَا إِبْرَاهِيمُ ۖ لَئِن لَّمْ تَنتَهِ لَأَرْجُمَنَّكَ ۖ وَاهْجُرْنِي مَلِيًّا ‎﴿٤٦﴾‏ قَالَ سَلَامٌ عَلَيْكَ ۖ سَأَسْتَغْفِرُ لَكَ رَبِّي ۖ إِنَّهُ كَانَ بِي حَفِيًّا ‎﴿٤٧﴾‏ وَأَعْتَزِلُكُمْ وَمَا تَدْعُونَ مِن دُونِ اللَّهِ وَأَدْعُو رَبِّي عَسَىٰ أَلَّا أَكُونَ بِدُعَاءِ رَبِّي شَقِيًّا ‎﴿٤٨﴾‏ فَلَمَّا اعْتَزَلَهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ وَهَبْنَا لَهُ إِسْحَاقَ وَيَعْقُوبَ ۖ وَكُلًّا جَعَلْنَا نَبِيًّا ‎﴿٤٩﴾‏ وَوَهَبْنَا لَهُم مِّن رَّحْمَتِنَا وَجَعَلْنَا لَهُمْ لِسَانَ صِدْقٍ عَلِيًّا

Ibrahim, alejhis-selam, pozivao je Allahu Uzvišenom najbližu osobu sebi – svoga oca. U ovom razgovoru koji nam Kur'an prenosi nije dobio ništa osim prijetnje:

"otac njegov je rekao: "Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti!

قَالَ أَرَاغِبٌ أَنتَ عَنْ آلِهَتِي يَا إِبْرَاهِيمُ ۖ لَئِن لَّمْ تَنتَهِ لَأَرْجُمَنَّكَ ۖ وَاهْجُرْنِي مَلِيًّا.

Njegov jedini odgovor - mir s njim - bio je:

"Mir s vama! Tražit ću oprost od Gospodara svoga za vas; On je, zaista, uvijek bio milostiv prema meni. I napustiću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjaću se Gospodaru svome; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru svome."

Zatim je Ibrahim – alejhi selam - otišao, nije očajavao okrećući se potpuno Allahu dž,š - kao što je Svemogući rekao u suri El-Ankebut: {Lut mu je povjerovao i rekao: "Zaista ću se Gospodaru svome preseliti."} Ovaj plemeniti ajet odnosi se na preseljenje (hidžru) Ibrahima - u pratnji Luta -alejhim selam - iz zemlje Irak u Levant (Šam), bježeći da sačuvaju svoju vjeru.

Svemogući je aludirao na ovo i na drugim mjestima, kao što su Njegove riječi u suri *Al-Ankabut*: Lut mu je povjerovao i rekao: "Zaista ću se preseliti Gospodaru svome," i Njegove riječi u *As-Saffat*: I on reče: "Zaista idem Gospodaru svome; On će me uputiti."

Ovo je prema očiglednijem od dva učenjačka mišljenja, jer je on bježao Gospodaru svome sa svojom vjerom, bježeći od nevjernika.

Imam El-Kurtubi - neka mu se Allah smiluje - rekao je u vezi s tumačenjem Uzvišenih riječi: I on reče: "Zaista ću ići tamo gdje mi Gospodar moj naredi; On će me uputiti." Ovaj ajet predstavlja osnovu za *Hidžru* (seobu radi vjere) i *Uzlu* (osamljenost/povlačenje ili bježanje od zla). Prvi koji je ovo praktikovao bio je Ibrahim – alejhi selam - posebno kada ga je Allah spasio od vatre. Rekao je: { „Ja idem svome Gospodaru“} - što znači: "Selim se iz zemlje svog naroda i rodnog mjesta na mjesto gdje mogu slobodno obožavati Gospodara svoga" - {jer će me On uputiti} - što znači: "On će me uputiti na pravi put u vezi s mojom namjerom (mojim nijetom)." Ovo također aludira na ono što je Uzvišeni Gospodar naznačio u vezi sa Svojim blagoslovom svjetovima u spomenutoj zemlji - koju većina učenjaka u ovom ajetu identificira kao Levant (*al-Šam*) - kada je rekao: u zemlju koju smo blagoslovili svjetovima.

Ovo je označilo veličanstven početak, kao što je naš Gospodar – kaže- u suri Merjem: "Pa kada se povukao od njih i od onoga što su obožavali mimo Allaha, dali smo mu Ishaka i Jakuba; i svakog od njih smo poslanikom učinili" (49). "I Mi smo im milost Našu darovali i dali smo im ugled velike časti i istine" (50). Nije pravilo da svaki period teškoća mora završiti daljnjim teškoćama. Sura Merjem 49-50

فَلَمَّا اعْتَزَلَهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ وَهَبْنَا لَهُ إِسْحَاقَ وَيَعْقُوبَ ۖ وَكُلًّا جَعَلْنَا نَبِيًّا.

 

Nije uslov i pravilo da svaki period teškoće mora završiti teškoćom.

Zaista, takve teškoće mogu se pokazati kao veličanstven početak, jer osoba može negdje drugdje pronaći žetvu onoga što je posijala i plod onoga što je posadila.

Mogu se čak vratiti na isto mjesto koje su napustili - vraćajući se jači i veći - prisiljavajući one koji su se nekada borili protiv njih da im se pokore.

Upravo se to dogodilo tokom seobe (*Hidžre*) Poslanika alejhi selam).

Godine koje su prethodile seobi (hidžri) bile su pune događaja.

Kurejšije su se ujedinile u svojoj odlučnosti da se bore protiv Allahovog Poslanika alejhi selam svim mogućim sredstvima.

Ne samo to, već su i kažnjavali one koji su saosjećali s njim - čak i ako nisu dijelili njegovu vjeru - na kraju ih prisiljavajući u dolinu (*Ši'b*) Ebu Taliba. Poslanik je dozvolio onim vjernicima koji su mogli migrirati da to i učine, a grupa njih je migrirala u Abesiniju.

Preostali muslimani ušli su u dolinu zajedno s Allahovim Poslanikom alejhi selam.

Ovo su bile tri izuzetno teške godine za muslimane; sklopljen je pakt da im se ništa ne prodaje, ne kupuje od njih, pa čak ni da se s njima ne razgovara. Ipak, Poslanik a,s, i oni s njim u dolini ostali su čvrsti i strpljivi.

Namjera njihove izolacije u dolini bila je da ih oslabe ili unište.

Međutim, Poslanik (alejhi selam) - koji je usađivao nadu u dušama - učvrstio je njihovu odlučnost.

Tada je njegov amidža preselio zatim je njegova supruga, Hadidža, preminula; ovaj događaj je imao dubok utjecaj na Poslanika alejhi selam) i muslimane koji su ga slijedili.

Ipak, kako nas je naš Gospodar naučio, olakšanje slijedi teškoću; kako se kaže, zora svane tek nakon što je tama najdublja.

Tako je došlo putovanje *Al-Isra’ wal-Miradž* (Noćno putovanje i Uzpenće) - koje se, prema nekim učenjacima, dogodilo nakon perioda zatočeništva u *Ši'bu* (dolini gdje su muslimani bili bojkotovani) - donoseći obnovljenu nadu. Zatim je propisan namaz; namaz povezuje roba s njegovim Gospodarom, i ko se veže za naredbu svog Gospodara ne treba se ničega bojati, čak i ako cijeli svijet ratuje protiv njega.

Kao što se kaže: "Ko nađe Allaha, šta je izgubio? A ko izgubi Allaha, šta je našao?" - što znači, ko poznaje svog Gospodara i pokorava mu se, u Njemu nalazi dovoljnost i podršku, čak i ako mu se cijeli svijet protivi.

Ovo odražava savjet koji je Poslanik alejhi selam) dao Ibn Abbasu (neka je Allah zadovoljan s njim): "Znaj da ako bi se cijeli svijet (sva stvorenja i ljudi i Džini) okupio da ti naudi nečim, ne bi ti naudili osim nečim što je Allah već odredio protiv tebe."

U to vrijeme, Meka nije nudila daljnje mogućnosti za Poruku.

Shodno tome, praktično se razmatrala *Hidžra* (emigracija) iz grada, u potrazi za plodnim tlom za poziv Allahu – dž,š.

Ovako bi se musliman trebao ponašati: ako su mu vrata zatvorena i kucanje na njih ne donosi nikakvu korist, trebao bi potražiti druga vrata.

Kao što je Imam Al-Shafi'i (neka mu se Allah smiluje) rekao: "Putuj i naći ćeš zamjenu za one koje ostaviš iza sebe; trudi se, jer slatkoća života leži u trudu.

Vidio sam da se stajaća voda kvari; ako teče, čista je, ali ako ne teče, postaje smrdljiva.

Kad lav ne bi napustio svoju teritoriju, nikada ne bi lovio svoj plijen; kad strijela ne bi napustila luk, nikada ne bi pogodila svoju metu.

A kad bi sunce zauvijek stajalo mirno na nebu, ljudi - i nearapi i Arapi - bi se umorili od toga."

Pa ipak, nažalost, nalazimo neke ljude koji uporno kucaju na zatvorena vrata - Ili čak kucaju na čvrst, nepopustljiv zid.

Možete vidjeti čovjeka koji se bavi gubitničkim poduhvatom, ali on nastavlja uprkos gubicima, jednostavno zato što tvrdi da ima iskustva u tome! Opći princip je da ako se jedan put pokaže nedostupan, osoba treba potražiti drugi.

Jednom je čovjek došao kod Al-Khalila ibn Ahmada, poznatog lingviste, i rekao: "Učitelju, ja pišem poeziju i želio bih da čuješ šta sam napisao." Al-Khalil mu je rekao da nastavi, ali čovjek je recitovao stihove koji nisu ispunjavali potrebne standarde. Al-Khalil, stručnjak za poetsku metriku, rekao mu je: "Pročitaj ovaj stih: 'Ako nešto ne možeš postići, ostavi to... i pređi na ono što *možeš* učiniti.'" Čovjek je shvatio lekciju; napustio je poeziju i potražio drugu profesiju.

Slično tome, ako nečija egzistencija postane ograničena na određenom mjestu ili profesiji, treba otvoriti druga vrata, jer nova vrata predstavljaju novu nadu. Zar nas Kur'an nije tome učio? Zar naš Gospodar - nije rekao u suri An-Nisa: Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: "Šta je bilo s vama?" – "Bili smo potlačeni na Zemlji" – odgovoriće. – "Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?" – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište. Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta, Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta. [En-Nisa: 97-99]?

إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلَائِكَةُ ظَالِمِي أَنفُسِهِمْ قَالُوا فِيمَ كُنتُمْ ۖ قَالُوا كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِي الْأَرْضِ ۚ قَالُوا أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللَّهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُوا فِيهَا ۚ فَأُولَٰئِكَ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ ۖ وَسَاءَتْ مَصِيرًا ‎﴿٩٧﴾‏ إِلَّا الْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ الرِّجَالِ وَالنِّسَاءِ وَالْوِلْدَانِ لَا يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَلَا يَهْتَدُونَ سَبِيلًا ‎﴿٩٨﴾‏ فَأُولَٰئِكَ عَسَى اللَّهُ أَن يَعْفُوَ عَنْهُمْ ۚ وَكَانَ اللَّهُ عَفُوًّا غَفُورًا.

I Njegove riječi - Uzvišen neka je On: O robovi Moji koji vjerujete, Moja je Zemlja prostrana, zato se samo Meni klanjajte! [El-Ankebut: 56].

يَا عِبَادِيَ الَّذِينَ آمَنُوا إِنَّ أَرْضِي وَاسِعَةٌ فَإِيَّايَ فَاعْبُدُونِ.

Ako vam zemlja postane preuska, ili vam egzistencija na nekom mjestu postane ograničena, ili vam društvo nekoga postane nepodnošljivo - onda promijenite; jer u promjeni ima dobra i ne biste se trebali ograničavati na situaciju u kojoj ništa ne doprinosite.

Razmotrimo, na primjer, kada je Meka u jednom trenutku postala neplodna i pretvorila se u teret za Poziv - nanoseći teške muke vjernicima, izlažući ih ogromnoj šteti, i progoneći Poslanika dok je pozivao druge Allahu dž,š, blokirajući mu put kako bi spriječio da se njegova poruka širi izvan Meke.

Ebu Leheb, na primjer, nanosio bi štetu Allahovom Poslaniku (s.a.v.s.) na razne načine. Delegacije bi dolazile u Meku i na njene tržnice pitajući o Allahovom Poslaniku i njegovoj poruci, dok bi ga Ebu Leheb slijedio, gađajući ga kamenjem i ciglama s leđa dok mu noge ne bi prokrvarile, vičući: "O ljudi! Ovo je moj nećak, a ja ga najbolje poznajem; on je lažljivac - laže o Bogu dž,š."

Allahov Poslanik (s.a.v.s.) bi rekao Kurejšijama: "Reci: 'Nema boga osim Allaha', i bit ćete spašeni", dok bi ga Ebu Leheb slijedio govoreći: "Ovo je moj nećak; on je lažljivac koji laže o Allahu, a ja ga najbolje poznajem."

Tako je nanio tešku štetu Allahovom Poslaniku (s.a.v.s.).

Uistinu, šteta uzrokovana proglašenjem lažljivcem je veća od štete uzrokovane fizičkim udarcima.

Zato je Aiša, kada je upitala Allahovog Poslanika (s.a.v.s.): "O Allahov Poslaniče! Je li te ikada zadesio teži dan od Dana Uhuda?", odgovorio: "Da, Aiša. Mnogo sam trpio od tvog naroda, ali najteži trenutak je bio kada sam se predstavio Abd Yalilu bin Abd Kulalu; on me je odbio i proglasio lažljivcem."

Zaista, tretman koji je primio od Abd Yalila bin Abd Kulala bio je teži za Poslanika od onoga što je trpio na Dan Uhuda. Pa ipak, Poslanik (s.a.v.s.) nije očajavao, jer kada se jedna nada prekine, Allah otvara nove nade. To je nepokolebljivo Božje obećanje da s teškoćom dolazi olakšanje; Dakle, Allah dž,š, je pripremio narod Jesriba za njega - iako Jesrib nije bio dio početnih proračuna Božijeg Poslanika (alejhi selam).

Al-Buhari je zabilježio u svom *Sahihu* (4/203/3622), na osnovu Ebu Muse r,a, - koji je to pripisao Poslaniku (alejhi selam) - da je rekao: "Vidio sam u snu da se selim iz Meke u zemlju koja obiluje palmama datula. Moj um se u početku okrenuo prema Al-Jamami ili Hedžeri, ali se ispostavilo da je to Al-Medini - Jasrib."

Hvala Allahu dž,š, pogledajte kako je Svemogući Allah dž.š, odabrao odredište za svog Poslanika, dok je Poslanik (alejhi selam) u potpunosti povjerio svoje poslove Allahu dž,š.

Ibn Abbas je izjavio – u predaji El-Kalbija – da kada su se iskušenja s kojima su se suočavali Poslanikovi ashabi alejhi selam) u Meki pojačala, u snu je vidio da se seli u zemlju bogatu hurmama, drvećem i vodom. To je ispričao ashabima, koji su se obradovali vijestima, smatrajući to olakšanjem od štete koju su im nanijeli mušrici. Međutim, nakon što je prošlo neko vrijeme, a da nisu vidjeli nikakav znak da će se ovo dogoditi, upitali su: "O Božiji Poslaniče, nismo vidjeli ono o čemu si govorio; kada ćemo se preseliti u zemlju koju si vidio u snu?" Poslanik (alejhi selam) je šutio, a Allah dž,š, je objavio ajet: "Reci: 'Ja nisam nešto neviđeno među poslanicima, niti znam šta će se učiniti sa mnom ili s vama'" – što znači: "To je samo nešto što sam vidio u snu, i ne slijedim ništa osim onoga što mi Allah objavi."

Dakle, budući da je predao svoje poslove Allah dž,š,, On mu je u zamjenu podario ovaj grad - plodnu i obilnu zemlju. Radi pozivanja ljudi Allahu i uprkos Poslanikovoj dubokoj privrženosti Meki.

Ibn Abbas prenosi da je Allahov Poslanik (alejhi selam) kada je Poslanik napustio Meku i otišao u pećinu, okrenuo se prema gradu i rekao: "Ti si Allahu najomiljenija od Allahovih zemalja, a meni najomiljenija od Allahovih zemalja. Da me mušrici nisu protjerali, nikada te ne bih ostavio."

Tako je Jesrib postao blagoslovljen prisustvom Allahovog Poslanika a,s, i postao je ugodno prebivalište za njega.

Sve u njemu postalo je zdravo - čak i njegovo ime.

Njegov zrak je postao čist; ranije je to bila zemlja pogođena bolestima, gdje bi se svako ko se nastanio neminovno razbolio.

Allah dž,š, je učinio život tamo zdravim i blagoslovio njegovu hranu.

Štaviše, postao je plodno tlo za poruku islama; poziv na vjeru proširio se odatle i ispunio cijelo Arapsko poluostrvo tokom Poslanikovog života, a potom je dosegao cijeli svijet.

Hidžra (Migracija) predstavlja nadu i novi početak. Zato, braćo moja, okrenimo novu stranicu sa sobom – odvikavajući svoje duše od zla i naređujući im da čine djela poslušnosti.

Okrenimo novu stranicu u našim odnosima s drugima, postupajući s njima onako kako bismo željeli da se prema nama postupa.

I okrenimo novu stranicu s Allahom, obavezujući se da ćemo Mu se pokoravati.

Nada traje dok čovjek diše; prestaje tek kada taj dah prestane.

I naša posljednja molitva je: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.

Kako da se islamski ummet preseli iz stanja „pjene na bujici“ u stanje djelotvornosti?

 Kako da se islamski ummet preseli iz stanja „pjene na bujici“ u stanje djelotvornosti?

Piše: prof. Bassam Nasir

preveo imamsedin

Svake godine muslimani obilježavaju godišnjicu Hidžre Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Tim povodom organiziraju se svečanosti i manifestacije, drže se hutbe i govori, a u nekim islamskim zemljama taj dan je čak i državni praznik tokom kojeg ne rade državne institucije i službe. Muslimani to čine već desetljećima, dok njihovo stanje ostaje obilježeno slabošću, zaostalošću i širenjem brojnih negativnih i bolesnih pojava u muslimanskim društvima. U međuvremenu se učvrstilo stanje „gutha'ijje“ (pjenastosti, bezvrijedne mase), koje je postalo najizraženija karakteristika muslimanskog stanja u današnjem svijetu.

Nema sumnje da je Hidžra prekretnica u historiji islamskog poziva i jedan od najvažnijih događaja u životu našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ona je predstavljala kvalitativni prijelaz u kojem je prvoj islamskoj zajednici osigurano zaštitničko i poticajno okruženje. Hidžra je muslimane oslobodila iz tog zagušljivog okruženja i atmosfere progona, nepravde i zlostavljanja koje su nad njima provodili mekanski silnici, u prostor slobode – slobode govora i djelovanja – gdje su stekli snagu, suverenitet i zaštitu i državu iz koje su mogli širiti svjetlo svoje upute i poruke s kojom je poslan Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Jedno od značenja Hidžre koje zaslužuje duboko promišljanje jeste pitanje kako stvoriti uzroke i okolnosti koje će muslimane prenijeti iz stanja „gutha'ijje“ u stanje djelotvornosti i produktivnosti. To je vrsta plodonosne hidžre koja muslimane vodi ka ozbiljnoj reformi i stvarnim putevima promjene. Temelj svega toga jeste svjesno ulaganje u izgradnju čovjeka promjene, jer se civilizacijski preporod ne može ostvariti bez čovjeka sposobnog da nosi tako velike odgovornosti.

Poznato je da se opis „gutha'ijje“ spominje u poznatom hadisu. U predaji koju bilježe Ebu Davud, Ahmed i drugi, prenosi se od Sevbana da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

„Uskoro će se narodi okupiti protiv vas kao što se gladni okupljaju oko svoje zdjele.“

Neko upita: „Hoće li nas tada biti malo?“

Poslanik odgovori: „Ne, tada će vas biti mnogo, ali ćete biti poput pjene na bujici. Allah će iz srca vaših neprijatelja ukloniti strahopoštovanje prema vama, a u vaša srca ubaciti slabost (vehn).“

Neko upita: „A šta je vehn, Allahov Poslaniče?“

On odgovori: „Ljubav prema dunjaluku i mržnja prema smrti.“

Ovaj hadis precizno opisuje stanje i stvarnost islamskog ummeta. Muslimana danas ima više od milijardu, ali ta brojnost nije donijela snagu niti slavu. Nije ih spasila od slabosti, zaostalosti i zavisnosti. Naprotiv, muslimanski svijet postao je poprište nadmetanja velikih sila koje su okupirale muslimanske zemlje i desetljećima njima vladale. Čak i nakon završetka ere direktnog kolonijalizma, mnoge muslimanske zemlje nisu se oslobodile utjecaja bivših kolonijalnih sila niti su ostvarile punu nezavisnost. Glas bivših okupatora i dalje često ima presudnu težinu, a muslimani u svojim zemljama ostaju opterećeni različitim oblicima političke, ekonomske i kulturne zavisnosti.

To je pravo značenje „gutha'ijje“: velika brojnost, ali bez stvarne težine, snage i djelovanja.

Ummet od više od milijardu ljudi ne izaziva ozbiljno poštovanje kod drugih naroda, jer ga vide kao poniženu zajednicu koja uglavnom troši ono što drugi proizvode. Razlog tome jeste stanje vehna – slabosti koja je mnoge njegove pripadnike učinila robovima dunjaluka. Ljubav prema prolaznim užicima udaljila ih je od toga da budu produktivni, kreativni i sposobni da upravljaju vlastitom sudbinom.

Hadis se ne smije razumjeti kao neizbježna sudbina od koje nema izlaza. Neki se zaustavljaju na riječima: „Allah će u vaša srca ubaciti vehn“, pa misle da je riječ o nečemu što je unaprijed određeno bez ikakvog ljudskog utjecaja. Međutim, to stanje dolazi kao posljedica određenih uzroka koje sami muslimani proizvedu. Kada se pojave uzroci, pojavljuju se i posljedice.

Allah Uzvišeni kaže: „Allah neće dati nevjernicima da nad vjernicima imaju vlast.“ (En-Nisa, 141)

Kada danas vidimo da nevjernici često imaju nadmoć nad muslimanima, postavlja se pitanje: kako razumjeti ovo Allahovo obećanje?

Na to pitanje odgovara veliki učenjak Muhammed Tahir Ibn Ašur u svom tefsiru Et-Tahrir ve et-Tenvir. On kaže da se pod istinskim vjernicima misli na one koji su potpuno ostvarili vjerovanje u svim njegovim aspektima, temeljima i ograncima. Da su muslimani ustrajali na takvom imanu, nevjernici ne bi mogli nad njima ostvariti dominaciju niti bi ih mogli dovesti u stanje poniženja i poraza.

Dakle, stanje poniženosti, slabosti, zaostalosti i zavisnosti koje danas preovladava u mnogim muslimanskim zemljama jeste prirodna posljedica određenih uzroka koje su sami muslimani proizveli. Nastale su velike pukotine u njihovom vjerovanju, zapostavljeni su mnogi temelji vjere, udaljili su se od osobina iskrenih i bogobojaznih ljudi, a istovremeno su zanemarili svoju obavezu izgradnje Zemlje, istraživanja njenih bogatstava i razumijevanja Allahovih zakonitosti u svemiru.

Muslimani su također zanemarili univerzalne Allahove zakone koji upravljaju ljudskim društvima i civilizacijama. Umjesto toga, mnogi su svoje nade vezali za izvanredna i natprirodna rješenja, očekujući da će se stanje promijeniti dolaskom nekog spasitelja iz nepoznatog svijeta koji će čudesima riješiti njihove probleme.

U svojoj knjizi „[1]Djelotvornost savremenog muslimana: pogled na stvarnost i ambicije“, dr. Ibn Isa Batahir ukazuje na najveći problem koji je pogodio islamski ummet:

„Većina mišljenja slaže se da je osnovni poremećaj koji je pogodio islamski ummet na njegovom putu ka preporodu i civilizaciji upravo nedostatak djelotvornosti (efikasnosti), aktivnosti i rada, te neiskorištavanje raspoloživih sredstava. Muslimanu nije nedostajala iskrenost koliko mu je nedostajala djelovanje i inicijative. On razmišlja, ali ne da bi svoju ideju pretvorio u plodonosno djelo. A kada radi, ne ulaže potreban trud za ostvarenje željenih rezultata.“

Autor prenosi i riječi velikog mislioca Malika Bennabija: „Islamski svijet još nije dostigao nivo aktivnosti i organiziranog rada koji jedini može odrediti njegovo mjesto u savremenom svijetu, u kojem princip djelotvornosti zauzima prvo mjesto na ljestvici vrijednosti. Upravo je taj princip ono što nam je najpotrebnije.“

Na drugom mjestu Bennabi kaže: „Zar ne osjećamo da je naša vjera – koja je po svojoj istinitosti jasnija od dnevnog sunca – donekle izgubila dio svoje djelotvornosti zbog nas samih, zbog našeg nemara, lijenosti i uspavanosti?“

Dr. Batahir prenosi i riječi Muhammeda Kutba: „Evropa je shvatila da je čovjek osnovna snaga na Zemlji i da je ljudska energija glavno sredstvo reforme. Zato su usmjerili svoje napore ka mobilizaciji te energije i njenom usmjeravanju ka produktivnom radu u stvarnom svijetu. U tome su istrajavali do zadivljujućeg stepena aktivnosti, organizacije i ustrajnosti. To je ono što su muslimani danas zaboravili, dok sjede, čekaju i oslanjaju se na druge.“

Prelazak islamskog ummeta iz stanja „gutha'ijje“, koje se ukorijenilo u umovima ljudi i društvenoj stvarnosti, u svijet djelotvornosti i produktivnosti zahtijeva jasnu viziju. U središtu te vizije mora stajati izgradnja čovjeka promjene sa svim njenim pretpostavkama, uvjetima i sredstvima.

Kako kaže dr. Batahir: „Žalosno je što mnogi muslimani nedostatak djelotvornosti pripisuju nedostatku sredstava i mogućnosti. Smatraju da je za civilizacijski preporod neophodno imati ogromna materijalna sredstva kako bi se riješili problemi siromaštva, nepismenosti, nezaposlenosti i ekonomske stagnacije.“

Zatim pojašnjava pravi lijek:

„Oni zaboravljaju da ta razvijena društva na početku svog uspona nisu posjedovala ništa više od osnovnih preduvjeta potrebnih za civilizacijski uzlet. Zaboravljaju Allahove zakone promjene, koji počinju od samog čovjeka, kada nauči kako da raspoložive mogućnosti iskoristi na najbolji način i tako ostvari vrhunske rezultate na polju civilizacije i izgradnje.“

 

---

[1] *Efikasnost savremenog muslimana: Vizija stvarnosti i ambicije*

Tefsir_sure_Ed_Duha

Tefsir sure Ed-Duha 

Tefsir sure Ed-Duha

Posljednja fotografija šerifa Meke, Huseina[1], prije njegove smrti u Amanu...

 Posljednja fotografija šerifa Meke, Huseina[1], prije njegove smrti u Amanu...

Tragedija kralja Arapa! Takav je bio kraj Šerifa Huseina. Postoji li lekcija koju treba naučiti?

Šerif Husein bin Ali[2], šerif Meke, predvodio je Arapski ustanak protiv Osmanskog carstva tokom Prvog svjetskog rata i služio Britancima, nadajući se da će ga postaviti za vladara ogromnog arapskog kraljevstva koje je obuhvatalo Levant, Irak i Hidžaz. Međutim, Britanija ga je prevarila, nije ispunila svoja obećanja i napustila je projekat Velike arapske države.

Nakon sloma Osmanskog carstva i ukidanja Hilafeta 1924. godine, Šerif Husein se proglasio kraljem i halifom muslimana. Britanija je, međutim, odbila ovaj potez i protiv njega pustila svog drugog agenta u Nedždu, Abdulaziza bin Sauda. Ibn Saud je uspio preuzeti kontrolu nad Hidžazom nakon bitaka koje su kulminirale padom Taifa i Meke, prisiljavajući Šerifa da pobjegne u Akabu.

Dana 28. maja 1925. godine, britanski bojni brod *Courtflower* stigao je u vode Akabe. Njegov kapetan je Huseinu postavio ultimatum, naređujući mu da napusti Akabu u roku od tri sedmice - ne da bi se Aman pridružio njegovom sinu Abdullahu, niti da se Irak pridruži njegovom sinu Faisalu, već da bi otišao na ostrvo Kipar, tada britansku koloniju. Britanija je nastojala da ga protjera iz arapskih zemalja i da ga drži pod svojim direktnim nadzorom i kontrolom.

Kada je Husein odbio ovu odluku, Britanija je zamolila njegovog sina Abdullaha da ga nagovori. Abdullah je bio sin koji je najbolje mogao uticati na njega, koristeći teatralnu taktiku kojoj nijedan od njegove braće nije mogao parirati. Nije oklijevao da izvrši britanski zahtjev, shvaćajući da su njegov vlastiti tron ​​u Jordanu - i tron ​​njegovog brata Faisala u Iraku - u opasnosti od kolapsa ako njihov otac istraje u svom odbijanju.

Dakle, neka otac propadne i pati poniženjem, sve dok tron ​​traje - ali kakav je to tron ​​bio? Ovo nije od velikog značaja, jer su Abdullah i Faisal uspostavili političku maksimu u našoj zemlji: "Uzmi šta možeš i traži više." Važno je da je, slijedeći Abdullahove molbe, otac bio prisiljen popustiti britanskom ultimatumu i napustiti Akabu - osam mjeseci nakon dolaska tamo. Britanski parobrod ga je ubrzo prevezao na ostrvo Kipar u Mediteranu, gdje je stigao 22. juna 1925. godine, nakon napornog putovanja.

Na Kipru, Šarif Husein je počeo podnositi teškoće egzila i otuđenja; Britanci su od njega zahtijevali da ostatak života provede u stranoj zemlji, među ljudima čiji jezik nije govorio i koji nisu ni poštovali njegovu poodmaklu dob ni priznavali njegov položaj među njegovim srodnicima.

Ronald Storrs, britanski guverner Kipra, opisao je Huseinov život na ostrvu u svojim memoarima: "Bio je nepoznat na Kipru, niko nije znao za njega niti ga je iko poznavao, za više zvaničnike ostrva, on je praktično bio zatvorenik; za mlađe osoblje, niko i ništa. Našao sam ga kako živi u maloj vili, o kojem se sa sinovskom odanošću brinuo njegov najmlađi sin, Zaid. Bio je dirljiv prizor gledati ovog mladog princa - koji je predvodio bataljone u ratu i proveo godinu dana na Balliol koledžu - kako naglas čita svom ocu dosadne komentare Kur'ana iz *Sahih al-Buharija* i služi mu danju i noću."

 

Nesreće su mučile Huseina na ostrvu: od izdaje slugu koji su zlostavljali konje koje je najviše cijenio, do iscrpljivanja njegovih sredstava, i konačno do tužbe koju je protiv njega podnio njegov stanodavac - koji je čak pozvao Huseinovu suprugu da svjedoči na sudu. U svojim memoarima, Zaid bin Al-Husein prepričava sljedeće: Faisal je slao svom ocu mjesečnu naknadu koja je jedva bila dovoljna za njegove potrebe. Kada je plaćanje kasnilo, otac je poslao telegram u Bagdad s upitom o tome; ne dobivši odgovor, lokalni trgovac je odbio da ih nastavi snabdijevati osnovnim namirnicama kao što je to ranije činio. Zbog toga je Al-Hussein bio prisiljen otići - u pratnji Zaida - kod guvernera Kipra, Storrsa, kako bi zatražio zajam do dolaska uplate iz Bagdada. Međutim, Storrs je podvrgnuo Al-Husseina daljnjem poniženju: nije ga pozvao da sjedne pri ulasku u ured, a kada je Al-Hussein zatražio zajam, Storrs je zahtijevao da zna kakvu garanciju može ponuditi. Al-Hussein je pokazao svoj bodež ukrašen zlatom (jambiya); Storrs ga je uzeo i odmahnuo njime, kao da implicira da je bezvrijedan. Zatim je pozvao svog službenika i naredio mu da odobri traženi zajam. Ipak, Al-Hussein nije mogao podnijeti poniženje; ruka mu je drhtala, a usne su mu drhtale. Jedva se vratio kući kada je doživio moždano krvarenje i srušio se, lebdeći između života i smrti.

Dana 21. novembra 1930. godine, Faisal bin Al-Hussein je stigao na Kipar i prevezao svog oca u Aman - nakon što je dobio odobrenje Britanaca, budući da je prijetnja koju je Al-Hussein nekada predstavljao za njih potpuno nestala. Prije toga, nisu imali apsolutno nikakvo povjerenje u njega - i to je bilo razumljivo; jer onaj ko je izdao i prevario svoje istovjernike bio je dužan izdati i Britance, a onaj ko je tražio prijestolje preko lobanja osmanskih vojnika neminovno bi težio drugim interesima preko lobanja britanskih vojnika. To je bilo uprkos činjenici da je njegovo povjerenje u Britance - prije nego što su se okrenuli protiv njega - bilo apsolutno; Godine 1919. Husein je poslao sljedeći telegram svom sinu Faisalu:

„Naš saveznik, Velika Britanija, želi vaše prisustvo kako biste predstavljali arapske interese na skupu koji će se održati u Parizu 24. ovog mjeseca. U skladu s njihovim željama, što prije se uputite u Pariz. Budući da je naša jedina veza s Velikom Britanijom - i nemamo političkih veza ili povezanosti ni s jednom drugom silom - trebali biste prenijeti sva svoja zapažanja i stavove o ovom pitanju njihovim dostojanstvenicima i uglednim predstavnicima, bilo da su to vaše kolege na skupu ili njihovi politički izaslanici. Morate provoditi sve riječi ili radnje koje vam nalože, bilo unutar skupa ili negdje drugdje, i izbjegavati sve što je suprotno ovome. Ovo su granice vašeg mandata u vezi s skupom i dobrobiti naroda; neka vas Bog čuva.“

Ovaj telegram je poslan u vrijeme kada su Britanci i Francuzi provodili Sykes-Picotov sporazum - pakt utemeljen na izdaji, obmani i preziru prema svojim arapskim saveznicima.

Značajno je da ga je, dok je bio u Amanu, liječilo nekoliko ljekara čiji su izvještaji ukazivali na poboljšanje njegovog zdravlja; Ipak, ubrzo je izdahnuo, 4. juna 1931. Njegovo tijelo je potom prevezeno u Jerusalem i sahranjeno u krugu džamije Al-Aksa.

Mnogi koji su ga posjetili u Amanu prepričavali su njegove gorke pritužbe na britansku izdaju i podmuklost, kao i njegov savjet sinu Abdullahu - i Arapima općenito - da nikada ne vjeruju Britancima.

U svojoj knjizi *Memoari jednog putnika...*, Abu al-Hasan al-Nadwi citira palestinske vođe koji su rekli da je, nekoliko dana prije smrti, Al-Hussein - dok je ležao na bolesničkoj postelji - rekao svom sinu Abdullahu: "Pomozi mi da se uspravim." Kada ga je sin uhvatio za ruku i pomogao mu da ustane, rekao je: "O Abdullahu, pazi..." ...čuvaj se Britanaca i ne vjeruj im; pogledaj šta su uradili tvom ocu.

Pa ipak, ovaj savjet nije imao apsolutno nikakvu težinu kod Abdullaha - uostalom, on je bio prva osoba koju su Britanci kontaktirali da razgovaraju o pobuni protiv Osmanlija, i on je bio prvi koji je bio uvjeren u tu ideju, dok ju je Faisal odbacio. Abdullah je nastavio provoditi britansku politiku koja je prihvatala cionizam, nadajući se da će mu omogućiti da pripoji Siriju svom emiratu - zaista pusti san!

On je taj koji je izabrao Glubb-pašu da komanduje Arapskom vojskom tokom Palestinskog rata 1948. godine. Kakva farsa! Britanski oficir komanduje arapskom vojskom u odbrambenom ratu za Jerusalem i druge teritorije!

📚 Izvori:

1) Enciklopedija Britannica – Hussein ibn Ali

2) Eugene Rogan – Pad Osmanlija

---

[1] Historijski kontekst

Husein ibn Ali, Šerif Meke, pokrenuo je Arapsku revoluciju 1916. godine protiv Osmanskog carstva, djelomično na osnovu britanskih obećanja o nezavisnoj arapskoj državi. Međutim, historijska stvarnost pokazuje složenu situaciju:

1.Britanska obećanja: Kroz korespondenciju Husein-McMahon (1915-1916), Britanci su dali nejasna obećanja o arapskoj nezavisnosti nakon rata.

2.Stvarnost: Istovremeno su Britanci i Francuzi potpisali tajni Sykes-Picot sporazum (1916) koji je dijelio arapske zemlje između njih, što je bilo u suprotnosti sa obećanjima datim Šerifu Huseinu.

3.Rezultat: Husein je proglašen kraljem Hidžaza (1916-1924), ali ne “kraljem svih Arapa”. Njegova kraljevina je bila ograničena, a kasnije je izgubio i to kada je Ibn Saud zauzeo Hidžaz 1924-1925.

 

[2] Zaključak

Da, može se reći da je postojala britanska prevara u smislu da obećanja data Šerifu Huseinu nisu bila iskrena niti su u potpunosti ispunjena. Britanci su imali dvostruke dogovore - jedne sa Arapima, druge sa Francuzima (Sykes-Picot), i treće sa cionističkim pokretom (Balfour deklaracija 1917).

Husein nikada nije postao “kralj svih Arapa” kako je možda očekivao, već samo kralj ograničene kraljevine Hidžaza, koju je kasnije izgubio. Njegovi sinovi Faisal i Abdullah su dobili kraljevstva u Iraku i Jordanu, ali pod britanskim mandatom, ne kao potpuno nezavisni vladari.

Iz islamske perspektive, kršenje obećanja i prevara su veliki grijesi. [4] Vladari koji vladaju pravedno biće nagrađeni, a oni koji čine suprotno snosit će odgovornost.

 

Hutbah: JESMO LI SPREMNI DA SE ŽRTVUJEMO?

via IFTTT

Mjesec Muharrem, Hidžra,

 Mjesec Muharrem, Hidžra,

1- Hidžretski kalendar

2- Mjesec Muharrem

3- Poslanikova a,s, hidžra

Poslanička hidžra: Pouke i razmišljanja

 

Poslanička hidžra: Pouke i razmišljanja

Uvod

Sva hvala pripada Allahu, koji je hidžru (seobu) učinio jasnom razlikom između istine i laži i prekretnicom kojom muslimanski ummet bilježi svoju historiju časti i slave. Svjedočim da nema božanstva dostojnog obožavanja osim Allaha jedinog, bez partnera. On je seobu svog Poslanika, s.a.v.s., učinio plemenitim primjerom i svjetlom vodiljom za vjernike u vremenima konfuzije i tame. Također svjedočim da je Muhammed, s.a.v.s., Allahov rob i Poslanik, koji se preselio iz Meke u Medinu, gdje je uspostavio državu Tevhida i postavio temelje pravde i osnaživanja.

 

Draga braćo,

Poslanička hidžra bila je ključna prekretnica u historiji islamskog poziva. Transformirala je muslimansku zajednicu iz stanja slabosti u stanje snage, a od raspršenih pojedinaca u čvrsto uspostavljenu naciju. Bilo je to putovanje koje je utjelovilo istinsko oslanjanje na Allaha, istovremeno poduzimajući sva potrebna svjetovna sredstva. To je priča o žrtvi, odanosti, velikodušnosti i predanosti, koju je napisao najplemenitiji od čovječanstva, ﷺ, i njegovi plemeniti ashabi.

Naša diskusija će obuhvatiti sljedeće teme.

_____________________________________

Prvi dio: Definicija i status hidžre u islamu

Definicija hidžre lingvistički i pravno

Lingvistička definicija

Hidžra doslovno znači preseljenje iz jedne zemlje u drugu ili napuštanje nečega. Arapi kažu: "Taj i taj je nešto napustio", što znači da je to ostavio iza sebe.

Islamska definicija

U islamskom pravu, hidžra se odnosi na migraciju iz zemlje nevjerovanja u zemlju islama ili napuštanje onoga što je Allah zabranio.

Ibn al-Athīr رحمه الله je rekao: "Hidžra znači preseljenje iz jedne zemlje u drugu i ostavljanje prve iza sebe; a al-hijrān znači napuštanje."

Najpoznatija migracija u islamu je ona Poslanika, ﷺ, i njegovih ashaba iz Meke u Medinu. To je bio odlučujući događaj kojim je Allah razlikovao istinu od laži i učinio ga početkom islamske historije.

Vrlina hidžre u Kur'anu

Allah je pohvalio muhadžire (iseljenike) u brojnim ajetima i obećao im ogromne nagrade:

„One koji su se iselili i bili protjerani iz svojih domova i patili na Mojem putu, i borili se i bili ubijeni - sigurno ću im ukloniti njihova nedjela i uvesti ih u bašče ispod kojih teku rijeke...“ (Āl ‘Imrān 3:195)

Allah također kaže:

„Oni koji su vjerovali i iselili se i borili se na Allahovom putu, i oni koji su pružili utočište i podršku - oni su pravi vjernici. Za njih je oprost i plemenita opskrba.“ (Al-Anfāl 8:74)

Tako je Allah povezao hidžru s vjerom i trudom na Njegovom putu.

On također kaže:

„Ko se iseli radi Allaha, naći će na Zemlji mnoga utočišta i obilje.“ (En-Nisa’ 4:100)

 

Njeno mjesto u Sunnetu i islamskoj historiji

Hidžra nije bila samo fizičko preseljenje; bila je to historijska transformacija islamske misije. Kroz nju su muslimani prešli iz ugnjetavanja u snagu i iz izolacije u državnost.

Ashabi su kasnije usvojili ovaj događaj kao početak islamskog kalendara.

Ibn Kathīr رحمه الله je napisao:

„Hidžra je bila početak ogromne dobrote za islam i njegov narod, kroz koju je Allahova riječ postala vrhovna.“

_____________________________________

Drugi dio: Glavni događaji hidžre

Duga predaja o ‘’Aiši رضي الله عنها

‘’Aiša رضي الله عنها je prenijela da je Poslanik, s.a.v.s., obavijestio muslimane da mu je prikazana zemlja njihove migracije - mjesto s datuljama između dva vulkanska pojasa zemlje.

Mnogi muslimani su migrirali u Medinu, a oni koji su prethodno migrirali u Abesiniju također su se tamo vratili.

Ebu Bekr se pripremao za migraciju, ali mu je Poslanik, s.a.v.s., naredio da pričeka, rekavši:

„Nadam se da će mi biti data dozvola.“

Ebu Bekr se s nestrpljenjem nadao da će ga pratiti.

Četiri mjeseca je pripremao dvije deve za putovanje.

Jednog dana, u neuobičajeno vrijeme, Poslanik, s.a.v.s., došao je u Ebu Bekrovu kuću i obavijestio ga:

„Dozvoljeno mi je da krenem.“

Ebu Bekr je upitao:

„Hoću li imati čast da te pratim?“

Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je:

„Da.“

Ebu Bekr je plakao od radosti.

 

Priprema za polazak

Aiša i Esma r,a, su pripremile namirnice. Esma r,a je poderala pojas na dva dijela kako bi pričvrstila vreću s hranom i posudu s vodom. Zbog toga je postala poznata kao Dhāt an-Niṭāqayn (Ona koja posjeduje dva pojasa).

 

Pećina Thawr

Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr su se tri noći skrivali u pećini Thawr.

Abdullah ibn Ebu Bekr je tajno prikupljao obavještajne podatke iz Meke i svake noći donosio vijesti.

Amir ibn Fuhayrah je čuvao ovce oko pećine kako bi izbrisao otiske stopala i osigurao mlijeko.

Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr su također angažovali Abdullaha ibn Urayqita, stručnog vodiča koji je, uprkos tome što nije bio musliman, bio pouzdan i vješt.

Vodio ih je kroz nepoznatu obalnu rutu.

 

Priča o Suraqah ibn Māliku

Kurejši su ponudili veliku nagradu za svako ko bi uhvatio Poslanika, s.a.v.s., ili Ebu Bekra.

Suraqah ih je progonio na konju.

Kako se približavao, njegov konj je više puta propadao u zemlju. Shvativši da je božanska zaštita s njima, zatražio je sigurnost.

Poslanik, s.a.v.s., mu je pružio sigurnost.

Godinama kasnije, za vrijeme kalifata Omera, r,a, Suraqah je nosio odoru perzijskog cara Kisre, ispunjavajući Poslanikovo izvanredno proročanstvo.

_____________________________________

Priča o Umm Ma'bad

Jedan od najljepših opisa Poslanika, s.a.v.s., dolazi od Umm Ma'bad.

Poslanik, s.a.v.s., prošao je pored njenog šatora tokom seobe i pronašao samo slabu, iscrpljenu ovcu.

Allahovom dozvolom, obilno je pomuzao ovce nakon što je prizvao Allahovo ime.

Kada se njen muž vratio i vidio mlijeko, pitao je šta se dogodilo.

Zatim je opisala Poslanika, s.a.v.s., s izvanrednim detaljima:

„Vidjela sam čovjeka blistavog izgleda, blistavog lica, zgodnog, s prekrasnim očima, dugim trepavicama, dostojanstvenim prisustvom, rječitim govorom i plemenitim ashabima oko njega. Kada bi govorio, pažljivo bi slušali; kada bi naredio, požurili bi da poslušaju.“

Njen muž je odmah prepoznao da je to Poslanik o kojem su Kurejši govorili.

_____________________________________

Treći dio: Božansko planiranje i ljudski napor

Dozvola od Allaha

Hidžra nije bila samo ljudska inicijativa - dogodila se po Allahovoj naredbi.

Allah kaže:

„Ne tugujte, zaista je Allah s nama.“ (Et-Tevba 9:40)

Ovaj ajet ovjekovječuje trenutak u pećini kada je božanska podrška pratila potpuno povjerenje u Allaha.

 

Odabir ashaba i vodiča

Poslanik, s.a.v.s., pažljivo je odabrao:

• Ebu Bekra kao svog saputnika.

• Abdullaha ibn Urejkita kao vještog vodiča.

Ovo pokazuje važnost odabira pouzdanih i sposobnih ljudi.

Strateško planiranje

Plan migracije bio je pedantan:

• ‘Ali رضي الله عنه je spavao u Poslanikovom krevetu.

• Odlazak se dogodio tajno.

• Ruta je bila namjerno drugačija od uobičajenog puta za Medinu.

• Organizovano je prikupljanje informacija i logistička podrška.

Ovo dokazuje da islam uči oslanjanju na Allaha, uz pažljivo planiranje.

_________________________

Četvrti dio: Božja zaštita i čuda

Zaštita u noći odlaska

Vođe Kurejšija su opkolile Poslanikovu kuću s namjerom da ga ubiju.

Pa ipak, Allah ga je zaštitio i on je sigurno otišao uprkos njihovom prisustvu.

Allah kaže:

„I pred njih smo postavili pregradu, a iza njih pregradu, i pokrili ih da ne vide.“ (Yā-Sīn 36:9)

 

Pećina i suraka

Kada su progonitelji stigli do pećine, Ebu Bekr se uplašio da će biti otkriveni.

Poslanik ﷺ ga je uvjerio:

„Šta misliš o dvoje ljudi s kojima je Allah?“

Ova izjava ostaje jedna od najvećih lekcija o povjerenju i sigurnosti.

Blagodat ovaca Umm Ma'bad

Čudesno povećanje mlijeka kod slabih ovaca pokazalo je Allahov blagoslov preko Njegovog Poslanika, s.a.v.s., i ojačalo vjeru kod onih koji su tome svjedočili.

_____________________________________

Peti dio: Uloga ashaba

Ebu Bekr: Idealni ashab

Ebu Bekr je žrtvovao svoje bogatstvo, porodicu i sigurnost za Poslanika, s.a.v.s.

Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

„Niko mi nije više koristio svojim društvom i bogatstvom od Ebu Bekra.“

Abdullah ibn Ebu Bekr i 'Amir ibn Fuhayrah

Služili su kao:

• Obavještajni oficiri.

• Dobavljači hrane i zaliha.

• Zaštitnici migracijske rute.

 

Njihovi napori ilustruju važnost timskog rada u islamu.

Esmā’ bint Ebu Bekr

Emā’ je igrala ključnu logističku ulogu u pripremi namirnica.

Njen primjer uči muslimanke da i one imaju bitnu ulogu u služenju islamu.

_____________________________________

Šesti dio: Pouke iz hidžre

1. Pouzdanje u Allaha

Poslanik, s.a.v.s., ostao je miran čak i kada su neprijatelji stajali na ulazu u pećinu.

Pravo povjerenje u Allaha donosi spokoj i smiraj u najtežim okolnostima.

2. Žrtva radi Allaha

Muhadžiri su ostavili:

• Svoje domove

• Svoje bogatstvo

• Svoje porodice

tražeći samo Allahovo zadovoljstvo.

3. Bratstvo

Poslanik, s.a.v.s., uspostavio je bratstvo između muhadžira i Ensarija.

Allah je pohvalio Ensarije:

„Oni preferiraju druge nad sobom iako su u potrebi.“ (El-Hašr 59:9)

4. Planiranje i poduzimanje sredstava

Hidžra uči da uspjeh zahtijeva pripremu, organizaciju i trud uz vjeru.

5. Uloga žena i mladih

Esma, Ajša, Ali i Abdullah ibn Ebu Bekr su svi igrali bitne uloge.

Islamska misija zahtijeva doprinose svakog segmenta društva.

6. Strpljenje i postojanost

Godine progona prethodile su hidžri.

Pobjeda je došla tek nakon strpljenja, izdržljivosti i upornosti.

____________________________________

Sedmi dio: Hidžra u životu modernog muslimana

Kontinuirana hidžra: Napuštanje grijeha

Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

„Iseljenik/Muhadžir je onaj koji napusti ono što je Allah zabranio.“

Dakle, hidžra se nastavlja do Sudnjeg Dana kroz napuštanje otklanjanje grijeha i neposlušnosti.

Hidžra kao lična i društvena reforma

Hidžra znači kretanje:

• Od slabosti ka snazi.

• Od podjele ka jedinstvu.

• Od nemara ka odgovornosti.

 

Allah kaže:

„Allah, zaista, ne mijenja stanje jednog naroda dok ne promijeni ono što je u sebi.“ (Ar-Ra'd 13:11)

 

Važnost hidžretskog kalendara

Hidžretski kalendar podsjeća muslimane na njihov identitet i historiju.

Omer ibn al-Haṭṭāb رضي الله عنه odabrao je hidžru kao početnu tačku islamskog datiranja jer je označavala odlučno razdvajanje istine od laži.

_____________________________________

Zaključak

Poslanička hidžra je potpuna škola vjere. Ona uči:

• Oslanjanje na Allaha dž,š,

• Žrtvu

• Strateško planiranje

• Bratstvo

• Strpljenje

• Nadu

To nije samo historijski događaj. To je živi duh koji inspiriše svakog muslimana koji želi transformirati sebe i svoju zajednicu.

Neka nam se srce, djela i karakter okrenu Allahu dž,š,. Neka naši životi budu neprekidno putovanje od laži do istine, od tame do svjetla, sve dok nam Allah ne podari uspjeh na ovom i zagrobnom svijetu.

Dova:

O Allahu, učini nas među istinitim iseljenicima Tebi. Podari nam ljubav prema Tvom Poslaniku, s.a.v.s., i pridržavanje njegovog Sunneta. Dozvoli nam da ponovo svjedočimo ovom blagoslovljenom sjećanju s pobjedom, čašću i osnaživanjem.

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Amin.