Nov 18, 2026

Borba sa nefsom u Kur’anu

 

Borba sa nefsom u Kur’anu

Promišljanja i razmatranja

Autor: Abdulkahir Arifi

Ovaj članak razmatra različite Kur’anske primjere borbe sa nefsom (samim sobom) i iz njih izvodi sredstva koja pomažu u suprotstavljanju strasti, posrnuću i iskušenju: od pokajanja, strpljivosti i namaza, do dobrog društva, osjećanja Allahove blizine i svijesti o potrebi za Njim.

Uvod

Čovjek može znati istinu (Hakk) i znati šta treba činiti, a onda dođe trenutak u kojem mu odlučnost oslabi. Kao što uzvišeni kaže u Suri Taha 115: A Ademu smo odmah u početku naredili; ali on je zaboravio, i nije odlučan bio.

وَلَقَدْ عَهِدْنَا إِلَىٰ آدَمَ مِن قَبْلُ فَنَسِيَ وَلَمْ نَجِدْ لَهُ عَزْمًا 

Savlada ga strast, obuzme ga bijes, pritisne ga strah, ili mu šejtan uljepša ono za šta zna da Allah dž,š, nije zadovoljan. U takvim trenucima problem nije uvijek u nedostatku znanja. Istina može biti jasna, ali nefs naginje drugome, pa je postupati po onome što čovjek zna teže nego samo to znati.

Zato je borba sa nefsom jedna od stalnih tema vjernikova života. Čovjeku treba ono što će mu pomoći da se vrati kad posrne, da se odupre strasti kad ojača, da ustraje kad mu je pokornost teška i da zatraži Allahovu pomoć kad strahuje da će upasti u iskušenje.

Kur’an na više mjesta prikazuje različite oblike te borbe i sredstva koja pomažu u njoj: u stanju posrnuća, kad se strast pojača, te u prilikama pokornosti i iskušenja.

Ovaj članak zastaje kod odabranih primjera i u njima, kroz promišljanja i razmatranja, nalazi neka sredstva koja pomažu u borbi sa nefsom. Nema namjeru obuhvatiti sve što se o toj temi navodi u Kur’anu niti izgraditi cjelovit pogled na nju.

Prvo: Pokajanje i neustrajavanje u grijehu nakon posrnuća

Allah, dž.š., kaže: „i za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju.“ [Ali ‘Imran, 135]

وَالَّذِينَ إِذَا فَعَلُوا فَاحِشَةً أَوْ ظَلَمُوا أَنفُسَهُمْ ذَكَرُوا اللَّهَ فَاسْتَغْفَرُوا لِذُنُوبِهِمْ وَمَن يَغْفِرُ الذُّنُوبَ إِلَّا اللَّهُ وَلَمْ يُصِرُّوا عَلَىٰ مَا فَعَلُوا وَهُمْ يَعْلَمُونَ.

U ovom ajetu vidimo sliku borbe sa nefsom nakon posrnuća. Borba ne znači da čovjek nikad ne posrne, nego se tiče i toga šta čini nakon posrnuća. Ajet opisuje onoga ko je zgriješio, ali nije pustio nefs da ide dalje u grijeh: spomenuo je Allaha, zatražio oprost i nije ustrajao u onome što je učinio.

Komentatori Kur’ana pojašnjavaju da riječi „i ne ustraju u onome što su učinili“ ﴿وَلَمْ يُصِرُّوا عَلَى مَا فَعَلُوا﴾ znače da ne ostaju u grijehu, nego ga napuste i pokaju se Allahu. Iz redoslijeda riječi u ajetu vidi se da počinjenje grijeha nije bio kraj puta: slijedili su ga spominjanje Allaha, traženje oprosta i napuštanje ustrajavanja [Tefsir Taberi].

Čovjek može oslabiti u jednom trenutku, a onda se naći pred novim ispitom: hoće li se vratiti ili nastaviti? Hoće li posrnuće ostati slučajno ili će preći u ustrajavanje u grijehu? U tom kontekstu ajet otvara vrata povratka i spas od odlaganja veže za sjećanje, traženje oprosta i neustrajavanje.

Borba, dakle, nije u tome da nefs nikad ne posrne, nego u tome da posrnuće ne učini putem u ustrajavanje.

Drugo: Traženje pomoći u strpljivosti i namazu

Allah, dž.š., kaže: „Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima,.“ [El-Bekare, 45]

وَاسْتَعِينُوا بِالصَّبْرِ وَالصَّلَاةِ ۚ وَإِنَّهَا لَكَبِيرَةٌ إِلَّا عَلَى الْخَاشِعِينَ.

Ajet pokazuje da se suprotstavljanje nefsu ne prepušta samo snazi volje. Rob je upućen da traži pomoć u strpljivosti i namazu kad mu pokornost postane teška ili ga nefs zove onome što želi. Strpljivost zadržava nefs od onoga za čim ne bi trebao ići, a namaz je jedno od sredstava kojim rob traži pomoć da ustraje u pokornosti Allahu.

Ovo razumijevanje potvrđuju komentatori. Et-Taberi strpljivost ovdje povezuje s pokornošću Allahu i napuštanjem onoga što nefs želi, te pojašnjava da je suština strpljivosti da se nefs spriječi u onome što voli i zadrži od svoje strasti. Es-Sa’di navodi da strpljivost obuhvata strpljivost u pokornosti i strpljivost u suzdržavanju od grijeha, te da je namaz nešto čime se traži pomoć u čovjekovim poslovima.

Upadljivo je da naredba nije ograničena na suprotstavljanje nefsu, nego upućuje na traženje pomoći. Čovjekov nefs može oslabiti i trebati nešto što će ga učvrstiti: strpljivošću ga zadrži od strasti, a namazom se utječe svome Gospodaru, tako da suprotstavljanje strasti ne počiva samo na snazi nefsa.

Prema tome, postupanje sa pozivom nefsa nije puko odbijanje onoga čemu naginje, nego ga prati ono što čovjeka učvršćuje u pokornosti kad mu je teška: strpljivost koja obuzdava strast i namaz kojim se traži pomoć u ustrajnosti.

Treće: Zadovoljstvo Kur’anom umjesto žudnje za ovosvjetskim užicima

Allah, dž.š., kaže: „Mi smo ti objavili sedam ajeta, koji se ponavljaju, i Kur'an veličanstveni ti objavljujemo. –Ne pružaj poglede svoje na ono što Mi dajemo na uživanje nekim od njih.“ [El-Hidžr, 87–88]

﴿وَلَقَدْ آتَيْنَاكَ سَبْعًا مِنَ الْمَثَانِي وَالْقُرْآنَ الْعَظِيمَ * لَا تَمُدَّنَّ عَيْنَيْكَ إِلَى مَا مَتَّعْنَا بِهِ أَزْوَاجًا مِنْهُمْ﴾ [الحجر: 87-88[

Ova dva ajeta ukazuju na vezu između žudnje za ovosvjetskim užicima i prisjećanja na ono što je Allah dao Svome robu. Zabrani upućivanja pogleda prethodi podsjećanje na veći dar: „sedam ajeta koji se ponavljaju i Kur’an veličanstveni“.

﴿سَبْعًا مِنَ الْمَثَانِي وَالْقُرْآنَ الْعَظِيمَ﴾

Zabrana tu ne dolazi sama, nego je prethodi podsjećanje na vrijednost onoga što je Allah dao, kako ono što čovjek vidi kod drugih ne bi nadvladalo ono što zna o Allahovoj dobroti prema njemu.

U Sunnetu je potvrđeno da je „sedam ajeta koji se ponavljaju“ sura El-Fatiha. To je sura koja sadrži velika značenja o čovjekovom robovanju svome Gospodaru: hvalu i zahvalnost, iskreno obožavanje, traženje pomoći od Allaha i molbu za uputu. Kako se ta značenja ponavljaju u namazu, rob ostaje podsjećan na Onoga koga obožava, od Koga traži pomoć i od Koga moli uputu. Zatim, nakon spomena tog dara, dolaze riječi: „Ne pružaj poglede svoje“, ﴿لَا تَمُدَّنَّ عَيْنَيْكَ﴾ pa se srce podsjeća na ono što mu je dano prije nego što se pogled odvrati od onoga što je kod drugih.

Komentatori su pojasnili ovu vezu. Et-Taberi u tumačenju ajeta navodi mišljenja o „sedam ajeta koji se ponavljaju“, među njima i suru El-Fatihu, a u tumačenju zabrane upućivanja pogleda prenosi se značenje napuštanja priželjkivanja onoga što je kod drugih. Ibn Kesir izričito navodi zadovoljstvo onim što je Allah dao od veličanstvenog Kur’ana, umjesto prolaznih ovosvjetskih užitaka i njegovog ukrasa.

Veza ova dva ajeta s borbom sa nefsom postaje jasna kad stvar počne pogledom, potom slijedi priželjkivanje, sve dok se srce ne zaokupi onim što je kod drugih. Zabrana žudnje ovdje ne dolazi sama: prethodi joj podsjećanje na ono što je Allah dao, a zatim slijedi obuzdavanje pogleda od onoga što je kod drugih. To ne znači napuštanje dunjaluka ni traženja opskrbe, nego da ono što je u rukama ljudi ne ispuni oko i ne vodi srce. Kad srce spozna vrijednost onoga što mu je dato, oku je lakše da se ne pruža prema onome što je dato drugima.

Četvrto: Strpljivost nefsa u društvu pokornih

Allah, dž.š., kaže: Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže.“ [El-Kehf, 28]

وَاصْبِرْ نَفْسَكَ مَعَ الَّذِينَ يَدْعُونَ رَبَّهُم بِالْغَدَاةِ وَالْعَشِيِّ يُرِيدُونَ وَجْهَهُ ۖ

U riječima „i Budi čvrst“ postoji značenje vezano za borbu sa nefsom u pitanju društva: izraz se ne ograničava na puko biti s dobrim ljudima, nego uključuje zadržavanje nefsa i njegovo držanje uz one koji dovu upućuju svome Gospodaru i žele Njegovo Lice.

Et-Taberi pojašnjava da se misli na stalno druženje s onima koji spominju Allaha, dove Mu upućuju i čine dobra djela iskreno radi Njega. Nefsu može trebati da bude strpljiv u društvu koje mu koristi, jer ono što mu koristi nije uvijek ono čemu na početku naginje.

Zatim Allah, dž.š., u istom ajetu kaže: „ i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.“ [El-Kehf, 28]

وَلَا تُطِعْ مَنْ أَغْفَلْنَا قَلْبَهُ عَن ذِكْرِنَا وَاتَّبَعَ هَوَاهُ وَكَانَ أَمْرُهُ فُرُطًا ‎

U istom ajetu dolazi i suprotna strana: kao što se nefs obavezuje na društvo ljudi spominjanja Allaha, tako se štiti i od povođenja za ljudima nemara i strasti. Et-Taberi je izraz „slijedi svoju strast“ ﴿وَاتَّبَعَ هَوَاهُ﴾ protumačio tako da je onaj koji je strast svoga nefsa pretpostavio pokornosti svome Gospodaru. Dakle, nije stvar samo u razlici u društvu, nego u razlici u smjeru kojem to društvo vodi.

Tako je i samo društvo u ovom ajetu dio borbe: da čovjek izabere one koji mu pomažu u pokornosti, da se čuva onih koji mu slijeđenje strasti olakšavaju, da strpljivo drži nefs uz one koji ga podsjećaju na Allaha i da ga ne preda onima koji ga vode njegovoj strasti.

Peto: Suzdržavanje duše od prohtjeva prisjećanjem na stajanje pred Allahom.

Allah, dž.š., kaže: „A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao, Džennet će boravište biti sigurno.“ [En-Nazi’at, 40–41]

﴿وَأَمَّا مَنْ خَافَ مَقَامَ رَبِّهِ وَنَهَى النَّفْسَ عَنِ الْهَوَى * فَإِنَّ الْجَنَّةَ هِيَ الْمَأْوَى﴾ [النازعات: 40-41].

Ovo mjesto povezuje zabranu nefsu da slijedi strast sa strahom od stajanja pred Gospodarom: „bojao se stajanja pred Gospodarom svojim“. ﴿خَافَ مَقَامَ رَبِّهِ﴾ Kad se čovjek sjeti da će stajati pred Allahom i da će odgovarati za svoje djelo, sama sklonost nefsa nije jedina koja odlučuje u trenutku izbora.

To objašnjavaju i komentatori: Et-Taberi ajet tumači kao onoga ko se bojao svog stajanja pred Allahom i pitanja od Njega, pa je odvratio svoj nefs od njegove strasti u onome što Allah mrzi. Ibn Kesir iznosi isto značenje, spominjući strah od stajanja pred Allahom, zabranu nefsu da slijedi strast i njegovo vraćanje pokornosti svome Gospodaru. U ajetu se tako sastaju sjećanje na stajanje pred Allahom i obuzdavanje nefsa, a sjećanje na ono što čovjeka čeka pomaže mu da se odupre onome što ga privlači u sadašnjem trenutku.

Ovo značenje dodatno pojašnjava riječ Poslanika, s.a.v.s., u hadisu o Džibrilu, kada je upitan o ihsanu: „Da Allaha obožavaš kao da Ga vidiš, a ako ga ti ne vidiš, On tebe zaista vidi.“ «أن تعبد الله كأنك تراه، فإن لم تكن تراه فإنه يراك»

Svijest da ga Allah gleda budi u srcu osjećaj nadzora, pa nefs više nije prisutan sam sa onim što želi, nego s njim dolazi i svijest da će stajati pred Allahom.

Iz toga ne slijedi da će želja nestati iz nefsa niti da će sve što on žudi postati lako. Mijenja se ono što odlučuje kad dođe do sukoba. Strast može ostati prisutna, ali svijest o Allahovoj veličini sprečava da ona ima posljednju riječ pri izboru.

Šesto: Podnošenje teškoće da bi se izbjegao grijeh

Allah, dž.š., kaže, prenoseći riječi Jusufa, a.s.: Gospodaru moj" – zavapi on – "draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju.“ [Jusuf, 33]

الَ رَبِّ السِّجْنُ أَحَبُّ إِلَيَّ مِمَّا يَدْعُونَنِي إِلَيْهِ ۖ

Jusufov, a.s., slučaj prikazuje borbu u situaciji kad je teško ustrajati u pokornosti. On je znao šta mora činiti, ali ispit nije bio samo u poznavanju istine, nego i u podnošenju posljedica držanja za nju. Tamnica je sama po sebi mrska, a ipak mu je bila draža od odgovora na ono na šta je pozvan, a to je neposlušnost Allahu.

Komentatori pojašnjavaju ovu stranu: Et-Taberi njegove riječi tumači tako da mu je zatvor draži od upadanja u razvrat na koji je pozvan, a iz Kurtubijevog tefsira se vidi da preferiranje tamnice ovdje nije zato što je voli radi nje same, nego zato što je lakša od upadanja u grijeh. Poređenje je bilo između teškoće koja čuva pokornost i sklonosti nefsa koja vodi onome što Allahu nije drago.

Čovjek može jasno znati šta je ispravno, a onda uvidjeti da će ga postupanje po tome nešto koštati što njegov nefs ne voli: udobnost koju će izgubiti, korist koja će mu izmaći ili štetu koju će podnijeti. Tu je borba u ustrajavanju na onome što je spoznao kao istinu, dok teškoća ostaje prisutna.

To ne znači da je teškoća sama po sebi poželjna niti da čovjek namjerno bira ono što je najteže. Smisao je u ovom kontekstu da nefsova mržnja prema teškoći ne bude razlog za napuštanje onoga što Allaha raduje, te da se na njoj strpi ako bi bijeg od nje vodio u grijeh.

Sedmo: Traženje pomoći od Allaha kad se strahuje od iskušenja

Allah, dž.š., kaže, prenoseći riječi Jusufa, a.s.: „I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati".“ [Jusuf, 33]

وَإِلَّا تَصْرِفْ عَنِّي كَيْدَهُنَّ أَصْبُ إِلَيْهِنَّ وَأَكُنْ مِنَ الْجَاهِلِينَ﴾ [يوسف: 33].

Nastavak Jusufovog, a.s., stava otkriva još jednu stranu: nakon što je tamnicu odabrao umjesto grijeha, nije se oslonio samo na snagu svoje odlučnosti, nego je pokazao svoju potrebu za Allahom i zamolio Ga da od njega odvrati iskušenje. Čovjek može znati istinu i odlučiti da ustraje na njoj, a ipak ostati potreban Allahove pomoći.

Komentatori potvrđuju ovo značenje: Et-Taberi Jusufove riječi tumači tako da bi se, ako Allah ne odbije od njega njihovu spletku i ne zaštiti ga od nje, njima priklonio. U tefsiru se prenosi i značenje potrebe za Allahovom pomoći i zaštitom. Rob može biti iskren u svojoj odluci, a da time ne postane neovisan o Allahovom učvršćivanju.

Iz ovog mjesta se shvata da poznavanje slabosti svog nefsa ne znači predati mu se, nego čovjeka potiče da traži pomoć od Allaha umjesto da se zavarava svojom snagom. Potreba za Allahom ne protivrječi odlučnosti, nego je prati: čovjek ulaže šta može, a zna da uspjeh nije njegov posjed.

Ajet ne znači da će svako ko dovi biti oslobođen iskušenja na isti način kao Jusuf, a.s.; on prenosi određeni događaj iz njegove priče. Ono što se iz njega ovdje vidi jeste da čovjekov strah za sebe od iskušenja može da ga navede na dovu i na traženje utočišta kod Allaha, uz ustrajnu odlučnost da bude pokoran.

Osmo: Prisjećanje koje vraća uvid pri šejtanovom dodiru

Allah, dž.š., kaže: „Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi.“ [El-A’raf, 201]

﴿إِنَّ الَّذِينَ اتَّقَوْا إِذَا مَسَّهُمْ طَائِفٌ مِنَ الشَّيْطَانِ تَذَكَّرُوا فَإِذَا هُمْ مُبْصِرُونَ﴾ [الأعراف: 201].

Ovaj ajet opisuje trenutak kada iskušenje zadesi i one koji se Allaha boje: ne poriče da ih može dotaknuti šejtanova navala, nego ističe ono što slijedi: „sjete se pa tada progledaju“. ﴿تَذَكَّرُوا فَإِذَا هُمْ مُبْصِرُونَ﴾ Pouka je ovdje u sjećanju i povratku kad se dodir pojavi.

Komentatori pojašnjavaju da dodir obuhvata ono što čovjeka zadesi od došaptavanja (vesvese), bijesa i slično, a da ga sjećanje (zikr) vraća Allahovoj naredbi, obećanju i prijetnji, pa uvidi mjesto greške i odustane od nje. Sjećanje u ovom kontekstu nije puko prisustvo informacije u glavi, nego povratak uvida kad nefs zaškilji ka povođenju za strašću ili nemarom.

Čovjek možda ne može spriječiti da mu se takva pojava javi, ali može da se odupre tome da je slijedi i da se sjećanjem vrati svojoj mjeri. Zato je borba ovdje u skraćivanju puta između nemara i sjećanja, između posrnuća i uvida.

Zaključak

Ovi primjeri pokazuju raznolikost oblika borbe sa nefsom prema mjestu slabosti i iskušenja, dok rob, uz sav uloženi trud, ostaje potreban Allahove upute i pomoći.

Među Poslanikovim, s.a.v.s., dovama bila je: „Allahu moj, Tvoju milost tražim, pa me ne prepuštaj samome sebi ni za tren oka, i poboljšaj mi moje stanje; nema boga osim Tebe.“ Ebu Davud

«اللهمَّ رحمتَك أرجو، فلا تكلني إلى نفسي طرفةَ عين، وأصلح لي شأني كلَّه، لا إله إلا أنت»

Značenja borbe, upute i Allahove blizine sabrana su u riječima Uzvišenog: One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!.“ [El-‘Ankebut, 69]

 

﴿وَالَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا وَإِنَّ اللَّهَ لَمَعَ الْمُحْسِنِينَ﴾ [العنكبوت: 69]

U ovom ajetu se borba pripisuje robu, a obećanje upute i blizine dolazi od Allaha; ko poznaje slabost svoga nefsa, ne postaje neovisan o traženju pomoći od Allaha ni za tren oka.


Prevod.imamsedin

 

Nov 17, 2026

Dunjaluk i smrt

 Dunjaluk i smrt:

Jedna od najvažnijih stvari koja čovjeka usmjerava i obuzdava njegovo ponašanje na ovom svijetu jeste spoznaja da smrt nije kraj puta, već da nakon nje dolaze proživljenje, polaganje računa i stajanje pred Allahom uzvišenim.

Pjesnik kaže:

„Kada bismo nakon smrti bili ostavljeni i kada ne bi bilo ničega poslije nje, smrt bi bila odmor svakom živom biću.

Ali, mi ćemo nakon smrti ponovo proživljeni biti i bit ćemo pitani za sve što smo činili.“

Kada bi smrt bila kraj čovjekovog postojanja, stvar bi bila jednostavna: čovjek bi radio šta želi, činio nepravdu kome želi, uzimao tuđa prava, činio nered na Zemlji, a zatim bi se smrću sve završilo.

Ali istina je da ćemo nakon smrti biti proživljeni, a nakon proživljenja polagat ćemo račun. Svaki čovjek stat će pred Allaha dž,š, i odgovarati za ono što je učinio, bilo dobro ili loše.

Vjerovanje u Sudnji Dan nije nešto daleko od svakodnevnog života. Naprotiv, upravo ono usmjerava naš život. Ono nas podstiče da preispitujemo svoje riječi, djela, imetak i postupke, jer znamo da ono što je skriveno od ljudi nije skriveno od Gospodara svih svjetova.

Onaj ko iskreno vjeruje u proživljenje i polaganje računa neće prodati svoju vjeru za prolaznu korist, neće učiniti dunjaluk svojim jedinim ciljem i neće pomisliti da će ga njegova snaga ili položaj spasiti od stajanja pred Allahom.

Uzvišeni Allah kaže:

﴿فَاعْتَبِرُوا يَا أُولِي الْأَبْصَارِ﴾.

„Zato uzmite pouku, o vi koji ste razumom obdareni!“ (El-Hašr, 2.)

Pa šta nam je činiti? Da li da se prepustimo svojim prohtjevima i živimo kao da je ovaj svijet naš konačni cilj, ili da vjerujemo svome Gospodaru i slijedimo Njegov put?

Vjernik ne gleda samo na dunjaluk, već razmišlja i o svom konačnom odredištu. On zna da iza svakog izbora stoji polaganje računa, a iza svakog djela njegova nagrada ili kazna.

Zato nemoj živjeti za dunjaluk kao da je on kraj svega. Smrt je samo prelazak, a nakon nje slijede proživljenje, polaganje računa i stajanje pred Allahom dž,š.

Dr Ali Gomaa

 

Nov 13, 2026

Ishrana u islamu

 

Ishrana u islamu

Ishrana u islamskom učenju nije samo sredstvo za utoljavanje gladi i punjenje stomaka, već je dio odgoja čovjeka i njegovog odnosa prema Allahovoj blagodati.

Uzvišeni Allah kaže:

﴿كُلُوا مِنْ طَيِّبَاتِ مَا رَزَقْنَاكُمْ﴾.

„Jedite lijepa jela kojima smo vas opskrbili.“ (El-Bekare, 57)

Allah nam nije rekao samo: „Jedite“, već nas je usmjerio da jedemo ono što je lijepo i dobro.

Kada su se stanovnici pećine (Kehf) probudili, a bili su u velikoj potrebi za hranom, rekli su:

"Pošaljite jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane.“ (El-Kehf, 19)

فَابْعَثُوا أَحَدَكُم بِوَرِقِكُمْ هَٰذِهِ إِلَى الْمَدِينَةِ فَلْيَنظُرْ أَيُّهَا أَزْكَىٰ طَعَامًا فَلْيَأْتِكُم بِرِزْقٍ مِّنْهُ.

Dakle, čak i u stanju velike gladi, težnja za najčistijom i najboljom hranom ostala je prisutna.

Kada je Uzvišeni Allah podario blagodati sinovima Israilovim, rekao je:

وَظَلَّلْنَا عَلَيْكُمُ الْغَمَامَ وَأَنْزَلْنَا عَلَيْكُمُ الْمَنَّ وَالسَّلْوَى كُلُوا مِنْ طَيِّبَاتِ مَا رَزَقْنَاكُمْ﴾.

„I Mi smo vam hladovinu od oblaka načinili i manu i prepelice vam slali: Jedite lijepa jela kojima smo vas opskrbili.“ (El-Bekare, 57)

Međutim, oni su se obratili našem Vjerovjesniku Musau, alejhis-selam, riječima:

لَن نَّصْبِرَ عَلَىٰ طَعَامٍ وَاحِدٍ فَادْعُ لَنَا رَبَّكَ يُخْرِجْ لَنَا مِمَّا تُنبِتُ الْأَرْضُ.

„Mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti, zato zamoli, u naše ime, Gospodara svoga da nam podari ono što zemlja rađa.“ (El-Bekare, 61)

Tada im je upućeno upečatljivo Kur’ansko pitanje:

قَالَ أَتَسْتَبْدِلُونَ الَّذِي هُوَ أَدْنَىٰ بِالَّذِي هُوَ خَيْرٌ.

„ "Zar želite da ono što je bolje zamijenite za ono što je gore?“ (El-Bekare, 61)

Ovaj ajet nas poučava poruci koja nadilazi samo pitanje hrane: Nemojte ono što je bolje zamjenjivati onim što je lošije i nemojte se svojim izborima spuštati na niži nivo onda kada ste u mogućnosti da se uzdignete.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao je dane tešrika kao dane jela, pića i spominjanja Allaha dž,š. Tako je spojio uživanje u blagodatima ovoga svijeta sa sjećanjem na Onoga koji te blagodati daruje – Uzvišenog Allaha.

Islam ne želi čovjeka koji se odriče hrane i ljepote, niti čovjeka koji je rob svojih strasti. Islam želi čovjeka koji jede, pije i uživa u Allahovim blagodatima, ali to čini svjesno, s mjerom, osjećajem za lijepo i umjerenošću.

Zato Uzvišeni Allah kaže:

 يَا بَنِي آدَمَ خُذُوا زِينَتَكُمْ عِندَ كُلِّ مَسْجِدٍ وَكُلُوا وَاشْرَبُوا وَلَا تُسْرِفُوا ۚ إِنَّهُ لَا يُحِبُّ الْمُسْرِفِينَ.

„O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da molitvu obavite! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.“ (El-A'raf, 31)

Ljepota je poželjna, ono što je lijepo i kvalitetno je poželjno, a uživanje u Allahovim blagodatima je dozvoljeno. Međutim, pretjerivanje nije put vjernika.

Zato nije najvažnije koliko si pojeo, već:

·         Šta si jeo?

·         Odakle je ta hrana došla?

·         Kako si se odnosio prema Allahovoj blagodati?

·         Da li te je ta blagodat učinila zahvalnijim i duhovno uzvišenijim ili si postao rob svojih strasti?

Prof. dr. Ali Džuma (Ali Gomaa)

 

imamsedin

Nov 12, 2026

Blagodati u Časnom Kur’anu

 

Blagodati u Časnom Kur’anu

Uzroci očuvanja blagodati, razlozi nestanka i posljedice nezahvalnosti na blagodatima.

Autor: Tafsir centar za kur’anske studije

Ovaj članak nastoji istražiti ono što Časni Kur’an navodi o uzrocima očuvanja i uvećavanja blagodati (nimeta), razlozima njihovog nestanka i posljedicama nezahvalnosti na njima. Pri tome se navode kur’anski ajeti i primjeri naroda koji su sačuvali blagodati zahvalnošću ili su ih izgubili zbog svoje nezahvalnosti.

Uvod

Uzvišeni Allah dž,š, daruje Svojim robovima blagodati - nimete koje želi. Časni Kur’an potvrđuje da je blagodat Allahova dobrota i dar, koji čovjek nije zaslužio samim sobom. Očuvanje ili nestanak blagodati povezani su s čovjekovim odnosom prema njima.

Kur’an detaljno pojašnjava uzroke kojima se blagodati čuvaju i uvećavaju, kao i uzroke koji dovode do njihovog nestanka. Pri tome se ne zadržava samo na općim načelima, već navodi primjere iz historije naroda: jedni su sačuvali blagodati zahvalnošću, dok su drugi ostali bez njih zbog nezahvalnosti i obijesti.

Ovaj članak nastoji predstaviti neke Kur’anske zakonitosti koje se odnose na blagodati, kroz razmatranje najvažnijih uzroka njihovog očuvanja i uvećavanja, razloga njihovog nestanka i posljedica nezahvalnosti na njima.

Prvo: Uzroci očuvanja i uvećavanja blagodati

Kur’an navodi više uzroka[1] kojima se blagodati čuvaju i uvećavaju. Među najvažnijima su sljedeći:

1. Zahvalnost Uzvišenom Allahu i izvršavanje obaveza koje proizlaze iz blagodati

Uzvišeni Allah na više mjesta u Svojoj Knjizi povezuje blagodati sa zahvalnošću. Između ostalog, kaže:

﴿فَكُلُوا مِمَّا رَزَقَكُمُ اللَّهُ حَلَالًا طَيِّبًا وَاشْكُرُوا نِعْمَتَ اللَّهِ إِنْ كُنْتُمْ إِيَّاهُ تَعْبُدُونَ﴾ [النحل: ١١٤]

„Zato jedite ono što vam Allah daje kao dozvoljeno i lijepo i budite zahvalni na Allahovoj blagodati, ako samo Njega obožavate.“ (En-Nahl, 114.)

To znači: budite zahvalni na Allahovim blagodatima i nemojte ih poricati, kako vas ne bi zadesilo ono što je zadesilo stanovnike grada koji je naveden kao primjer[2].

Uzvišeni također kaže:

﴿مَا يُرِيدُ اللَّهُ لِيَجْعَلَ عَلَيْكُمْ مِنْ حَرَجٍ وَلَـكِنْ يُرِيدُ لِيُطَهِّرَكُمْ وَلِيُتِمَّ نِعْمَتَهُ عَلَيْكُمْ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ﴾ [المائدة: ٦]

„Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni.“ (El-Maide, 6.)

Odnosno, Allah želi da Mu budete zahvalni na blagodatima koje vam je podario kroz propise koje vam je odredio, a koji vam donose olakšanje, blagost, milost, jednostavnost i širinu[3].

Govoreći o Sulejmanu, alejhis-selam, Uzvišeni Allah kaže:

﴿فَتَبَسَّمَ ضَاحِكًا مِنْ قَوْلِهَا وَقَالَ رَبِّ أَوْزِعْنِي أَنْ أَشْكُرَ نِعْمَتَكَ الَّتِي أَنْعَمْتَ عَلَيَّ وَعَلَى وَالِدَيَّ وَأَنْ أَعْمَلَ صَالِحًا تَرْضَاهُ وَأَدْخِلْنِي بِرَحْمَتِكَ فِي عِبَادِكَ الصَّالِحِينَ﴾ [النمل: ١٩]

„I on se nasmija glasno riječima njezinim[4] i reče: ‘Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodatima Tvojim koje si podario meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela kojima si zadovoljan, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!’“ (En-Neml, 19.)

To znači: Gospodaru moj, nadahni me da Ti budem zahvalan na blagodati koju si mi podario, poučivši me govoru ptica i životinja, kao i na blagodati koju si podario mojim roditeljima time što su Ti se predali i u Tebe vjerovali[5].

Sulejman, alejhis-selam, molio je svoga Gospodara da mu omogući da ispuni obavezu zahvalnosti na vjerskim i ovosvjetskim blagodatima koje su podarene njemu i njegovim roditeljima[6].

Zahvalnost se iskazuje tako što se blagodati koriste u pokornosti Onome Koji ih je darovao, uz priznavanje Njegove dobrote, svijest o vlastitoj nemoći da Mu se dostojno zahvali i nastojanje da Mu se zahvaljuje i da Ga se hvali.

Blagodati koje su podarene roditeljima jesu, na određeni način, blagodati i za njihovu djecu i potomstvo, jer i oni imaju koristi od njih, njihovih uzroka i posljedica. To se naročito odnosi na vjerske blagodati, jer su znanje i dobra djela roditelja među najvećim uzrocima ispravnosti njihove djece.

Uzvišeni Allah kaže:

﴿حَتَّى إِذَا بَلَغَ أَشُدَّهُ وَبَلَغَ أَرْبَعِينَ سَنَةً قَالَ رَبِّ أَوْزِعْنِي أَنْ أَشْكُرَ نِعْمَتَكَ الَّتِي أَنْعَمْتَ عَلَيَّ وَعَلَى وَالِدَيَّ وَأَنْ أَعْمَلَ صَالِحًا تَرْضَاهُ وَأَصْلِحْ لِي فِي ذُرِّيَّتِي إِنِّي تُبْتُ إِلَيْكَ وَإِنِّي مِنَ الْمُسْلِمِينَ﴾ [الأحقاف: ١٥

„A kad dospije u muževno doba i kad navrši četrdeset godina, on kaže: ‘Gospodaru moj, nadahni me da budem zahvalan na blagodati Tvojoj koju si podario meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela kojima si zadovoljan, i učini dobrim potomstvo moje! Ja se, zaista, kajem Tebi i ja sam, doista, musliman.’“ (El-Ahkaf, 15.)

Alija, radijallahu anhu, rekao je da je ovaj ajet objavljen povodom Ebu Bekra Es-Siddika, radijallahu anhu. Oba njegova roditelja primila su islam, a među muhadžirima nije bilo drugog čovjeka čiji su roditelji oboje prihvatili islam osim njega. Allah mu je zato oporučio da se lijepo odnosi prema njima, a ta obaveza ostala je i nakon njega.

Prema tome, čovjek treba tražiti Allahovu pomoć kako bi još više činio dobro svojim roditeljima, moleći Ga da ga nadahne zahvalnošću na blagodatima koje je podario njemu i njima.

2. Upućivanje dove i ponizno obraćanje Allahu u blagostanju i teškoći

Uzvišeni Allah kaže:

﴿وَمَا بِكُمْ مِنْ نِعْمَةٍ فَمِنَ اللَّهِ ثُمَّ إِذَا مَسَّكُمُ الضُّرُّ فَإِلَيْهِ تَجْأَرُونَ﴾ [النحل: ٥٣]

„Sve blagodati koje imate od Allaha su. A čim vas nevolja pogodi, opet od Njega glasno pomoć tražite.“ (En-Nahl, 53.)

To znači: sve što imate od zdravlja, tjelesne snage i sigurnosti, kao i svaki napredak i uvećanje imetka, dolazi od Allaha. On je Taj Koji vam to daruje i niko drugi, jer je sve u Njegovoj vlasti.

Kada vas zadesi bolest, zdravstvena tegoba ili životna oskudica, tada se Allahu dovom obraćate glasno i tražite Njegovu pomoć kako bi otklonio nevolju od vas.

Es-Sa'di, Allah mu se smilovao, rekao je:

„To znači da Ga dozivate i ponizno Mu se obraćate, jer znate da niko osim Njega ne može otkloniti nevolju i teškoću. Onaj Koji vam je jedini podario ono što volite i otklonio od vas ono što ne volite jeste Onaj Kome jedino pripada ibadet.“ Tefsir Sa'di

3. Pričanje o blagodatima

Allah dž,š, je naredio Svome Vjerovjesniku, a potom i onima koji slijede njegov put, da govore o Allahovim blagodatima koje im je podario. Govorenje o blagodatima predstavlja jedan vid zahvalnosti.

Uzvišeni Allah kaže:

﴿وَأَمَّا بِنِعْمَةِ رَبِّكَ فَحَدِّثْ﴾ [الضحى: ١١]

„I o blagodati Gospodara svoga kazuj!“ (Ed-Duha, 11.)

To znači: spominji i objavljuj ono čime te Allah obdario, zahvaljujući Mu i hvaleći Ga. Govoriti o Allahovim blagodatima i priznavati ih predstavlja zahvalnost na njima.

Ono što treba zanti kada je riječ o kazivanju o blagodatima, jeste da se čovjek ne hvali, ne razbacuje, ne tlači i ne ponižava druge, to nije vid zahvalnosti niti pričanja o blagodatima kako se od nas traži.

Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, rekao je da postoje dva tumačenja ovog ajeta.

Prema prvom, riječ je o spominjanju blagodati i obavještavanju drugih o njima, kao kada čovjek kaže: „Allah mi je podario to i to.“ U ovoj suri spominju se Allahove blagodati prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: pružio mu je utočište kada je bio siroče, uputio ga nakon što nije znao pravi put i učinio ga imućnim nakon oskudice.

Prema drugom tumačenju, naređeno kazivanje o blagodati podrazumijeva pozivanje Allahu, dostavljanje Njegove poslanice i poučavanje zajednice.

Ispravno je, smatra Ibnul-Kajjim, da ajet obuhvata oba značenja, jer je i jedno i drugo blagodat na kojoj se treba zahvaljivati i o kojoj treba govoriti. Njeno javno ispoljavanje također predstavlja vid zahvalnosti.

4. Korištenje blagodati u svrhu zbog koje su podarene

Korištenje blagodati bez obijesti, uzdizanja nad drugim ljudima, nanošenja štete, činjenja zla, nečistoće i širenja nereda čisti dušu, podstiče čovjeka na dobra djela i usmjerava ga da se prema blagodatima odnosi na ispravan način. Takav odnos doprinosi njihovom uvećavanju i bereketu.

Uzvišeni Allah, prenoseći riječi Musaa, alejhis-selam, kaže:

﴿قَالَ رَبِّ بِمَا أَنْعَمْتَ عَلَيَّ فَلَنْ أَكُونَ ظَهِيرًا لِلْمُجْرِمِينَ﴾ [القصص: ١٧]

„Gospodaru moj“, reče on, „zbog blagodati koju si mi podario, ja neću biti pomagač zločincima!“ (El-Kasas, 17.)

Odnosno: zbog ugleda, časti i blagodati koje si mi podario, - ﴿فَلَنْ أَكُونَ ظَهِيرًا﴾ - neću biti pomagač - ﴿لِلْمُجْرِمِينَ﴾ - zločincima, tj. onima koji ne vjeruju u Tebe i koji se suprotstavljaju Tvojim naredbama.

Ovo predstavlja opću obavezu da čovjek ne staje na stranu zločinaca kao njihov pomagač i podržavalac.

Jedan od načina korištenja blagodati u svrhu zbog koje su podarene jeste ispoljavanje njihovih predviđenih koristi. Naprimjer, blagodat hrabrosti treba koristiti za pomaganje istini, blagodat darežljivosti za pomoć onima koji su u nevolji, a blagodat znanja za obrazovanje i razvijanje ljudskog uma.

Zahvalnost, dakle, nije samo riječ, nego i praktično djelovanje. Uzvišeni Allah naredio je Davudu, alejhis-selam, i njegovoj porodici da Mu zahvaljuju djelima, pa kaže:

﴿يَعْمَلُونَ لَهُ مَا يَشَاءُ مِنْ مَحَارِيبَ وَتَمَاثِيلَ وَجِفَانٍ كَالْجَوَابِ وَقُدُورٍ رَاسِيَاتٍ اعْمَلُوا آلَ دَاوُودَ شُكْرًا وَقَلِيلٌ مِنْ عِبَادِيَ الشَّكُورُ﴾ [سبأ: ١٣]

„Oni su mu izrađivali što god je htio: hramove, kipove, velike posude kao čatrnje i nepokretne kazane. ‘Radite, o porodico Davudova, i budite zahvalni!’ A malo je zahvalnih među robovima Mojim.“ (Sebe, 13.)

Iz vanjskog značenja Kur’ana i sunneta proizlazi da zahvalnost obuhvata djela tijela, a ne samo djela jezika. Zahvalnost postupcima jeste djelovanje udovima, dok je zahvalnost riječima djelovanje jezika.

 

Drugo: Uzroci nestanka blagodati

زوال النِّعَم

Prilikom objašnjavanja uzroka nestanka blagodati, u osnovi bi bilo dovoljno navesti suprotnosti uzroka njihovog očuvanja, jer nestanak onoga što čuva blagodat vodi njenom gubitku. Ipak, potrebno je ovu temu detaljnije pojasniti.

Najvažniji uzroci nestanka blagodati spomenuti u Kur’anu jesu sljedeći:

1. Nezahvalnost na blagodatima i uskraćivanje prava koja iz njih proizlaze

Časni Kur’an govori o različitim oblicima nezahvalnosti na blagodatima i uskraćivanja njihovih prava. Među najvažnijima su sljedeći:

Uzvišeni Allah opisuje nevjernike iz plemena Kurejš riječima:

﴿أَلَمْ تَرَ إِلَى الَّذِينَ بَدَّلُوا نِعْمَتَ اللَّهِ كُفْرًا وَأَحَلُّوا قَوْمَهُمْ دَارَ الْبَوَارِ﴾ [إبراهيم: ٢٨]

„Zar ne vidiš one koji su umjesto zahvalnosti Allahu na blagodatima nezahvalnošću uzvratili i narod svoj u Kuću propasti doveli?“ (Ibrahim, 28.)

Imam Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, rekao je: „Iako značenje ovog ajeta obuhvata sve nevjernike, Allah je poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao milost svjetovima i blagodat ljudima. Ko je tu blagodat prihvatio i na njoj zahvalan bio, ući će u Džennet, a ko ju je odbio i porekao, ući će u Džehennem.“

Uzvišeni Allah, osuđujući one koji u obožavanju Onoga Koji im daruje blagodati pridružuju nekoga drugog, kaže:

﴿أَفَبِالْبَـاطِلِ يُؤْمِنُونَ وَبِنِعْمَةِ اللَّهِ يَكْفُرُونَ﴾ [العنكبوت: ٦٧]

„Zar da u laž vjeruju, a da Allahove blagodati poriču?“ (El-Ankebut, 67.)

To znači da vjeruju u kipove i druga lažna božanstva, dok Allahove blagodati prema njima prikrivaju i pripisuju ih nekome drugom, a ne Njemu Uzvišenom.

Govoreći o onima koji ne priznaju obavezu zahvalnosti na Allahovim blagodatima, Uzvišeni kaže:

﴿يَعْرِفُونَ نِعْمَتَ اللَّهِ ثُمَّ يُنْكِرُونَهَا وَأَكْثَرُهُمُ الْكَـافِرُونَ﴾ [النحل: ٨٣]

„Oni priznaju Allahovu blagodat, a onda je poriču, a većina njih su nevjernici.“ (En-Nahl, 83.)

Odnosno, oni poriču obavezu zahvalnosti na toj blagodati. Sama blagodat zahtijeva da onaj kome je darovana bude zahvalan Onome Koji mu ju je podario. Međutim, kada su počeli obožavati one koji im ne daju nikakve blagodati, postupili su kao da ih poriču.

Uzvišeni Allah kori mnogobošce koji na blagodat uzvraćaju širkom (pripisivanjem druga), umjesto da budu zahvalni Darovatelju, Koji im dobrovoljno i iz Svoje dobrote daje blagodati:

﴿أَفَبِنِعْمَةِ اللَّهِ يَجْحَدُونَ﴾ [النحل: ٧١]

„Zar da Allahovu blagodat poriču?“ (En-Nahl, 71.)

To znači: zar će poricati Allahovu blagodat, kojom ih je obdario dajući im opskrbu na ovom svijetu, tako što će Allahu u Njegovoj vlasti i gospodarenju pridruživati nekoga od Njegovih stvorenja?

2. Nemar prema dovi u vremenima blagostanja

Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi govori o ljudskoj prirodi i stanju čovjeka: kada ga pogodi nevolja, poput bolesti, teškoće ili velike brige, on se usrdno obraća svome Gospodaru i moli Ga da otkloni ono što ga je snašlo.

Međutim, kada Allah otkloni nevolju i ukloni teškoću, čovjek zaboravi prethodne dove, okrene se od svoga Gospodara, pokaže nezahvalnost na Njegovoj dobroti i porekne Njegove blagodati.

Uzvišeni Allah kaže:

﴿وَإِذَا مَسَّ الْإِنْسَانَ ضُرٌّ دَعَا رَبَّهُ مُنِيبًا إِلَيْهِ ثُمَّ إِذَا خَوَّلَهُ نِعْمَةً مِنْهُ نَسِيَ مَا كَانَ يَدْعُو إِلَيْهِ مِنْ قَبْلُ وَجَعَلَ لِلَّهِ أَنْدَادًا لِيُضِلَّ عَنْ سَبِيلِهِ قُلْ تَمَتَّعْ بِكُفْرِكَ قَلِيلًا إِنَّكَ مِنْ أَصْحَابِ النَّارِ﴾ [الزمر: ٨]

„Kada čovjeka nevolja snađe, Gospodaru svome se moli, Njemu se obraćajući, a zatim, kada mu On blagodat Svoju podari, zaboravi Onoga Kome se prije molio i Allahu počne druge ravnim smatrati da bi s puta Njegova u zabludu odvodio. Reci: ‘Uživaj neko vrijeme u nevjerovanju svome, bit ćeš, sigurno, stanovnik Vatre!’“ (Ez-Zumer, 8.)

Također kaže:

فَإِذَا مَسَّ الْإِنْسَانَ ضُرٌّ دَعَانَا ثُمَّ إِذَا خَوَّلْنَاهُ نِعْمَةً مِنَّا قَالَ إِنَّمَا أُوتِيتُهُ عَلَى عِلْمٍ بَلْ هِيَ فِتْنَةٌ وَلَكِنَّ أَكْثَرَهُمْ لَا يَعْلَمُونَ﴾ [الزمر: ٤٩]

„Kada čovjeka nevolja snađe, Nama se moli, a kad mu Mi blagodat Svoju podarimo, on govori: ‘Ovo mi je dato zato što sam to zaslužio!’ Ne, to je samo iskušenje, ali većina njih ne zna.“ (Ez-Zumer, 49.)

Ova dva ajeta prikazuju obrazac ponašanja koji se kod čovjeka ponavlja sve dok ga njegova prirodna sklonost ne uputi ka istini, dok se ne vrati svome jedinom Gospodaru i dok ne upozna put koji vodi Njemu, pa s njega ne skrene ni u blagostanju ni u teškoći.

Nevolja uklanja naslage prohtjeva i strasti koje prekrivaju čovjekovu prirodu te razotkriva vještačke prepreke koje ga odvraćaju od istine prisutne u njemu i u samoj srži postojanja. Tada čovjek prepoznaje Allaha, spoznaje Ga i usmjerava se isključivo Njemu.

Međutim, kada teškoća prođe i nastupi blagostanje, čovjek zaboravlja ono što je govorio u nevolji. Pod utjecajem svojih prohtjeva ponovo skreće s pravog puta i za blagodat, opskrbu i dobrotu govori: - ﴿إِنَّمَا أُوتِيتُهُ عَلَى عِلْمٍ﴾ - „Ovo mi je dato zato što sam to zaslužio!“

Takve riječi izgovarao je Karun, a izgovara ih i svako ko je obmanut svojim znanjem, zanatom, vještinom ili sposobnošću, pa njima objašnjava imetak ili vlast koju je stekao. Pri tome zaboravlja Izvor blagodati, Darovatelja znanja i sposobnosti, Onoga Koji omogućava uzroke i određuje opskrbu.

3. Obijest i korištenje materijalnih blagodati za činjenje nepravde i tlačenje ljudi

Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi objašnjava da čovjek po svojoj prirodi može biti neznalica i nepravedan. Kada mu Allah podari Svoju milost, poput zdravlja, opskrbe, djece i sličnih blagodati, a zatim mu je oduzme, on se prepušta očaju i beznađu. Ne nada se Allahovoj nagradi i ne pada mu na pamet da bi mu Allah mogao vratiti istu blagodat, podariti bolju ili mu dati nešto slično.

Međutim, kada mu Allah nakon nevolje ponovo podari blagodat, čovjek se raduje na način koji vodi obijesti i hvalisanju. Hvali se Allahovim blagodatima pred drugim ljudima, uzdiže se iznad njih, prezire ih i omalovažava.

Iz ovog opisa izuzeti su oni koji vjeruju u Allaha i koji se strpe i čine dobra djela.

Uzvišeni Allah kaže:

﴿وَلَئِنْ أَذَقْنَاهُ نَعْمَاءَ بَعْدَ ضَرَّاءَ مَسَّتْهُ لَيَقُولَنَّ ذَهَبَ السَّيِّئَاتُ عَنِّي إِنَّهُ لَفَرِحٌ فَخُورٌ * إِلَّا الَّذِينَ صَبَرُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ أُولَئِكَ لَهُمْ مَغْفِرَةٌ وَأَجْرٌ كَبِيرٌ﴾ [هود: ١٠- ١١].

„A ako mu damo da osjeti blagodat poslije nevolje koja ga je zadesila, on će, sigurno, reći: ‘Nevolje su me napustile!’ On je, doista, umišljen i razmetljiv, a samo oni koji su strpljivi i dobra djela čine — njima pripada oprost i nagrada velika.“ (Hud, 10–11.)

Uzvišeni Allah također govori o Musau, alejhis-selam, i faraonu. Faraon je Allahove blagodati koje su mu bile podarene u obliku imetka i vlasti koristio za nanošenje nepravde sinovima Israilovim, pretvarajući ih u robove i sluge koje je prisiljavao na teške poslove i služenje njegovom narodu.

Musa, alejhis-selam, rekao je faraonu:

﴿أَنْ أَرْسِلْ مَعَنَا بَنِي إِسْرَائِيلَ * قَالَ أَلَمْ نُرَبِّكَ فِينَا وَلِيدًا وَلَبِثْتَ فِينَا مِنْ عُمُرِكَ سِنِينَ * وَفَعَلْتَ فَعْلَتَكَ الَّتِي فَعَلْتَ وَأَنْتَ مِنَ الْكَافِرِينَ *قَالَ فَعَلْتُهَا إِذًا وَأَنَا مِنَ الضَّالِّينَ * فَفَرَرْتُ مِنْكُمْ لَمَّا خِفْتُكُمْ فَوَهَبَ لِي رَبِّي حُكْمًا وَجَعَلَنِي مِنَ الْمُرْسَلِينَ * وَتِلْكَ نِعْمَةٌ تَمُنُّهَا عَلَيَّ أَنْ عَبَّدْتَ بَنِي إِسْرَائِيلَ﴾ [الشعراء: ١٧- ٢٢].

„Pusti sinove Israilove da idu s nama!“ (Eš-Šuara, 17.)

Faraon mu odgovori:

„Zar te među nama nismo odgajali dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo? I uradio si nedjelo koje si uradio, a ti si nezahvalnik!“ (Eš-Šuara, 18–19.)

Musa, alejhis-selam, odgovori:

„Uradio sam to onda kada sam bio u zabludi, pa sam pobjegao od vas kada sam se vas pobojao, a Gospodar moj mi je mudrost darovao i poslanikom me učinio. A zar je to blagodat kojom mi prebacuješ — što si sinove Israilove robljem učinio?“ (Eš-Šuara, 20–22.)

Ovaj primjer pokazuje kako se vlast i druge blagodati mogu zloupotrijebiti za tlačenje ljudi, umjesto da se koriste za dobro i pravednost.

 

Treće: Posljedice nezahvalnosti na blagodatima

Časni Kur’an pojašnjava posljedice i učinke nezahvalnosti na blagodatima. Među najvažnijima su sljedeće:

1. Nevolje, nestanak blagodati, nesreća i patnja

Kada čovjek poriče blagodati svoga Gospodara, Uzvišenog Allaha, Allah mu može oduzeti te blagodati, a umjesto njih dati ono što mu donosi nevolju i kaznu.

Međutim, ne mora se nužno dogoditi da blagodat bude odmah oduzeta. Ponekad čovjeku blagodat može biti i uvećana kao vid postepenog odvođenja u propast, kako bi povećao svoje grijehe. To se događa u skladu s mudrošću Uzvišenog Allaha.

Uzvišeni Allah navodi primjere nekih naroda koji su poricali Njegove blagodati, pa im ih je oduzeo.

 

Primjer naroda Sabe

Kada su pripadnici naroda Sabe prestali biti zahvalni i počeli poricati Allahove blagodati, Allah im je umjesto njih dao nevolju i kaznu.

Uzvišeni Allah kaže:

﴿لَقَدْ كَانَ لِسَبَإٍ فِي مَسْكَنِهِمْ آيَةٌ جَنَّتَانِ عَنْ يَمِينٍ وَشِمَالٍ كُلُوا مِنْ رِزْقِ رَبِّكُمْ وَاشْكُرُوا لَهُ بَلْدَةٌ طَيِّبَةٌ وَرَبٌّ غَفُورٌ * فَأَعْرَضُوا فَأَرْسَلْنَا عَلَيْهِمْ سَيْلَ الْعَرِمِ وَبَدَّلْنَاهُمْ بِجَنَّتَيْهِمْ جَنَّتَيْنِ ذَوَاتَيْ أُكُلٍ خَمْطٍ وَأَثْلٍ وَشَيْءٍ مِنْ سِدْرٍ قَلِيلٍ * ذَلِكَ جَزَيْنَاهُمْ بِمَا كَفَرُوا وَهَلْ نُجَازِي إِلَّا الْكَفُورَ﴾ [سبأ: ١٥- ١٧]

„Stanovnici Sabe imali su dokaz u mjestu u kojem su živjeli: dva vrta, s desne i s lijeve strane. ‘Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni! Kakva divna zemlja i Gospodar koji mnogo prašta!’ Ali oni su se okrenuli, pa smo na njih poplavu brane poslali i zamijenili im njihove vrtove drugim vrtovima s plodovima gorkim i tamariskom i s malo divlje žižule. Eto, tako smo ih kaznili zato što nisu bili zahvalni, a zar Mi kažnjavamo ikoga drugog do nevjernika, nezahvalnika?“ (Sebe, 15–17.)

Seba je poznato pleme koje je živjelo na jugu Jemena, a njihovo naselje zvalo se Me'rib.

Ovi ajeti pojašnjavaju koliko im je Allah podario blagodati i koliko je nevolja od njih otklonio. Sve to zahtijevalo je da obožavaju Allaha i da Mu budu zahvalni.

Uzvišeni Allah spominje njihove vrtove s desne i lijeve strane. Imali su veliku dolinu u koju su se slijevale brojne bujice. Izgradili su čvrstu branu koja je služila kao rezervoar za vodu. Voda bi se tu skupljala u velikim količinama, a zatim su je usmjeravali prema svojim vrtovima s obje strane doline.

Ta dva velika vrta davala su im obilje plodova, dovoljno za njihove potrebe, pružajući im zadovoljstvo, sreću i blagostanje.

Allah im je naredio da budu zahvalni na mnogobrojnim blagodatima koje im je podario.

Među tim blagodatima bile su:

  • Dva velika vrta od kojih su uglavnom dobivali svoju hranu i opskrbu.
  • Plodna i ugodna zemlja koju im je Allah podario, s lijepom klimom, malom učestalošću bolesti i obilnom opskrbom.
  • Allahovo obećanje oprosta i milosti ukoliko Mu budu zahvalni. Zbog toga je rečeno: - بَلْدَةٌ طَيِّبَةٌ وَرَبٌّ غَفُورٌ﴾.  - „Kakva divna zemlja i Gospodar koji mnogo prašta!“
  • Olakšano putovanje radi trgovine i zarade. Kada je Allah znao da im je za trgovinu i stjecanje zarade potrebna blagoslovljena zemlja — a prema mišljenju više ranijih učenjaka, to su bila naselja oko Sane, dok drugi smatraju da je riječ o Šamu — pripremio im je uvjete koji su im omogućavali da do nje stignu s velikom lahkoćom. Putovali su sigurno, bez straha, a naselja su bila povezana tako da nisu morali prolaziti kroz velike teškoće noseći zalihe hrane i pića.

Pogledajmo kako im je Allah umjesto vrtova i plodova dao gorke i odvratne plodove, biljke od kojih nisu imali koristi i druge biljke koje nisu donosile plodove.

Jasno je da je takva kazna bila posljedica njihove nezahvalnosti na blagodatima i okretanja od Onoga Koji im ih je podario.

 

Primjer grada koji je izgubio sigurnost i opskrbu

Kur’an navodi i primjer jednog grada koji su Allahove blagodati obasipale sa svih strana i koji je bio okružen njima. Međutim, njegovi stanovnici bili su nezahvalni na tim blagodatima i nisu se zahvaljivali Onome Koji im ih je podario.

Hoće li takve blagodati ostati s njima uprkos njihovom ponašanju?

Kur’an daje odgovor. Uzvišeni Allah kaže:

﴿وَضَرَبَ اللَّهُ مَثَلًا قَرْيَةً كَانَتْ آمِنَةً مُطْمَئِنَّةً يَأْتِيهَا رِزْقُهَا رَغَدًا مِنْ كُلِّ مَكَانٍ فَكَفَرَتْ بِأَنْعُمِ اللَّهِ فَأَذَاقَهَا اللَّهُ لِبَاسَ الْجُوعِ وَالْخَوْفِ بِمَا كَانُوا يَصْنَعُونَ﴾ [النحل: ١١٢]

„Allah navodi kao primjer grad, siguran i spokojan, kojem je u izobilju dolazila hrana sa svih strana, ali je on na Allahovim blagodatima nezahvalan bio, pa je Allah dao da iskusi glad i strah zbog onoga što su njegovi stanovnici radili.“ (En-Nahl, 112.)

Prema predaji od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, grad koji se spominje u ovom ajetu jeste Mekka.

Iako se u ovom primjeru govori o Mekki, čiji su stanovnici bili nezahvalni na Allahovim blagodatima, iako su živjeli sigurno i spokojno, a zatim su porekli Allaha i Njegovu poslanicu, značenje ajeta je općenito.

Ajet obuhvata svaki narod kojem Allah podari blagodati, ali ga te blagodati učine obijesnim, pa počne činiti ono što ne treba. Tada Allah njegove blagodati zamijeni nevoljama i kaznom.

Upotreba riječi koja označava manji broj blagodati u izrazu „Allahove blagodati“ ukazuje na to da je kažnjavanje moguće čak i zbog nezahvalnosti na malim blagodatima. Koliko je onda ozbiljnije poricanje i nezahvalnost na velikim blagodatima?

2. Ponižavajuća kazna

Uzvišeni Allah kaže:

﴿وَذَرْنِي وَالْمُكَذِّبِينَ أُولِى النَّعْمَةِ وَمَهِّلْهُمْ قَلِيلًا * إِنَّ لَدَيْنَا أَنكَالًا وَجَحِيمًا * وَطَعَامًا ذَا غُصَّةٍ وَعَذَابًا أَلِيمًا * يَوْمَ تَرْجُفُ الْأَرْضُ وَالْجِبَالُ وَكَانَتِ الْجِبَالُ كَثِيبًا مَهِيلًا﴾ [المزمل: ١١- ١٤]

„A Mene ostavi i one koji poriču, koji u blagostanju žive, i daj im vremena još malo; bit će kod Nas, doista, okova i Vatre, i jela koje u grlu zastaje, i patnje nesnosne, na Dan kada se Zemlja i planine zatresu i planine postanu pješčane dine rasute.“ (El-Muzzemmil, 11–14.)

Značenje ovih ajeta jeste: prepusti Meni njih i njihovo stanje, jer ću ih Ja kazniti. Ako im dam vremena, to ne znači da ću ih zanemariti ili zaboraviti.

Riječ je o ljudima koji uživaju u blagodatima i obilju, ali su postali oholi kada im je Allah proširio opskrbu i podario Svoje dobro.

Uzvišeni Allah zatim im prijeti kaznom koju je pripremio: teškim okovima i strašnom kaznom koja će poslužiti kao opomena onima koji ustrajavaju u grijesima.

Njihova hrana bit će takva da će zastajati u grlu zbog svoje gorčine, odvratnog okusa i neugodnog mirisa. Uz to će imati bolnu i strašnu kaznu.

To će se dogoditi na Dan kada će se Zemlja i planine silno potresti zbog užasa koji će nastupiti. Čvrste i nepokretne planine postat će poput rastresitih pješčanih dina koje se rasipaju, a zatim će se raspasti i postati poput raspršenih čestica prašine.

Zaključak

Iz prethodnog izlaganja jasno se vidi kako Kur’an predstavlja blagodati kao dar i dobrotu Uzvišenog Allaha, što od čovjeka zahtijeva da spozna Onoga Koji ih daruje, da Mu bude zahvalan i da se njima koristi na ispravan način.

Sudbina blagodati povezana je s čovjekovim odnosom prema njima. Zahvalnost je uzrok njihovog očuvanja i uvećavanja, dok su nezahvalnost i zanemarivanje prava koja iz njih proizlaze uzroci njihovog nestanka i promjene.

Zahvalnost na blagodatima u Kur’anu ne zaustavlja se samo na njihovom priznavanju. Ona obuhvata i korištenje blagodati na način kojim je Allah zadovoljan, kao i izvršavanje obaveza koje iz njih proizlaze.

Isto tako, nezahvalnost se ne svodi samo na poricanje blagodati. Ona obuhvata i nemar prema Onome Koji ih daruje, pripisivanje tih blagodati nekome drugom i njihovo korištenje za činjenje nepravde.

Časni Kur’an pojašnjava da Allahov zakon u Njegovom stvaranju podrazumijeva da nezahvalnost na blagodatima može dovesti do toga da se one pretvore u nevolje: blagostanje se pretvara u teškoću, sigurnost u strah, a uživanje u kaznu.

Nijedan narod nije bio nezahvalan na Allahovim blagodatima a da nije bio suočen s posljedicama koje odgovaraju onome što je sam svojim rukama učinio.

Napomena o izvoru

Ovaj članak zasnovan je na istraživanju pod naslovom „Blagodati“ iz Enciklopedije tematskog tefsira, koju je objavio Centar za kur’anske studije Tafsir. Tekst je za potrebe objavljivanja skraćen, jezički uređen i djelimično preuređen, uz dodavanje uvoda i zaključka.

Korištena literatura:

  1. Ibn Ašur, Et-Tahrir vet-tenvir.
  2. Et-Taberi, Džami'ul-bejan.
  3. Ibn Kesir, Tefsirul-Kur'anil-azim.
  4. Es-Sa'di, Tejsirul-Kerimir-Rahman.
  5. El-Kurtubi, El-Džami' li ahkamil-Kur'an.
  6. Ibnul-Kajjim, Et-Tefsirul-kajjim.
  7. Ez-Zuhejli, Et-Tefsirul-munir.
  8. Sejjid Kutb, Fi zilalil-Kur'an.
  9. El-Mensuri, El-Mukte taf min ujunit-tefasir.
Imamsedin

 



[1] Postoji negdje oko 25 ajeta koji govore na ovu temu, tj., Nimeti I blagodati, ami nećemo govoriti o svim ajetima!.

[2] Tefsir ibn Ašur

[3] Tefsir Tabari

[4] Ovdje je riječ o mravici, što se da primjetiti iz ajeta.

[5] Tefsir ibn Kesir

[6] Tefsir Es-Sa'di

Borba sa nefsom u Kur’anu

  Borba sa nefsom u Kur’anu Promišljanja i razmatranja Autor: Abdulkahir Arifi Ovaj članak razmatra različite Kur’anske primjere borb...