Kur'anska perspektiva o izboru i posljedicama

 

Kur'anska perspektiva o izboru i posljedicama

Autor: Mansoor Alam, 4. maj 2026.

 

Kur'an kaže da oni koji poriču svoju Allahom datu moć slobodne volje i slobode izbora poriču sebe, a oni koji poriču Allahovu moć (i traže moć negdje drugdje) poriču Allahovo dž,š, postojanje:

وَلِلَّذِينَ كَفَرُوا بِرَبِّهِمْ عَذَابُ جَهَنَّمَ وَبِئْسَ الْمَصِيرُ

(Sura Mulk 67:6) - A za one koji ne vjeruju u Gospodara svoga kazna je Džehennem, užasno je on boravište!!

Kazna u vatri (Džehennemu) nakon smrti bit će poznata na Ahiretu. Ali svi znamo kakva vrsta kaznenog poniženja i podređenosti okružuje one narode koji nemaju (ili ne razmatraju da imaju) moć slobodne volje. Čak i njihove domaće zakone i politike donose druge nacije, drugi narodi, u suštini čineći te druge nacije svojim gospodarima. Šta može biti veći Džehennem od ovoga?! Allah dž,š, je čuvara kapije Džehennema nazvao gospodarom odnosno ''Čuvarom ili Stražarom'':

وَنَادَوْا يَا مَالِكُ لِيَقْضِ عَلَيْنَا رَبُّكَ قَالَ إِنَّكُم مَّاكِثُونَ

(Sura Zuhruf 43:77) - Oni će dozivati: "O Malik! Neka Gospodar tvoj učini da umremo!" – a On će reći: "Vi ćete tu vječno ostati!

Iako pokoreni narodi sebe i dalje nazivaju ''suverenim silama'', to je laž. U kakvom užasnom Džehennemu žive! Ovo je čudna stvar. Kur'an je više puta spomenuo Džehennem u vezi s kaznom za zločine. Također, na nekim mjestima za Džehennem kaže  الجحيم(Džehim), a na drugim mjestima النار (Al-Naar). Ovdje piše Džehennem (Sura Mulk 67:6).

Opis Džehennema koji Kur'an ovdje daje u metaforičkom smislu je zatvor maksimalne sigurnosti, što ukazuje na težinu zločina. Kaže se da će se, kada budu bačeni u njega, čuti glasni zvukovi agonije i plač bola i užasa; da će Džehennem bijesno eruptirati vatrom (Mulk 67:8), ''kao da je pun bijesa. Iz ovoga možemo osjetiti težinu kazne i intenzitet zločina koji Kur'an opisuje.

تَكَادُ تَمَيَّزُ مِنَ الْغَيْظِ كُلَّمَا أُلْقِيَ فِيهَا فَوْجٌ سَأَلَهُمْ خَزَنَتُهَا أَلَمْ يَأْتِكُمْ نَذِيرٌ

(Sura Mulk 67:8) - skoro da se od bijesa raspadne. Kad god se koja gomila u nj baci, stražari u njemu će je upitati: "Zar nije niko dolazio da vas opominje?"

Stoga, nema većeg zločina od napuštanja ili uskraćivanja slobode izbora. Ovo je JEDINI ekskluzivni dar (hedija, poklon) od Allaha dž,š, koji je dat ljudskim bićima. Allah dž,š, je ovaj dar nazvao Svojom božanskom energijom. Ovo čini čovječanstvo jedinstveno posebnim u poređenju sa svim ostalim stvorenjima. Uskraćivanjem ovog jedinstvenog dara, čovjek degradira vlastitu ljudskost.

To je prihvatanje poniženja. Zato je kazna tako stroga. Sada, nakon ovoga, Kur'an kaže da kada vračari i astrolozi i njihovi sljedbenici budu bačeni u Džehennem talas za talasom, tada će ih čuvar Vatre, gospodar Džehennema, pitati: Nije li neko došao da vas upozori na posljedice takvih vjerovanja i ideologija? Nije li vam neko rekao da je ovo širk i kufr?

 

Ispunjenje dva uvjeta prije uništenja

Kur'an je više puta rekao da nijedan narod nije uništen Allahovim zakonom osim ako nisu ispunjena dva preduslova: 1) da im se mora prenijeti poruka da njihovo ponašanje vodi njihovom uništenju. To se naziva upozorenje. I 2) da bi trebali imati sposobnost da razumiju tu poruku.

Kako je Allah dž,š, pravedan Sudija (Kadija)!? Kako su jedinstveni ovi uslovi! - Poruka je morala stići do ljudi i oni bi trebali imati sposobnost da razumiju poruku. Lud ne može počiniti zločin. Ne može ga se pozvati na odgovornost.

 

 

Od žive prašine do mrtve prašine

Bit će upitani: Nije li neko došao da ti kaže koje je tvoje mjesto kao ljudskog bića u Univerzumu da si se pretvorio iz punog života (živa prašina koja određuje tvoju vlastitu sudbinu) u mrtvu prašinu (podložnu unaprijed određenoj sudbini)? Nije li neko došao da te upozori? Kur'an kaže da će reći: Da! Svakako je došao da nas upozori, ali mi nismo slušali.

Svi Poslanici a,s, koji su došli prije Poslanika Muhameda, mir neka je na njega, bili su poslanici koji su upozoravali svoj narod. Nakon njih, njihovi pravi sljedbenici su obavljali ovu dužnost upozorenja. Ali Poslanik Muhammed, mir neka je na njega, je posljednji Poslanik. Rečeno mu je da upozori ljude kroz Kur'an (Surah Earaf 7:2) ''Objavljuje ti se Knjiga – i neka ti u grudima ne bude nikakve tegobe zbog nje da njome opominješ i da vjernicima bude pouka''..

كِتَابٌ أُنزِلَ إِلَيْكَ فَلَا يَكُن فِي صَدْرِكَ حَرَجٌ مِّنْهُ لِتُنذِرَ بِهِ وَذِكْرَىٰ لِلْمُؤْمِنِينَ.

Budući da nakon njega više neće doći Poslanici, upozorenje će se nastaviti kroz Kur'an od strane Poslanikovog Ummeta.

 

Obaveza Poslanikovog a,s, Ummeta

Kada Kur'an bude zauvijek sačuvan i Poslanikov Ummet bude nasljednica ove Knjige, onda neće biti potrebe da ikakav poslanik dođe i ispuni ovu dužnost upozoravanja ljudi. Sada se to mora učiniti putem Kur'ana.

Kur'an je zaštićen i postoji u svom izvornom nepromijenjenom obliku. A budući da je Poslanikov Ummet nasljednik ove Knjige, stoga je ovom Ummetu obavezno da ispuni ovu dužnost. Ali kada je sam ovaj Ummet kriv za zločin (neispunjavanja svoje dužnosti), kako onda može upozoriti druge?

U svakom slučaju, ovo je bilo pitanje koje je Stražar (Malik iz Džehennema) upitao je ove ljude koji su tjerani u Džehennem: da li vam je došao Upozoritelj ili ne? To ne znači da je stražar pitao da li je došao Poslanik ili ne? To znači da, budući da je Allahova Knjiga bila tu, nije li bilo nikoga ko je ispunio ovu dužnost i prenio vam njenu poruku? Molimo vas da primijetite koliko je važna ova dužnost koja je povjerena ovom امّہ (Ummetu)!

Oni lišeni intelekta i misli Kur'an (Sura Earaf 7:179) kaže da oni koji ne koriste svoj Allahom dati intelekt da razumiju Njegovu poruku, jasno je iz njihovog ponašanja da su predodređeni za Džehennem. Ko su ti ljudi?

''Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni''.

وَلَقَدْ ذَرَأْنَا لِجَهَنَّمَ كَثِيرًا مِّنَ الْجِنِّ وَالْإِنسِ ۖ لَهُمْ قُلُوبٌ لَّا يَفْقَهُونَ بِهَا وَلَهُمْ أَعْيُنٌ لَّا يُبْصِرُونَ بِهَا وَلَهُمْ آذَانٌ لَّا يَسْمَعُونَ بِهَا ۚ أُولَٰئِكَ كَالْأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ ۚ أُولَٰئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ.

Oni imaju sposobnost razumijevanja, ali je ne koriste. Kur'an govori o ljudima Džehennema. Govori o izboru. Da nije bilo moguće razmišljati, onda to ne bi bilo pitanje izbora. U tom slučaju, oni bi bili bespomoćni. Ali Kur'an počinje sa لَهُمْ قُلُوبٌ, tj. imaju razum (srca), ali ga ne koriste da razmišljaju.

 

Upozorenje iz Kur'ana

Ovo je prva stvar. Kur'an zatim nastavlja: Imaju 'oči', ali ih ne koriste da 'vide'. Zatim kaže: imaju 'uši', ali ih ne koriste da 'čuju'. Ostaju nijemi, slijepi i gluhi. Ne koriste svoje intelektualne i mentalne moći da razmišljaju i razumiju Kur'an. Sada je očigledno ko su ovi ljudi koji se pripremaju za vatru. Ovo su ljudi o kojima Kur'an kaže:

وَلَقَدْ ذَرَأْنَا لِجَهَنَّمَ كَثِيرًا مِّنَ الْجِنِّ وَِالإَِ لَهُمْ قُلُوبٌ لاَّ يَفْقَهُونَ بِهَا وَلَهُمْ أَعْيُاَّ يُبْصِرُونَ بِهَا وَلَهُمْ آذَانٌ لاَّ يَسْمَعُونَ بِهَا أُوْلَـئِكَ كَالأَنْعَامِ ْع٨همِ أَضَلُّ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ

''Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.!

Ovo su ljudi koji su podložni Allahovom zakonu: "Nekorištenje uma i moći kritičkog mišljenja vodi u vatru". Ovi ljudi ne koriste sposobnost intelekta koji im je dat. Oni se pripremaju za vatru.

Kur'an kaže da kada nađete takve ljude, znajte da su oni stanovnici vatre; da su sada na ovom svijetu identificirani kao stanovnici Džehennema - kao što ajet (7:179) ilustruje. S druge strane, naš trenutni ljudski stvoreni šerijat (ovdje se misli na ljudski zakon ili čak ivjeru koja dolazi od ljudi koji tumače na svoj način a ne način ispravnih prethonika) (شریعہ) zabranjuje kritičko razmišljanje i korištenje intelekta u pitanjima islama (دین Din).

Sada bi trebalo biti jasno zašto Kur'an kaže da oni koji ne koriste svoju sposobnost intelekta i samo njihovo ponašanje govore da su stanovnici Džehennema. Ali Kur'an ide dalje. On kaže da ti ljudi nisu ljudi već životinje. Ne! Zapravo, oni su gori od životinja (7:179).

 

Prevod i obrada teksta by imamsedin

Neophodnost taklida #2

 Neophodnost taklida #2

Postoje dvije vrste vudžuba (obaveznog) u šerijatskom pravu: vudžub biz-zat i vudžub bi ‘l-gajr. 

Vudž bb biz-zaznači „obavezno samo po sebi“. Drugim riječima, to su radnje naređene ili zabranjene islamskim pravom zbog nečeg u njihovoj unutrašnjoj prirodi - kao što je naredba obavljanja namaza, i zabrana višeboštva. 

Vudžub bi ‘l-gajrznači  „obavezno zbog nekog vanjskog faktora“. Drugim riječima, to su radnje koje nisu naređene ili zabranjene same po sebi, ali sačinjavaju osnovu za druge radnje koje su naredene ili zabranjene u Kur’anu i hadisu; ili da kažemo  da takve radnje poprimaju prirodu obaveznih radnji ciji temelj čine. 

Takav primjer je pisanje Kur'ana i hadisa. Poslanik, s.a.v.s, kako prenosi Abdullah ibn 'Omer, r.a, rekao je: "Narod smo koji niti pišee, niti računa." (Buhari, Muslim) Ovaj hadis implicira (pošto ga je Poslanik, s.a.v.s, rekao u vezi s posmatranjem Mjeseca) negiranje prepisivanja Kur'ana i hadisa. Ipak, bilo je neophodno zapisati Kur'an i hadis da bi se sačuvala njihova autentičnost i da bi bili dostupni širim masama. Stoga, smatra se da takvo zapisivanje nije u konfliktu sa ovim hadisom, pa niko ne preispituje neophodnost takve vrste zapisivanja, niti iko zahtijeva dokaz za to. Očuvanje Kur'ana i hadisa je kategorično naređen čin (dakle, vudžub biz-zat) i apostrofiran šerijatom. 

Iskustvo nam govori da je takvo očuvanje Kur'ana i hadisa uglavnomnemoguće bez njihovog zapisivanja. Iz tog razloga je zapisivanje Kur'ana i hadisaodređeno kao vadžib. 

Konsenzus ummeta (zajednice svih muslimana) u pogledu zapisivanja Kur'ana i hadisa prisutan je u jednom neprekidnom lancu prenošenja. Stoga je potreba zapisivanja ovih izvora klasificiran a kao vudžub  bi 'l-gajr.Upravo na isti načinn, taklid, ili "slijeđenje neciieg misljenja po pitanjima islamskog prava", takoder se smatra esencijalnim ili vadžibom, i spada pod kategoriju vudžub  bi 'l-gajra. Postoje brojni dokazi za neophodnost taklida u svjetlu prethodnog objašnjenja. Taklid je posebno bitan u današnjern vremenu, u kojem većina muslimana živi  u neznanju osnovnih islamskih nauka. Dakle, bez taklida, slijeđenje jasnih i preciznih šeriiatskih naređenja bilo bi skoro nernoguće. Za one koji ne posjeduju čak ni osnovno znanje o izvorima šerijata i metodama donošenja propisa (idžtihad) iz svetih tekstova, taklid postaje esencijalan i obavezan.

Posljedice odbacivanja taklida dobro je poznato da mnogo, ako ne i većina, ljudi današnjice ne živi svoje živote po uzoru na Poslanika, s.a.v.s. Kao rezultat toga, vođeni su sebičnošću, pokvarenim namjerama, požudom, neiskrenošću, pakošću, anarhijom, i suprotstavljanjem konsenzusu pravedno upučenih učenjaka. 

Ovoneizbjeznžo vodi potčinjavanju vjere ljudskim prohtjevima. Hadisi o fitnetima (razdorima, iskušenjima i stradanjima) unaprijed su nas upozorili o porastu ovih loših svojstava kod čovjeka, čega su svjesni vjerski učenjaci. Odsustvo taklid šehsi (ličnog slijeđenja) će uzrokovati veliku štetu i pokvarenost u vjeri. Jedno od destruktivnih zala, koje će pokazati svoju ružnu stranu u odsustvu taklid šahsi; jest pojava samoprozvanih mudžedida i učenjaka. Neki ljudi će sebe smatrati kompetentnim da donose vjerske propise i upustiti se u proces pravnog (Šer'i) analoškog rasuđivanja (kijas). 

Za sebeće  smatrati da su jednakog,ili višeg  stepena odčuvenih mudžtehida i učenjaka  iz ranog doba islama! Naprimjer, raniji mudžtehidi su sa sigurnošću tvrdili da su mnogi propisi zasnovani na određenim povodima, tj. sa određenim uzrokom (muallel), a ne općenitim razlozima. Pozivajući se na ovo, neki modernisti mogu tvrditi da je čak i naredba uzimanja abdesta prije obavljanja namaza zasnovana na određenom povodu (muallel). 

Prema njima, ova naredba se mogla odnositi na rane Arape, koje je obaveza uzgajanja životinja stalno izlagala nečistoći, koja zahtijeva obređno čišćenje  u obliku vudu’a (abdesta).Također, na osnovu ovoga mogu tvrditi da, posto ljudi današnjeg  vremena žive  u uslovima u kojima je higijena navišem nivou, vudu više  nije neophodan za obavljanje namaza (što  je svakako bez ikakvog dokaza i suprotno stavu cjelokupne uleme!)

Posljedice odbacivanja taklida I dio

Posljedice odbacivanja taklida ( slijeđenje škole u islamskom pravu)

I dio

Dobro je poznato da mnogo, ako ne i većina, ljudi današnjice ne živi svoje živote po uzoru na Poslanika a,s. Kao rezultat toga,  vođeni su sebičnoscu, pokvarenim namjerama, požudom, naiskrenoscu, pakoscu, anarhijom, i suprostavljanjem koncenzusu. Ovo neizbjezno vodi potcinjavaniu vjere ljudskim prohtjevima. Hadisi 0 fitnetima (razdorima, iskusenjima i stradanjima) unaprijed su nas upozorili 0 porastu ovih losih svojstava kod covieka, cega su svjesni vjerski uceniaci.

Odsustvo taklid šahsi (ličnog slijedenja) će uzrokovati veliku štetu i pokvarenost u vjeri. Jedno od destruktivnih zala, koje će pokazati svoju ružnu stranu u odsustvu taklid šahsi; jest pojava samoprozvanih mudžedida i učenjaka. Neki ljudi će sebe smatrati kompetentnim da donose vjerske propise i upustiti se u proces pravnog (Ser'i) analoskog rasuđivanja (kijas). Za sebe će smatrati da su jednakog, ili višeg stepena od čuvenih mudžedida i učenjaka iz ranog doba islamal .

Naprijemr, raniji mudžtehidi  su sa sigurnošću tvrdili da su mnogi propisi zasnovani na određenim povodima, tj. sa određenim uzrokom ili (mu'allel) a ne općenitim razlozima. Pozivajući se na ovo, neki modernisti mogu tvrditi da je čak i naredba uzimanja abdesta prije obavljanja namaza zasnovana na određenom povodu. Prema njima, ova naredba se mogle odnositi na rane Arape, koje je obaveza uzgajanja životinja stalno izlagala nečistoći, koja zahtjeva obredno čišćenje  u obliku vudu'a ili abdesta. Također,  na osnovu ovoga mogu tvrditi da, pošto ljudi današnjeg vremena žive u uslovima u kojima je higijena na višem nivou (ili bi trebala da bude) vudu ili abdest više nije neophodan za obavljanje namza (što je svakako bez ikakvog dokaza i suprotno stavu cjelokupne uleme). - iz knjige Taklid i idžtihad.

Kad bi četiri velika imama danas sjedila za istim stolom

 Kad bi četiri velika imama danas sjedila za istim stolom

 

Published April 17, 2026

By  Dr. Bekim Belica

Prijevod  obrada teksta by imamsedin

 

Istraživanje kako su veliki imami modelirali poniznost, jedinstvo i neslaganje – nudeći bezvremenske smjernice za današnju muslimansku zajednicu.

Kako bi četiri velika imama danas mogla modelirati jedinstvo, poniznost i principijelno neslaganje

„I čvrsto se držite Allahovog užeta svi zajedno i ne razjedinjujte se.“ Kur'an 3:103

 

Uvod

Muslimanska zajednica nikada nije bila u potpunosti oslobođena neslaganja, niti bi se samo neslaganje trebalo tretirati kao znak neuspjeha. Razlika u tumačenju, pravnom obrazloženju i naučnom sudu dugo je postojala unutar islamske tradicije. U najboljem slučaju, ta raznolikost odražavala je bogatstvo civilizacije ukorijenjene u objavi, disciplinirane naukom i vođene iskrenom potragom za istinom. Pa ipak, u našem vremenu, neslaganje se često manje osjeća kao milost, a više kao lom. Ono što se nekada nosilo s adabom sada se prečesto izražava kroz sumnju, polemike i poriv da se delegitimiziraju oni koji se razlikuju.

U takvoj klimi, vrijedi zastati i zamisliti drugačiji model. Šta bi bilo da su četiri velika imama sunitske jurisprudencije, Ebu Hanifa, Malik ibn Enes, Muhammed ibn Idris al-Shafi'i i Ahmed ibn Hanbel, danas sjedili zajedno za istim stolom? Šta bi njihov razgovor otkrio o znanju, poniznosti, neslaganju i odgovornosti u podijeljenom dobu? Još važnije, šta bi njihov primjer mogao naučiti zajednicu koja se bori ne samo s razlikama, već i s gubitkom etičke discipline potrebne za snalaženje u njima?

Zamišljati takvo okupljanje ne znači romantizirati prošlost niti se pretvarati da su se ovi istaknuti učenjaci slagali oko svega. Nisu se slagali. Njihove razlike bile su stvarne, suštinske, a ponekad i značajne. Pa ipak, te razlike su se odvijale unutar zajedničkog moralnog i intelektualnog univerzuma, utemeljenog na poštovanju Kur'ana, vjernosti Sunnetu Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i dubokoj svijesti o odgovornosti govora o Allahovoj vjeri. Nisu se slagali, a da nisu napustili poniznost, i branili su principe, a da nisu žrtvovali poštovanje. Njihovo naslijeđe podsjeća nas da prava mjera učenosti nije samo ono što neko zna, već i kako neko nosi to znanje pred Allahom i pred drugima.

 

Okupljanje utemeljeno na poniznosti

Prva osobina koja bi vjerovatno postala očigledna na takvom okupljanju je poniznost. Svaki od ovih učenjaka razumio je težinu govora o Allahovoj vjeri i nijedan od njih nije tvrdio da je apsolutno nepogrešiv. Imam Ebu Hanifa r,h, je svoje zaključke držao ozbiljno, ali bez arogancije, prepoznajući da je pravno razmišljanje napor da se približi istini, a ne da se ona u potpunosti posjeduje.

Imam Malik r,h, je poznato učio da se svaka izjava može prihvatiti ili odbaciti osim izjave Allahovog Poslanika, s.a. Imam al-Shafi'i r,h, je tokom svog života revidirao niz svojih pravnih stavova, pokazujući da intelektualna zrelost uključuje spremnost da se usavrši vlastito razumijevanje. Imam Ahmed ibn Hanbel r,h, je sačuvao i prenosio predaje čak i kada su one osporavale njegove vlastite sklonosti, stavljajući vjernost Sunnetu iznad ličnih preferencija.

Da su se ova četiri imama okupila danas, njihova poniznost bi od početka oblikovala ton prostorije. Svrha ne bi bila poraziti jedni druge, niti braniti stavove radi ponosa, već kolektivno težiti ka onome što je najvjernije objavi i najkorisnije za Ummet. Njihov primjer nas podsjeća da iskreno učenje zahtijeva otvorenost za ispravku i strah od Allaha u svakoj izgovorenoj riječi.

 

 

Usidreno u učenjima Poslanika, s.a.v.s.

Uprkos njihovim metodološkim razlikama, četiri imama dijelila su nepokolebljiv temelj. Njihovo učenje bilo je ukorijenjeno u Kur'anu i Sunnetu Poslanika Muhammeda, s.a.v.s. To nisu bili samo izvori, među ostalima. Oni su bili kompas koji je vodio svaku diskusiju, svako neslaganje i svaki pravni zaključak.

Imam Ebu Hanifa r,h, često povezan s upotrebom rasuđivanja i analogije, nikada nije stavljao lično mišljenje iznad autentičnog Poslanikove upute. Razum je shvaćao kao alat za vjernu primjenu objave, posebno kada nove situacije zahtijevaju pažljivo prosuđivanje.

Imam Malik r,h, je veliki dio svoje pravne metode izgradio na naslijeđenoj praksi naroda Medine, vjerujući da živa tradicija grada Poslanika, s.a.v.s., čuva Sunnet u djelovanju. Njegovo djelo Al-Muwatta postalo je jedan od najranijih sistematskih napora prikupljanja hadisa i pravnih odluka ukorijenjenih u poslaničkoj tradiciji.

Imam al-Shafi'i r,h, pojasnio je autoritet Sunneta unutar islamskog prava i uspostavio strukturiranu metodologiju koja je uravnotežila Kur'an, Sunnet, konsenzus i analogiju.

Imam Ahmed ibn Hanbel r,h, posvetio je svoj život očuvanju riječi i djela Poslanika, s,a,v,s, sastavljajući ogromne zbirke hadisa i odbijajući kompromitirati autoritet objave čak i pod političkim pritiskom. Iako su se njihove metode razlikovale, njihova odanost uputama Poslanika, s.a.v.s., ujedinio ih je jače nego što bi ih ikakvo neslaganje moglo razdvojiti.

 

Slušanje prije govora

Odlika klasične islamske nauke bila je disciplina slušanja. Ovi učenjaci nisu nastali u izolaciji. Učili su jedni s drugima, učili kroz lance prenošenja i nasljeđivali tradicije poštovanja. Imam al-Shafi'i r,h, je učio kod Imama Malika r,h. Imam Ahmed ibn Hanbel r,h, je učio kod Imama al-Šafije r,h. Njihovi odnosi su izgrađeni na učenju, a ne na rivalstvu.

 

Da su danas sjedili zajedno, ne bi počeli s optužbom, već s pažljivim slušanjem. Imam Ebu Hanife r,h, bi mogao objasniti ulogu analogije u rješavanju novih okolnosti. Imam Malik r,h, bi mogao naglasiti važnost očuvanja žive tradicije zajednice. Imam al-Shafi'i r,h, bi pojasnio principe koji upravljaju zdravim pravnim rasuđivanjem. Imam Ahmed ibn Hanbel r,h, bi insistirao na tome da spekulacije moraju ostati utemeljene na autentičnim narativima. Svaki bi slušao prije nego što bi govorio, znajući da pravda u nauci zahtijeva razumijevanje prije suda.

 

Savjetovanje s mudrošću i poštovanjem

Njihova neslaganja bi bila stvarna, ali ne bi bila lišena edeba. Islamska intelektualna historija pokazuje da snažna debata može postojati uz duboko poštovanje. Imami su se razlikovali po mnogim pitanjima, ali su jedni o drugima govorili s poštovanjem. Savjeti bi se davali iskreno, a ne neprijateljski. Ispravka bi se nudila kao sredstvo očuvanja istine, a ne kao sredstvo za pobjedu nad protivnikom. U dobu kada neslaganje često pokreće ego, njihov primjer uči da iskren savjet sam po sebi može biti čin milosti i rahmeta.

 

Učenost proživljena kroz moralnu hrabrost

Ovi imami nisu bili samo pravnici. Bili su ljudi moralne hrabrosti. Imam Ebu Hanife r,h, je odbijao pozicije koje su mu nudili vladari kada se bojao da bi autoritet mogao ugroziti pravdu. Imam Malik r,h, je podnio kaznu jer je govorio istinu. Imam Ahmed ibn Hanbel r,h, je ostao nepokolebljiv pod pritiskom umjesto da se odrekne onoga što je smatrao istinom. Njihovi životi nas podsjećaju da učenost nosi odgovornost i da znanje bez integriteta postaje izvor štete.

Kada bi se danas obratili muslimanskoj zajednici, njihove upute bi vjerovatno prevazišlo pojedinačna pravna pitanja. Pozvali bi učenjake da rade zajedno iz različitih škola mišljenja. Podsticali bi konsultacije i disciplinovan dijalog. Podsjećali bi studente da je neslaganje oduvijek postojalo unutar tradicije, ali da se mora nositi sa poniznošću i suzdržanošću. Naglašavali bi da zdravlje Ummeta ne ovisi samo o ispravnim odlukama, već i o ispravnom karakteru.

 

Građanska debata kao čin obožavanja, ibadeta

Za četiri Imama, debata nikada nije bila zabava ili takmičenje za dominaciju. Bila je dio ispunjavanja povjerenja znanja pred Allahom dž,š. Neslaganju se pristupalo s ozbiljnošću, strpljenjem i sviješću da svaka riječ izgovorena o religiji nosi odgovornost. Kada je vođeno iskrenošću i takvom, neslaganje može postati izvor milosti i rahmeta. Kada je vođeno ponosom, postaje izvor podjele i cijepanja.

 

Model za današnje muslimanske zajednice

Prava lekcija zamišljanja ovog okupljanja nije pitati kakve bi odluke Imami danas dali, već pitati kako bi se ponašali. Oni bi duboko slušali. Iskreno bi savjetovali. Iskreno bi se ne slagali. Sačuvali bi uvjerenje bez arogancije. Čvrsto bi se držali istine, a istovremeno bi održavali poštovanje prema onima koji je iskreno traže.

Pravne škole koje su osnovali nikada nisu bile namijenjene da podijele Ummet na frakcije. Oni su muslimanima iz različitih zemalja i generacija pružili strukturirane načine da žive u skladu s uputama Kur'ana i Sunneta. Njihova raznolikost nije bila slabost tradicije, već znak njene dubine i fleksibilnosti.

 

Zaključak

Da su četiri velika imama danas zajedno, podsjetili bi nas da prava kriza nije u tome što se muslimani ne slažu. Prava kriza je u tome što smo zaboravili kako se ne slagati. Zamijenili smo glasnost sa snagom, sumnjičavost sa pobožnošću, a frakcijsku odanost sa vjernošću istini.

Njihovo naslijeđe uči da jedinstvo ne zahtijeva uniformnost. Ono zahtijeva poniznost, disciplinu i strah od Allaha dž,š. Zahtijeva učenjake koji govore s integritetom i zajednice koje cijene adab koliko i argumente. Buduća snaga Ummeta neće doći iz pobjede u debatama, već iz stvaranja karakternih ljudi, učenjaka iskrenosti i zajednica koje se čvrsto drže Allahovog dž,š, užeta ne dozvoljavajući da razlike slome njihove veze.

U dobu podjela, primjer Imama Ebu Hanife, Malika, al-Šafi'ija i Ahmeda ibn Hanbela r,h, poziva nas na bolji put, onaj u kojem se znanje spaja sa poniznošću, uvjerenje sa milošću, a neslaganje se nosi s dostojanstvom i poniženjem pred Allahom dž,š.

Pokušaji krađe tijela Poslanika (Sallallahu Alayhi Wasallam) kroz historiju (pdf)

Pokušaji krađe tijela Poslanika (Sallallahu Alayhi Wasallam) kroz historiju 

Pokušaji krađe tijela Poslanika (Sallallahu Alayhi Wasallam) kroz historiju

 Pokušaji krađe tijela Poslanika (Sallallahu Alayhi Wasallam) kroz historiju

Blagoslovljeno/mubarek tijelo Poslanika Muhammeda (ﷺ) je zaštićeno od strane Allaha dž,š, od njegovog preseljenja na Ahiret, a historijski izvori spominju nekoliko pokušaja narušavanja svetosti njegovog plemenitog kabura. Iako hadiske zbirke ne sadrže direktne predaje o ovim specifičnim pokušajima, islamski historijski izvori dokumentuju ove incidente, a zaštitne mjere koje su poduzete odražavaju duboko poštovanje koje muslimani imaju prema mjestu počivanja Poslanika Muhammeda alejhi selam.

Božanska zaštita Medine

Sam Poslanik (ﷺ) nas je obavijestio o posebnoj božanskoj zaštiti koja je data Medini. Allahov Poslanik (ﷺ) je rekao: “Na planinskim prolazima Medine su meleki, tako da ni kuga ni Ed-Dedžal ne mogu ući u nju.” (Sahih Buhari[1])

Ebu Hurejre (radijallahu anhu) je prenio da je Allahov Poslanik (ﷺ) rekao: Na prilazima Medini su meleki tako da kuga i Dedžal neće moći ući u nju. (Sahih Muslim[2])

Ova božanska zaštita se proteže i na blagoslovljenu odaju gdje je Poslanik (ﷺ) ukopan.

 

Historijski pokušaji krađe tijela Poslanika

 

1. Pokušaj za vrijeme vladavine Omera ibn Abdul Aziza (oko 90. hidžretske godine/709. godine)

Prema historijskim izvorima, za vrijeme halifata pravednog umejjadskog halife Omera ibn Abdul Aziza, došlo je do pokušaja od strane pojedinaca da iskopaju tunel prema kaburu Poslanika a,s. Tadašnji guverner Medine je otkrio zavjeru kada je čuo neobične zvukove blizu blagoslovljene odaje. Počinioci su uhvaćeni i adekvatno kažnjeni.

2. Najpoznatiji pokušaj: Krstaška zavjera (oko 557. hidžretske godine/1162. godine)

Najbolje dokumentovani pokušaj se dogodio za vrijeme vladavine sultana Nuruddina Zengije[3]. Historijski izvori, uključujući djela učenjaka poput Ibn Kesira, Es-Semhudija u “Vefa el-Vefa”, i drugih, prenose da je grupa hrišćana prerušenih u hadžije pokušala doći do kabura Poslanika a,s, kopajući tunel iz kuće koju su iznajmili blizu džamije.

DRUGI POKUŠAJ

Ljubav prema Poslaniku Muhammedu (Sallallahu Alejhi Vesellem) oduvijek je bila zaštitni znak muslimana. To je razlog zašto su nevjernici u svakom vremenu direktno ciljali na ličnost Poslanika (Sallallahu Alejhi Vesellem).

Pokušali su poljuljati vjeru/iman ljudi u Poslanika (Sallallahu Alejhi Vesellem), a kada nisu uspjeli, pokušali su nauditi Poslaniku (Sallallahu Alejhi Vesellem).

Poznati historičar, pjesnik i geograf Ibn Zubayr objašnjava drugi pokušaj. On kaže da je bio u Egiptu 578. godine po Hidžri i da je napustio Aleksandriju 8. dana zul hidžeta. Vidio je veliku gomilu ljudi kako izlazi iz domova da vidi rimske zarobljenike.

Ovi rimski kršćani su dovedeni na ponižavajući način; bili su vezani sa devama sa licima okrenutim ka repovima deva. Ibn Zubayr je detaljno ispričan o aktivnostima tih zatvorenika. Sirijski kršćani su izgradili neke čamce i opremili ih oružjem za rat.

Krenuli su prema moru i na svom putu opljačkali su mnoge karavane hodočasnika/hadžije i spalili mnoge njihove čamce. Opljačkali su i trgovačke karavane. Ubijali su svakoga koga su našli na putu.

Hadži Luhluh ih je uništio

Hrabro su objavili da idu u Medinu da ukradu tijelo Poslanika (Sallallahu alejhi ve sellem).

Kada su bili na udaljenosti od jednog dana, Hadži Luhluh ih je napao sa nekoliko marokanskih mladih ljudi koji su bili stručnjaci za rat na moru. Ubili su neke od kršćana, a druge uhapsili.

Poslali su neke zarobljenike na druga mjesta da ih ljudi vide kako ih kažnjavaju. Neki od njih su također poslani u svete gradove Mekku i Medinu.

Treći pokušaj

Imam Muhammed ibn Jarir Al-Tabari opisuje treći pokušaj. On kaže da je Šems ad-Din Sawawab Lamti bio poglavar naroda koji je služio džamiju Časnog Poslanika (Sallallahu Alejhi Wasallam). Jedan od Sawabovih prijatelja bio je poznat vladaru Medine.

Neki ljudi iz Halaba podmitili su vladara: Jednog dana njegov prijatelj je rekao Šamsu ad-din Savavabu da su neki ljudi iz Halaba (Sirija) podmitili vladara i zahtijevali tijela Ebu Bekra (Neka je Allah zadovoljan njim) i 'Omera (Neka je Allah zadovoljan njime), vladar Medine se složio s njima.

Ubrzo nakon ove vijesti, vladar je pozvao Šams ad-Dina i rekao mu da će neki ljudi doći noću i da im on mora otvoriti vrata i pustiti ih da rade šta hoće. Shams ad-din se zabrinuo.

Neko je pokucao na vrata: Nakon što su vrata zatvorena nakon iša/jacije-namaza, neko je pokucao na vrata, Baab al-Salaam.

Vladarska kuća bila je ispred ovih vrata. Šams ad-din je otvorio vrata i 40 ljudi sa bakljama i opremljenim opremom za rušenje objekata ušlo je i krenulo prema odaji. Zemlja se iznenada rascijepila i svi su tu zakopani sa svojom opremom.

Nije bilo znakova njihovog prisustva na terenu. Nakon nekog vremena, vladar ga je pozvao i pitao da li je narod stigao. Ispričao je vladaru sve što se dogodilo.

Vladar je bio zapanjen i zahtijevao je od Shams ad-Dina da nikome drugome ne priča o incidentu. Ovaj incident izvještava i Abu Mohammad Abdullah Marghani.

Muslimanski svijet u velikoj panici jer su se čule neke nevjerovatne i zastrašujuće vijesti. Izvještava se da je malo ljudi bilo na stanovištu da uklone sveta tijela iz Svete odaje i sruše Svetu zelenu kupolu.

Ali Allah je htio da Sveta tijela budu sigurna i ona su sigurna do danas i ostat će sigurna do Sudnjeg Dana.

Prema ovim izvorima:

• Zavjerenici su se predstavljali kao pobožni hadžije i iznajmili kuću pored Poslanikove a,s, džamije

• Počeli su kopati tunel noću, diskretno se oslobađajući zemlje danju.

• Sultan Nuruddin Zengi, koji je bio u Damasku, vidio je Poslanika (ﷺ) u snu kako pokazuje na dvojicu muškaraca crvene ili plave kose, ukazujući na opasnost.

• Sultan je odmah otputovao u Medinu i sakupio sve hadžije.

• Kada su dvojica muškaraca koji odgovaraju opisu iz njegovog sna identificirani, priznali su zavjeru.

• Pogubljeni su, a njihovi saučesnici su adekvatno kažnjeni.

 

3. Zaštitne mjere koje su poduzete

Nakon ovih pokušaja, implementirane su brojne zaštitne mjere:

Fizičke fortifikacije:

• Izgrađeni su višestruki zidovi oko blagoslovljene odaje.

• Iskopan je duboki rov ispunjen rastopljenim olovom oko kaburova kako bi se spriječili bilo kakvi pokušaji kopanja tunela.

• Odaja je dodatno osigurana sa dodatnim barijerama.

 

Kontinuirana straža:

• Stražari su stalno stacionirani oko Poslanikove odaje.

• Tradicija posjedovanja posvećenih službenika i čuvara Harema se nastavlja do danas.

Svetost Poslanikovog kabura

Sam Poslanik (ﷺ) je upozorio protiv uzimanja kaburova kao mjesta obožavanja. Džundub je prenio: Čuo sam od Poslanika Allaha (ﷺ) pet dana prije njegove smrti i rekao je: Oslobađam se pred Allahom da sam ikoga od vas uzeo za prijatelja, jer me je Allah uzeo za Svog prijatelja, kao što je uzeo Ibrahima za prijatelja. Da sam uzeo ikoga iz mog ummeta za prijatelja, uzeo bih Ebu Bekra za prijatelja. Čuvajte se onih koji su bili prije vas i koji su uzimali kaburove svojih poslanika i pravednih ljudi kao mjesta obožavanja, ali vi ne smijete uzimati kaburove kao džamije; zabranjujem vam to. (Sahih Muslim[4])

Aiša je rekla: “Poslanik (ﷺ) je u svojoj smrtnoj bolesti rekao: ‘Allah je prokleo Jevreje i kršćane jer su uzeli kaburove svojih poslanika kao mjesta za klanjanje.’” Aiša je dodala: “Da nije bilo toga, kabur Poslanika (s.a.v.s.) bi bio učinjen istaknutim, ali se bojim da bi mogao biti uzet kao mjesto za klanjanje.” (Sahih Buhari[5])

Perspektive učenjaka

Ibn Tejmijje i drugi učenjaci su naglasili da je tijelo Poslanika (ﷺ) zaštićeno i da zemlja ne konzumira tijela poslanika, kao što je naznačeno u raznim predajama.

Es-Semhudi (umro 911. hidžretske godine), u svom sveobuhvatnom djelu “Vefa el-Vefa bi-Ahbar Dar el-Mustafa”, dokumentovao je ove historijske pokušaje i zaštitne mjere koje su poduzete.

Ibn Kesir je spomenuo neke od ovih incidenata u svojim historijskim djelima, naglašavajući božansku zaštitu koja je data mjestu počivanja Poslanika.

Imam El-Kurtubi i drugi učenjaci tefsira su raspravljali o posebnom statusu tijela poslanika i kako su ona sačuvana.

Zaključak

Ovi historijski pokušaji, iako uznemirujući, demonstriraju nekoliko važnih tačaka:

1.Božanska zaštita: Uprkos ljudskim pokušajima, Allah je zaštitio blagoslovljeno tijelo Poslanika a,s,

2.Muslimanska budnost: Muslimanska zajednica je uvijek bila budna u zaštiti svetosti mjesta počivanja Poslanika

3.Kontinuirano poštovanje: Ljubav i poštovanje koje muslimani imaju prema Poslaniku (ﷺ) prevazilazi vrijeme i geografiju

4.Fizičke zaštitne mjere: Višestruki slojevi zaštite oko odaje služe i kao praktična sigurnost i kao simbolično poštovanje

Blagoslovljeno tijelo Poslanika Muhammeda (ﷺ) ostaje na svom originalnom mjestu počivanja u Medini, zaštićeno božanskim dekretom i budnošću muslimanskog ummeta. Neka je Allahov mir i blagoslovi na njega, njegovu porodicu i njegove ashabe i na sve ono koji ga slijede do Sudnjeg Dana.

Napomena: Iako hadiske zbirke ne sadrže specifične predaje o ovim pokušajima krađe, historijski izvještaji se nalaze u djelima islamske historije i kronikama Medine, posebno u “Vefa el-Vefa” Es-Semhudija i raznim historijskim kompilacijama učenjaka poput Ibn Kesira i drugih.

 

---

[1] Buhari - Poglavlje 92: Nevolje i kraj svijeta, Odjeljak 27: Ed-Dedžal neće moći ući u El-Medinu, Hadis 7133, LK id 1_92_27_7133 (Stepen: Sahih-Autentičan)

[2] Muslim - Poglavlje 15: Knjiga o hadžu, Odjeljak 87: El-Medina je zaštićena od kuge i Dedžala koji ulaze u nju, Hadis 3285, LK id 2_15_87_3285 (Stepen: Sahih - Autentičan)

[3] San Nur ad-Dina Mahmuda Zangija (Rahmatullahi Alejh)

Neki kršćani su planirali ukrasti tijelo Poslanika Muhameda (S.A.W.) 557. godine po Hidžri. Bilo je to vrijeme vrlo pobožnog muslimanskog vladara Nur ad-Dina Mahmuda Zangija. Zapovjednik njegovih vojnika bio je Asad ad-Din Shirkuh, amidža Velikog Salah ud Dina Ejjubija, onoga koji je osvojio Jerusalem.

Jedne noći Nur ad-Din Mahmud Zangi je bio blagoslovljen snom i vidio je Poslanika Muhameda (Sallallahu Alejhi Vesellem). Poslanik je pokazao na dvije osobe crvene kose (na njihovim glavama) i rekao: "Mahmude, spasi me od njih."

Ez Zangi (Allah ga nagradio) se probudio, obavio namaz i zaspao. Ponovo je vidio isti san. Ponovo je ustao iz kreveta, obavio namazu i pokušao zaspati, te je treći put usnio isti san. Zatim je pozvao svog savjetnika, šeijh/učitelj Džamal ud Dina, i razgovarao s njim o tome.

Odmah je krenuo za Medinu.

Šeijh/učitelj mu je savjetovao da odmah ode u Medinu i zamolio ga je da nikome drugom ne priča san. Nur ud Din Mahmud Zangi poveo je sa sobom svog savjetnika i historičara Majd al Dina. Karavan se sastojao od hiljadu deva koje su na sebi nosile skupe darove. Mahmud Zangi je stigao u Medinu iz Sirije za šesnaest dana. Otišao je direktno u džamiju Poslanika a,s, ''masdžidu Nabawi'' gdje je obavio namaz.

Priredio je gozbu za sve.

U konsultaciji sa svojim savjetnikom, pozvao je sve stanovnike Medine kako bi im uručio milostinju, hediju. Nur ud Din Zangi je pažljivo pogledao svakog od posjetilaca, ali nije mogao vidjeti one koje je vidio u snu. Pitao je da li su svi stanovnici primili milostinju.

Ljudi su odgovorili: Da. Ponovo ih je pitao i neki ljudi su mu rekli da postoje dvije pobožne osobe koje ne primaju milostinju. Obilno hrane siromašne, redovno poste, obavljaju tehedžud i namaz danju i noću, a jednom sedmično posjećuju džamiju Nabawi.

Odmah ih je prepoznao.

Nur uddin je naredio da mu se predstave te dvije osobe. Bile su to upravo one dvije osobe koje je vidio u snu. Odmah ih je prepoznao i pitao ih zašto su ovdje.

Odgovorili su da su Marokanci, došli na hadž i žele ostati u Medini kao susjedi u blizini Poslanika a,s. Nur uddin Zanki ih je insistirao da kažu istinu, ali su šutjeli.

Postojao je tunel koji je vodio do Poslanikove a,s, odaje.

Pitao ih je o njihovom prebivalištu i otišao tamo. Pregledao je njihovo prebivalište u blizini odaje i kada je podignut stari tepih, pronađena je drvena daska, a ispod nje novo iskopani tunel.

Tunel se približavao odaji. Prestrašili su se i priznali da su kršćani, a kralj Iberije ih je poslao s ogromnom sumom novca da ukradu tijelo Poslanika Muhameda (Sallallahu Alejhi Vesellem).

Iznajmili su kuću najbližu odaji i noću kopali tunel, a danju izbacivali zemlju.

Naredio je pogubljenje obojice.

Također su ispričali da je, kada su se približili odaji, zemljotres potresao zemlju i da je začuo strašnu grmljavinu. Nur ud Din Mahmud Zanki je naredio trenutno pogubljenje krivaca i zahvalio Allahu koji ga je blagoslovio čašću da spasi odaju.

 

[4] Muslim - Poglavlje 5: Knjiga o džamijama i mjestima klanjanja, Odjeljak 3: Zabrana građenja džamija nad kaburovima, Hadis 1172, LK id 2_5_3_1172 (Stepen: Sahih - Autentičan)

[5] Buhari - Poglavlje 23: Dženaze (El-Dženaiz), Odjeljak 61: Šta je mrsko od uspostavljanja mjesta obožavanja (džamija) nad kaburovima, Hadis 1330, LK id 1_23_61_1330 (Stepen: Sahih-Autentičan).