Duhovni narcizam i islam

 Duhovni narcizam i islam

 

Kada religija postane alat za ego, kontrolu i samo veličanje

Religija je namijenjena omekšavanju srca. Trebala bi poniziti dušu i približiti osobu Svemogućem Allahu dž,š. Prava duhovnost povećava iskrenost, milost i samosvijest. Usađuje khawf (duboku svijest o položaju pred Allahom dž,š). Što više osoba istinski poznaje Allaha dž,š, to više prepoznaje vlastitu slabost, ovisnost i potrebu za Njegovom milošću. Ali kao i mnoge moćne stvari, religija se također može zloupotrebiti.

Kroz historiju, ljudi su ponekad koristili religijski jezik, znanje, status ili duhovnost ne da bi služili Allahu dž,š, već da bi služili egu. To se može pojaviti u obliku arogancije, kontrole, samo pravednosti i manipulacije. Mogu se pojaviti i kao opsesija imidžom ili zahtijevanje divljenja od drugih u ime religije. Danas se ovo ponekad opisuje kao "duhovni narcizam".

To ne znači da je svaka religiozna osoba koja je samouvjerena, upućena, stroga ili utjecajna narcisoidna. Niti to znači da je davanje savjeta, ispravljanje grešaka, podučavanje islama ili posjedovanje autoriteta inherentno zlostavljanje. Islam zahtijeva učenost, liderstvo i iskrenu nasihu (savjet). Problem je kada se ego veže za religiju i počne je koristiti kao sredstvo superiornosti i dominacije, ili samo divljenja i emocionalne kontrole.

Stoga ova tema zahtijeva ravnotežu, pravednost i oprez. Ne bismo trebali postati naivni u pogledu istinske duhovne manipulacije, niti postati cinični i sumnjičavi prema prakticirajućim muslimanima, učenjacima, učiteljima, supružnicima ili vođama zajednice.

Šta je duhovni narcizam?

"Duhovni narcizam" nije formalna klinička dijagnoza. Umjesto toga, to je termin koji se koristi za opisivanje narcisoidnih osobina koje se izražavaju kroz duhovnost ili religiju.

 

Ovo može uključivati:

 

·       korištenje religije za dominaciju nad drugima

·       predstavljanje sebe kao duhovno superiornog

·       zahtijevanje pretjeranog divljenja ili lojalnosti

·       korištenje krivice, sabra, poslušnosti ili vjerskog jezika kao oružja

·       ponižavanje drugih pod krinkom nasihe (iskrenog savjeta)

·       tretiranje neslaganja kao nepoštovanja prema samom islamu

·       obeshrabrivanje pitanja ili odgovornosti

·       korištenje pobožnosti kao alata za imidž, kontrolu ili emocionalni utjecaj

U svojoj srži, problem nije sam deen ili vjera. Problem je ego koji se krije iza deena i vjere. Osoba može izvana stalno govoriti o iskrenosti, dok u sebi žudi za pohvalom. Može govoriti o poniznosti, a istovremeno postati defanzivna kada se ispravlja ili ukazuje na greške. Može zahtijevati poslušnost od drugih, a istovremeno odbijati odgovornost za sebe.

Zato duhovni narcizam može postati posebno zbunjujući i bolan. Manipulacija nije uvijek obavijena očiglednom okrutnošću. Ponekad je obavijena kur'anskim ajetima i islamskim podsjetnicima, koji stvaraju emocionalnu krivicu, prikrivenu kao vjerska briga.

 

Islam je već upozoravao na ovo

Iako je moderna terminologija nova, sama duhovna bolest je drevna. Kur'an više puta upozorava na samo pravednost, aroganciju, razmetanje i korištenje vjere za svjetovni status. Uzvišeni Allah kaže: "Zato nemojte tvrditi da ste čisti i bezgriješni. On najbolje zna ko čist od grijeha." (Sura en-Najm 53:32)

فَلَا تُزَكُّوا أَنفُسَكُمْ ۖ هُوَ أَعْلَمُ بِمَنِ اتَى

Uzvišeni Allah također kaže: „Jesi li vidio onoga koji negira i poriče onaj svijet?“ (Sura al-Ma'un 107:1-7)

أَرَأَيْتَ الَّذِي يُكَذِّبُ بِالدِّينِ

Zatim Allah spominje grubost, zanemarivanje drugih i hvalisavost u ibadetu.

Jedan od najstrašnijih hadisa u islamu je hadis o prvim ljudima koji se sudi na Sudnji Dan. Među njima su učenjaci, šehidi i bogati donatori. Izvana su im djela izgledala pravedno. Ali iznutra su tražili ugled, pohvalu i status, a ne samo Allaha.

Ebu Hurejre (neka je Allah zadovoljan njime) je rekao:

Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: Prvi od ljudi protiv kojih će biti izrečena presuda na Sudnji dan bit će čovjek koji je umro kao šehid. Bit će doveden i Allah će mu objaviti Svoje blagodati i on će ih prepoznati. [Svemogući] će reći: A šta ste učinili s njima? On će reći: Borio sam se na Tvom putu dok nisam umro kao šehid. On će reći: Lagali ste - borili ste se, ali ste se borili da bi se o vama reklo: On je hrabar. I tako je rečeno. Zatim će mu se narediti da ga vuku na licu (tj, naopačke) dok ne bude bačen u Džehennem. [Drugi] će biti čovjek koji je proučavao [vjersko] znanje i podučavao ga, i koji je učio Kur'an. On će biti doveden i Allah će mu objaviti Svoje blagodati i on će ih prepoznati. [Svemogući] će reći: A šta si učinio s njima? On će reći: Ja sam proučavao [vjersko] znanje i podučavao ga, i učio sam Kur'an radi tebe. On će reći: Lagao si - samo si proučavao [vjersko] znanje da bi se za tebe reklo: 'On je učen.' A ti si učio Kur'an da bi se za tebe reklo: 'On je učač.' I tako je rečeno. Zatim će mu se narediti da bude vučen na licu (tj, naopačke) dok ne bude bačen u Džehennem. [Treći] će biti čovjek kojeg je Allah učinio bogatim i kojem je dao svakovrsno bogatstvo. On će biti doveden i Allah će mu obznaniti Svoje blagodati i on će ih prepoznati. [Svemogući] će reći: A šta si učinio po pitanju njih? On će reći: Nisam ostavio nijedan put [neutabanim] na kojem Ti voliš da se troši novac, a da ga ne potrošim radi Sebe. On će reći: Lagao si - ali si učinio da bi se [o tebi] reklo: On je darežljiv. I tako je rečeno. Zatim će mu se narediti da bude vučen na licu dok ne bude bačen u Džehennem. (Muslim)

 

Razlika između zdravog vjerskog vodstva i duhovnog narcizma

Islam podstiče vođstvo, učenost, podučavanje i davanje nasihe, savjeta. Sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispravljao je ljude, upućivao ih i imao autoritet. Dakle, problem nije sam autoritet. Problem leži u karakteru, poniznosti i namjeri. Iskreni učitelj upućuje ljude prema Allahu. Narcisoidna ličnost postepeno usmjerava ljude prema sebi.

Iskreni vođa pozdravlja odgovornost i boji se ugnjetavanja drugih. Narcisoidna ličnost često reaguje na korekciju bijesom, poniženjem, poricanjem ili prebacivanjem krivice. Iskreni učenjak podsjeća ljude na Allaha, a istovremeno ostaje ponizan u pogledu vlastitog statusa. Narcisoidna ličnost može polako njegovati zavisnost, divljenje, emocionalnu kontrolu ili neupitnu odanost.

Poslanik, s.a.v.s., upozorio je na pretjerivanje u hvali. Rekao je:

لَا تُطْرُونِي كَمَا أَطْرَتِ النَّصَارَى ابْنَ مَرْيَمَ.

„Ne pretjerujte u hvaljenju mene kao što su kršćani pretjerivali u vezi sa sinom Merjeminim.“ (Buhari)

 

Ovaj hadis štiti muslimansku zajednicu od kultova ličnosti i nezdrave duhovne zavisnosti. Nijedno ljudsko biće ne bi trebalo postati centar emocionalnog ili duhovnog obožavanja osim Svemogućeg Allaha.

 

Kada se religija koristi za kontrolu

Jedan od najštetnijih aspekata duhovnog narcizma je korištenje religije za vršenje pritiska, ušutkivanje ili kontrolu drugih.

 

Ovo se može dogoditi kada neko koristi:

 

„poslušnost“ da opravda dominaciju

„sabr“ da ušutka legitimnu bol

„poštovanje“ da spriječi odgovornost

„husn adh-dhann“ da odbaci ozbiljne zabrinutosti

„spuštanje krila“ da zahtijeva emocionalnu podložnost

religioznu krivicu da ljude drži zarobljenima u nezdravim situacijama

Ovo se može dogoditi u porodicama, brakovima, grupama prijateljstva, vjerskim krugovima ili na pozicijama autoriteta. Ponekad se osoba navodi da osjeća da je neslaganje s vjerskom ličnošću jednako neslaganju sa samim islamom. Ovo je opasno.

Islam poštuje učenjake i učitelje, ali sami učenjaci su više puta upozoravali na slijepo slijeđenje i na vezivanje srca za ličnosti, a ne za istinu. Imam Malik je poznato rekao:

„Svačija izjava može biti prihvaćena ili odbačena osim stanovnika ovog kabura“,

dok je pokazivao na kabur Poslanika, s.a.v.s.

 

Prava islamska nauka uči poniznosti prije objave, a ne emocionalnoj dominaciji nad ljudima.

 

Problem pijedestala

Neka nezdrava vjerska okruženja postavljaju ljude na nemoguće pijedestale. Karizma se miješa s pravednošću. Samopouzdanje se miješa sa znanjem. Intenzitet se miješa s iskrenošću.

 

Ovo može stvoriti opasnu dinamiku gdje:

 

·       propitivanje postaje tabu

·       kritika postaje izdaja

·       emocionalna ovisnost se povećava

·       slika postaje važnija od istine

·       žrtve se osjećaju nesposobnima da govore

Islam štiti od ovoga tako što stalno preusmjerava srca natrag ka Svemogućem Allahu. Vjernik poštuje ljude, ima koristi od njih i uči od njih, ali krajnja ovisnost pripada samo Allahu. Jedan od znakova nezdrave duhovne dinamike je kada strah, potvrda, emocionalna stabilnost ili samopoštovanje postanu pretjerano vezani za ljudsko biće, a ne za Svemogućeg Allaha.

 

Mudrost, a ne cinizam

Istovremeno, ova tema ne smije postati razlog za paranoju ili sumnju prema prakticirajućim muslimanima. Nije svaki strogi roditelj duhovno narcisoidan. Nije svaki učitelj koji ispravlja greške manipulativan. Nije svako vjersko neslaganje zlostavljanje. Nije svaki samouvjereni govornik vođen egom. Ponekad ljudi danas zloupotrebljavaju psihološki jezik kako bi izbjegli ispravljanje, disciplinu ili odgovornost. Ovo je također opasno.

 

Islam uči vjernike da budu uravnoteženi i pravedni.

 

Uzvišeni Allah kaže:

 

وَلَا يَجْرِمَنَّكُمْ شَنَآنُ قَوْمٍ عَلَىٰ أَلَّا تَعُدَعْ اعْدِلُوا هُوَ أَقْرَبُ لِلتَّقْوَىٰ

"Ne dozvolite da vas mržnja prema ljudima učini nepravednim. Budite pravedni; to je bliže taqwi." (Sura al-Maida 5:8)

 

Cilj, dakle, nije sumnja, već razboritost.

 

Zaštita sebe duhovno i emocionalno

Vjernik ne bi trebao postati emocionalno naivan. Sam Poslanik, s.a.v.s., prepoznavao je ličnosti i postupao s ljudima različito u skladu s mudrošću. U jednoj predaji, opisao je čovjeka kao "zlog čovjeka među svojim narodom", ali je ipak s njim uljudno razgovarao kada je ušao. Kada je Aiša (neka je Allah zadovoljan njome) zakasnila izrazio je iznenađenje, Poslanik ﷺ je objasnio da su među najgorim ljudima oni koje se izbjegavaju zbog njihovog lošeg ponašanja. To pokazuje da dobar karakter ne znači uvijek neograničeno povjerenje ili emocionalnu otvorenost.

Musliman bi trebao težiti da ostane uljudan i principijelan, a da se ne izloži emocionalnoj izloženosti manipulaciji. Mudrost ponekad znači biti oprezan u pogledu toga koliko emocionalnog pristupa dajete ljudima koji stalno iskrivljuju, osjećaju krivnju ili koriste ranjivost kao oružje. To može uključivati ​​traženje pouzdanog savjeta, održavanje emocionalne smirenosti i prepoznavanje da zaštita vlastitog srca nije isto što i postati oštar.

Savjetnici često primjećuju da vrlo empatični ljudi mogu postati zarobljeni u nezdravoj dinamici jer se stalno nadaju da mogu izliječiti, spasiti ili promijeniti drugu osobu kroz strpljenje i žrtvu. Islam potiče milost i saosjećanje, ali svaka kvaliteta mora ostati uravnotežena. Kada se empatija pretvori u potpuno zanemarivanje sebe, osoba može polako naštetiti vlastitom emocionalnom, mentalnom i duhovnom blagostanju. I ovo može postati oblik zhulma (ugnjetavanja) nad sobom. Islam ne traži od vjernika da uništavaju sebe u ime pomaganja drugima.

 

Unutrašnji mir i ibadet

Jedan od ciljeva islama je spokoj (sakina) i stabilnost srca kroz bliskost sa Svemogućim Allahom.

Svemogući Allah kaže:

أَلَا بِذِكْرِ اللَّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

„Zaista, kroz spominjanje Allaha srca pronalaze smirenost.“ (Sura ar-Ra'd 13:28)

Stalna emocionalna manipulacija, krivnja, zbunjenost i psihološki haos mogu polako narušiti unutrašnji mir osobe i sposobnost obožavanja s prisutnošću. Mir i sigurnost su bitne komponente ibadeta. Kada osoba živi u stalnom strahu, tjeskobi ili emocionalnoj nestabilnosti, postaje teže duboko se povezati sa Svemogućim Allahom.

Zaštita vlastitog emocionalnog i duhovnog blagostanja stoga nije sebičnost. To može biti dio očuvanja sposobnosti srca da iskreno obožava Allaha dž,š.

 

 

 

Prisilni članovi porodice

U nekim porodicama, religiju mogu koristiti roditelji ili stariji na prisilan ili emocionalno manipulativan način. Koncepti poput poslušnosti, sabra i strpljenja, porodične časti ili straha od Allaha dž,š, mogu se koristiti za utišavanje legitimne boli djeteta, odbacivanje emocionalne štete ili pritisak na njih da se nezdravo pokoravaju Gospodaru ili da iskazuju poslušnost. Islam uveliko poštuje roditelje i nalaže ljubaznost, poštovanje i održavanje porodičnih veza. Ali roditelji nisu nepogrešivi i islam ne dozvoljava nikome da koristi vjeru kao sredstvo kontrole, ponižavanja ili ugnjetavanja.

Prisilni brakovi, prisilni razvodi, nerazumna očekivanja ili pretjerano miješanje u nečiji brak i privatne stvari nisu opravdani samo zato što dolaze od roditelja ili starijih. Poštovanje roditelja ne znači odricanje od svake lične odluke, niti znači tolerisanje emocionalne manipulacije u ime porodične časti ili poslušnosti.

Ako se roditelj ponaša na ovaj način, dijete treba pokušati održati adab i izbjegavati nepotrebnu grubost, ali to ne znači da moraju odustati od svih emocionalnih granica ili tiho prihvatiti stalnu štetu. Ponekad mudrost znači ograničavanje emocionalno nabijenih razgovora, mirno odbijanje manipulacije zasnovane na krivnji, traženje podrške od pouzdanih i upućenih ljudi i stvaranje zdravije distance gdje je potrebno, uz održavanje osnovnog poštovanja i veza.

Vjernik bi također trebao imati na umu da sam islam nije predstavljen nezdravim ponašanjem pojedinaca, čak i ako ti pojedinci koriste vjerski jezik. Pravo islamsko vodstvo približava osobu Allahu dž,š. Ne bi trebalo ostaviti osobu da živi u stalnom strahu, zbunjenosti, sramu ili emocionalnoj iscrpljenosti.

Duhovni narcizam nije stvar same religije. Radi se o egu koji se veže za religiju.

 

Opasnost nije iskrena učenost, liderstvo ili pobožnost. Opasnost je kada svete stvari postanu alati za samo veličanje, emocionalnu kontrolu, superiornost ili dominaciju. Prava duhovnost ne čini osobu opsjednutom sobom. Čini je poniznom pred Allahom uzvišenim.

Novi početak i nova nada

 Novi početak i nova nada

4. Muharem 1448.

Dr_Mohamed_Salem

Preveo imamsedin

 

Ključne tačke

✍ 1- Ako vam se put suzi i vrata se zatvore pred vama, odaberite drugi put.

✍ 2- Metoda vjerovjesnika bila je da, kada zemlja postane tijesna i neplodna za vjeru i djelovanje, oni bi je napustili i preselili se na drugo mjesto.

✍ 3- Ko god krene tražiti svog Gospodara, vrata će mu biti otvorena.

✍ 4- Nakon teškoće dolazi olakšanje – to je obećanje Plemenitog Gospodara koje se nikada ne iznevjeri.

✍ 5- Možda ćete pronaći utjehu na novom mjestu, uprkos vašoj vezanosti za staro.

✍ 6- Staro mjesto bi vas moglo ponovo dočekati raširenih ruku kada dokažete svoju vrijednost.

✍ 7- Neka nova godina bude novi početak, prevazilaženje prepreka i novi početak s većom snagom.

Ponekad čovjeku životni put postane tijesan pa bude primoran napustiti mjesto u kojem je odrastao ili ostaviti posao kojim se bavio.

Često bi se moglo pomisliti da takav potez - napuštanje doma ili profesije - označava kraj svijeta; ipak, može se pokazati kao najveći novi početak, vraćanje nade. Možemo pronaći mnogo takvih primjera u savremenom životu - ličnosti poput Lamborghinija, Honde i drugih. Ovo nije mjesto za detaljno opisivanje priča onih koji su otpušteni ili ismijavani, samo da bi nastavili dalje i osnovali najveće svjetske automobilske kompanije - ili postigli uspjeh u mnogim drugim oblastima. Međutim, to nije tema našeg današnjeg govora.

Ali dozvolite mi da sada s vama razmislim o ovim ajetima iz sure Merjem 41-50:

"I spomeni u Knjizi [priču o] Ibrahimu. On je, zaista, bio čovjek istine i Poslanik. Kada je rekao ocu svome: "O oče moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti? O oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mene slijedi, i ja ću te na Pravi put uputiti; o oče moj, ne klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan; o oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug"  otac njegov je rekao: "Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti!" "Mir tebi!" – reče Ibrahim. "Moliću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni. I napustiću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjaću se Gospodaru svome; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru svome." I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha, klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo. i darovasmo im svako dobro i učinismo da budu hvaljeni i po dobru spominjani.

وَاذْكُرْ فِي الْكِتَابِ إِبْرَاهِيمَ ۚ إِنَّهُ كَانَ صِدِّيقًا نَّبِيًّا ‎﴿٤١﴾‏ إِذْ قَالَ لِأَبِيهِ يَا أَبَتِ لِمَ تَعْبُدُ مَا لَا يَسْمَعُ وَلَا يُبْصِرُ وَلَا يُغْنِي عَنكَ شَيْئًا ‎﴿٤٢﴾‏ يَا أَبَتِ إِنِّي قَدْ جَاءَنِي مِنَ الْعِلْمِ مَا لَمْ يَأْتِكَ فَاتَّبِعْنِي أَهْدِكَ صِرَاطًا سَوِيًّا ‎﴿٤٣﴾‏ يَا أَبَتِ لَا تَعْبُدِ الشَّيْطَانَ ۖ إِنَّ الشَّيْطَانَ كَانَ لِلرَّحْمَٰنِ عَصِيًّا ‎﴿٤٤﴾‏ يَا أَبَتِ إِنِّي أَخَافُ أَن يَمَسَّكَ عَذَابٌ مِّنَ الرَّحْمَٰنِ فَتَكُونَ لِلشَّيْطَانِ وَلِيًّا ‎﴿٤٥﴾‏ قَالَ أَرَاغِبٌ أَنتَ عَنْ آلِهَتِي يَا إِبْرَاهِيمُ ۖ لَئِن لَّمْ تَنتَهِ لَأَرْجُمَنَّكَ ۖ وَاهْجُرْنِي مَلِيًّا ‎﴿٤٦﴾‏ قَالَ سَلَامٌ عَلَيْكَ ۖ سَأَسْتَغْفِرُ لَكَ رَبِّي ۖ إِنَّهُ كَانَ بِي حَفِيًّا ‎﴿٤٧﴾‏ وَأَعْتَزِلُكُمْ وَمَا تَدْعُونَ مِن دُونِ اللَّهِ وَأَدْعُو رَبِّي عَسَىٰ أَلَّا أَكُونَ بِدُعَاءِ رَبِّي شَقِيًّا ‎﴿٤٨﴾‏ فَلَمَّا اعْتَزَلَهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ وَهَبْنَا لَهُ إِسْحَاقَ وَيَعْقُوبَ ۖ وَكُلًّا جَعَلْنَا نَبِيًّا ‎﴿٤٩﴾‏ وَوَهَبْنَا لَهُم مِّن رَّحْمَتِنَا وَجَعَلْنَا لَهُمْ لِسَانَ صِدْقٍ عَلِيًّا

Ibrahim, alejhis-selam, pozivao je Allahu Uzvišenom najbližu osobu sebi – svoga oca. U ovom razgovoru koji nam Kur'an prenosi nije dobio ništa osim prijetnje:

"otac njegov je rekao: "Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti!

قَالَ أَرَاغِبٌ أَنتَ عَنْ آلِهَتِي يَا إِبْرَاهِيمُ ۖ لَئِن لَّمْ تَنتَهِ لَأَرْجُمَنَّكَ ۖ وَاهْجُرْنِي مَلِيًّا.

Njegov jedini odgovor - mir s njim - bio je:

"Mir s vama! Tražit ću oprost od Gospodara svoga za vas; On je, zaista, uvijek bio milostiv prema meni. I napustiću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjaću se Gospodaru svome; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru svome."

Zatim je Ibrahim – alejhi selam - otišao, nije očajavao okrećući se potpuno Allahu dž,š - kao što je Svemogući rekao u suri El-Ankebut: {Lut mu je povjerovao i rekao: "Zaista ću se Gospodaru svome preseliti."} Ovaj plemeniti ajet odnosi se na preseljenje (hidžru) Ibrahima - u pratnji Luta -alejhim selam - iz zemlje Irak u Levant (Šam), bježeći da sačuvaju svoju vjeru.

Svemogući je aludirao na ovo i na drugim mjestima, kao što su Njegove riječi u suri *Al-Ankabut*: Lut mu je povjerovao i rekao: "Zaista ću se preseliti Gospodaru svome," i Njegove riječi u *As-Saffat*: I on reče: "Zaista idem Gospodaru svome; On će me uputiti."

Ovo je prema očiglednijem od dva učenjačka mišljenja, jer je on bježao Gospodaru svome sa svojom vjerom, bježeći od nevjernika.

Imam El-Kurtubi - neka mu se Allah smiluje - rekao je u vezi s tumačenjem Uzvišenih riječi: I on reče: "Zaista ću ići tamo gdje mi Gospodar moj naredi; On će me uputiti." Ovaj ajet predstavlja osnovu za *Hidžru* (seobu radi vjere) i *Uzlu* (osamljenost/povlačenje ili bježanje od zla). Prvi koji je ovo praktikovao bio je Ibrahim – alejhi selam - posebno kada ga je Allah spasio od vatre. Rekao je: { „Ja idem svome Gospodaru“} - što znači: "Selim se iz zemlje svog naroda i rodnog mjesta na mjesto gdje mogu slobodno obožavati Gospodara svoga" - {jer će me On uputiti} - što znači: "On će me uputiti na pravi put u vezi s mojom namjerom (mojim nijetom)." Ovo također aludira na ono što je Uzvišeni Gospodar naznačio u vezi sa Svojim blagoslovom svjetovima u spomenutoj zemlji - koju većina učenjaka u ovom ajetu identificira kao Levant (*al-Šam*) - kada je rekao: u zemlju koju smo blagoslovili svjetovima.

Ovo je označilo veličanstven početak, kao što je naš Gospodar – kaže- u suri Merjem: "Pa kada se povukao od njih i od onoga što su obožavali mimo Allaha, dali smo mu Ishaka i Jakuba; i svakog od njih smo poslanikom učinili" (49). "I Mi smo im milost Našu darovali i dali smo im ugled velike časti i istine" (50). Nije pravilo da svaki period teškoća mora završiti daljnjim teškoćama. Sura Merjem 49-50

فَلَمَّا اعْتَزَلَهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ وَهَبْنَا لَهُ إِسْحَاقَ وَيَعْقُوبَ ۖ وَكُلًّا جَعَلْنَا نَبِيًّا.

 

Nije uslov i pravilo da svaki period teškoće mora završiti teškoćom.

Zaista, takve teškoće mogu se pokazati kao veličanstven početak, jer osoba može negdje drugdje pronaći žetvu onoga što je posijala i plod onoga što je posadila.

Mogu se čak vratiti na isto mjesto koje su napustili - vraćajući se jači i veći - prisiljavajući one koji su se nekada borili protiv njih da im se pokore.

Upravo se to dogodilo tokom seobe (*Hidžre*) Poslanika alejhi selam).

Godine koje su prethodile seobi (hidžri) bile su pune događaja.

Kurejšije su se ujedinile u svojoj odlučnosti da se bore protiv Allahovog Poslanika alejhi selam svim mogućim sredstvima.

Ne samo to, već su i kažnjavali one koji su saosjećali s njim - čak i ako nisu dijelili njegovu vjeru - na kraju ih prisiljavajući u dolinu (*Ši'b*) Ebu Taliba. Poslanik je dozvolio onim vjernicima koji su mogli migrirati da to i učine, a grupa njih je migrirala u Abesiniju.

Preostali muslimani ušli su u dolinu zajedno s Allahovim Poslanikom alejhi selam.

Ovo su bile tri izuzetno teške godine za muslimane; sklopljen je pakt da im se ništa ne prodaje, ne kupuje od njih, pa čak ni da se s njima ne razgovara. Ipak, Poslanik a,s, i oni s njim u dolini ostali su čvrsti i strpljivi.

Namjera njihove izolacije u dolini bila je da ih oslabe ili unište.

Međutim, Poslanik (alejhi selam) - koji je usađivao nadu u dušama - učvrstio je njihovu odlučnost.

Tada je njegov amidža preselio zatim je njegova supruga, Hadidža, preminula; ovaj događaj je imao dubok utjecaj na Poslanika alejhi selam) i muslimane koji su ga slijedili.

Ipak, kako nas je naš Gospodar naučio, olakšanje slijedi teškoću; kako se kaže, zora svane tek nakon što je tama najdublja.

Tako je došlo putovanje *Al-Isra’ wal-Miradž* (Noćno putovanje i Uzpenće) - koje se, prema nekim učenjacima, dogodilo nakon perioda zatočeništva u *Ši'bu* (dolini gdje su muslimani bili bojkotovani) - donoseći obnovljenu nadu. Zatim je propisan namaz; namaz povezuje roba s njegovim Gospodarom, i ko se veže za naredbu svog Gospodara ne treba se ničega bojati, čak i ako cijeli svijet ratuje protiv njega.

Kao što se kaže: "Ko nađe Allaha, šta je izgubio? A ko izgubi Allaha, šta je našao?" - što znači, ko poznaje svog Gospodara i pokorava mu se, u Njemu nalazi dovoljnost i podršku, čak i ako mu se cijeli svijet protivi.

Ovo odražava savjet koji je Poslanik alejhi selam) dao Ibn Abbasu (neka je Allah zadovoljan s njim): "Znaj da ako bi se cijeli svijet (sva stvorenja i ljudi i Džini) okupio da ti naudi nečim, ne bi ti naudili osim nečim što je Allah već odredio protiv tebe."

U to vrijeme, Meka nije nudila daljnje mogućnosti za Poruku.

Shodno tome, praktično se razmatrala *Hidžra* (emigracija) iz grada, u potrazi za plodnim tlom za poziv Allahu – dž,š.

Ovako bi se musliman trebao ponašati: ako su mu vrata zatvorena i kucanje na njih ne donosi nikakvu korist, trebao bi potražiti druga vrata.

Kao što je Imam Al-Shafi'i (neka mu se Allah smiluje) rekao: "Putuj i naći ćeš zamjenu za one koje ostaviš iza sebe; trudi se, jer slatkoća života leži u trudu.

Vidio sam da se stajaća voda kvari; ako teče, čista je, ali ako ne teče, postaje smrdljiva.

Kad lav ne bi napustio svoju teritoriju, nikada ne bi lovio svoj plijen; kad strijela ne bi napustila luk, nikada ne bi pogodila svoju metu.

A kad bi sunce zauvijek stajalo mirno na nebu, ljudi - i nearapi i Arapi - bi se umorili od toga."

Pa ipak, nažalost, nalazimo neke ljude koji uporno kucaju na zatvorena vrata - Ili čak kucaju na čvrst, nepopustljiv zid.

Možete vidjeti čovjeka koji se bavi gubitničkim poduhvatom, ali on nastavlja uprkos gubicima, jednostavno zato što tvrdi da ima iskustva u tome! Opći princip je da ako se jedan put pokaže nedostupan, osoba treba potražiti drugi.

Jednom je čovjek došao kod Al-Khalila ibn Ahmada, poznatog lingviste, i rekao: "Učitelju, ja pišem poeziju i želio bih da čuješ šta sam napisao." Al-Khalil mu je rekao da nastavi, ali čovjek je recitovao stihove koji nisu ispunjavali potrebne standarde. Al-Khalil, stručnjak za poetsku metriku, rekao mu je: "Pročitaj ovaj stih: 'Ako nešto ne možeš postići, ostavi to... i pređi na ono što *možeš* učiniti.'" Čovjek je shvatio lekciju; napustio je poeziju i potražio drugu profesiju.

Slično tome, ako nečija egzistencija postane ograničena na određenom mjestu ili profesiji, treba otvoriti druga vrata, jer nova vrata predstavljaju novu nadu. Zar nas Kur'an nije tome učio? Zar naš Gospodar - nije rekao u suri An-Nisa: Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: "Šta je bilo s vama?" – "Bili smo potlačeni na Zemlji" – odgovoriće. – "Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?" – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište. Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta, Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta. [En-Nisa: 97-99]?

إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلَائِكَةُ ظَالِمِي أَنفُسِهِمْ قَالُوا فِيمَ كُنتُمْ ۖ قَالُوا كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِي الْأَرْضِ ۚ قَالُوا أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللَّهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُوا فِيهَا ۚ فَأُولَٰئِكَ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ ۖ وَسَاءَتْ مَصِيرًا ‎﴿٩٧﴾‏ إِلَّا الْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ الرِّجَالِ وَالنِّسَاءِ وَالْوِلْدَانِ لَا يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَلَا يَهْتَدُونَ سَبِيلًا ‎﴿٩٨﴾‏ فَأُولَٰئِكَ عَسَى اللَّهُ أَن يَعْفُوَ عَنْهُمْ ۚ وَكَانَ اللَّهُ عَفُوًّا غَفُورًا.

I Njegove riječi - Uzvišen neka je On: O robovi Moji koji vjerujete, Moja je Zemlja prostrana, zato se samo Meni klanjajte! [El-Ankebut: 56].

يَا عِبَادِيَ الَّذِينَ آمَنُوا إِنَّ أَرْضِي وَاسِعَةٌ فَإِيَّايَ فَاعْبُدُونِ.

Ako vam zemlja postane preuska, ili vam egzistencija na nekom mjestu postane ograničena, ili vam društvo nekoga postane nepodnošljivo - onda promijenite; jer u promjeni ima dobra i ne biste se trebali ograničavati na situaciju u kojoj ništa ne doprinosite.

Razmotrimo, na primjer, kada je Meka u jednom trenutku postala neplodna i pretvorila se u teret za Poziv - nanoseći teške muke vjernicima, izlažući ih ogromnoj šteti, i progoneći Poslanika dok je pozivao druge Allahu dž,š, blokirajući mu put kako bi spriječio da se njegova poruka širi izvan Meke.

Ebu Leheb, na primjer, nanosio bi štetu Allahovom Poslaniku (s.a.v.s.) na razne načine. Delegacije bi dolazile u Meku i na njene tržnice pitajući o Allahovom Poslaniku i njegovoj poruci, dok bi ga Ebu Leheb slijedio, gađajući ga kamenjem i ciglama s leđa dok mu noge ne bi prokrvarile, vičući: "O ljudi! Ovo je moj nećak, a ja ga najbolje poznajem; on je lažljivac - laže o Bogu dž,š."

Allahov Poslanik (s.a.v.s.) bi rekao Kurejšijama: "Reci: 'Nema boga osim Allaha', i bit ćete spašeni", dok bi ga Ebu Leheb slijedio govoreći: "Ovo je moj nećak; on je lažljivac koji laže o Allahu, a ja ga najbolje poznajem."

Tako je nanio tešku štetu Allahovom Poslaniku (s.a.v.s.).

Uistinu, šteta uzrokovana proglašenjem lažljivcem je veća od štete uzrokovane fizičkim udarcima.

Zato je Aiša, kada je upitala Allahovog Poslanika (s.a.v.s.): "O Allahov Poslaniče! Je li te ikada zadesio teži dan od Dana Uhuda?", odgovorio: "Da, Aiša. Mnogo sam trpio od tvog naroda, ali najteži trenutak je bio kada sam se predstavio Abd Yalilu bin Abd Kulalu; on me je odbio i proglasio lažljivcem."

Zaista, tretman koji je primio od Abd Yalila bin Abd Kulala bio je teži za Poslanika od onoga što je trpio na Dan Uhuda. Pa ipak, Poslanik (s.a.v.s.) nije očajavao, jer kada se jedna nada prekine, Allah otvara nove nade. To je nepokolebljivo Božje obećanje da s teškoćom dolazi olakšanje; Dakle, Allah dž,š, je pripremio narod Jesriba za njega - iako Jesrib nije bio dio početnih proračuna Božijeg Poslanika (alejhi selam).

Al-Buhari je zabilježio u svom *Sahihu* (4/203/3622), na osnovu Ebu Muse r,a, - koji je to pripisao Poslaniku (alejhi selam) - da je rekao: "Vidio sam u snu da se selim iz Meke u zemlju koja obiluje palmama datula. Moj um se u početku okrenuo prema Al-Jamami ili Hedžeri, ali se ispostavilo da je to Al-Medini - Jasrib."

Hvala Allahu dž,š, pogledajte kako je Svemogući Allah dž.š, odabrao odredište za svog Poslanika, dok je Poslanik (alejhi selam) u potpunosti povjerio svoje poslove Allahu dž,š.

Ibn Abbas je izjavio – u predaji El-Kalbija – da kada su se iskušenja s kojima su se suočavali Poslanikovi ashabi alejhi selam) u Meki pojačala, u snu je vidio da se seli u zemlju bogatu hurmama, drvećem i vodom. To je ispričao ashabima, koji su se obradovali vijestima, smatrajući to olakšanjem od štete koju su im nanijeli mušrici. Međutim, nakon što je prošlo neko vrijeme, a da nisu vidjeli nikakav znak da će se ovo dogoditi, upitali su: "O Božiji Poslaniče, nismo vidjeli ono o čemu si govorio; kada ćemo se preseliti u zemlju koju si vidio u snu?" Poslanik (alejhi selam) je šutio, a Allah dž,š, je objavio ajet: "Reci: 'Ja nisam nešto neviđeno među poslanicima, niti znam šta će se učiniti sa mnom ili s vama'" – što znači: "To je samo nešto što sam vidio u snu, i ne slijedim ništa osim onoga što mi Allah objavi."

Dakle, budući da je predao svoje poslove Allah dž,š,, On mu je u zamjenu podario ovaj grad - plodnu i obilnu zemlju. Radi pozivanja ljudi Allahu i uprkos Poslanikovoj dubokoj privrženosti Meki.

Ibn Abbas prenosi da je Allahov Poslanik (alejhi selam) kada je Poslanik napustio Meku i otišao u pećinu, okrenuo se prema gradu i rekao: "Ti si Allahu najomiljenija od Allahovih zemalja, a meni najomiljenija od Allahovih zemalja. Da me mušrici nisu protjerali, nikada te ne bih ostavio."

Tako je Jesrib postao blagoslovljen prisustvom Allahovog Poslanika a,s, i postao je ugodno prebivalište za njega.

Sve u njemu postalo je zdravo - čak i njegovo ime.

Njegov zrak je postao čist; ranije je to bila zemlja pogođena bolestima, gdje bi se svako ko se nastanio neminovno razbolio.

Allah dž,š, je učinio život tamo zdravim i blagoslovio njegovu hranu.

Štaviše, postao je plodno tlo za poruku islama; poziv na vjeru proširio se odatle i ispunio cijelo Arapsko poluostrvo tokom Poslanikovog života, a potom je dosegao cijeli svijet.

Hidžra (Migracija) predstavlja nadu i novi početak. Zato, braćo moja, okrenimo novu stranicu sa sobom – odvikavajući svoje duše od zla i naređujući im da čine djela poslušnosti.

Okrenimo novu stranicu u našim odnosima s drugima, postupajući s njima onako kako bismo željeli da se prema nama postupa.

I okrenimo novu stranicu s Allahom, obavezujući se da ćemo Mu se pokoravati.

Nada traje dok čovjek diše; prestaje tek kada taj dah prestane.

I naša posljednja molitva je: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.