Obilježavanje Mevluda: usulsko-pravna analiza
Uvod
Pitanje obilježavanja rođenja Poslanika ﷺ jedno
je od pitanja koja u savremenom dobu izazivaju veliko zanimanje i neslaganje. S
jedne strane su oni koji ga smatraju ibadetom kojim se približavaju Allahu,
zahvaljujući Mu na blagodati rođenja Poslanika ﷺ, dok
su s druge strane oni koji ga smatraju novotarijom (*bid'ah*) koja nije bila
poznata prvim generacijama muslimana (*al-Selaf al-Salih*).
Metodologija koja se slijedi u ovom prikazu nije
zasnovana na prihvatanju samo jednog mišljenja, već na predstavljanju
različitih stavova i njihovih dokaza, kao i pojašnjenju usulskih principa na
kojima je svaki od tih stavova zasnovan.
Razlika između ova dva stava nije u ljubavi prema
Poslaniku ﷺ.
Obje strane vole Allahovog Poslanika ﷺ.
Razlika je u pitanju: koji je šerijatski put kojim se ta ljubav izražava?
Zato je istraživanje ovog pitanja prije svega
usulsko-pravne prirode; svaka strana svoj stav zasniva na općim principima
islamskog prava. Onaj ko određeni princip razumije na jedan način – dozvoljava,
a onaj ko ga razumije na drugi način – zabranjuje.
Prvo: Uvodno pojašnjenje
Šta je Mevlud i kako je nastao?
Mevlud je okupljanje koje se održava povodom
rođenja Poslanika ﷺ
u mjesecu rebiul-evvelu. Na tom okupljanju se govori o njegovom životopisu i
njegovim osobinama, spominje njegovo rođenje i njegove mu'džize, uče se pohvale
i ilahije, te se pripremaju i poslužuju hrana, piće i mirisi.
Historijski gledano, nije potvrđeno da je iko od
ashaba, tabiina ili učenjaka prve tri generacije obilježavao Mevlud na ovaj
način.
Moguće je da su prvi koji su organizirano počeli
obilježavati Mevlud bili Fatimijski vladari u Egiptu u četvrtom stoljeću po
Hidžri. Njihova obilježavanja obuhvatala su više mevluda – rođenje Poslanika ﷺ i
članova njegove porodice – i nisu bila ograničena samo na Poslanikovo ﷺ
rođenje.
Nakon toga se obilježavanje Poslanikovog ﷺ
rođenja proširilo, ljudi su razvijali različite načine njegovog obilježavanja,
a učenjaci su pisali djela o tome. Među njima je bilo učenjaka koji su ga
dozvoljavali, kao i onih koji su ga zabranjivali.
Drugo: Predstavljanje dva stava i njihovih dokaza
Prvi stav: Dozvoljenost
Ovo je stav većine kasnijih učenjaka koji su
dozvolili obilježavanje Mevluda.
Najpoznatiji učenjaci koji su ga dozvolili:
- Es-Sujuti
- Ibn Hadžer el-Askalani
- Es-Sehavi
- Ibn Hadžer el-Hejtemi
- Abdullah ibn es-Siddik el-Gumari
- i mnogi drugi.
Osnova njihovog argumenta
Oni smatraju da je Mevlud u svojoj osnovi
dozvoljen zato što sadrži djela koja su sama po sebi šerijatski dozvoljena i
pohvalna:
- Okupljanje radi spominjanja Allaha i Poslanika ﷺ –
okupljanje radi zikra je načelno dozvoljeno.
- Učenje Kur'ana – dozvoljeno je u svakom vremenu.
- Hranjenje ljudi – djelo je približavanja Allahu dž,š.
- Udjeljivanje sadake i činjenje dobra tog dana – smatra se oživljavanjem sunneta
zahvalnosti na blagodatima i nimetima.
- Čitanje sire –
predstavlja korisno i šerijatski priznato znanje.
Dokaz o zahvalnosti Allahu na blagodati rođenja
Navode hadis iz dva Sahiha da je Poslanik ﷺ, kada
je upitan o postu ponedjeljkom, rekao:
„To je dan u kojem sam rođen.“
Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu, Knjiga posta,
poglavlje o preporučenosti posta ponedjeljkom i četvrtkom, br. 1162.
Na osnovu toga zaključuju: ako je post na dan
Poslanikovog ﷺ
rođenja način zahvalnosti Allahu koji je propisan, onda je oživljavanje
sjećanja na rođenje kroz različite vrste ibadeta još preče da bude dozvoljeno,
jer je činjenje ibadeta snažniji izraz zahvalnosti od samog sustezanja od
hrane.
Drugi dokazi
Također navode obilježavanje i podsjećanje na
događaje vezane za ranije vjerovjesnike, poput riječi Uzvišenog:
„I podsjeti ih na Allahove dane. U tome su,
zaista, znakovi za svakog strpljivog i zahvalnog.“ (Ibrahim, 5)
﴿وَذَكِّرْهُم بِأَيَّامِ
اللَّهِ إِنَّ فِي ذَٰلِكَ لَآيَاتٍ لِّكُلِّ صَبَّارٍ شَكُورٍ﴾
Prema njihovom razumijevanju, podsjećanje na
rođenje Poslanika ﷺ
predstavlja podsjećanje na jedan od velikih Allahovih dana.
Također hadis:
„Ko uvede u ovu našu stvar (islam) ono što nije od nje, to će biti
odbačeno.“
«من أحدث في أمرنا هذا ما ليس منه فهو رد»
tumače tako da je pokuđena novotarija ona koja u
vjeru uvodi nešto što je u suprotnosti sa šerijatom, a ne ono što predstavlja
lijep običaj ili opću korist koja je u skladu sa šerijatskim ciljevima.
Drugi stav: Zabrana
Ovo je stav većine kasnijih učenjaka koji su
zabranili obilježavanje Mevluda.
Najpoznatiji među njima:
- Ibn Tejmijje
- Ibn el-Hadž el-Maliki
- Eš-Šatibi
- Tadžuddin el-Fakihani
- Abdulaziz ibn Baz
- Ibn Usejmin
- i mnogi drugi.
Osnova njihovog argumenta
Oni smatraju da je Mevlud ibadet za koji ne
postoji tekst u Kur'anu niti u Sunnetu, niti je takav čin prakticirala neka od
prvih triju generacija muslimana.
Ako je obilježavanje Mevluda bilo dobro djelo
koje približava Allahu, a postojala je potreba za njim i ljubav prema Poslaniku
ﷺ
bila je snažna, oni smatraju da bi ashabi i prve generacije pretekli druge u
njegovom prakticiranju. Međutim, oni to nisu činili.
Zbog toga ga smatraju novotarijom obuhvaćenom
riječima Poslanika ﷺ:
„Ko uvede u ovu našu stvar (Islam) ono što nije od nje, to će biti
odbačeno.“
Hadis bilježi Buhari u svom Sahihu, Knjiga o
pomirenju, br. 2697.
Njihov odgovor na hadis „To je dan u kojem sam
rođen“
Kažu da je post ponedjeljkom već posebno propisan
šerijatskim tekstom, pa se na osnovu njega ne može praviti analogija za druge
oblike obilježavanja.
Naime, tekst je posebno odredio jedan dan. Da bi
se taj propis prenio na nešto drugo, morala bi postojati potpuna istovjetnost
između propisanog i onoga što se želi pridodati.
Prema njihovom principu, određivanje vremena za
određeni ibadet ne može se proizvoljno proširivati bez novog dokaza.
Treće: Usulsko-pravna analiza prethodnih stavova
Neslaganje o Mevludu nije neslaganje o „ljubavi
prema Poslaniku ﷺ“, nego praktična posljedica različitih usulskih
škola u primjeni pravnih principa na konkretnu situaciju.
Da bismo razumjeli dubinu ovog pitanja, možemo ga
posmatrati kroz nekoliko važnih usulskih pitanja koja pokazuju kako islamsko
pravno mišljenje pristupa veličini Poslanikovog ﷺ
položaja.
Prvo pitanje: Značenje „ostavljanja“ ''TERK''
nekog djela
Da li to što Poslanik ﷺ ili
ashabi nisu nešto činili znači da je to haram?
1. Stav onih koji zabranjuju
Oni primjenjuju princip[1]:
„Ako je nešto ostavljeno iako je postojao razlog
da se učini, a nije postojao razlog koji bi spriječio njegovo činjenje, onda
njegovo naknadno činjenje predstavlja novotariju.“
Kažu da je razlog za obilježavanje – ljubav prema
Poslaniku ﷺ
– kod ashaba bio izuzetno snažan. Nije postojao nikakav razlog koji bi ih
spriječio da se okupe na dan njegovog rođenja. Ipak, oni to nisu činili.
Prema tome, njihovo ne činjenje smatraju namjernim
prakticiranjem sunneta, (namjeran izbor da se ne djeluje) a uvođenje takvog
obilježavanja ili prakse vide kao dodavanje nečega vjeri nakon njene
potpunosti.
Također ističu da su ashabi više voljeli
Poslanika ﷺ
nego mi. Da je u određivanju njegovog rođendana kao posebnog dana bilo dobro,
oni bi nas u tome pretekli.
Dobro je, prema ovom principu, upravo u
slijeđenju.
2. Stav onih koji dozvoljavaju[2]
Oni smatraju da samo ne činjenje nekog djela ne
znači zabranu, osim ako za zabranu postoji poseban dokaz.
Kažu da je postojala određena prepreka: prva
generacija bila je zauzeta uspostavljanjem temelja vjere, džihadom i
svakodnevnim životom sa Poslanikom ﷺ. Njima
nije bio potreban poseban dan koji bi ih podsjećao na njega a,s, jer je njegovo
prisustvo bilo neprestano u njihovim životima.
U kasnijim vremenima pojavila se nova potreba: slabljenje
povezanosti ljudi sa Poslanikovom ﷺ
biografijom.
Zbog toga su, prema ovom mišljenju, nastali novi
načini podsjećanja.
Oni ovo objašnjavaju razlikom između „negativnog
ostavljanja“ i „pozitivnog ostavljanja“. Poslanik ﷺ nije
činio mnoge stvari zato što u njegovo vrijeme za njima nije bilo potrebe, poput
sakupljanja Mushafa u jednu knjigu, vođenja administrativnih registara (*dawawin*)
i izgradnje munara. Te stvari su uvedene nakon njega zbog koristi (*maslaha*).
Prema tome, samo ostavljanje nekog djela ne znači
automatski njegovu zabranu, nego prije svega znači da ono nije bilo obavezno.
Drugo pitanje: Usulska analogija u ibadetima
Može li se dozvoljenost Mevluda dokazivati
analogijom (*kijas*)?
1. Stav onih koji dozvoljavaju
Oni koriste kijas – analogiju.
Među najpoznatijima koji su to učinili bio je
hafiz Ibn Hadžer el-Askalani, koji je Mevlud usporedio s postom na Dan Ašure.
Poslanik ﷺ je
postio Ašuru zahvaljujući Allahu što je spasio Musaa, alejhis-selam.
Ibn Hadžer na osnovu toga izvodi princip da je
dozvoljeno iskazati zahvalnost Allahu na blagodati koju je podario određenog
dana.
A koja je blagodat veća od pojave Poslanika ﷺ,
Poslanika milosti, upravo tog dana?
2. Stav onih koji zabranjuju
Oni odbacuju ovu analogiju na osnovu principa:
„Nema analogije u čistim ibadetima.“ (*la qiyas fi al-‘ibadat al-mahda*)
Kažu da je zahvalnost na blagodatima već dobila
svoje propisane načine, poput posta ponedjeljkom.
Zato se, prema njihovom mišljenju, novi oblik
obilježavanja ne može analogijom pridružiti postojećem ibadetu.
Ibadeti se zasnivaju na božanskom propisu tevkifu
– moraju biti potvrđeni šerijatskim dokazom, a ne slobodno ustanovljeni
analogijom.
Treće pitanje: Značenje teksta implikacija (*Dalalat al-Nass*)
Kako razumjeti hadis o postu ponedjeljkom:
„To je dan u kojem sam rođen.“
Stav onih koji zabranjuju
Oni se drže posebnog značenja teksta.
Poslanik ﷺ je za
taj dan propisao konkretan ibadet – post.
Prema tome, proširivanje ovog propisa na druge
oblike obilježavanja, poput hranjenja ljudi, učenja pohvala ili prekidanja
rada, predstavlja izlazak iz značenja samog teksta.
Stav onih koji dozvoljavaju
Oni u hadisu vide aluziju i naznaku šireg
značenja. (*dalalat al-ima’ wa al-ishara*)
Smatraju da hadis ukazuje na posebnu vrijednost
vremena u kojem je Poslanik ﷺ rođen.
Ako je to vrijeme posebno, onda je iskazivanje
radosti u njemu putem dozvoljenih sredstava – poput hranjenja ljudi i zikra –
oblik veličanja Allahovih svetinja.
Oni generaliziraju razlog: radost i veličanje.
Pozivaju se na princip:
„Veličati ono što je Allah uzvisio.“
Kao što se mjesta međusobno razlikuju po
vrijednosti, poput Mekke i Medine, tako se i vremena razlikuju po vrijednosti.
Dan u kojem je rođen najbolji od svih ljudi
smatraju jednim od velikih Allahovih dana kojih se treba prisjećati, na osnovu
ajeta:
„I podsjeti ih na Allahove dane.“
Četvrto pitanje: Između „dodatne novotarije“ (*Bid‘ah Idafiyyah*) i opće koristi (*Maslaha Mursala*)
1. Stav onih koji zabranjuju
Oni Mevlud smatraju „dodatnom novotarijom“
(bid'at idafijje).
Imam eš-Šatibi definira dodatnu novotariju kao
ono što ima dvije strane:
- jedna strana ima osnovu u šerijatskom dokazu;
- druga strana nema takvu osnovu.
Dakle, samo spominjanje Allaha i hranjenje ljudi
jesu propisani.
Ali određivanje posebnog vremena – poput 12.
rebiul-evvela – i posebnog oblika, te njegovo redovno prakticiranje kao da je
sunnet, prema ovom mišljenju čini ga zabranjenom dodatnom novotarijom.
2. Stav onih koji dozvoljavaju
Oni Mevlud smatraju općom šerijatskom koristi
(masleha mursela) ili lijepom novotarijom (bid'a hasena).
Cilj je okupljanje ljudi oko ljubavi prema
Poslaniku ﷺ
i njegovoj siri, a sredstva se mogu mijenjati.
Ako je okupljanje potpuno bez harama, onda ga
smatraju općom koristi koja služi šerijatskom cilju – očuvanju identiteta i
ljubavi prema Poslaniku ﷺ u srcima običnih ljudi.
Oslanjaju se i na podjelu imama Izzuddina ibn
Abdusselama, koji je novotarije podijelio prema pet pravnih kategorija:
- obavezne,
- preporučene,
- dozvoljene,
- pokuđene,
- zabranjene.
Na osnovu toga okupljanje radi proučavanja sire i
hranjenja ljudi smatraju preporučenim djelima za koja čovjek može biti
nagrađen.
Peto pitanje: Tejmijjina pravednost – pravilo
uvažavanja namjera
Ovo je jedno od najvažnijih pitanja koje pokazuje
nepristrasnost islamskog pravnog razmišljanja.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje – koji je među
najpoznatijim učenjacima koji su zabranjivali Mevlud – u svojoj knjizi „Iktidaus-siratil-mustekim“
navodi važno pravilo kada govori o ljudima koji obilježavaju Mevlud.
Prema prenesenom stavu, on kaže da neki ljudi
veličaju Mevlud i uzimaju ga kao posebnu priliku, te da zbog svoje dobre
namjere i veličanja Allahovog Poslanika ﷺ mogu
imati veliku nagradu; čovjek se može opravdati za grešku u kojoj je pogriješio,
a može biti nagrađen zbog svoje dobre namjere.
Ovo predstavlja vrhunac nepristrasnosti:
samo djelo se s aspekta pravne metodologije može
smatrati novotarijom, ali njegov počinilac zbog svoje iskrene namjere i
veličanja Poslanika ﷺ može biti nagrađen.
Šesto pitanje: Fikhsku kvalifikaciju ili Pravna klasifikacija
Kako pravno odrediti prirodu obilježavanja
Mevluda?
Da li je ono ibadet ili običaj (adet)?
1. Stav onih koji zabranjuju
Oni ga smatraju ibadetom, jer se ljudi
njime približavaju Allahu.
Njihovo usulsko pravilo glasi:
„Osnova u ibadetima je zabrana sve dok ne dođe
dokaz koji ih propisuje.“
2. Stav onih koji dozvoljavaju
Oni ga smatraju dijelom običaja, čiji je
cilj izražavanje radosti.
Njihovo usulsko pravilo glasi:
„Osnova u običajima je dozvoljenost.“
Radost zbog Poslanika ﷺ
smatraju lijepim običajem za koji čovjek može biti nagrađen zbog namjere, poput
gozbi i dozvoljenih proslava koje se organiziraju povodom uspjeha ili braka.
Ako se ljudi raduju zbog uspjeha ili braka, onda
se, prema ovom argumentu, još preče može radovati rođenju prvaka svih ljudi –
Poslanika ﷺ.
Sedmo pitanje: Princip „zatvaranja puteva ka
haramu“ (*Sadd al-Dhara’i‘*)
1. Stav onih koji zabranjuju
Oni snažno primjenjuju princip sedd ez-zerai'
– zatvaranja puteva koji vode prema zabranjenom.
Kažu da dozvoljavanje Mevluda može otvoriti vrata
pretjerivanju u odnosu prema Poslaniku ﷺ, što
može voditi ka širku.
Također može otvoriti vrata drugim zabranjenim
stvarima koje se ponekad pojavljuju na takvim okupljanjima, poput nedozvoljenog
miješanja muškaraca i žena, muzike i pretjerivanja u trošenju.
Zato smatraju da ovaj princip zahtijeva zabranu
samog osnova.
2. Stav onih koji dozvoljavaju
Oni smatraju da „zatvaranje puteva ka haramu
ne ukida osnovnu dozvoljenost“.
Zabranjene stvari treba zabraniti zbog njih
samih, a ne zbog toga što bi se zbog pogrešne primjene zabranio cijeli osnovni
čin.
Ako postoji nedozvoljeno miješanje muškaraca i
žena – ono se zabranjuje.
Ako postoji pretjerivanje – na njega se
upozorava.
Ako postoji pretjerano veličanje – ono se
odbacuje.
Ali osnovno okupljanje radi proučavanja sire i
dozvoljenih pohvala Poslaniku ﷺ ostaje dozvoljeno.
Njihovo pravilo glasi:
„Ono što je zabranjeno radi zatvaranja puta ka
haramu može biti dozvoljeno kada postoji pretežnija korist.“
A korist koju ovdje vide jeste povezivanje
običnih muslimana sa njihovim Poslanikom ﷺ u
vremenu velikih iskušenja.
Osmo pitanje: Najbolji način obilježavanja prema
onima koji ga dozvoljavaju
Budući da oni koji dozvoljavaju svoju dozvolu
zasnivaju na koristi i zahvalnosti, postavili su stroge uvjete kako
obilježavanje ne bi izašlo iz svog šerijatskog cilja i pretvorilo se u
beskorisno ponašanje.
Imam Dželaluddin es-Sujuti opisuje najbolji način
obilježavanja ovako:
Osnova Mevluda jeste okupljanje ljudi, učenje
onoga što je moguće iz Kur'ana, prenošenje predaja o početku života Poslanika ﷺ i
događajima koji su se desili prilikom njegovog rođenja, nakon čega se pripremi
hrana koju ljudi pojedu i raziđu se, bez dodavanja drugih stvari. On to smatra
lijepom novotarijom za koju čovjek može biti nagrađen.
Prema tome, idealno obilježavanje, prema ovom
mišljenju, temelji se na:
- Hranjenju ljudi i unošenju radosti među siromašne i potrebite.
- Proučavanju Poslanikove ﷺ
sire i njegovih plemenitih osobina, kako bi se generacije povezale sa svojim Poslanikom.
- Mnoštvu donošenja salavata i selama na njega ﷺ.
- Potpunom odsustvu bilo kojeg šerijatskog prijestupa, poput nedozvoljenog miješanja muškaraca i
žena, rasipanja i drugih zabranjenih stvari.
Ako se pojave takvi prijestupi, prema ovom
tekstu, propis se vraća na zabranu.
Zaključak
Onaj ko pažljivo razmotri ovo pitanje može
shvatiti da neslaganje oko Mevluda nije sukob između istine i neistine, niti
jednostavno sukob između sunneta i novotarije.
Prema ovoj analizi, riječ je o prihvatljivom
fikhsko-pravnom neslaganju, koje proizlazi iz različitog usulskog
određivanja prirode samog čina obilježavanja.
Stav onih koji zabranjuju
Oni su Mevlud posmatrali iz ugla novog oblika
prakticiranja.
Smatraju da određivanje posebnog vremena radi
približavanja Allahu kroz djela koja, iako su sama po sebi propisana, prve
generacije nisu prakticirale na taj način, čini Mevlud dodatnom novotarijom.
Zato primjenjuju princip tevkifa u ibadetima
i zabranjuju ga kako bi zatvorili vrata uvođenju novotarija u vjeru.
Stav onih koji dozvoljavaju
Oni Mevlud posmatraju iz ugla cilja i značenja.
Djela koja se njime čine – zahvalnost, zikr,
hranjenje ljudi i proučavanje sire – smatraju propisanim i pohvalnim djelima.
Zato primjenjuju principe lijepe novotarije
i opće šerijatske koristi, dozvoljavajući određivanje vremena kako bi se
iskoristile posebne prilike za obnavljanje veze sa Poslanikovom ﷺ sirom
i povezivanje običnih ljudi sa njihovim Poslanikom ﷺ.
Dakle, neslaganje se prvenstveno odnosi na način
primjene usulskih pravila, a ne na samu osnovu ljubavi prema Poslaniku ﷺ.
I nijedno sekundarno pitanje oko kojeg postoji
idžtihadsko neslaganje ne bi trebalo biti razlog za rušenje jedinstva ummeta
niti za napadanje namjera i vjerovanja onih koji vole Poslanika ﷺ.
Svi od Allahovog Poslanika ﷺ traže
uputu, i svi se nadaju njegovom šefa'atu.
Hvala Allahu koji je poslao našeg Poslanika
Muhammeda ﷺ
kao milost svjetovima.
Napisao: Ahmed Behder
Preveo imamsedin
