Izazov i problematika prevođenja Kur'ana i Sunneta Poslanika a,s,

via IFTTT

Izazov i problematika prevođenja Časnog Kur'ana i Poslanikovih hadisa na strane jezike: Njegov utjecaj na pogrešno razumijevanje islama

Izazov i problematika prevođenja Časnog Kur'ana i Poslanikovih hadisa na strane jezike: Njegov utjecaj na pogrešno razumijevanje islama

-----------------------------------------

Problem prevođenja islamskih tekstova - među kojima su prije svega Časni Kur'an i zbirke hadisa - na strane jezike je delikatno i najosjetljivije pitanje koje uključuje složenu interakciju naučnih, lingvističkih (jezičkih), doktrinarnih (akaidskim) i historijskih razmatranja. Prevođenje, u suštini, nije samo prenošenje riječi iz jednog jezika u drugi; radije, ono podrazumijeva prenošenje slojevitih značenja, smislova i kulturnih, zakonodavnih i doktrinarnih (vjerskih) konteksta koji su međusobno isprepleteni. Ovaj zadatak postaje izuzetno složen kada se primijeni na svete objavljene tekstove "jasnim arapskim govorom" - jezikom čija retorička i ekspresivna struktura (stilistika) utjelovljuje i sadrži više slojeva značenja koji su neodvojivi od njihovog specifičnog lingvističkog i zakonodavnog tj. šerijatskog konteksta.

Fundamentalni i osnovni izazov ili problematika u tom pogledu ne leži u principu upoznavanja islama nearapskim govornicima - jer je to legitiman vjerski i civilizacijski cilj - već u granicama i problemima samog prevođenja. Ovi problemi nastaju kada se prijevod tretira kao zamjena za ''originalni tekst'' ili kao jedini izvor razumijevanja, bez pribjegavanja i oslanjanja interpretativnim alatima (tesir) i naukama Kur'ana i Sunneta koje su učenjaci uspostavili i razvili tokom stoljeća. Kur'anski tekst nije običan tekst; on posjeduje složenu zakonodavnu i retoričku strukturu u kojoj se isprepliću značenja u vezi s općenitošću i specifičnošću (općeg i posebnog), apsolutnim i ograničenim značenjima (apsolutnog i uvjetovanog), ukidanjem i ukinutim (nasihha i mensuhha), doslovnom i metaforičkom upotrebom, te historijskim kontekstima objave (Asbab al-Nuzul, povod objave). Zajedno, ovi elementi čine sveobuhvatan interpretativni sistem koji se ne može odvojiti od samog teksta.

Posljedično, kada se Časni Kur'an prevede na drugi jezik, prevodilac - bez obzira na dubinu svog znanja, i ma koliko učen bio - ostaje nesposoban da u potpunosti prenese sve ove semantičke slojeve značenja unutar jednog izraza, jednostavno zato što ciljnom jeziku možda nedostaju precizni ekvivalenti za određene specifične arapske vjerske i zakonodavne koncepte (šerijatske pojmove). Ovdje leži dilema: čitalac koji nije Arap može naići na prevedeni tekst, vjerujući da je to sam Kuran, dok u stvarnosti on predstavlja samo ograničeno ljudsko tumačenje značenja teksta - ne sam tekst samom po sebi.

Primjeri koji ilustriraju ovu problematiku

Iz Kur'ana:

Među praktičnim primjerima iz Kurana koji ističu ovo pitanje je Govor Uzvišenog: "I ubijte ih gdje god ih stignete" (El-Bekare 2:191). Ako bi se ovaj ajet doslovno (bukvalno) preveo - lišen konteksta - mogao bi se pogrešno protumačiti kao apsolutna, bezuvjetna naredba za ubijanje. Međutim, nauke i discipline *Tefsira* (egzegeze) i *Usul al-Fiqha* (principa jurisprudencije) utvrđuju da se ovaj ajet pojavljuje u specifičnom kontekstu borbe protiv određene frakcije zaraćenih strana tokom aktivnog ratnog stanja; to nije opća direktiva upućena cijelom čovječanstvu. Širi kontekst sam po sebi ograničava i precizira njegovo značenje, a drugi ajeti pozivaju na mir i pravdu.

Slično tome, ajet: "Zatim ubijte mnogobošce gdje god ih nađete" (Et-Tevbe 9:5). Ovo je jedan od ajeta koji se najčešće pogrešno tumači kada se doslovno prevodi, jer se može shvatiti izolovano od svog historijskog konteksta – konteksta neraskidivo povezanog s kršenjem ugovora i specifičnim slučajevima ratovanja. Ipak, egzegetski mufessiri komentatori Kur'ana pojašnjavaju da ovo nije apsolutna odluka; radije, ona zavisi od svojih specifičnih okolnosti i konteksta, a dodatno je kvalificirana ukupnim šerijatskih islamskih pravnih tekstova.

Još jedan relevantan primjer je ajet: "Zato ih udaraj po vratovima (šijama) i udarajte ih po svakom prstu" (El-Enfal 8:12). Ako se prevede izolovano – bez pojašnjenja njegovog specifičnog vojnog konteksta koji se odnosi na aktivnu borbu – to bi moglo navesti čitaoca da povjeruje da predstavlja poziv na neobuzdano nasilje. Međutim, u stvarnosti, to je zakonodavna direktiva vezana za određenu historijsku bitku, a ne univerzalni princip koji reguliše opštu međuljudsku interakciju.

Još jedan praktičan primjer koji pokazuje opasnosti doslovnog prijevoda – posebno kada ne uzima u obzir retoričko značenje – nalazi se u ajetu: ''One su odjeća za tebe, a ti si odjeća za njih''. El-Bekare 187. Neki prevodioci su pokušali prenijeti ovo značenje na evropske jezike s ekstremnim doslovnim i bukvalnim prijevodom. Posljedično, pojavili su se određeni francuski prijevodi koji su bili netačni u pogledu retoričkog duha ajeta – na primjer, upoređujući supružnike sa specifičnim, opipljivim odjevnim predmetima, kao što su "hlače". Neki su preveli ajet na način koji sugerira da je značenje: "One su hlače za tebe, a ti si hlače za njih." Ova vrsta doslovnog prijevoda lišava kur'anski tekst njegove retoričke i simboličke dubine; jer na arapskom jeziku, riječ *libās* (odjeća) obuhvata konotacije odmora, skrivanja, zaštite, intimnosti i bliskosti, harmonije i emocionalnog obuzdavanja i povezanosti– značenja koja se ne mogu ograničiti na usku, materijalnu definiciju. Dakle, Kur’ansko značenje se pokazuje daleko širim od bilo kojeg direktnog jezičkog ekvivalenta.

Iz hadisa:

Slično tome, unutar Poslaničke tradicije (*Sunneta* Hadisa), negativni efekti nepreciznog prijevoda su jasno vidljivi. Razmotrite hadis: «Djela se ocjenjuju (vrednuju) samo po namjerama.» Ako se prevede samo kao "Djela se vrednuju po namjerama" - bez daljnjeg razlaganja i objašnjenja - moglo bi se pogrešno protumačiti kao da je sama namjera dovoljna, čineći djelovanje nepotrebnim. Međutim, u stvarnosti, namjeravano značenje je da namjera predstavlja osnovni preduvjet za prihvatanje i valjanost djela; ipak, to ne negira potrebu za stvarnim izvršenjem djela u skladu s islamskim pravnim propisima.

Slično tome, razmotrite hadis: «Onaj ko u srcu ima i trunčicu arogancije neće ući u Džennet.» ili („Neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude trun oholosti") Ako se doslovno prevede - bez specifične definicije "arogancije" (*kibr*) unutar islamske terminologije - moglo bi se pogrešno shvatiti kao da bilo koji unutrašnji osjećaj spada pod ovo strogo upozorenje. Pa ipak, Poslanik a,s, je pojasnio da se istinska arogancija sastoji od "odbacivanja istine i prezira (omaložavanju) ljudi".

Što se tiče hadisa koji često izaziva kontroverze – "Ne inicirajte pozdrav mira sa Jevrejima i kršćanima; a ako ih sretnete na putu, prisilite ih na najuži dio" – ili (: „Ne pozdravljajte prvi Jevreje i kršćane, a kad ih sretnete na putu, natjerajte ih na najuži dio") ako se doslovno prevede bez naučne naučnog komentara, on prenosi netačan utisak o odnosu islama prema nemuslimanima. Nasuprot tome, naučni komentari hadisa potvrđuju da je ovaj tekst neraskidivo povezan sa specifičnim historijskim kontekstom i da ne proturječi jasnim i kategoričkim tekstovima o dobročinstvu, pravdom i ljubaznošću – poput ajeta: "Allah vam ne zabranjuje onima koji se ne bore protiv vas zbog vjere i ne protjeruju vas iz vaših domova – da budete pravedni prema njima i da se prema njima ponašate pravedno. Zaista, Allah voli one koji se ponašaju pravedno." El-Mumtehina 8)

 

Prevođenje i nastanak pogrešnih prevoda o islamu

Nadalje, prijevod hadiske literature – posebno sveobuhvatnih kompendijuma (zbirki - opsežnih) kao što su *Sahih al-Bukhari* i *Sahih Muslim* – predstavlja dodatni izazov. To je zato što je Poslanikov a,s, hadis usko vezan za precizne nijanse terminologije i konteksta, kao i za specijalizirane discipline poput nauke o lancima prenošenja (*Isnad*), analize tekstualnih anomalija (*Ilal*) kritici hadisa i usklađivanje različitih naracija, predaja - složenog naučnog sistema koji se ne može u potpunosti replicirati (prenijeti) samo prijevodom.

Štaviše, brojni islamski pravni termini - kao što su *Kufr* (nevjerovanje), *Džihad*, *Fitna* (svađa/iskušenje), *Hudud* (propisane kazne), *Kisas* (odmazda) i *Vilaja* (starateljstvo/autoritet) - nemaju precizne ekvivalente na stranim jezicima.

Posljedično, svaki prijevod služi samo kao aproksimacija značenja, a ne kao njegov potpun i tačan prijenos. Jedan od glavnih izazova koji je dodatno zakomplicirao pitanje prijevoda je taj što negativna percepcija islama - koja se ukorijenila u određenim zapadnim krugovima - nije nastala ni iz čega; Umjesto toga, historijski se kristalizirao kroz rana tumačenja islamskih tekstova prevedenih na evropske jezike, poput engleskog, francuskog, španskog i portugalskog. Zaista, brojni orijentalisti, u ranim fazama orijentalističkih studija, oslanjali su se na ove prijevode bez konsultovanja originalnih izvora, poput izvora tefsira i šerijatskih nauka - situacija koja je dovela do konstrukcije djelomičnih ili iskrivljenih koncepcija islama, njegovih pravila i vrijednosti. Vremenom su se neka od ovih čitanja razvila u ukorijenjene percepcije koje su potom reproducirane u akademskim studijama i medijskom diskursu, čime su doprinijele učvršćivanju netačne slike islama u određenim zapadnim kontekstima.

Nadalje, jedna od ozbiljnih posljedica oslanjanja na puke prijevode islamskih tekstova je da neki pojedinci koji prihvate islam na Zapadu - oslanjajući se isključivo na prevedene knjige, bez čvrste naučne osnove ili veze s umjerenim akademskim institucijama - mogu upasti u doslovno ili djelomično razumijevanje određenih tekstova koji se odnose na *džihad*, borbu ili pitanja *Al-Wala' wa-l-Bara'* (lojalnost i odricanje). Ovo je posebno tačno kada se takvi tekstovi čitaju izolovano od *Maqasid al-Sharia* (viših ciljeva islamskog prava) i njihovog historijskog i jurisprudencijalnog (fikhskog) konteksta. Ovaj nedostatak u razumijevanju može učiniti neke pojedince podložnima retorici ekstremističkih grupa, koje svoj pogled na svijet grade na fragmentiranim čitanjima tekstova, a ne na sveobuhvatnom, na ciljevima zasnovanom razumijevanju islama. Problem ovdje, dakle, ne leži u samom islamskom tekstu, već u načinu na koji se on prima i razumije - posebno, izvan okvira integrirane naučne metodologije koja povezuje specifične tekstualne odlomke s univerzalnim principima šerijata, kao i s temeljnim vrijednostima milosti, pravde i suživota. Shodno tome, primjećujemo da neki pojedinci uključeni u militantne pokrete nisu se susreli s islamom kroz uravnoteženu naučnu putanju; umjesto toga, susreli su ga kroz djelomične prijevode i površna čitanja odvojena od bogatog naslijeđa islamske egzegeze i jurisprudencije.

To je rezultiralo svođenjem islama na koncepte sukoba i nasilja, dok je sama suština islamske poruke zasnovana na božanskom vodstvu, reformi i očuvanju ljudskog dostojanstva. To pokazuje da kada se prijevod odvoji od svoje pravilne naučne metodologije, on prestaje biti puki lingvistički transfer; Umjesto toga, rizikuje da se transformiše u alat za oblikovanje neuravnoteženih civilizacijskih percepcija - posebno kada se vjerski tekstovi čitaju izvan svog egzegetskog i jurisprudencijalnog konteksta, i bez uvažavanja jedinstvene prirode arapskog jezika i elokvencije svojstvene kur'anskom i Poslanikovom a,s, diskursu.

 

Zaključak

Ovi izazovi ne podrazumijevaju apsolutno odbacivanje prevođenja; radije, oni naglašavaju potrebu njegovog rigoroznog regulisanja - i naučnog i metodološkog - kako bi se osiguralo da služi kao interpretativni prijevod, a ne kao doslovni. Takvi prijevodi moraju uvijek biti popraćeni objašnjavajućim fusnotama i kontekstualnim referencama, uz dosljedno naglašavanje da prevedeni tekst nije ni Kur'an ni hadis, već aproksimacija značenja - a ne zamjena za originalni izvor. Nadalje, ovi prijevodi trebaju se obavljati pod nadzorom stručnjaka specijaliziranih za egzegezu (*Tafsir*), pravnu teoriju (*Usul al-Fiqh*) i lingvistiku (Arapskijezik), čime se sprječava da postanu izvor nesporazuma ili nenamjernog iskrivljavanja.

Zaključno, s obzirom na njihovu duboku lingvističku i zakonodavnu dubinu, islamski tekstovi ne mogu se svesti na pojednostavljeni lingvistički kalup bez gubitka dijela njihovog suštinskog značaja. Upravo ovdje leži opasnost nereguliranog prevođenja, što naglašava imperativ da se ono tretira kao sredstvo uvoda i pojašnjenja, a ne kao zamjena za sveobuhvatno, naučno razumijevanje originalnih vjerskih tekstova.

 

El-Sadik el-Osmani — Generalni sekretar Saveza muslimanskih učenjaka Latinske Amerike.

Preveo imamsedin

HISTORIJA PETOG ISLAMSKOG ŠARTA – HADŽDŽ

 HISTORIJA PETOG ISLAMSKOG ŠARTA – HADŽDŽ

Uvod

إِنَّ الْحَمْدَ لِلَّهِ، نَحْمَدُهُ وَنَسْتَعِينُهُ وَنَسْتَغْفِرُهُ، وَنَعُوذُ بِاللهِ مِنْ شُرُورِ أَنْفُسِنَا وَمِنْ سَيِّئَاتِ أَعْمَالِنَا، مَنْ يَهْدِهِ اللهُ فَلَا مُضِلَّ لَهُ، وَمَنْ يُضْلِلْ فَلَا هَادِيَ لَهُ

Sva hvala pripada Allahu. Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Utječemo se Allahu od zla naših duša i od loših djela naših. Koga Allah uputi, niko ga ne može u zabludu odvesti, a koga On ostavi u zabludi, niko ga ne može uputiti.

وَأَشْهَدُ أَنْ لَا إِلَهَ إِلَّا اللهُ وَحْدَهُ لَا شَرِيكَ لَهُ، وَأَشْهَدُ أَنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَرَسُولُهُ

Svjedočim da nema boga osim Allaha Jedinog, Koji sudruga nema, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ حَقَّ تُقَاتِهِ وَلَا تَمُوتُنَّ إِلَّا وَأَنتُم مُّسْلِمُونَ

“O vjernici, bojte se Allaha onako kako Ga se treba bojati i ne umirite osim kao muslimani.” (Ali ‘Imran, 102)

---

Prvi dio hutbe

Draga braćo i sestre u islamu,

Danas se okupljamo kako bismo razmišljali o jednom od najvećih i najuzvišenijih temelja naše vjere – hadždžu, putovanju Allahovoj Časnoj Kući. Hadždž nije samo putovanje tijela, već i putovanje duše; povratak korijenima naše vjere, stopama Ibrahima, alejhis-selam, i odaziv pozivu koji odzvanja kroz stoljeća.

Arapska riječ „hadždž“ nosi značenje namjere, ciljanog puta i odlučnosti da se učini nešto veliko i važno.

Posebnost hadždža među pet islamskih šartova

Hadždž je jedan od pet stubova na kojima počiva islam: šehadet, namaz, zekat, post i hadždž.

Ali hadždž ima posebno mjesto među njima. Glavna razlika između hadždža i ostalih stubova jeste to što je hadždž obavezan samo jednom u životu za onoga ko je u mogućnosti da ga obavi.

Šehadet nosimo kroz cijeli život. Izgovaramo ga u svakom namazu, slušamo ga u svakom ezanu i on ostaje temelj naše vjere.

Drugi stub je namaz. Imamo pet dnevnih namaza, sunnete prije i poslije njih, noćni namaz, dobrovoljne namaze i posebne namaze. Namaz je svakodnevno prisutan u životu vjernika.

Zatim dolazi ramazanski post, koji se vraća svake hidžretske godine.

Potom imamo zekat, koji je također obavezan jednom godišnje za one koji ispunjavaju uslove i posjeduju nisab.

A onda dolazimo do petog stuba – hadždža. Hadždž je obavezan samo jednom u životu, za onoga ko je sposoban da ga obavi.

Pogledajte mudrost ovog redoslijeda:

• jedan stub je trajan,
• jedan je svakodnevan,
• neki su godišnji,
• a hadždž ima posebnu prirodu – jednom u životu.

---

Postepenost objave islamskih propisa

Da bismo pravilno razumjeli hadždž, potrebno je razumjeti kako su islamske obaveze objavljivane. One nisu propisane odjednom, nego postepeno.

Namaz je bio među prvim obavezama u Mekki. U prvim godinama Objave Allahov Poslanik ﷺ klanjao je ujutro i navečer. Pet dnevnih namaza postali su obavezni kasnije, pred samu Hidžru, otprilike godinu i po do dvije prije preseljenja u Medinu.

Nakon šehadeta, namaz je bio prva velika obaveza.

Post je propisan druge godine po Hidžri. Uzvišeni Allah kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je bio propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni.” (El-Bekare, 183)

I zekat je propisan druge godine po Hidžri. Tako su iste godine uspostavljene dvije velike obaveze: post i zekat.

Medina je bila mjesto gdje su praktični propisi islama upotpunjeni. Muslimanska zajednica je tada postajala društvo, pa su zato propisi detaljnije objavljivani.

---

Kada je hadždž postao obavezan?

Najispravnije mišljenje učenjaka jeste da je hadždž propisan devete godine po Hidžri, pred kraj života Allahovog Poslanika ﷺ.

Poslanik ﷺ je obavio Oprosni hadždž desete godine po Hidžri, a preselio je na Ahiret jedanaeste godine.

Dakle, peti stub islama objavljen je veoma kasno, pred kraj njegovog mubarek života.

To nam pomaže da razumijemo hadis Džibrila, kada je melek Džibril došao u ljudskom liku i pitao Poslanika ﷺ o islamu, pa je on odgovorio:

“Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i obaviš hadždž Allahovoj Kući.”

Ovaj hadis je došao nakon što su svi stubovi bili upotpunjeni.

Mnogi ljudi misle da su muslimani od samog početka znali svih pet stubova islama u ovom obliku, ali nije bilo tako. Stubovi su objavljivani postepeno, korak po korak, više od dvadeset godina, dok islam nije upotpunjen.

Danas i mala djeca znaju napamet pet islamskih šartova, ali ashabi nisu primili islam na taj način. Njima je trebalo više od dvadeset godina da svi stubovi budu objavljeni.

---

Uslovi za hadždž – sposobnost i mogućnost

Uzvišeni Allah kaže:

وَلِلَّهِ عَلَى النَّاسِ حِجُّ الْبَيْتِ مَنِ اسْتَطَاعَ إِلَيْهِ سَبِيلًا ۚ وَمَن كَفَرَ فَإِنَّ اللَّهَ غَنِيٌّ عَنِ الْعَالَمِينَ

“Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje – pa Allah je zaista neovisan od svjetova.” (Ali ‘Imran, 97)

Hadždž je vezan za mogućnost – istita‘ah. To nije spomenuto na isti način kod namaza ili posta, ali kod hadždža jeste, jer je hadždž poseban ibadet.

Učenjaci su ovu mogućnost podijelili na nekoliko vrsta:

1. Finansijska sposobnost – da osoba može pokriti troškove hadždža.
2. Mentalna sposobnost – da je psihički sposobna. 
3. Fizička sposobnost – da je zdravstveno sposobna.
4. Sigurnost puta – da je put siguran i pristupačan.

Učenjaci fikha naglašavaju da je hadždž:

• obavezan jednom u životu,
• i obavezan odmah kada se ispune uslovi.

Kažu:

الْحَجُّ فَرْضٌ عَلَى الْفَوْرِ

„Hadždž je obaveza koja se mora izvršiti bez nepotrebnog odgađanja.“

Hanefijski mezheb posebno naglašava ovu stvar. Ako čovjek ispuni uslove, a bez opravdanja odgađa hadždž, smatra se grješnim.

Allahov Poslanik ﷺ je rekao: “Allah vam je propisao (naredio) hadždž.” Tada je El-Akra‘ ibn Habis upitao: “Da li svake godine, Allahov Poslaniče?” Poslanik ﷺ je šutio, a zatim rekao: “Kada bih rekao da, postalo bi vam obavezno svake godine, a vi to ne biste mogli podnijeti. Hadždž je obavezan samo jednom.” 

Elhamdulillah kad je tako, jer zaista ako muslimani ne mogu uspostaviti 5 dnevnih namaza, da ih klanjaju svaki dan, kako bi tek bilo sa hadžom?!

---

Nemojte odgađati hadždž

Draga braćo i sestre,

Mnogi ljudi imaju ispunjene sve uslove: zdravlje, imetak, sigurnost i mogućnost, ali ipak odgađaju hadždž.

Možda nećeš dočekati priliku da ga obaviš.

Možda ćeš se razboljeti.

Možda će se okolnosti promijeniti.

Dok imaš mogućnost – obavi hadždž i ne odgađaj ga.

Ako još nisi obavio hadždž, znaj da ova obaveza još uvijek stoji pred tobom. Donesi nijjet već danas.

Iskreno odluči u svom srcu, jer Allah zna ono što je u prsima ljudi. Kada je nijjet iskren, Allah otvara puteve koje čovjek nije mogao ni zamisliti.

---

Drugi dio hutbe

الْحَمْدُ لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ، وَالصَّلَاةُ وَالسَّلَامُ عَلَى سَيِّدِنَا مُحَمَّدٍ وَعَلَى آلِهِ وَصَحْبِهِ أَجْمَعِينَ

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na našeg prvaka Muhammeda, njegovu porodicu i sve ashabe.

Zašto Poslanik ﷺ nije obavio hadždž devete godine?

Ako je hadždž propisan devete godine po Hidžri, i ako je obaveza koja se izvršava odmah, zašto ga Allahov Poslanik ﷺ nije obavio iste godine?

Učenjaci navode nekoliko razloga.

Nakon oslobođenja Mekke, još uvijek su postojali tragovi džahilijetskih običaja i širka. Mušrici su i dalje dolazili na hadždž i obavljali svoje stare rituale.

Jedan od tih običaja bio je tavaf bez odjeće. To nam danas zvuči nezamislivo, ali bio je to običaj koji se razvio u predislamskoj Mekki.

Kurejšije su imale posebnu skupinu zvanu el-Hums, koji su sebe smatrali posebnim i samo su njihove odjeće smatrane prikladnim za tavaf. Ko nije bio od Kurejša morao je iznajmiti odjeću od njih. Ako neko nije imao novca, tavafio bi nag.

Zbog toga Allahov Poslanik ﷺ nije otišao na hadždž devete godine. Sačekao je da se ovi običaji uklone i očisti Harem od ostataka širka.

Umjesto toga, poslao je Ebu Bekra, radijallahu عنه, kao vođu hadždža. Kasnije je poslao i Aliju, radijallahu عنه, kao i Ebu Hurejru, radijallahu عنه, zajedno s drugim ashabima.

Tada je javno objavljeno na Mini, na Dan kurbana:

لَا يَحُجُّ بَعْدَ الْعَامِ مُشْرِكٌ، وَلَا يَطُوفُ بِالْبَيْتِ عُرْيَانٌ

“Nakon ove godine nijedan mušrik neće obavljati hadždž, niti će iko činiti tavaf oko Kabe nag.” (Buharija i Muslim)

Od tada više nikome nije bilo dozvoljeno da tavafi nag niti da mušrici obavljaju hadždž po svojim starim običajima.

Poslanik ﷺ je čekao dok Mekka i Kaba nisu očišćene i potpuno vraćene tevhidu.

---

Godina delegacija

Deveta godina po Hidžri poznata je i kao عام الوفود – Godina delegacija.

Nakon oslobođenja Mekke, delegacije iz cijele Arabije dolazile su u Medinu kako bi upoznale Allahovog Poslanika ﷺ, dale mu prisegu i prihvatile islam.

Islam se tada širio nevjerovatnom brzinom, a Poslanik ﷺ bio je zauzet podučavanjem novih muslimana i učvršćivanjem zajednice.

---

Završna poruka

Draga braćo i sestre,

Hadždž nije turističko putovanje.

Hadždž nije samo skup rituala.

Hadždž je odgovor na Allahov poziv.

To je put Ibrahima, alejhis-selam.

Put Ismaila.

Put Hadžere.

Put Muhammeda ﷺ.

Ko ode na hadždž iskreno radi Allaha, vraća se čist od grijeha kao na dan kada ga je majka rodila.

Molimo Allaha Uzvišenog da nam podari iskren nijjet, da nas učini od onih koji će posjetiti Njegovu Časnu Kuću i da primi naš ibadet.

آمين يارب العالمين

Kur'anska perspektiva o izboru i posljedicama

 

Kur'anska perspektiva o izboru i posljedicama

Autor: Mansoor Alam, 4. maj 2026.

 

Kur'an kaže da oni koji poriču svoju Allahom datu moć slobodne volje i slobode izbora poriču sebe, a oni koji poriču Allahovu moć (i traže moć negdje drugdje) poriču Allahovo dž,š, postojanje:

وَلِلَّذِينَ كَفَرُوا بِرَبِّهِمْ عَذَابُ جَهَنَّمَ وَبِئْسَ الْمَصِيرُ

(Sura Mulk 67:6) - A za one koji ne vjeruju u Gospodara svoga kazna je Džehennem, užasno je on boravište!!

Kazna u vatri (Džehennemu) nakon smrti bit će poznata na Ahiretu. Ali svi znamo kakva vrsta kaznenog poniženja i podređenosti okružuje one narode koji nemaju (ili ne razmatraju da imaju) moć slobodne volje. Čak i njihove domaće zakone i politike donose druge nacije, drugi narodi, u suštini čineći te druge nacije svojim gospodarima. Šta može biti veći Džehennem od ovoga?! Allah dž,š, je čuvara kapije Džehennema nazvao gospodarom odnosno ''Čuvarom ili Stražarom'':

وَنَادَوْا يَا مَالِكُ لِيَقْضِ عَلَيْنَا رَبُّكَ قَالَ إِنَّكُم مَّاكِثُونَ

(Sura Zuhruf 43:77) - Oni će dozivati: "O Malik! Neka Gospodar tvoj učini da umremo!" – a On će reći: "Vi ćete tu vječno ostati!

Iako pokoreni narodi sebe i dalje nazivaju ''suverenim silama'', to je laž. U kakvom užasnom Džehennemu žive! Ovo je čudna stvar. Kur'an je više puta spomenuo Džehennem u vezi s kaznom za zločine. Također, na nekim mjestima za Džehennem kaže  الجحيم(Džehim), a na drugim mjestima النار (Al-Naar). Ovdje piše Džehennem (Sura Mulk 67:6).

Opis Džehennema koji Kur'an ovdje daje u metaforičkom smislu je zatvor maksimalne sigurnosti, što ukazuje na težinu zločina. Kaže se da će se, kada budu bačeni u njega, čuti glasni zvukovi agonije i plač bola i užasa; da će Džehennem bijesno eruptirati vatrom (Mulk 67:8), ''kao da je pun bijesa. Iz ovoga možemo osjetiti težinu kazne i intenzitet zločina koji Kur'an opisuje.

تَكَادُ تَمَيَّزُ مِنَ الْغَيْظِ كُلَّمَا أُلْقِيَ فِيهَا فَوْجٌ سَأَلَهُمْ خَزَنَتُهَا أَلَمْ يَأْتِكُمْ نَذِيرٌ

(Sura Mulk 67:8) - skoro da se od bijesa raspadne. Kad god se koja gomila u nj baci, stražari u njemu će je upitati: "Zar nije niko dolazio da vas opominje?"

Stoga, nema većeg zločina od napuštanja ili uskraćivanja slobode izbora. Ovo je JEDINI ekskluzivni dar (hedija, poklon) od Allaha dž,š, koji je dat ljudskim bićima. Allah dž,š, je ovaj dar nazvao Svojom božanskom energijom. Ovo čini čovječanstvo jedinstveno posebnim u poređenju sa svim ostalim stvorenjima. Uskraćivanjem ovog jedinstvenog dara, čovjek degradira vlastitu ljudskost.

To je prihvatanje poniženja. Zato je kazna tako stroga. Sada, nakon ovoga, Kur'an kaže da kada vračari i astrolozi i njihovi sljedbenici budu bačeni u Džehennem talas za talasom, tada će ih čuvar Vatre, gospodar Džehennema, pitati: Nije li neko došao da vas upozori na posljedice takvih vjerovanja i ideologija? Nije li vam neko rekao da je ovo širk i kufr?

 

Ispunjenje dva uvjeta prije uništenja

Kur'an je više puta rekao da nijedan narod nije uništen Allahovim zakonom osim ako nisu ispunjena dva preduslova: 1) da im se mora prenijeti poruka da njihovo ponašanje vodi njihovom uništenju. To se naziva upozorenje. I 2) da bi trebali imati sposobnost da razumiju tu poruku.

Kako je Allah dž,š, pravedan Sudija (Kadija)!? Kako su jedinstveni ovi uslovi! - Poruka je morala stići do ljudi i oni bi trebali imati sposobnost da razumiju poruku. Lud ne može počiniti zločin. Ne može ga se pozvati na odgovornost.

 

 

Od žive prašine do mrtve prašine

Bit će upitani: Nije li neko došao da ti kaže koje je tvoje mjesto kao ljudskog bića u Univerzumu da si se pretvorio iz punog života (živa prašina koja određuje tvoju vlastitu sudbinu) u mrtvu prašinu (podložnu unaprijed određenoj sudbini)? Nije li neko došao da te upozori? Kur'an kaže da će reći: Da! Svakako je došao da nas upozori, ali mi nismo slušali.

Svi Poslanici a,s, koji su došli prije Poslanika Muhameda, mir neka je na njega, bili su poslanici koji su upozoravali svoj narod. Nakon njih, njihovi pravi sljedbenici su obavljali ovu dužnost upozorenja. Ali Poslanik Muhammed, mir neka je na njega, je posljednji Poslanik. Rečeno mu je da upozori ljude kroz Kur'an (Surah Earaf 7:2) ''Objavljuje ti se Knjiga – i neka ti u grudima ne bude nikakve tegobe zbog nje da njome opominješ i da vjernicima bude pouka''..

كِتَابٌ أُنزِلَ إِلَيْكَ فَلَا يَكُن فِي صَدْرِكَ حَرَجٌ مِّنْهُ لِتُنذِرَ بِهِ وَذِكْرَىٰ لِلْمُؤْمِنِينَ.

Budući da nakon njega više neće doći Poslanici, upozorenje će se nastaviti kroz Kur'an od strane Poslanikovog Ummeta.

 

Obaveza Poslanikovog a,s, Ummeta

Kada Kur'an bude zauvijek sačuvan i Poslanikov Ummet bude nasljednica ove Knjige, onda neće biti potrebe da ikakav poslanik dođe i ispuni ovu dužnost upozoravanja ljudi. Sada se to mora učiniti putem Kur'ana.

Kur'an je zaštićen i postoji u svom izvornom nepromijenjenom obliku. A budući da je Poslanikov Ummet nasljednik ove Knjige, stoga je ovom Ummetu obavezno da ispuni ovu dužnost. Ali kada je sam ovaj Ummet kriv za zločin (neispunjavanja svoje dužnosti), kako onda može upozoriti druge?

U svakom slučaju, ovo je bilo pitanje koje je Stražar (Malik iz Džehennema) upitao je ove ljude koji su tjerani u Džehennem: da li vam je došao Upozoritelj ili ne? To ne znači da je stražar pitao da li je došao Poslanik ili ne? To znači da, budući da je Allahova Knjiga bila tu, nije li bilo nikoga ko je ispunio ovu dužnost i prenio vam njenu poruku? Molimo vas da primijetite koliko je važna ova dužnost koja je povjerena ovom امّہ (Ummetu)!

Oni lišeni intelekta i misli Kur'an (Sura Earaf 7:179) kaže da oni koji ne koriste svoj Allahom dati intelekt da razumiju Njegovu poruku, jasno je iz njihovog ponašanja da su predodređeni za Džehennem. Ko su ti ljudi?

''Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni''.

وَلَقَدْ ذَرَأْنَا لِجَهَنَّمَ كَثِيرًا مِّنَ الْجِنِّ وَالْإِنسِ ۖ لَهُمْ قُلُوبٌ لَّا يَفْقَهُونَ بِهَا وَلَهُمْ أَعْيُنٌ لَّا يُبْصِرُونَ بِهَا وَلَهُمْ آذَانٌ لَّا يَسْمَعُونَ بِهَا ۚ أُولَٰئِكَ كَالْأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ ۚ أُولَٰئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ.

Oni imaju sposobnost razumijevanja, ali je ne koriste. Kur'an govori o ljudima Džehennema. Govori o izboru. Da nije bilo moguće razmišljati, onda to ne bi bilo pitanje izbora. U tom slučaju, oni bi bili bespomoćni. Ali Kur'an počinje sa لَهُمْ قُلُوبٌ, tj. imaju razum (srca), ali ga ne koriste da razmišljaju.

 

Upozorenje iz Kur'ana

Ovo je prva stvar. Kur'an zatim nastavlja: Imaju 'oči', ali ih ne koriste da 'vide'. Zatim kaže: imaju 'uši', ali ih ne koriste da 'čuju'. Ostaju nijemi, slijepi i gluhi. Ne koriste svoje intelektualne i mentalne moći da razmišljaju i razumiju Kur'an. Sada je očigledno ko su ovi ljudi koji se pripremaju za vatru. Ovo su ljudi o kojima Kur'an kaže:

وَلَقَدْ ذَرَأْنَا لِجَهَنَّمَ كَثِيرًا مِّنَ الْجِنِّ وَِالإَِ لَهُمْ قُلُوبٌ لاَّ يَفْقَهُونَ بِهَا وَلَهُمْ أَعْيُاَّ يُبْصِرُونَ بِهَا وَلَهُمْ آذَانٌ لاَّ يَسْمَعُونَ بِهَا أُوْلَـئِكَ كَالأَنْعَامِ ْع٨همِ أَضَلُّ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ

''Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.!

Ovo su ljudi koji su podložni Allahovom zakonu: "Nekorištenje uma i moći kritičkog mišljenja vodi u vatru". Ovi ljudi ne koriste sposobnost intelekta koji im je dat. Oni se pripremaju za vatru.

Kur'an kaže da kada nađete takve ljude, znajte da su oni stanovnici vatre; da su sada na ovom svijetu identificirani kao stanovnici Džehennema - kao što ajet (7:179) ilustruje. S druge strane, naš trenutni ljudski stvoreni šerijat (ovdje se misli na ljudski zakon ili čak ivjeru koja dolazi od ljudi koji tumače na svoj način a ne način ispravnih prethonika) (شریعہ) zabranjuje kritičko razmišljanje i korištenje intelekta u pitanjima islama (دین Din).

Sada bi trebalo biti jasno zašto Kur'an kaže da oni koji ne koriste svoju sposobnost intelekta i samo njihovo ponašanje govore da su stanovnici Džehennema. Ali Kur'an ide dalje. On kaže da ti ljudi nisu ljudi već životinje. Ne! Zapravo, oni su gori od životinja (7:179).

 

Prevod i obrada teksta by imamsedin

Neophodnost taklida #2

 Neophodnost taklida #2

Postoje dvije vrste vudžuba (obaveznog) u šerijatskom pravu: vudžub biz-zat i vudžub bi ‘l-gajr. 

Vudž bb biz-zaznači „obavezno samo po sebi“. Drugim riječima, to su radnje naređene ili zabranjene islamskim pravom zbog nečeg u njihovoj unutrašnjoj prirodi - kao što je naredba obavljanja namaza, i zabrana višeboštva. 

Vudžub bi ‘l-gajrznači  „obavezno zbog nekog vanjskog faktora“. Drugim riječima, to su radnje koje nisu naređene ili zabranjene same po sebi, ali sačinjavaju osnovu za druge radnje koje su naredene ili zabranjene u Kur’anu i hadisu; ili da kažemo  da takve radnje poprimaju prirodu obaveznih radnji ciji temelj čine. 

Takav primjer je pisanje Kur'ana i hadisa. Poslanik, s.a.v.s, kako prenosi Abdullah ibn 'Omer, r.a, rekao je: "Narod smo koji niti pišee, niti računa." (Buhari, Muslim) Ovaj hadis implicira (pošto ga je Poslanik, s.a.v.s, rekao u vezi s posmatranjem Mjeseca) negiranje prepisivanja Kur'ana i hadisa. Ipak, bilo je neophodno zapisati Kur'an i hadis da bi se sačuvala njihova autentičnost i da bi bili dostupni širim masama. Stoga, smatra se da takvo zapisivanje nije u konfliktu sa ovim hadisom, pa niko ne preispituje neophodnost takve vrste zapisivanja, niti iko zahtijeva dokaz za to. Očuvanje Kur'ana i hadisa je kategorično naređen čin (dakle, vudžub biz-zat) i apostrofiran šerijatom. 

Iskustvo nam govori da je takvo očuvanje Kur'ana i hadisa uglavnomnemoguće bez njihovog zapisivanja. Iz tog razloga je zapisivanje Kur'ana i hadisaodređeno kao vadžib. 

Konsenzus ummeta (zajednice svih muslimana) u pogledu zapisivanja Kur'ana i hadisa prisutan je u jednom neprekidnom lancu prenošenja. Stoga je potreba zapisivanja ovih izvora klasificiran a kao vudžub  bi 'l-gajr.Upravo na isti načinn, taklid, ili "slijeđenje neciieg misljenja po pitanjima islamskog prava", takoder se smatra esencijalnim ili vadžibom, i spada pod kategoriju vudžub  bi 'l-gajra. Postoje brojni dokazi za neophodnost taklida u svjetlu prethodnog objašnjenja. Taklid je posebno bitan u današnjern vremenu, u kojem većina muslimana živi  u neznanju osnovnih islamskih nauka. Dakle, bez taklida, slijeđenje jasnih i preciznih šeriiatskih naređenja bilo bi skoro nernoguće. Za one koji ne posjeduju čak ni osnovno znanje o izvorima šerijata i metodama donošenja propisa (idžtihad) iz svetih tekstova, taklid postaje esencijalan i obavezan.

Posljedice odbacivanja taklida dobro je poznato da mnogo, ako ne i većina, ljudi današnjice ne živi svoje živote po uzoru na Poslanika, s.a.v.s. Kao rezultat toga, vođeni su sebičnošću, pokvarenim namjerama, požudom, neiskrenošću, pakošću, anarhijom, i suprotstavljanjem konsenzusu pravedno upučenih učenjaka. 

Ovoneizbjeznžo vodi potčinjavanju vjere ljudskim prohtjevima. Hadisi o fitnetima (razdorima, iskušenjima i stradanjima) unaprijed su nas upozorili o porastu ovih loših svojstava kod čovjeka, čega su svjesni vjerski učenjaci. Odsustvo taklid šehsi (ličnog slijeđenja) će uzrokovati veliku štetu i pokvarenost u vjeri. Jedno od destruktivnih zala, koje će pokazati svoju ružnu stranu u odsustvu taklid šahsi; jest pojava samoprozvanih mudžedida i učenjaka. Neki ljudi će sebe smatrati kompetentnim da donose vjerske propise i upustiti se u proces pravnog (Šer'i) analoškog rasuđivanja (kijas). 

Za sebeće  smatrati da su jednakog,ili višeg  stepena odčuvenih mudžtehida i učenjaka  iz ranog doba islama! Naprimjer, raniji mudžtehidi su sa sigurnošću tvrdili da su mnogi propisi zasnovani na određenim povodima, tj. sa određenim uzrokom (muallel), a ne općenitim razlozima. Pozivajući se na ovo, neki modernisti mogu tvrditi da je čak i naredba uzimanja abdesta prije obavljanja namaza zasnovana na određenom povodu (muallel). 

Prema njima, ova naredba se mogla odnositi na rane Arape, koje je obaveza uzgajanja životinja stalno izlagala nečistoći, koja zahtijeva obređno čišćenje  u obliku vudu’a (abdesta).Također, na osnovu ovoga mogu tvrditi da, posto ljudi današnjeg  vremena žive  u uslovima u kojima je higijena navišem nivou, vudu više  nije neophodan za obavljanje namaza (što  je svakako bez ikakvog dokaza i suprotno stavu cjelokupne uleme!)

Posljedice odbacivanja taklida I dio

Posljedice odbacivanja taklida ( slijeđenje škole u islamskom pravu)

I dio

Dobro je poznato da mnogo, ako ne i većina, ljudi današnjice ne živi svoje živote po uzoru na Poslanika a,s. Kao rezultat toga,  vođeni su sebičnoscu, pokvarenim namjerama, požudom, naiskrenoscu, pakoscu, anarhijom, i suprostavljanjem koncenzusu. Ovo neizbjezno vodi potcinjavaniu vjere ljudskim prohtjevima. Hadisi 0 fitnetima (razdorima, iskusenjima i stradanjima) unaprijed su nas upozorili 0 porastu ovih losih svojstava kod covieka, cega su svjesni vjerski uceniaci.

Odsustvo taklid šahsi (ličnog slijedenja) će uzrokovati veliku štetu i pokvarenost u vjeri. Jedno od destruktivnih zala, koje će pokazati svoju ružnu stranu u odsustvu taklid šahsi; jest pojava samoprozvanih mudžedida i učenjaka. Neki ljudi će sebe smatrati kompetentnim da donose vjerske propise i upustiti se u proces pravnog (Ser'i) analoskog rasuđivanja (kijas). Za sebe će smatrati da su jednakog, ili višeg stepena od čuvenih mudžedida i učenjaka iz ranog doba islamal .

Naprijemr, raniji mudžtehidi  su sa sigurnošću tvrdili da su mnogi propisi zasnovani na određenim povodima, tj. sa određenim uzrokom ili (mu'allel) a ne općenitim razlozima. Pozivajući se na ovo, neki modernisti mogu tvrditi da je čak i naredba uzimanja abdesta prije obavljanja namaza zasnovana na određenom povodu. Prema njima, ova naredba se mogle odnositi na rane Arape, koje je obaveza uzgajanja životinja stalno izlagala nečistoći, koja zahtjeva obredno čišćenje  u obliku vudu'a ili abdesta. Također,  na osnovu ovoga mogu tvrditi da, pošto ljudi današnjeg vremena žive u uslovima u kojima je higijena na višem nivou (ili bi trebala da bude) vudu ili abdest više nije neophodan za obavljanje namza (što je svakako bez ikakvog dokaza i suprotno stavu cjelokupne uleme). - iz knjige Taklid i idžtihad.

Kad bi četiri velika imama danas sjedila za istim stolom

 Kad bi četiri velika imama danas sjedila za istim stolom

 

Published April 17, 2026

By  Dr. Bekim Belica

Prijevod  obrada teksta by imamsedin

 

Istraživanje kako su veliki imami modelirali poniznost, jedinstvo i neslaganje – nudeći bezvremenske smjernice za današnju muslimansku zajednicu.

Kako bi četiri velika imama danas mogla modelirati jedinstvo, poniznost i principijelno neslaganje

„I čvrsto se držite Allahovog užeta svi zajedno i ne razjedinjujte se.“ Kur'an 3:103

 

Uvod

Muslimanska zajednica nikada nije bila u potpunosti oslobođena neslaganja, niti bi se samo neslaganje trebalo tretirati kao znak neuspjeha. Razlika u tumačenju, pravnom obrazloženju i naučnom sudu dugo je postojala unutar islamske tradicije. U najboljem slučaju, ta raznolikost odražavala je bogatstvo civilizacije ukorijenjene u objavi, disciplinirane naukom i vođene iskrenom potragom za istinom. Pa ipak, u našem vremenu, neslaganje se često manje osjeća kao milost, a više kao lom. Ono što se nekada nosilo s adabom sada se prečesto izražava kroz sumnju, polemike i poriv da se delegitimiziraju oni koji se razlikuju.

U takvoj klimi, vrijedi zastati i zamisliti drugačiji model. Šta bi bilo da su četiri velika imama sunitske jurisprudencije, Ebu Hanifa, Malik ibn Enes, Muhammed ibn Idris al-Shafi'i i Ahmed ibn Hanbel, danas sjedili zajedno za istim stolom? Šta bi njihov razgovor otkrio o znanju, poniznosti, neslaganju i odgovornosti u podijeljenom dobu? Još važnije, šta bi njihov primjer mogao naučiti zajednicu koja se bori ne samo s razlikama, već i s gubitkom etičke discipline potrebne za snalaženje u njima?

Zamišljati takvo okupljanje ne znači romantizirati prošlost niti se pretvarati da su se ovi istaknuti učenjaci slagali oko svega. Nisu se slagali. Njihove razlike bile su stvarne, suštinske, a ponekad i značajne. Pa ipak, te razlike su se odvijale unutar zajedničkog moralnog i intelektualnog univerzuma, utemeljenog na poštovanju Kur'ana, vjernosti Sunnetu Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i dubokoj svijesti o odgovornosti govora o Allahovoj vjeri. Nisu se slagali, a da nisu napustili poniznost, i branili su principe, a da nisu žrtvovali poštovanje. Njihovo naslijeđe podsjeća nas da prava mjera učenosti nije samo ono što neko zna, već i kako neko nosi to znanje pred Allahom i pred drugima.

 

Okupljanje utemeljeno na poniznosti

Prva osobina koja bi vjerovatno postala očigledna na takvom okupljanju je poniznost. Svaki od ovih učenjaka razumio je težinu govora o Allahovoj vjeri i nijedan od njih nije tvrdio da je apsolutno nepogrešiv. Imam Ebu Hanifa r,h, je svoje zaključke držao ozbiljno, ali bez arogancije, prepoznajući da je pravno razmišljanje napor da se približi istini, a ne da se ona u potpunosti posjeduje.

Imam Malik r,h, je poznato učio da se svaka izjava može prihvatiti ili odbaciti osim izjave Allahovog Poslanika, s.a. Imam al-Shafi'i r,h, je tokom svog života revidirao niz svojih pravnih stavova, pokazujući da intelektualna zrelost uključuje spremnost da se usavrši vlastito razumijevanje. Imam Ahmed ibn Hanbel r,h, je sačuvao i prenosio predaje čak i kada su one osporavale njegove vlastite sklonosti, stavljajući vjernost Sunnetu iznad ličnih preferencija.

Da su se ova četiri imama okupila danas, njihova poniznost bi od početka oblikovala ton prostorije. Svrha ne bi bila poraziti jedni druge, niti braniti stavove radi ponosa, već kolektivno težiti ka onome što je najvjernije objavi i najkorisnije za Ummet. Njihov primjer nas podsjeća da iskreno učenje zahtijeva otvorenost za ispravku i strah od Allaha u svakoj izgovorenoj riječi.

 

 

Usidreno u učenjima Poslanika, s.a.v.s.

Uprkos njihovim metodološkim razlikama, četiri imama dijelila su nepokolebljiv temelj. Njihovo učenje bilo je ukorijenjeno u Kur'anu i Sunnetu Poslanika Muhammeda, s.a.v.s. To nisu bili samo izvori, među ostalima. Oni su bili kompas koji je vodio svaku diskusiju, svako neslaganje i svaki pravni zaključak.

Imam Ebu Hanifa r,h, često povezan s upotrebom rasuđivanja i analogije, nikada nije stavljao lično mišljenje iznad autentičnog Poslanikove upute. Razum je shvaćao kao alat za vjernu primjenu objave, posebno kada nove situacije zahtijevaju pažljivo prosuđivanje.

Imam Malik r,h, je veliki dio svoje pravne metode izgradio na naslijeđenoj praksi naroda Medine, vjerujući da živa tradicija grada Poslanika, s.a.v.s., čuva Sunnet u djelovanju. Njegovo djelo Al-Muwatta postalo je jedan od najranijih sistematskih napora prikupljanja hadisa i pravnih odluka ukorijenjenih u poslaničkoj tradiciji.

Imam al-Shafi'i r,h, pojasnio je autoritet Sunneta unutar islamskog prava i uspostavio strukturiranu metodologiju koja je uravnotežila Kur'an, Sunnet, konsenzus i analogiju.

Imam Ahmed ibn Hanbel r,h, posvetio je svoj život očuvanju riječi i djela Poslanika, s,a,v,s, sastavljajući ogromne zbirke hadisa i odbijajući kompromitirati autoritet objave čak i pod političkim pritiskom. Iako su se njihove metode razlikovale, njihova odanost uputama Poslanika, s.a.v.s., ujedinio ih je jače nego što bi ih ikakvo neslaganje moglo razdvojiti.

 

Slušanje prije govora

Odlika klasične islamske nauke bila je disciplina slušanja. Ovi učenjaci nisu nastali u izolaciji. Učili su jedni s drugima, učili kroz lance prenošenja i nasljeđivali tradicije poštovanja. Imam al-Shafi'i r,h, je učio kod Imama Malika r,h. Imam Ahmed ibn Hanbel r,h, je učio kod Imama al-Šafije r,h. Njihovi odnosi su izgrađeni na učenju, a ne na rivalstvu.

 

Da su danas sjedili zajedno, ne bi počeli s optužbom, već s pažljivim slušanjem. Imam Ebu Hanife r,h, bi mogao objasniti ulogu analogije u rješavanju novih okolnosti. Imam Malik r,h, bi mogao naglasiti važnost očuvanja žive tradicije zajednice. Imam al-Shafi'i r,h, bi pojasnio principe koji upravljaju zdravim pravnim rasuđivanjem. Imam Ahmed ibn Hanbel r,h, bi insistirao na tome da spekulacije moraju ostati utemeljene na autentičnim narativima. Svaki bi slušao prije nego što bi govorio, znajući da pravda u nauci zahtijeva razumijevanje prije suda.

 

Savjetovanje s mudrošću i poštovanjem

Njihova neslaganja bi bila stvarna, ali ne bi bila lišena edeba. Islamska intelektualna historija pokazuje da snažna debata može postojati uz duboko poštovanje. Imami su se razlikovali po mnogim pitanjima, ali su jedni o drugima govorili s poštovanjem. Savjeti bi se davali iskreno, a ne neprijateljski. Ispravka bi se nudila kao sredstvo očuvanja istine, a ne kao sredstvo za pobjedu nad protivnikom. U dobu kada neslaganje često pokreće ego, njihov primjer uči da iskren savjet sam po sebi može biti čin milosti i rahmeta.

 

Učenost proživljena kroz moralnu hrabrost

Ovi imami nisu bili samo pravnici. Bili su ljudi moralne hrabrosti. Imam Ebu Hanife r,h, je odbijao pozicije koje su mu nudili vladari kada se bojao da bi autoritet mogao ugroziti pravdu. Imam Malik r,h, je podnio kaznu jer je govorio istinu. Imam Ahmed ibn Hanbel r,h, je ostao nepokolebljiv pod pritiskom umjesto da se odrekne onoga što je smatrao istinom. Njihovi životi nas podsjećaju da učenost nosi odgovornost i da znanje bez integriteta postaje izvor štete.

Kada bi se danas obratili muslimanskoj zajednici, njihove upute bi vjerovatno prevazišlo pojedinačna pravna pitanja. Pozvali bi učenjake da rade zajedno iz različitih škola mišljenja. Podsticali bi konsultacije i disciplinovan dijalog. Podsjećali bi studente da je neslaganje oduvijek postojalo unutar tradicije, ali da se mora nositi sa poniznošću i suzdržanošću. Naglašavali bi da zdravlje Ummeta ne ovisi samo o ispravnim odlukama, već i o ispravnom karakteru.

 

Građanska debata kao čin obožavanja, ibadeta

Za četiri Imama, debata nikada nije bila zabava ili takmičenje za dominaciju. Bila je dio ispunjavanja povjerenja znanja pred Allahom dž,š. Neslaganju se pristupalo s ozbiljnošću, strpljenjem i sviješću da svaka riječ izgovorena o religiji nosi odgovornost. Kada je vođeno iskrenošću i takvom, neslaganje može postati izvor milosti i rahmeta. Kada je vođeno ponosom, postaje izvor podjele i cijepanja.

 

Model za današnje muslimanske zajednice

Prava lekcija zamišljanja ovog okupljanja nije pitati kakve bi odluke Imami danas dali, već pitati kako bi se ponašali. Oni bi duboko slušali. Iskreno bi savjetovali. Iskreno bi se ne slagali. Sačuvali bi uvjerenje bez arogancije. Čvrsto bi se držali istine, a istovremeno bi održavali poštovanje prema onima koji je iskreno traže.

Pravne škole koje su osnovali nikada nisu bile namijenjene da podijele Ummet na frakcije. Oni su muslimanima iz različitih zemalja i generacija pružili strukturirane načine da žive u skladu s uputama Kur'ana i Sunneta. Njihova raznolikost nije bila slabost tradicije, već znak njene dubine i fleksibilnosti.

 

Zaključak

Da su četiri velika imama danas zajedno, podsjetili bi nas da prava kriza nije u tome što se muslimani ne slažu. Prava kriza je u tome što smo zaboravili kako se ne slagati. Zamijenili smo glasnost sa snagom, sumnjičavost sa pobožnošću, a frakcijsku odanost sa vjernošću istini.

Njihovo naslijeđe uči da jedinstvo ne zahtijeva uniformnost. Ono zahtijeva poniznost, disciplinu i strah od Allaha dž,š. Zahtijeva učenjake koji govore s integritetom i zajednice koje cijene adab koliko i argumente. Buduća snaga Ummeta neće doći iz pobjede u debatama, već iz stvaranja karakternih ljudi, učenjaka iskrenosti i zajednica koje se čvrsto drže Allahovog dž,š, užeta ne dozvoljavajući da razlike slome njihove veze.

U dobu podjela, primjer Imama Ebu Hanife, Malika, al-Šafi'ija i Ahmeda ibn Hanbela r,h, poziva nas na bolji put, onaj u kojem se znanje spaja sa poniznošću, uvjerenje sa milošću, a neslaganje se nosi s dostojanstvom i poniženjem pred Allahom dž,š.