Vještina ummetskog ujedinjenja: Lokalna i civilizacijska obnova i reforma

 Vještina ummetskog ujedinjenja: Lokalna i civilizacijska obnova i reforma

 

By: Tarek El-Bišri[1]

Za nacionalne države, istinska reforma mora biti domaća; za širi entitet poput Ummeta, ona mora biti svjesno civilizacijska. Reforma - u svojim praksama, procedurama i samom sastavu - stoga se formira od nacionalnih i civilizacijskih materijala, i ni od čega drugog.

Iskustva i pokušaji reforme tokom protekla dva vijeka pokazali su nam kako sama ideja, kada se prenese iz vlastitog okruženja u naše, može poprimiti iskrivljeni oblik i postati poziv na pogrešnu reformu, što u praksi vodi suprotno od koristi koju su namjeravali oni koji su je uvezli. S druge strane, može poprimiti zdrav oblik i postati poziv na ispravno vođenu reformu, proizvodeći koristi za naša društva i pružajući im alate za suočavanje s postojećim izazovima.

Naša Ummet i njene države prošle su kroz iskustva koja nude jasne primjere onoga što može proizaći iz mjere predstavljene kao reforma i kao udarac protiv onoga što se smatra starim, zastarjelim i preprekom napretku. Takva „reforma“ može proizvesti pukotinu u strukturi države ili društva, otkrivajući opasnosti „reforme pod vatrom“. Uništavanje starog ne otvara automatski put željenoj reformi i obnovi, niti uvođenje modela reforme to nužno čini. Krajnja efikasnost bilo koje usvojene politike leži u njenom uticaju unutar prevladavajućeg političkog, društvenog, ekonomskog ili civilizacijskog konteksta.

Demokratski model reforme je istaknut primjer u našoj modernoj i savremenoj historiji. Dobro je poznato da se pokret Ahmada Midhat-paše[2] – koji je pozivao na reformu i obnovu u ime demokratije, ustava, prava manjina i otpora despotizmu – odvijao usred unutrašnjih i vanjskih uslova koji su destabilizovali otomansku državu. Midhat je imao određeni stepen vanjske podrške, dok su znaci unutrašnje podrške bili slabi ili ograničeni. Sukob je stoga završio tako što je njegov pokret slomljen s jedne strane, a s druge strane se država još više povlačila pred predatorskim vanjskim silama.

Ključna poenta ovdje je da se demokratija i prava manjina – koji spadaju među najplemenitije ciljeve, budući da eliminišu despotizam i ugnjetavanje i omogućavaju masama da same upravljaju – u ovom slučaju pojavljuju u okviru pokreta puča čiji je nivo podrške naroda sumnjiv, i pod nepovoljnim društvenim uslovima. Pokret je predvodila šačica državnih elita, koje su svoje napore usmjerile ka postizanju njegovih ciljeva putem pristupa orijentisanog na puč prije nego što su „podigle svijest masa i organizovale ih“. Pored toga, njegov opstanak trebao je biti zagarantovan međunarodnim ugovorom sklopljenim sa ambicioznim državama koje su tražile intervenciju u unutrašnjim poslovima i imale za cilj demontiranje države i podjelu onoga što je od nje ostalo. Demokratija je tako postala legalna kapija za kolonijalnu intervenciju u državne poslove i za ostvarivanje kolonijalnih planova.

Osmanska država je nestala iz postojanja nakon što su svi pokušaji reformi provedeni u ime njenog očuvanja i oživljavanja. Pa ipak, ovi pokušaji su pokazali obrasce pogrešnih reformi: korumpirali su tamo gdje su oni koji su ih provodili tražili reformu – ili tvrdili da jesu. Ono što se mora odbaciti, čak i po standardu čiste praktičnosti, jeste pretpostavka da model reforme može jednostavno doći odnekud drugdje i donijeti sa sobom iste koristi koje je imao u društvenom okruženju iz kojeg je nastao. Takva pretpostavka ignoriše razlike u sistemu i kontekstu. Također pretpostavlja da je evropsko doba bilo identično osmanskom dobu jednostavno zato što je devetnaesti vijek nove ere obuhvatao oba. Štaviše, pretpostavlja da se organizacijski i intelektualni modeli mogu odvojiti od svojih sistema i okruženja, a zatim tretirati - u ime nekog pretpostavljenog jedinstva doba (waḥdat al-ʿaṣr)[3] - kao moderni i valjani sami po sebi, ili kao stari i zastarjeli sami po sebi. Usuđujem se reći da ako se nestanak osmanske države može pripisati mnogim faktorima, pokreti "reforme i obnove" doprinijeli su tome jednako koliko i duh "stagnacije i konzervativizma".

Pouka koja se može izvući iz ovog primjera ne leži samo u samom događaju i onome do čega je doveo. Zapravo, moralna lekcija može biti najmanje važna od njegovih implikacija. Ozbiljnija stvar je to što neki od naših istraživača i mislilaca procjenjuju takve slučajeve kao pokrete preporoda, reforme i obnove. Oni ih smještaju uz pokrete borbe i oblike modernog buđenja, dok svoje protivnike nazivaju nazadnim, stagnantnim i dekadentnim. Ova procjena sadrži grešku u metodi i prosuđivanju. Pretpostavlja nužnu vezu između modernosti i reforme, s jedne strane, i između starosti i zastarjelosti, s druge strane. Tretira hronološku savremenost kao dovoljnu da uspostavi jedinstvo „doba“ u društvima koja se razlikuju po svojim sistemima i životnim uslovima. Malo pažnje posvećuje efektu transfera modela kada se sistemi razlikuju, ili kako se funkcija mijenja kada se okolnosti promijene. Također tretira modele i obrasce kao da su sami po sebi korisni ili štetni. To je praćeno širenjem duha "tekstualizma", stagnacije i nedostatka idžtihada, što je, u takvom pogledu, postalo osnova za negiranje efikasnosti naslijeđene tradicije i prihvatanje onoga što je došlo izvana.

Ukratko, jedan od najozbiljnijih oblika iskrivljavanja vrijednosti u ovom pitanju je taj što se pri procjeni samih historijskih događaja, ono što se nekada smatralo unutrašnjim faktorom, počelo smatrati vanjskim faktorom. Situacija je tada obrnuta: ono što je zapravo vanjski faktor, poput francuske ekspedicije u Egipat, ponekad se tretiralo kao da je unutrašnji, dok su ga neki smatrali uzrokom i podsticajem preporoda i napretka. Ova procjena je napravljena pod pritiskom dominantnog pojma "jedinstva doba" u njegovom univerzalnom i civilizacijskom smislu, te pod utjecajem otuđenja i rezultirajuće vezanosti za vezu zavisnosti sa Zapadom. Vezanost koja se ovdje misli nije materijalna, ekonomska ili politička. To je vezanost svijesti. Mislim da je vrijednost koja sada dominira među nama u vezi sa „savremenošću“ ili „jedinstvom modernog doba“ u njegovom univerzalnom i civilizacijskom smislu jedan od temelja cirkulirajućih vrijednosti i koncepata koji proizvode zbunjenost u samosvijesti. To je također jedan od temelja otuđenja i civilizacijske lišenosti od kojih patimo. Njegov učinak nije ograničen na kvarenje načina na koji gledamo na našu sadašnju stvarnost i događaje iz perspektive koja je naša vlastita, drugačija i pažljiva prema našim civilizacijskim i materijalnim interesima. Proširuje se i na način na koji gledamo na našu prošlost, preoblikujući je u nešto drugo od onoga što je zapravo bila. Uspostavlja zavisnost i fragmentaciju ne samo u stvarnosti, već i u samoj svijesti.

(2)

Otkako sam prvi put postao svjestan javnih poslova i uslova naše zemlje 1940-ih, čuo sam dvije fraze koje se beskrajno ponavljaju, bez umora ili ikakvog osjećaja lukavstva: „U ovim teškim danima kroz koje naša zemlja prolazi…“ i „Godine transformacije i tranzicije u kojima živimo…“. Prva fraza se pojavljuje u službenim izjavama, riječima političara, šefova država i vlada, te u govorima lidera i drugih. Druga se podjednako nalazi u spisima političkih i društvenih analitičara, intelektualaca, lidera javnog mijenja, novinara i učitelja imama.

Kada sam odrastao i čitao djela generacija prije mene - generacija mojih očeva i djedova tokom proteklog stoljeća - otkrio sam da se ova dva značenja ponavljaju među njima baš kao što se ponavljaju i među našom generacijom, čak i ako su se formulacije i rečenične strukture razlikovale. Možemo sa sigurnošću reći da je u proteklih stotinu godina među nama vladao prevladavajući osjećaj, prenesen i naslijeđen, da su dani u kojima živimo teški dani i da proživljavamo godine tranzicije i transformacije. To nas je ostavilo sa ustaljenim utiskom da su naše sadašnje okolnosti privremene i da ne živimo u normalnim okolnostima.

Gotovo bih rekao da se svi slažemo da je ono što proživljavamo anomalija, izuzetak ili historijska anomalija. Pa ipak, ono što je čudno jeste da se, uprkos ovom slaganju, uveliko razlikujemo oko toga šta su normalni uslovi. Podijeljeni smo oko toga kakvo bi trebalo biti normalno stanje stvari i kakve bi trebale biti naše okolnosti.

Razlikujemo se oko toga šta smo nekada bili i šta postajemo, oko toga kako procijeniti prošlost iz koje izlazimo i kako zamisliti budućnost u koju ulazimo. U sukobu smo oko „procjene“ prošlosti i budućnosti. Drugim riječima, „slažemo se“ da je naša sadašnjost prelazna faza od stanja čija se procjena osporava do stanja čija se slika također osporava.

Tokom proteklih sto godina proživjeli smo fazu tranzicije ka oslobođenju. Prije nego što je oslobođenje postignuto, ušli smo u fazu tranzicije ka sistemima ekonomskog razvoja i socijalne pravde. Prije nego što su to postignuti, ušli smo u fazu tranzicije ka pluralizmu. Upravo to ja nazivam ometan rast: rast kojem se nikada ne daje dovoljno vremena potrebnog za stvaranje klime pogodne za to.

(3)

„Koliko liči na sinoćnu noć.“[4] Reformski napori i reformski diskurs koji sada kruže našim zemljama povezani su jedni s drugima vanjskom niti - ponekad nam nametnuti izvana, a ponekad pozvani iznutra. Čini se da ovi napori i diskursi – i službeni i neslužbeni – uglavnom nisu u potpunosti usvojili lekciju. Znaci ovoga su vidljivi u općem stanju Ummeta, a detaljnije se pojavljuju kada pogledamo egipatski slučaj.

Ono što smo rekli o reformi općenito, možemo reći posebno o demokratiji: njen prvi uslov je da bude isključivo lokalni zanat. Njene prakse, procedure i sam sastav moraju biti crpljeni iz nacionalnih i civilizacijskih resursa, i ni iz čega drugog. To je, u stvari, ono što nalazimo u onome što je poznato kao napredne demokratske zemlje. Nijedna od tih zemalja nije sebi dozvolila da prihvati vanjski nadzor nad svojim unutrašnjim poslovima. Oni koji govore o vanjskom nadzoru su imitatori Zapada. Bilo bi im prikladnije da imitiraju Zapad u njegovom oslanjanju samo na sebe prilikom izgradnje svojih domaćih sistema i institucija.

Štaviše, ne postoji međunarodno tijelo koje nije na neki način povezano s međunarodnim silama koje imaju utjecaj i pristup poslovima drugih. Ne treba nam izuzetna budnost da bismo prepoznali utjecaj Sjedinjenih Američkih Država na međunarodna politička, ekonomska i finansijska tijela. Niti mislim da integritet ili neutralnost bilo kojeg od ovih tijela ide toliko daleko da dozvoljava da rezultati izbora u našim zemljama dovedu na vlast nacionalnu silu koja je suprotna američkim interesima.

Kada angažujemo vanjske sile u našim unutrašnjim poslovima, efektivno priznajemo da nismo u stanju da upravljamo vlastitim poslovima. Također priznajemo da ne možemo zaštititi svoje domaće interese od onih koji pripadaju nama. Kako onda možemo biti sposobni zaštititi svoje interese i domovinu od vanjskih sila?

Vodeći princip u međunarodnoj politici je da onaj ko nema kapacitet nema pravo na prava. Ako priznamo da nismo sposobni zaštititi svoje domovine od unutrašnjih despota, vanjske agresivne sile će to shvatiti kao da ne zaslužujemo takvu zaštitu. Ne znam kako možemo tražiti pomoć od onih koji su uvijek stajali uz despote i podržavali ih protiv nas, posebno kada su vanjske sile agresije bile korijen svega što smo pretrpjeli u protekla dva stoljeća.

Postoji još jedna stvar, ništa manje opasna od prve. Ako slijedimo politiku vanjske agresije protiv nas u Egiptu u posljednjih nekoliko decenija nakon naserističke ere, njihov jasan obrazac je demontaža. Oni demontiraju svaki izvor političke kohezije koji posjedujemo, zajedno s našim proizvodnim snagama, institucijama, tijelima i drugim strukturama. Oni demontiraju nacionalnu zajednicu, ekonomiju i poljoprivrednu proizvodnju na načine koji ugrožavaju nacionalnu sigurnost Egipta potkopavajući njegovu sposobnost da zadovolji osnovne potrebe. Oni također demontiraju uspješne i etablirane lokalne industrije koje proizvode robu od egipatskih sirovina. Među najvažnijim ciljevima ovih politika demontaže je sama država i njene institucije. Ova demontaža ima mnogo sredstava i alata. Među njima su poremećaj politike plata na višim pozicijama; strana pomoć distribuirana kroz određene krugove; poremećaj postojećih politika; imenovanje nekvalificiranih; olakšavanje odlaska rijetkih stručnjaka u inostranstvo; i druge takve mjere.

Vanjski nadzor nad bilo kojim od naših poslova - izborima ili ne - po mom mišljenju će samo dovesti do daljnjeg demontiranja onoga što još uvijek posjedujemo. Dio naše brige trebao bi biti osigurati da institucije i agencije izgrađene naporima generacija, a koje sada čine dio našeg nacionalnog bogatstva, ne budu oslabljene. Umjesto toga, moramo raditi na ispravljanju njihovog kursa i pripremiti ih za pozitivnu nacionalnu upotrebu, a istovremeno ih čuvati i štititi od raspada i kolapsa.

Primijetio sam u nekim historijskim čitanjima da su čak i u vrijeme Khedivea Ismāʿīla, patrioti poput Muhammada Sharīfa pazili da spriječe širenje stranog nadzora na strukture egipatske administracije. U sadašnjim uslovima, znamo da stranci trenutno imaju pristup aspektima naše administracije. Cilj je sada da ne proširimo taj pristup, niti da mu pružimo moralno i demokratsko opravdanje. Moramo ostati dosljedni vlastitom nacionalnom stavu u našim legitimnim demokratskim zahtjevima.

Želimo se oduprijeti silama i faktorima demontaže. Želimo politike koje se suprotstavljaju svemu što vodi demontaži bilo koje od naših moći, tijela i institucija, koje su građene s velikim teškoćama tokom dva vijeka. Želimo sačuvati i obnoviti snage kohezije unutar naše nacionalne zajednice i naših institucija, za dobrobit domovine, njene sigurnosti i blagostanja. Osnova zabrinutosti ovdje je da su neki među nama možda apsorbovali mjeru politike ličnosti. Mogu se okrenuti od suštine širokog narodnog reformskog pokreta prema zakulisnim borbama i poređenjima između jedne osobe i druge.

Opozicija je sila, zajednica i pokret. To nije osoba. Po mom mišljenju, ne treba joj pojedinac da je predstavlja u izbornoj konkurenciji za koju uslovi još nisu sazreli. Politika ličnosti problem se ne može riješiti suprotstavljanjem jedne ličnosti drugoj. Problem se može riješiti potpunim odbacivanjem personalizacije i njenom zamjenom kolektivnim prisustvom. Time bi opozicija potvrdila novu vrijednost - onu koja je zdrava i posebno potrebna u ovom trenutku: kolektivna vidljivost, a ne lični, individualni izraz. Također bi potvrdila kolektivnu koheziju koja izražava glavnu političku struju Egipta, sa svim njenim raznolikim tokovima i frakcijama.

(4)

Ovo je jedna strana stvari i čini se da se fokusira na političke reforme i obnovu kao srž problema. Ipak, politička reforma nije sve. Ona i dalje zavisi od bitnih stubova moralne, društvene i ekonomske reforme. Međutim, čini mi se da je sama srž stvari ovdje civilizacijska obnova, shvaćena kao jedan element "arapskog civilizacijskog projekta za preporod". Problem je, u svojoj srži, kulturni i intelektualan. Tiče se proizvodnje misli u različitim oblastima zajedničkog života. To uključuje referentne okvire iz kojih ljudi polaze; teorijske koncepcije koje definiraju široke konture ljudskih odnosa sa svemirom i drugim zajednicama; te politički i društveni sistemi koji daju konkretan oblik njihovom kolektivnom životu i organiziraju aspekte njihove društvene aktivnosti. To također uključuje obrasce ljudskih odnosa, načine interakcije među ljudima i vrijednosti kojima se vode i koje utjelovljuju u svom ponašanju.

Problem se također odnosi na obnovu, koja podrazumijeva kretanje: kretanje intelektualne i kulturne aktivnosti iz prošlosti u sadašnjost i prema očekivanim ili zamišljenim ishodima u budućnosti. To također znači kretanje interakcije između polja ove intelektualne i kulturne aktivnosti, od kojih su neka već spomenuta; to jest, kretanje međusobnog utjecaja među njima. Ovo je pored unutrašnjeg kretanja među elementima, podjelama i tipovima unutar svakog od ovih polja, i šireg kretanja svih ovih polja u odnosu na ono što dolazi izvan zajednice - bilo običnim dolaskom, upadom ili namjernim uvozom.

U našim zemljama danas, moje je mišljenje da se civilizacijska obnova ne može svesti na uobičajenu zapadnu i evropsku koncepciju da se narodi kreću od zaostalosti ka napretku, od siromaštva ka bogatstvu, od bijede ka sreći i od nižih ka višim oblicima društvenog života. Ova zapadna koncepcija, kada se iznese u apsolutnim terminima, pripada historijskom iskustvu Zapada. Za nas, ona sadrži samo relativnu istinu unutar granica našeg vlastitog historijskog iskustva. I mi se suočavamo s opasnostima i izazovima. Doživljavamo posljedice, trpimo poraze i gubimo najvažniju stvar koju ljudska bića traže: kolektivnu sigurnost. Sve je to vezano za put koji se kreće između napretka i nazadovanja, sreće i bijede, uspona i pada.

Važno pitanje s kojim se moramo suočiti je kako se prekid može zacijeliti i izliječiti. Kako možemo ponovo postati jedinstven Ummet u smislu kulturnog referentnog okvira kroz koji izražavamo „intelektualnu domovinu“ koja uključuje sve nas, koliko god se naši stavovi i interesi naših podgrupa razlikovali i koliko god se naše metode suočavanja s problemima i traženja rješenja mogle razlikovati? Jedna „intelektualna domovina“ može stajati samo na jednom legitimnom referentnom okviru koji okuplja cijelo društvo. To je zato što legitimni referentni okvir daje zajednici moć kohezije. To je ono što definira kolektivno je i daje oblik svijesti „mi“. Legitimnost je mentalna formacija koja se ne može podijeliti ili particionirati. Ako se legitimnost podijeli, ona se gubi. Ne postoji u polovinama, četvrtinama. Jednom kada se podijeli, ona se raspršuje.

Politička zajednica koja nosi jednu savjest – „mi“, „vi“ i „oni“ – mora imati geografski kontinuitet i historijsko proširenje, bilo da je zasnovana na zajedničkom vjerovanju ili zajedničkom jeziku. Ovaj kontinuitet i proširenje uzimaju prvi materijal formacije – vjerovanje ili jezik – i pretvaraju ga u zajedničku psihološku formaciju, osjećaj zajedničke pripadnosti i osjećaj mira individualnog ja unutar kolektivnog ja. Legitimni referentni okvir je suština ovog obuhvatajućeg okvira i temelj ove zajedničke psihološke formacije. Ovdje je, dakle, u pitanju osnovna struktura na kojoj počiva politička zajednica.

 

Zato mi se podjela oko legitimnog referentnog okvira zajednice čini tako opasnom. Ona ne samo da dijeli zajednicu; ona je rastvara ili izlaže raspadanju, lišavajući je njenog identiteta i osjećaja kolektivnog ja. Jer osjećaj pripadnosti je, u konačnici, kulturno stanje. To je osjećaj, svijest i intelektualna formacija.

Ova vrsta podjele mi se čini opasnijom od geografričke podjela ili politička podjela na države i državice. Svaka geografska ili politička podjela te vrste može se suočiti s pozivom na jedinstvo ukorijenjeno u osjećaju pripadnosti jednom kolektivnom ja. Na kraju, stvar se može vratiti na proces ujedinjenja. Nasuprot tome, kulturno odvajanje od kolektivnog ja je ono na što se oslanjaju politički secesionistički i separatistički pokreti kada se razvije drugačiji osjećaj pripadnosti. To je također ono što dovodi do pokreta za političku nezavisnost među zajednicama koje osjećaju da su bile prisiljene da se pokore drugoj zajednici ili da se u njoj rastvore.

Blijeđenje islamskog referentnog okvira tokom faze nacionalno oslobodilačkih vlada koje su počele 1950-ih može se, po mom mišljenju, pripisati nekoliko uzroka. Neki su bili relativno privremeni, dok su drugi bili trajniji. Uglavnom, ne mislim da su ovi uzroci imali veze sa stavom o vjeri ili islamskim vjerskim uvjerenjima. Ono što ih možda ujedinjuje je to što su vlade odlučivale šta odgovara njihovim politikama, a da nisu ograničene sadržajem skupa prava vezanih za izvor legitimnosti koji su usvojili, čuvali i na koji su se pozivali na sud oni kojima se vlada.

Ovaj neograničeni kapacitet je stavljen na raspolaganje vladama jer je referentni okvir postao pozitivistički na način na koji je primijenjen u našim zemljama. Vlade se stoga drže sekularizma i pozitivno-pravnog, ljudskom rukom stvorenog referentnog okvira ne zbog vjerovanja u njega kao filozofiju, niti zbog privrženosti načinu na koji funkcioniše na Zapadu, već zato što to oslobađa njihovu praksu od bilo kakvog ograničenja zasnovanog na pravima koje dolazi izvan njih. Država više ne donosi samo legitimne odluke. Ona je sama postala legitimnost. Postala je čuvar izvora legitimnosti i ona koja crta referentni okvir. Izjava Abū Bakra al-Siddika r,a, tako je transformisana u: „Slušajte me sve dok ja slušam sebe.“[5] „Pokoravajte mi se sve dok se ja pokoravam Allahu i Njegovom Poslaniku.“ Jer država više nije samo legitimna; postala je izvor legitimnosti.

Ovaj stav države, širom Ummeta, prema pozitivno-pravnom referentnom okviru je instrumentalan, a ne doktrinaran. To nije stav zasnovan na vjerovanju, niti onaj koji daje prednost teorijskoj intelektualnoj orijentaciji. Ona jednostavno podržava sve što oslobađa državu od ograničenja, uklanja njene terete i ostavlja joj slobodu u odlučivanju i izvršenju. Isto važi i za političke i ekonomske elite koje djeluju unutar političkog i društvenog poretka koji je uspostavila i dozvolila država.

Ostaje još jedna vrsta elite: intelektualna elita. To je elita koja radi na podučavanju humanističkih nauka - u politici, ekonomiji i sociologiji - kao i na istraživanju ovih oblasti i stvaranju široko rasprostranjenih umjetničkih i književnih djela. Ova elitna frakcija je uglavnom sekularnog karaktera, u smislu da je sekularizam doktrina koju usvaja, u koju vjeruje, koju brani, podržava i nastoji da se društveno učvrsti. Ova grupa je izvor velikog dijela intelektualnih kontroverzi i buke koja ispunjava naš intelektualni život. Njena misao ima stabilnost i kontinuitet jer se predaje na fakultetima humanističkih nauka na modernim univerzitetima. Ovi fakulteti prenose i promovišu intelektualne teorije uvezene sa Zapada. Pa ipak, ova misao se ne širi među masama. Niti privlači većinu političkih, ekonomskih, administrativnih ili profesionalnih elita, osim u mjeri u kojoj im koristi u praktičnom djelovanju unutar njihovih odgovarajućih oblasti specijalizacije. Oni ne usvajaju njegove filozofske temelje niti se osjećaju privučeni njegovim teorijskim korijenima.

S druge tačke gledišta, moramo razlikovati kulturni stav ili pristup vezan za referentni okvir s jedne strane i ekonomske teorije, orijentacije i političke i društvene stavove s druge strane. Ovdje se, pretpostavljam, dogodila uobičajena greška među pristalicama i protivnicima islamskog referentnog okvira. Pristalice islamskog referentnog okvira, iako su naglašavale da je islam i religija i svjetski poredak, islam su posmatrale kao politički i društveni sistem. Nisu ga posmatrale kao opći referentni okvir iz čijih principa, temelja i pravila mogu nastati različiti sistemi u skladu sa uslovima vremena i mjesta, i u skladu sa intelektualnim metodama korištenim u izvođenju pravila. Nisu ga posmatrale sa ovom širinom, niti su uzimale u obzir mogućnosti raznolikosti i pluraliteta u pravilima i sistemima koji mogu proizaći iz njegovih principa i pravila. Umjesto toga, rekle su da islam uspostavlja jedinstveni sistem.

Zatim su se razišli u pogledu prirode ovog sistema uspostavljenog islamskim principima i pravilima. Neki su ga smjestili blizu demokratije. Drugi su je odvojili od demokratije i usmjerili svoje napore na identifikovanje razlika između njih dvije. Neki su je kategorizirali kao blisku orijentacijama socijalne pravde kroz koje je socijalizam formulisao svoje zahtjeve i koncepcije. Drugi su razlikovali islamski sistem od socijalizma stavljajući ih u direktnu suprotnost.

Odavde, islam je počeo biti stavljen kao da je samo specifičan politički sistem ili određeni društveni i ekonomski sistem. Počeo je cirkulirati unutar političkih i društvenih sukoba prema izborima koje su napravile različite političke i društvene snage u vezi sa sistemima politike i ekonomije. Islam je tada stavljen na istu ravan kao demokratija, kapitalizam, socijalizam, totalitarizam, despotizam i drugi takvi sistemi. Ova ekvivalencija se dogodila ili identificiranjem islama s jednim od njih, ili tvrdnjom o superiornosti jednog od njih nad islamom, ili o superiornosti islama nad njim. Islam je počeo biti posmatran kao jedan sistem među tim sistemima, bilo od strane onih koji ga brane ili od strane onih koji brane bilo koju od ovih drugih doktrina i sistema. Ova klasifikacija se i danas često pojavljuje u klasifikacijama društvene i političke misli. Kaže se, na primjer, da su društvene i političke struje aktivne u našim društvima danas islamska struja, liberalna struja, nacionalistička struja i socijalistička struja.

Po mom mišljenju, istina je da su obje strane upale u metodološku grešku. Poređenje je ispravno samo kada se vrši između sistema i doktrina koje dijele isti nivo opštosti i apstrakcije ili koje pripadaju istom specifičnom polju. Socijalizam se može uporediti s kapitalizmom jer dijele isti nivo opštosti i pripadaju istom polju, budući da su oba društveni i ekonomski sistemi. Demokratija se može uporediti s totalitarizmom jer dijele isti nivo opštosti i pripadaju istom polju, budući da su oba politički sistemi. Istom metodom, islam se može uporediti s kršćanstvom, budući da su oba religijski pogledi koji se bave odnosom ljudskog bića prema njegovom Stvoritelju i koncepcijom njega.

Kada je u pitanju referentni okvir za sisteme i transakcije, islam treba uporediti sa sekularizmom ili s pozitivističkim pristupom. Pitanje ovdje se odnosi na epistemičku osnovu za određivanje dobra i zla u ljudskim djelima. Također se odnosi na referentni okvir za legitimnost u sistemima, transakcijama i ponašanju. Iz referentnog okvira i epistemičke metode mogu se pojaviti različite političke i društvene doktrine, organizacijski modeli, pravila koja regulišu transakcije i vrijednosti ponašanja.

Da bih razjasnio širinu islamskog referentnog okvira i njegove granice, čini mi se sigurnim da je arapsko-islamska civilizacija civilizacija Ummeta koja je proizašla iz jedne Knjige: Plemenitog Kur'ana zajedno s onim što je plemeniti hadis objasnio i detaljno opisao u vezi s njim. Čitava kultura ove zajednice - njena književnost, umjetnost i racionalni i emocionalni napori - vrtjeli su se oko ove Knjige. Ovo nije samo vjeroispovijedna istina, već i historijska. Ona obuhvata većinu naslijeđa ove zajednice tokom gotovo dvanaest stoljeća.

Ono što je fiksirano u ovoj civilizacijskoj viziji, kako ja to vidim, jeste ono što ova Knjiga navodi i ono što Sunnet iznosi u objašnjenjima i detaljima. Tekstovi islama su objavljeni tekstovi od Allaha. Oni su fiksni i ne mijenjaju se. Dolaze izvan vremena i stoga ostaju čak i kako se vrijeme mijenja. Potvrditi ovu fiksnost je stvar vjerovanja, tako da se sam islam negira ako se negira vjerovanje u ovaj aspekt.

Iz ove fiksne tačke i iz izvora ovog referentnog okvira, vizije i koraci reforme moraju se nastaviti. Prema tome, također, pozivi i sistemi reformi koji dolaze izvana moraju se mjeriti. Reforma u našem Ummetu može biti ispravna samo ako proizlazi iznutra Ummetta i ako je u skladu s njegovim ujedinjujućim okvirom referenci, njegovim vlastitim interesima i njegovom tolerantnom vizijom svijeta oko sebe.

 

---

[1] Tarek el-Bishry (1933–2021) bio je vodeći egipatski sudija, historičar i javni intelektualac čiji je rad oblikovao moderne arapsko-islamske debate o pravu, nacionalizmu, identitetu i reformama. Bivši sudija u egipatskom Državnom vijeću, unio je pravnu strogost u proučavanje egipatske historije i političke misli, dok je istovremeno ostao duboko angažovan u pitanjima nacionalne nezavisnosti i civilizacijske obnove. Njegova intelektualna putanja kretala se od sekularnog nacionalizma, preko decenije samokritike nakon poraza 1967. godine, prema islamskoj civilizacijskoj perspektivi koja ga je učinila centralnom figurom za one koji žele preispitati nezavisnost, obnovu i kolektivno djelovanje u muslimanskom svijetu.

[2] Ahmed Midhat-paša (1822–1884) bio je vodeći osmanski reformist povezan s ustavom iz 1876. godine. El-Bišri ga kritički spominje kako bi pokazao kako ideali poput ustavnosti, demokratije i prava manjina mogu postati destabilizirajući kada se ostvaruju putem manevriranja elite, slabe podrške naroda i vanjske intervencije.

[3] „Jedinstvo doba“ (waḥdat al-ʿaṣr) označava pretpostavku, koju autor ovdje odbacuje kao pogrešnu, da su evropski modeli reformi univerzalno prenosivi jednostavno zato što društva dijele isti historijski period. Njegovo pozivanje na francusku ekspediciju u Egipat ukazuje na debate o tome da li kolonijalnu intervenciju treba posmatrati kao izvor modernog buđenja ili kao prekid koji je proizveo zavisnost u svijesti.

[4] Izreka koja se pripisuje predislamskom pjesniku Ṭarafi ibn al-ʿAbdu.

[5] Referenca na izjavu koja se pripisuje Abū Bakru al-Siddīqu, prvom kalifu nakon Poslanika Muhammeda (s): „Pokoravajte mi se sve dok se ja pokoravam Allahu i Njegovom Poslaniku.“ El-Bishry preoblikuje izjavu kao „Pokoravajte mi se sve dok se ja pokoravam sebi“ kako bi tvrdio da moderna država, kada se odvoji od višeg izvora legitimnosti, sama sebe pretvara u izvor legitimnosti i uklanja ograničenja političkog autoriteta. Vidi Ibn Taymiyya, al-Fatāwā al-Kubrā, 1. izdanje. (Bejrut: Dār al-Kutub al-ʿIlmiyya, 1408/1987–88), 3:489.

Vještina ummetskog ujedinjenja: Lokalna i civilizacijska obnova i reforma

 Vještina ummetskog ujedinjenja: Lokalna i civilizacijska obnova i reforma

Duhovni narcizam i islam

 Duhovni narcizam i islam

 

Kada religija postane alat za ego, kontrolu i samo veličanje

Religija je namijenjena omekšavanju srca. Trebala bi poniziti dušu i približiti osobu Svemogućem Allahu dž,š. Prava duhovnost povećava iskrenost, milost i samosvijest. Usađuje khawf (duboku svijest o položaju pred Allahom dž,š). Što više osoba istinski poznaje Allaha dž,š, to više prepoznaje vlastitu slabost, ovisnost i potrebu za Njegovom milošću. Ali kao i mnoge moćne stvari, religija se također može zloupotrebiti.

Kroz historiju, ljudi su ponekad koristili religijski jezik, znanje, status ili duhovnost ne da bi služili Allahu dž,š, već da bi služili egu. To se može pojaviti u obliku arogancije, kontrole, samo pravednosti i manipulacije. Mogu se pojaviti i kao opsesija imidžom ili zahtijevanje divljenja od drugih u ime religije. Danas se ovo ponekad opisuje kao "duhovni narcizam".

To ne znači da je svaka religiozna osoba koja je samouvjerena, upućena, stroga ili utjecajna narcisoidna. Niti to znači da je davanje savjeta, ispravljanje grešaka, podučavanje islama ili posjedovanje autoriteta inherentno zlostavljanje. Islam zahtijeva učenost, liderstvo i iskrenu nasihu (savjet). Problem je kada se ego veže za religiju i počne je koristiti kao sredstvo superiornosti i dominacije, ili samo divljenja i emocionalne kontrole.

Stoga ova tema zahtijeva ravnotežu, pravednost i oprez. Ne bismo trebali postati naivni u pogledu istinske duhovne manipulacije, niti postati cinični i sumnjičavi prema prakticirajućim muslimanima, učenjacima, učiteljima, supružnicima ili vođama zajednice.

Šta je duhovni narcizam?

"Duhovni narcizam" nije formalna klinička dijagnoza. Umjesto toga, to je termin koji se koristi za opisivanje narcisoidnih osobina koje se izražavaju kroz duhovnost ili religiju.

 

Ovo može uključivati:

 

·       korištenje religije za dominaciju nad drugima

·       predstavljanje sebe kao duhovno superiornog

·       zahtijevanje pretjeranog divljenja ili lojalnosti

·       korištenje krivice, sabra, poslušnosti ili vjerskog jezika kao oružja

·       ponižavanje drugih pod krinkom nasihe (iskrenog savjeta)

·       tretiranje neslaganja kao nepoštovanja prema samom islamu

·       obeshrabrivanje pitanja ili odgovornosti

·       korištenje pobožnosti kao alata za imidž, kontrolu ili emocionalni utjecaj

U svojoj srži, problem nije sam deen ili vjera. Problem je ego koji se krije iza deena i vjere. Osoba može izvana stalno govoriti o iskrenosti, dok u sebi žudi za pohvalom. Može govoriti o poniznosti, a istovremeno postati defanzivna kada se ispravlja ili ukazuje na greške. Može zahtijevati poslušnost od drugih, a istovremeno odbijati odgovornost za sebe.

Zato duhovni narcizam može postati posebno zbunjujući i bolan. Manipulacija nije uvijek obavijena očiglednom okrutnošću. Ponekad je obavijena kur'anskim ajetima i islamskim podsjetnicima, koji stvaraju emocionalnu krivicu, prikrivenu kao vjerska briga.

 

Islam je već upozoravao na ovo

Iako je moderna terminologija nova, sama duhovna bolest je drevna. Kur'an više puta upozorava na samo pravednost, aroganciju, razmetanje i korištenje vjere za svjetovni status. Uzvišeni Allah kaže: "Zato nemojte tvrditi da ste čisti i bezgriješni. On najbolje zna ko čist od grijeha." (Sura en-Najm 53:32)

فَلَا تُزَكُّوا أَنفُسَكُمْ ۖ هُوَ أَعْلَمُ بِمَنِ اتَى

Uzvišeni Allah također kaže: „Jesi li vidio onoga koji negira i poriče onaj svijet?“ (Sura al-Ma'un 107:1-7)

أَرَأَيْتَ الَّذِي يُكَذِّبُ بِالدِّينِ

Zatim Allah spominje grubost, zanemarivanje drugih i hvalisavost u ibadetu.

Jedan od najstrašnijih hadisa u islamu je hadis o prvim ljudima koji se sudi na Sudnji Dan. Među njima su učenjaci, šehidi i bogati donatori. Izvana su im djela izgledala pravedno. Ali iznutra su tražili ugled, pohvalu i status, a ne samo Allaha.

Ebu Hurejre (neka je Allah zadovoljan njime) je rekao:

Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: Prvi od ljudi protiv kojih će biti izrečena presuda na Sudnji dan bit će čovjek koji je umro kao šehid. Bit će doveden i Allah će mu objaviti Svoje blagodati i on će ih prepoznati. [Svemogući] će reći: A šta ste učinili s njima? On će reći: Borio sam se na Tvom putu dok nisam umro kao šehid. On će reći: Lagali ste - borili ste se, ali ste se borili da bi se o vama reklo: On je hrabar. I tako je rečeno. Zatim će mu se narediti da ga vuku na licu (tj, naopačke) dok ne bude bačen u Džehennem. [Drugi] će biti čovjek koji je proučavao [vjersko] znanje i podučavao ga, i koji je učio Kur'an. On će biti doveden i Allah će mu objaviti Svoje blagodati i on će ih prepoznati. [Svemogući] će reći: A šta si učinio s njima? On će reći: Ja sam proučavao [vjersko] znanje i podučavao ga, i učio sam Kur'an radi tebe. On će reći: Lagao si - samo si proučavao [vjersko] znanje da bi se za tebe reklo: 'On je učen.' A ti si učio Kur'an da bi se za tebe reklo: 'On je učač.' I tako je rečeno. Zatim će mu se narediti da bude vučen na licu (tj, naopačke) dok ne bude bačen u Džehennem. [Treći] će biti čovjek kojeg je Allah učinio bogatim i kojem je dao svakovrsno bogatstvo. On će biti doveden i Allah će mu obznaniti Svoje blagodati i on će ih prepoznati. [Svemogući] će reći: A šta si učinio po pitanju njih? On će reći: Nisam ostavio nijedan put [neutabanim] na kojem Ti voliš da se troši novac, a da ga ne potrošim radi Sebe. On će reći: Lagao si - ali si učinio da bi se [o tebi] reklo: On je darežljiv. I tako je rečeno. Zatim će mu se narediti da bude vučen na licu dok ne bude bačen u Džehennem. (Muslim)

 

Razlika između zdravog vjerskog vodstva i duhovnog narcizma

Islam podstiče vođstvo, učenost, podučavanje i davanje nasihe, savjeta. Sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispravljao je ljude, upućivao ih i imao autoritet. Dakle, problem nije sam autoritet. Problem leži u karakteru, poniznosti i namjeri. Iskreni učitelj upućuje ljude prema Allahu. Narcisoidna ličnost postepeno usmjerava ljude prema sebi.

Iskreni vođa pozdravlja odgovornost i boji se ugnjetavanja drugih. Narcisoidna ličnost često reaguje na korekciju bijesom, poniženjem, poricanjem ili prebacivanjem krivice. Iskreni učenjak podsjeća ljude na Allaha, a istovremeno ostaje ponizan u pogledu vlastitog statusa. Narcisoidna ličnost može polako njegovati zavisnost, divljenje, emocionalnu kontrolu ili neupitnu odanost.

Poslanik, s.a.v.s., upozorio je na pretjerivanje u hvali. Rekao je:

لَا تُطْرُونِي كَمَا أَطْرَتِ النَّصَارَى ابْنَ مَرْيَمَ.

„Ne pretjerujte u hvaljenju mene kao što su kršćani pretjerivali u vezi sa sinom Merjeminim.“ (Buhari)

 

Ovaj hadis štiti muslimansku zajednicu od kultova ličnosti i nezdrave duhovne zavisnosti. Nijedno ljudsko biće ne bi trebalo postati centar emocionalnog ili duhovnog obožavanja osim Svemogućeg Allaha.

 

Kada se religija koristi za kontrolu

Jedan od najštetnijih aspekata duhovnog narcizma je korištenje religije za vršenje pritiska, ušutkivanje ili kontrolu drugih.

 

Ovo se može dogoditi kada neko koristi:

 

„poslušnost“ da opravda dominaciju

„sabr“ da ušutka legitimnu bol

„poštovanje“ da spriječi odgovornost

„husn adh-dhann“ da odbaci ozbiljne zabrinutosti

„spuštanje krila“ da zahtijeva emocionalnu podložnost

religioznu krivicu da ljude drži zarobljenima u nezdravim situacijama

Ovo se može dogoditi u porodicama, brakovima, grupama prijateljstva, vjerskim krugovima ili na pozicijama autoriteta. Ponekad se osoba navodi da osjeća da je neslaganje s vjerskom ličnošću jednako neslaganju sa samim islamom. Ovo je opasno.

Islam poštuje učenjake i učitelje, ali sami učenjaci su više puta upozoravali na slijepo slijeđenje i na vezivanje srca za ličnosti, a ne za istinu. Imam Malik je poznato rekao:

„Svačija izjava može biti prihvaćena ili odbačena osim stanovnika ovog kabura“,

dok je pokazivao na kabur Poslanika, s.a.v.s.

 

Prava islamska nauka uči poniznosti prije objave, a ne emocionalnoj dominaciji nad ljudima.

 

Problem pijedestala

Neka nezdrava vjerska okruženja postavljaju ljude na nemoguće pijedestale. Karizma se miješa s pravednošću. Samopouzdanje se miješa sa znanjem. Intenzitet se miješa s iskrenošću.

 

Ovo može stvoriti opasnu dinamiku gdje:

 

·       propitivanje postaje tabu

·       kritika postaje izdaja

·       emocionalna ovisnost se povećava

·       slika postaje važnija od istine

·       žrtve se osjećaju nesposobnima da govore

Islam štiti od ovoga tako što stalno preusmjerava srca natrag ka Svemogućem Allahu. Vjernik poštuje ljude, ima koristi od njih i uči od njih, ali krajnja ovisnost pripada samo Allahu. Jedan od znakova nezdrave duhovne dinamike je kada strah, potvrda, emocionalna stabilnost ili samopoštovanje postanu pretjerano vezani za ljudsko biće, a ne za Svemogućeg Allaha.

 

Mudrost, a ne cinizam

Istovremeno, ova tema ne smije postati razlog za paranoju ili sumnju prema prakticirajućim muslimanima. Nije svaki strogi roditelj duhovno narcisoidan. Nije svaki učitelj koji ispravlja greške manipulativan. Nije svako vjersko neslaganje zlostavljanje. Nije svaki samouvjereni govornik vođen egom. Ponekad ljudi danas zloupotrebljavaju psihološki jezik kako bi izbjegli ispravljanje, disciplinu ili odgovornost. Ovo je također opasno.

 

Islam uči vjernike da budu uravnoteženi i pravedni.

 

Uzvišeni Allah kaže:

 

وَلَا يَجْرِمَنَّكُمْ شَنَآنُ قَوْمٍ عَلَىٰ أَلَّا تَعُدَعْ اعْدِلُوا هُوَ أَقْرَبُ لِلتَّقْوَىٰ

"Ne dozvolite da vas mržnja prema ljudima učini nepravednim. Budite pravedni; to je bliže taqwi." (Sura al-Maida 5:8)

 

Cilj, dakle, nije sumnja, već razboritost.

 

Zaštita sebe duhovno i emocionalno

Vjernik ne bi trebao postati emocionalno naivan. Sam Poslanik, s.a.v.s., prepoznavao je ličnosti i postupao s ljudima različito u skladu s mudrošću. U jednoj predaji, opisao je čovjeka kao "zlog čovjeka među svojim narodom", ali je ipak s njim uljudno razgovarao kada je ušao. Kada je Aiša (neka je Allah zadovoljan njome) zakasnila izrazio je iznenađenje, Poslanik ﷺ je objasnio da su među najgorim ljudima oni koje se izbjegavaju zbog njihovog lošeg ponašanja. To pokazuje da dobar karakter ne znači uvijek neograničeno povjerenje ili emocionalnu otvorenost.

Musliman bi trebao težiti da ostane uljudan i principijelan, a da se ne izloži emocionalnoj izloženosti manipulaciji. Mudrost ponekad znači biti oprezan u pogledu toga koliko emocionalnog pristupa dajete ljudima koji stalno iskrivljuju, osjećaju krivnju ili koriste ranjivost kao oružje. To može uključivati ​​traženje pouzdanog savjeta, održavanje emocionalne smirenosti i prepoznavanje da zaštita vlastitog srca nije isto što i postati oštar.

Savjetnici često primjećuju da vrlo empatični ljudi mogu postati zarobljeni u nezdravoj dinamici jer se stalno nadaju da mogu izliječiti, spasiti ili promijeniti drugu osobu kroz strpljenje i žrtvu. Islam potiče milost i saosjećanje, ali svaka kvaliteta mora ostati uravnotežena. Kada se empatija pretvori u potpuno zanemarivanje sebe, osoba može polako naštetiti vlastitom emocionalnom, mentalnom i duhovnom blagostanju. I ovo može postati oblik zhulma (ugnjetavanja) nad sobom. Islam ne traži od vjernika da uništavaju sebe u ime pomaganja drugima.

 

Unutrašnji mir i ibadet

Jedan od ciljeva islama je spokoj (sakina) i stabilnost srca kroz bliskost sa Svemogućim Allahom.

Svemogući Allah kaže:

أَلَا بِذِكْرِ اللَّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

„Zaista, kroz spominjanje Allaha srca pronalaze smirenost.“ (Sura ar-Ra'd 13:28)

Stalna emocionalna manipulacija, krivnja, zbunjenost i psihološki haos mogu polako narušiti unutrašnji mir osobe i sposobnost obožavanja s prisutnošću. Mir i sigurnost su bitne komponente ibadeta. Kada osoba živi u stalnom strahu, tjeskobi ili emocionalnoj nestabilnosti, postaje teže duboko se povezati sa Svemogućim Allahom.

Zaštita vlastitog emocionalnog i duhovnog blagostanja stoga nije sebičnost. To može biti dio očuvanja sposobnosti srca da iskreno obožava Allaha dž,š.

 

 

 

Prisilni članovi porodice

U nekim porodicama, religiju mogu koristiti roditelji ili stariji na prisilan ili emocionalno manipulativan način. Koncepti poput poslušnosti, sabra i strpljenja, porodične časti ili straha od Allaha dž,š, mogu se koristiti za utišavanje legitimne boli djeteta, odbacivanje emocionalne štete ili pritisak na njih da se nezdravo pokoravaju Gospodaru ili da iskazuju poslušnost. Islam uveliko poštuje roditelje i nalaže ljubaznost, poštovanje i održavanje porodičnih veza. Ali roditelji nisu nepogrešivi i islam ne dozvoljava nikome da koristi vjeru kao sredstvo kontrole, ponižavanja ili ugnjetavanja.

Prisilni brakovi, prisilni razvodi, nerazumna očekivanja ili pretjerano miješanje u nečiji brak i privatne stvari nisu opravdani samo zato što dolaze od roditelja ili starijih. Poštovanje roditelja ne znači odricanje od svake lične odluke, niti znači tolerisanje emocionalne manipulacije u ime porodične časti ili poslušnosti.

Ako se roditelj ponaša na ovaj način, dijete treba pokušati održati adab i izbjegavati nepotrebnu grubost, ali to ne znači da moraju odustati od svih emocionalnih granica ili tiho prihvatiti stalnu štetu. Ponekad mudrost znači ograničavanje emocionalno nabijenih razgovora, mirno odbijanje manipulacije zasnovane na krivnji, traženje podrške od pouzdanih i upućenih ljudi i stvaranje zdravije distance gdje je potrebno, uz održavanje osnovnog poštovanja i veza.

Vjernik bi također trebao imati na umu da sam islam nije predstavljen nezdravim ponašanjem pojedinaca, čak i ako ti pojedinci koriste vjerski jezik. Pravo islamsko vodstvo približava osobu Allahu dž,š. Ne bi trebalo ostaviti osobu da živi u stalnom strahu, zbunjenosti, sramu ili emocionalnoj iscrpljenosti.

Duhovni narcizam nije stvar same religije. Radi se o egu koji se veže za religiju.

 

Opasnost nije iskrena učenost, liderstvo ili pobožnost. Opasnost je kada svete stvari postanu alati za samo veličanje, emocionalnu kontrolu, superiornost ili dominaciju. Prava duhovnost ne čini osobu opsjednutom sobom. Čini je poniznom pred Allahom uzvišenim.