Kako da se islamski ummet preseli iz stanja „pjene na bujici“ u stanje djelotvornosti?

 Kako da se islamski ummet preseli iz stanja „pjene na bujici“ u stanje djelotvornosti?

Piše: prof. Bassam Nasir

preveo imamsedin

Svake godine muslimani obilježavaju godišnjicu Hidžre Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Tim povodom organiziraju se svečanosti i manifestacije, drže se hutbe i govori, a u nekim islamskim zemljama taj dan je čak i državni praznik tokom kojeg ne rade državne institucije i službe. Muslimani to čine već desetljećima, dok njihovo stanje ostaje obilježeno slabošću, zaostalošću i širenjem brojnih negativnih i bolesnih pojava u muslimanskim društvima. U međuvremenu se učvrstilo stanje „gutha'ijje“ (pjenastosti, bezvrijedne mase), koje je postalo najizraženija karakteristika muslimanskog stanja u današnjem svijetu.

Nema sumnje da je Hidžra prekretnica u historiji islamskog poziva i jedan od najvažnijih događaja u životu našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ona je predstavljala kvalitativni prijelaz u kojem je prvoj islamskoj zajednici osigurano zaštitničko i poticajno okruženje. Hidžra je muslimane oslobodila iz tog zagušljivog okruženja i atmosfere progona, nepravde i zlostavljanja koje su nad njima provodili mekanski silnici, u prostor slobode – slobode govora i djelovanja – gdje su stekli snagu, suverenitet i zaštitu i državu iz koje su mogli širiti svjetlo svoje upute i poruke s kojom je poslan Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Jedno od značenja Hidžre koje zaslužuje duboko promišljanje jeste pitanje kako stvoriti uzroke i okolnosti koje će muslimane prenijeti iz stanja „gutha'ijje“ u stanje djelotvornosti i produktivnosti. To je vrsta plodonosne hidžre koja muslimane vodi ka ozbiljnoj reformi i stvarnim putevima promjene. Temelj svega toga jeste svjesno ulaganje u izgradnju čovjeka promjene, jer se civilizacijski preporod ne može ostvariti bez čovjeka sposobnog da nosi tako velike odgovornosti.

Poznato je da se opis „gutha'ijje“ spominje u poznatom hadisu. U predaji koju bilježe Ebu Davud, Ahmed i drugi, prenosi se od Sevbana da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

„Uskoro će se narodi okupiti protiv vas kao što se gladni okupljaju oko svoje zdjele.“

Neko upita: „Hoće li nas tada biti malo?“

Poslanik odgovori: „Ne, tada će vas biti mnogo, ali ćete biti poput pjene na bujici. Allah će iz srca vaših neprijatelja ukloniti strahopoštovanje prema vama, a u vaša srca ubaciti slabost (vehn).“

Neko upita: „A šta je vehn, Allahov Poslaniče?“

On odgovori: „Ljubav prema dunjaluku i mržnja prema smrti.“

Ovaj hadis precizno opisuje stanje i stvarnost islamskog ummeta. Muslimana danas ima više od milijardu, ali ta brojnost nije donijela snagu niti slavu. Nije ih spasila od slabosti, zaostalosti i zavisnosti. Naprotiv, muslimanski svijet postao je poprište nadmetanja velikih sila koje su okupirale muslimanske zemlje i desetljećima njima vladale. Čak i nakon završetka ere direktnog kolonijalizma, mnoge muslimanske zemlje nisu se oslobodile utjecaja bivših kolonijalnih sila niti su ostvarile punu nezavisnost. Glas bivših okupatora i dalje često ima presudnu težinu, a muslimani u svojim zemljama ostaju opterećeni različitim oblicima političke, ekonomske i kulturne zavisnosti.

To je pravo značenje „gutha'ijje“: velika brojnost, ali bez stvarne težine, snage i djelovanja.

Ummet od više od milijardu ljudi ne izaziva ozbiljno poštovanje kod drugih naroda, jer ga vide kao poniženu zajednicu koja uglavnom troši ono što drugi proizvode. Razlog tome jeste stanje vehna – slabosti koja je mnoge njegove pripadnike učinila robovima dunjaluka. Ljubav prema prolaznim užicima udaljila ih je od toga da budu produktivni, kreativni i sposobni da upravljaju vlastitom sudbinom.

Hadis se ne smije razumjeti kao neizbježna sudbina od koje nema izlaza. Neki se zaustavljaju na riječima: „Allah će u vaša srca ubaciti vehn“, pa misle da je riječ o nečemu što je unaprijed određeno bez ikakvog ljudskog utjecaja. Međutim, to stanje dolazi kao posljedica određenih uzroka koje sami muslimani proizvedu. Kada se pojave uzroci, pojavljuju se i posljedice.

Allah Uzvišeni kaže: „Allah neće dati nevjernicima da nad vjernicima imaju vlast.“ (En-Nisa, 141)

Kada danas vidimo da nevjernici često imaju nadmoć nad muslimanima, postavlja se pitanje: kako razumjeti ovo Allahovo obećanje?

Na to pitanje odgovara veliki učenjak Muhammed Tahir Ibn Ašur u svom tefsiru Et-Tahrir ve et-Tenvir. On kaže da se pod istinskim vjernicima misli na one koji su potpuno ostvarili vjerovanje u svim njegovim aspektima, temeljima i ograncima. Da su muslimani ustrajali na takvom imanu, nevjernici ne bi mogli nad njima ostvariti dominaciju niti bi ih mogli dovesti u stanje poniženja i poraza.

Dakle, stanje poniženosti, slabosti, zaostalosti i zavisnosti koje danas preovladava u mnogim muslimanskim zemljama jeste prirodna posljedica određenih uzroka koje su sami muslimani proizveli. Nastale su velike pukotine u njihovom vjerovanju, zapostavljeni su mnogi temelji vjere, udaljili su se od osobina iskrenih i bogobojaznih ljudi, a istovremeno su zanemarili svoju obavezu izgradnje Zemlje, istraživanja njenih bogatstava i razumijevanja Allahovih zakonitosti u svemiru.

Muslimani su također zanemarili univerzalne Allahove zakone koji upravljaju ljudskim društvima i civilizacijama. Umjesto toga, mnogi su svoje nade vezali za izvanredna i natprirodna rješenja, očekujući da će se stanje promijeniti dolaskom nekog spasitelja iz nepoznatog svijeta koji će čudesima riješiti njihove probleme.

U svojoj knjizi „[1]Djelotvornost savremenog muslimana: pogled na stvarnost i ambicije“, dr. Ibn Isa Batahir ukazuje na najveći problem koji je pogodio islamski ummet:

„Većina mišljenja slaže se da je osnovni poremećaj koji je pogodio islamski ummet na njegovom putu ka preporodu i civilizaciji upravo nedostatak djelotvornosti (efikasnosti), aktivnosti i rada, te neiskorištavanje raspoloživih sredstava. Muslimanu nije nedostajala iskrenost koliko mu je nedostajala djelovanje i inicijative. On razmišlja, ali ne da bi svoju ideju pretvorio u plodonosno djelo. A kada radi, ne ulaže potreban trud za ostvarenje željenih rezultata.“

Autor prenosi i riječi velikog mislioca Malika Bennabija: „Islamski svijet još nije dostigao nivo aktivnosti i organiziranog rada koji jedini može odrediti njegovo mjesto u savremenom svijetu, u kojem princip djelotvornosti zauzima prvo mjesto na ljestvici vrijednosti. Upravo je taj princip ono što nam je najpotrebnije.“

Na drugom mjestu Bennabi kaže: „Zar ne osjećamo da je naša vjera – koja je po svojoj istinitosti jasnija od dnevnog sunca – donekle izgubila dio svoje djelotvornosti zbog nas samih, zbog našeg nemara, lijenosti i uspavanosti?“

Dr. Batahir prenosi i riječi Muhammeda Kutba: „Evropa je shvatila da je čovjek osnovna snaga na Zemlji i da je ljudska energija glavno sredstvo reforme. Zato su usmjerili svoje napore ka mobilizaciji te energije i njenom usmjeravanju ka produktivnom radu u stvarnom svijetu. U tome su istrajavali do zadivljujućeg stepena aktivnosti, organizacije i ustrajnosti. To je ono što su muslimani danas zaboravili, dok sjede, čekaju i oslanjaju se na druge.“

Prelazak islamskog ummeta iz stanja „gutha'ijje“, koje se ukorijenilo u umovima ljudi i društvenoj stvarnosti, u svijet djelotvornosti i produktivnosti zahtijeva jasnu viziju. U središtu te vizije mora stajati izgradnja čovjeka promjene sa svim njenim pretpostavkama, uvjetima i sredstvima.

Kako kaže dr. Batahir: „Žalosno je što mnogi muslimani nedostatak djelotvornosti pripisuju nedostatku sredstava i mogućnosti. Smatraju da je za civilizacijski preporod neophodno imati ogromna materijalna sredstva kako bi se riješili problemi siromaštva, nepismenosti, nezaposlenosti i ekonomske stagnacije.“

Zatim pojašnjava pravi lijek:

„Oni zaboravljaju da ta razvijena društva na početku svog uspona nisu posjedovala ništa više od osnovnih preduvjeta potrebnih za civilizacijski uzlet. Zaboravljaju Allahove zakone promjene, koji počinju od samog čovjeka, kada nauči kako da raspoložive mogućnosti iskoristi na najbolji način i tako ostvari vrhunske rezultate na polju civilizacije i izgradnje.“

 

---

[1] *Efikasnost savremenog muslimana: Vizija stvarnosti i ambicije*

Tefsir_sure_Ed_Duha

Tefsir sure Ed-Duha 

Tefsir sure Ed-Duha

Posljednja fotografija šerifa Meke, Huseina[1], prije njegove smrti u Amanu...

 Posljednja fotografija šerifa Meke, Huseina[1], prije njegove smrti u Amanu...

Tragedija kralja Arapa! Takav je bio kraj Šerifa Huseina. Postoji li lekcija koju treba naučiti?

Šerif Husein bin Ali[2], šerif Meke, predvodio je Arapski ustanak protiv Osmanskog carstva tokom Prvog svjetskog rata i služio Britancima, nadajući se da će ga postaviti za vladara ogromnog arapskog kraljevstva koje je obuhvatalo Levant, Irak i Hidžaz. Međutim, Britanija ga je prevarila, nije ispunila svoja obećanja i napustila je projekat Velike arapske države.

Nakon sloma Osmanskog carstva i ukidanja Hilafeta 1924. godine, Šerif Husein se proglasio kraljem i halifom muslimana. Britanija je, međutim, odbila ovaj potez i protiv njega pustila svog drugog agenta u Nedždu, Abdulaziza bin Sauda. Ibn Saud je uspio preuzeti kontrolu nad Hidžazom nakon bitaka koje su kulminirale padom Taifa i Meke, prisiljavajući Šerifa da pobjegne u Akabu.

Dana 28. maja 1925. godine, britanski bojni brod *Courtflower* stigao je u vode Akabe. Njegov kapetan je Huseinu postavio ultimatum, naređujući mu da napusti Akabu u roku od tri sedmice - ne da bi se Aman pridružio njegovom sinu Abdullahu, niti da se Irak pridruži njegovom sinu Faisalu, već da bi otišao na ostrvo Kipar, tada britansku koloniju. Britanija je nastojala da ga protjera iz arapskih zemalja i da ga drži pod svojim direktnim nadzorom i kontrolom.

Kada je Husein odbio ovu odluku, Britanija je zamolila njegovog sina Abdullaha da ga nagovori. Abdullah je bio sin koji je najbolje mogao uticati na njega, koristeći teatralnu taktiku kojoj nijedan od njegove braće nije mogao parirati. Nije oklijevao da izvrši britanski zahtjev, shvaćajući da su njegov vlastiti tron ​​u Jordanu - i tron ​​njegovog brata Faisala u Iraku - u opasnosti od kolapsa ako njihov otac istraje u svom odbijanju.

Dakle, neka otac propadne i pati poniženjem, sve dok tron ​​traje - ali kakav je to tron ​​bio? Ovo nije od velikog značaja, jer su Abdullah i Faisal uspostavili političku maksimu u našoj zemlji: "Uzmi šta možeš i traži više." Važno je da je, slijedeći Abdullahove molbe, otac bio prisiljen popustiti britanskom ultimatumu i napustiti Akabu - osam mjeseci nakon dolaska tamo. Britanski parobrod ga je ubrzo prevezao na ostrvo Kipar u Mediteranu, gdje je stigao 22. juna 1925. godine, nakon napornog putovanja.

Na Kipru, Šarif Husein je počeo podnositi teškoće egzila i otuđenja; Britanci su od njega zahtijevali da ostatak života provede u stranoj zemlji, među ljudima čiji jezik nije govorio i koji nisu ni poštovali njegovu poodmaklu dob ni priznavali njegov položaj među njegovim srodnicima.

Ronald Storrs, britanski guverner Kipra, opisao je Huseinov život na ostrvu u svojim memoarima: "Bio je nepoznat na Kipru, niko nije znao za njega niti ga je iko poznavao, za više zvaničnike ostrva, on je praktično bio zatvorenik; za mlađe osoblje, niko i ništa. Našao sam ga kako živi u maloj vili, o kojem se sa sinovskom odanošću brinuo njegov najmlađi sin, Zaid. Bio je dirljiv prizor gledati ovog mladog princa - koji je predvodio bataljone u ratu i proveo godinu dana na Balliol koledžu - kako naglas čita svom ocu dosadne komentare Kur'ana iz *Sahih al-Buharija* i služi mu danju i noću."

 

Nesreće su mučile Huseina na ostrvu: od izdaje slugu koji su zlostavljali konje koje je najviše cijenio, do iscrpljivanja njegovih sredstava, i konačno do tužbe koju je protiv njega podnio njegov stanodavac - koji je čak pozvao Huseinovu suprugu da svjedoči na sudu. U svojim memoarima, Zaid bin Al-Husein prepričava sljedeće: Faisal je slao svom ocu mjesečnu naknadu koja je jedva bila dovoljna za njegove potrebe. Kada je plaćanje kasnilo, otac je poslao telegram u Bagdad s upitom o tome; ne dobivši odgovor, lokalni trgovac je odbio da ih nastavi snabdijevati osnovnim namirnicama kao što je to ranije činio. Zbog toga je Al-Hussein bio prisiljen otići - u pratnji Zaida - kod guvernera Kipra, Storrsa, kako bi zatražio zajam do dolaska uplate iz Bagdada. Međutim, Storrs je podvrgnuo Al-Husseina daljnjem poniženju: nije ga pozvao da sjedne pri ulasku u ured, a kada je Al-Hussein zatražio zajam, Storrs je zahtijevao da zna kakvu garanciju može ponuditi. Al-Hussein je pokazao svoj bodež ukrašen zlatom (jambiya); Storrs ga je uzeo i odmahnuo njime, kao da implicira da je bezvrijedan. Zatim je pozvao svog službenika i naredio mu da odobri traženi zajam. Ipak, Al-Hussein nije mogao podnijeti poniženje; ruka mu je drhtala, a usne su mu drhtale. Jedva se vratio kući kada je doživio moždano krvarenje i srušio se, lebdeći između života i smrti.

Dana 21. novembra 1930. godine, Faisal bin Al-Hussein je stigao na Kipar i prevezao svog oca u Aman - nakon što je dobio odobrenje Britanaca, budući da je prijetnja koju je Al-Hussein nekada predstavljao za njih potpuno nestala. Prije toga, nisu imali apsolutno nikakvo povjerenje u njega - i to je bilo razumljivo; jer onaj ko je izdao i prevario svoje istovjernike bio je dužan izdati i Britance, a onaj ko je tražio prijestolje preko lobanja osmanskih vojnika neminovno bi težio drugim interesima preko lobanja britanskih vojnika. To je bilo uprkos činjenici da je njegovo povjerenje u Britance - prije nego što su se okrenuli protiv njega - bilo apsolutno; Godine 1919. Husein je poslao sljedeći telegram svom sinu Faisalu:

„Naš saveznik, Velika Britanija, želi vaše prisustvo kako biste predstavljali arapske interese na skupu koji će se održati u Parizu 24. ovog mjeseca. U skladu s njihovim željama, što prije se uputite u Pariz. Budući da je naša jedina veza s Velikom Britanijom - i nemamo političkih veza ili povezanosti ni s jednom drugom silom - trebali biste prenijeti sva svoja zapažanja i stavove o ovom pitanju njihovim dostojanstvenicima i uglednim predstavnicima, bilo da su to vaše kolege na skupu ili njihovi politički izaslanici. Morate provoditi sve riječi ili radnje koje vam nalože, bilo unutar skupa ili negdje drugdje, i izbjegavati sve što je suprotno ovome. Ovo su granice vašeg mandata u vezi s skupom i dobrobiti naroda; neka vas Bog čuva.“

Ovaj telegram je poslan u vrijeme kada su Britanci i Francuzi provodili Sykes-Picotov sporazum - pakt utemeljen na izdaji, obmani i preziru prema svojim arapskim saveznicima.

Značajno je da ga je, dok je bio u Amanu, liječilo nekoliko ljekara čiji su izvještaji ukazivali na poboljšanje njegovog zdravlja; Ipak, ubrzo je izdahnuo, 4. juna 1931. Njegovo tijelo je potom prevezeno u Jerusalem i sahranjeno u krugu džamije Al-Aksa.

Mnogi koji su ga posjetili u Amanu prepričavali su njegove gorke pritužbe na britansku izdaju i podmuklost, kao i njegov savjet sinu Abdullahu - i Arapima općenito - da nikada ne vjeruju Britancima.

U svojoj knjizi *Memoari jednog putnika...*, Abu al-Hasan al-Nadwi citira palestinske vođe koji su rekli da je, nekoliko dana prije smrti, Al-Hussein - dok je ležao na bolesničkoj postelji - rekao svom sinu Abdullahu: "Pomozi mi da se uspravim." Kada ga je sin uhvatio za ruku i pomogao mu da ustane, rekao je: "O Abdullahu, pazi..." ...čuvaj se Britanaca i ne vjeruj im; pogledaj šta su uradili tvom ocu.

Pa ipak, ovaj savjet nije imao apsolutno nikakvu težinu kod Abdullaha - uostalom, on je bio prva osoba koju su Britanci kontaktirali da razgovaraju o pobuni protiv Osmanlija, i on je bio prvi koji je bio uvjeren u tu ideju, dok ju je Faisal odbacio. Abdullah je nastavio provoditi britansku politiku koja je prihvatala cionizam, nadajući se da će mu omogućiti da pripoji Siriju svom emiratu - zaista pusti san!

On je taj koji je izabrao Glubb-pašu da komanduje Arapskom vojskom tokom Palestinskog rata 1948. godine. Kakva farsa! Britanski oficir komanduje arapskom vojskom u odbrambenom ratu za Jerusalem i druge teritorije!

📚 Izvori:

1) Enciklopedija Britannica – Hussein ibn Ali

2) Eugene Rogan – Pad Osmanlija

---

[1] Historijski kontekst

Husein ibn Ali, Šerif Meke, pokrenuo je Arapsku revoluciju 1916. godine protiv Osmanskog carstva, djelomično na osnovu britanskih obećanja o nezavisnoj arapskoj državi. Međutim, historijska stvarnost pokazuje složenu situaciju:

1.Britanska obećanja: Kroz korespondenciju Husein-McMahon (1915-1916), Britanci su dali nejasna obećanja o arapskoj nezavisnosti nakon rata.

2.Stvarnost: Istovremeno su Britanci i Francuzi potpisali tajni Sykes-Picot sporazum (1916) koji je dijelio arapske zemlje između njih, što je bilo u suprotnosti sa obećanjima datim Šerifu Huseinu.

3.Rezultat: Husein je proglašen kraljem Hidžaza (1916-1924), ali ne “kraljem svih Arapa”. Njegova kraljevina je bila ograničena, a kasnije je izgubio i to kada je Ibn Saud zauzeo Hidžaz 1924-1925.

 

[2] Zaključak

Da, može se reći da je postojala britanska prevara u smislu da obećanja data Šerifu Huseinu nisu bila iskrena niti su u potpunosti ispunjena. Britanci su imali dvostruke dogovore - jedne sa Arapima, druge sa Francuzima (Sykes-Picot), i treće sa cionističkim pokretom (Balfour deklaracija 1917).

Husein nikada nije postao “kralj svih Arapa” kako je možda očekivao, već samo kralj ograničene kraljevine Hidžaza, koju je kasnije izgubio. Njegovi sinovi Faisal i Abdullah su dobili kraljevstva u Iraku i Jordanu, ali pod britanskim mandatom, ne kao potpuno nezavisni vladari.

Iz islamske perspektive, kršenje obećanja i prevara su veliki grijesi. [4] Vladari koji vladaju pravedno biće nagrađeni, a oni koji čine suprotno snosit će odgovornost.

 

Hutbah: JESMO LI SPREMNI DA SE ŽRTVUJEMO?

via IFTTT

Mjesec Muharrem, Hidžra,

 Mjesec Muharrem, Hidžra,

1- Hidžretski kalendar

2- Mjesec Muharrem

3- Poslanikova a,s, hidžra

Poslanička hidžra: Pouke i razmišljanja

 

Poslanička hidžra: Pouke i razmišljanja

Uvod

Sva hvala pripada Allahu, koji je hidžru (seobu) učinio jasnom razlikom između istine i laži i prekretnicom kojom muslimanski ummet bilježi svoju historiju časti i slave. Svjedočim da nema božanstva dostojnog obožavanja osim Allaha jedinog, bez partnera. On je seobu svog Poslanika, s.a.v.s., učinio plemenitim primjerom i svjetlom vodiljom za vjernike u vremenima konfuzije i tame. Također svjedočim da je Muhammed, s.a.v.s., Allahov rob i Poslanik, koji se preselio iz Meke u Medinu, gdje je uspostavio državu Tevhida i postavio temelje pravde i osnaživanja.

 

Draga braćo,

Poslanička hidžra bila je ključna prekretnica u historiji islamskog poziva. Transformirala je muslimansku zajednicu iz stanja slabosti u stanje snage, a od raspršenih pojedinaca u čvrsto uspostavljenu naciju. Bilo je to putovanje koje je utjelovilo istinsko oslanjanje na Allaha, istovremeno poduzimajući sva potrebna svjetovna sredstva. To je priča o žrtvi, odanosti, velikodušnosti i predanosti, koju je napisao najplemenitiji od čovječanstva, ﷺ, i njegovi plemeniti ashabi.

Naša diskusija će obuhvatiti sljedeće teme.

_____________________________________

Prvi dio: Definicija i status hidžre u islamu

Definicija hidžre lingvistički i pravno

Lingvistička definicija

Hidžra doslovno znači preseljenje iz jedne zemlje u drugu ili napuštanje nečega. Arapi kažu: "Taj i taj je nešto napustio", što znači da je to ostavio iza sebe.

Islamska definicija

U islamskom pravu, hidžra se odnosi na migraciju iz zemlje nevjerovanja u zemlju islama ili napuštanje onoga što je Allah zabranio.

Ibn al-Athīr رحمه الله je rekao: "Hidžra znači preseljenje iz jedne zemlje u drugu i ostavljanje prve iza sebe; a al-hijrān znači napuštanje."

Najpoznatija migracija u islamu je ona Poslanika, ﷺ, i njegovih ashaba iz Meke u Medinu. To je bio odlučujući događaj kojim je Allah razlikovao istinu od laži i učinio ga početkom islamske historije.

Vrlina hidžre u Kur'anu

Allah je pohvalio muhadžire (iseljenike) u brojnim ajetima i obećao im ogromne nagrade:

„One koji su se iselili i bili protjerani iz svojih domova i patili na Mojem putu, i borili se i bili ubijeni - sigurno ću im ukloniti njihova nedjela i uvesti ih u bašče ispod kojih teku rijeke...“ (Āl ‘Imrān 3:195)

Allah također kaže:

„Oni koji su vjerovali i iselili se i borili se na Allahovom putu, i oni koji su pružili utočište i podršku - oni su pravi vjernici. Za njih je oprost i plemenita opskrba.“ (Al-Anfāl 8:74)

Tako je Allah povezao hidžru s vjerom i trudom na Njegovom putu.

On također kaže:

„Ko se iseli radi Allaha, naći će na Zemlji mnoga utočišta i obilje.“ (En-Nisa’ 4:100)

 

Njeno mjesto u Sunnetu i islamskoj historiji

Hidžra nije bila samo fizičko preseljenje; bila je to historijska transformacija islamske misije. Kroz nju su muslimani prešli iz ugnjetavanja u snagu i iz izolacije u državnost.

Ashabi su kasnije usvojili ovaj događaj kao početak islamskog kalendara.

Ibn Kathīr رحمه الله je napisao:

„Hidžra je bila početak ogromne dobrote za islam i njegov narod, kroz koju je Allahova riječ postala vrhovna.“

_____________________________________

Drugi dio: Glavni događaji hidžre

Duga predaja o ‘’Aiši رضي الله عنها

‘’Aiša رضي الله عنها je prenijela da je Poslanik, s.a.v.s., obavijestio muslimane da mu je prikazana zemlja njihove migracije - mjesto s datuljama između dva vulkanska pojasa zemlje.

Mnogi muslimani su migrirali u Medinu, a oni koji su prethodno migrirali u Abesiniju također su se tamo vratili.

Ebu Bekr se pripremao za migraciju, ali mu je Poslanik, s.a.v.s., naredio da pričeka, rekavši:

„Nadam se da će mi biti data dozvola.“

Ebu Bekr se s nestrpljenjem nadao da će ga pratiti.

Četiri mjeseca je pripremao dvije deve za putovanje.

Jednog dana, u neuobičajeno vrijeme, Poslanik, s.a.v.s., došao je u Ebu Bekrovu kuću i obavijestio ga:

„Dozvoljeno mi je da krenem.“

Ebu Bekr je upitao:

„Hoću li imati čast da te pratim?“

Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je:

„Da.“

Ebu Bekr je plakao od radosti.

 

Priprema za polazak

Aiša i Esma r,a, su pripremile namirnice. Esma r,a je poderala pojas na dva dijela kako bi pričvrstila vreću s hranom i posudu s vodom. Zbog toga je postala poznata kao Dhāt an-Niṭāqayn (Ona koja posjeduje dva pojasa).

 

Pećina Thawr

Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr su se tri noći skrivali u pećini Thawr.

Abdullah ibn Ebu Bekr je tajno prikupljao obavještajne podatke iz Meke i svake noći donosio vijesti.

Amir ibn Fuhayrah je čuvao ovce oko pećine kako bi izbrisao otiske stopala i osigurao mlijeko.

Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr su također angažovali Abdullaha ibn Urayqita, stručnog vodiča koji je, uprkos tome što nije bio musliman, bio pouzdan i vješt.

Vodio ih je kroz nepoznatu obalnu rutu.

 

Priča o Suraqah ibn Māliku

Kurejši su ponudili veliku nagradu za svako ko bi uhvatio Poslanika, s.a.v.s., ili Ebu Bekra.

Suraqah ih je progonio na konju.

Kako se približavao, njegov konj je više puta propadao u zemlju. Shvativši da je božanska zaštita s njima, zatražio je sigurnost.

Poslanik, s.a.v.s., mu je pružio sigurnost.

Godinama kasnije, za vrijeme kalifata Omera, r,a, Suraqah je nosio odoru perzijskog cara Kisre, ispunjavajući Poslanikovo izvanredno proročanstvo.

_____________________________________

Priča o Umm Ma'bad

Jedan od najljepših opisa Poslanika, s.a.v.s., dolazi od Umm Ma'bad.

Poslanik, s.a.v.s., prošao je pored njenog šatora tokom seobe i pronašao samo slabu, iscrpljenu ovcu.

Allahovom dozvolom, obilno je pomuzao ovce nakon što je prizvao Allahovo ime.

Kada se njen muž vratio i vidio mlijeko, pitao je šta se dogodilo.

Zatim je opisala Poslanika, s.a.v.s., s izvanrednim detaljima:

„Vidjela sam čovjeka blistavog izgleda, blistavog lica, zgodnog, s prekrasnim očima, dugim trepavicama, dostojanstvenim prisustvom, rječitim govorom i plemenitim ashabima oko njega. Kada bi govorio, pažljivo bi slušali; kada bi naredio, požurili bi da poslušaju.“

Njen muž je odmah prepoznao da je to Poslanik o kojem su Kurejši govorili.

_____________________________________

Treći dio: Božansko planiranje i ljudski napor

Dozvola od Allaha

Hidžra nije bila samo ljudska inicijativa - dogodila se po Allahovoj naredbi.

Allah kaže:

„Ne tugujte, zaista je Allah s nama.“ (Et-Tevba 9:40)

Ovaj ajet ovjekovječuje trenutak u pećini kada je božanska podrška pratila potpuno povjerenje u Allaha.

 

Odabir ashaba i vodiča

Poslanik, s.a.v.s., pažljivo je odabrao:

• Ebu Bekra kao svog saputnika.

• Abdullaha ibn Urejkita kao vještog vodiča.

Ovo pokazuje važnost odabira pouzdanih i sposobnih ljudi.

Strateško planiranje

Plan migracije bio je pedantan:

• ‘Ali رضي الله عنه je spavao u Poslanikovom krevetu.

• Odlazak se dogodio tajno.

• Ruta je bila namjerno drugačija od uobičajenog puta za Medinu.

• Organizovano je prikupljanje informacija i logistička podrška.

Ovo dokazuje da islam uči oslanjanju na Allaha, uz pažljivo planiranje.

_________________________

Četvrti dio: Božja zaštita i čuda

Zaštita u noći odlaska

Vođe Kurejšija su opkolile Poslanikovu kuću s namjerom da ga ubiju.

Pa ipak, Allah ga je zaštitio i on je sigurno otišao uprkos njihovom prisustvu.

Allah kaže:

„I pred njih smo postavili pregradu, a iza njih pregradu, i pokrili ih da ne vide.“ (Yā-Sīn 36:9)

 

Pećina i suraka

Kada su progonitelji stigli do pećine, Ebu Bekr se uplašio da će biti otkriveni.

Poslanik ﷺ ga je uvjerio:

„Šta misliš o dvoje ljudi s kojima je Allah?“

Ova izjava ostaje jedna od najvećih lekcija o povjerenju i sigurnosti.

Blagodat ovaca Umm Ma'bad

Čudesno povećanje mlijeka kod slabih ovaca pokazalo je Allahov blagoslov preko Njegovog Poslanika, s.a.v.s., i ojačalo vjeru kod onih koji su tome svjedočili.

_____________________________________

Peti dio: Uloga ashaba

Ebu Bekr: Idealni ashab

Ebu Bekr je žrtvovao svoje bogatstvo, porodicu i sigurnost za Poslanika, s.a.v.s.

Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

„Niko mi nije više koristio svojim društvom i bogatstvom od Ebu Bekra.“

Abdullah ibn Ebu Bekr i 'Amir ibn Fuhayrah

Služili su kao:

• Obavještajni oficiri.

• Dobavljači hrane i zaliha.

• Zaštitnici migracijske rute.

 

Njihovi napori ilustruju važnost timskog rada u islamu.

Esmā’ bint Ebu Bekr

Emā’ je igrala ključnu logističku ulogu u pripremi namirnica.

Njen primjer uči muslimanke da i one imaju bitnu ulogu u služenju islamu.

_____________________________________

Šesti dio: Pouke iz hidžre

1. Pouzdanje u Allaha

Poslanik, s.a.v.s., ostao je miran čak i kada su neprijatelji stajali na ulazu u pećinu.

Pravo povjerenje u Allaha donosi spokoj i smiraj u najtežim okolnostima.

2. Žrtva radi Allaha

Muhadžiri su ostavili:

• Svoje domove

• Svoje bogatstvo

• Svoje porodice

tražeći samo Allahovo zadovoljstvo.

3. Bratstvo

Poslanik, s.a.v.s., uspostavio je bratstvo između muhadžira i Ensarija.

Allah je pohvalio Ensarije:

„Oni preferiraju druge nad sobom iako su u potrebi.“ (El-Hašr 59:9)

4. Planiranje i poduzimanje sredstava

Hidžra uči da uspjeh zahtijeva pripremu, organizaciju i trud uz vjeru.

5. Uloga žena i mladih

Esma, Ajša, Ali i Abdullah ibn Ebu Bekr su svi igrali bitne uloge.

Islamska misija zahtijeva doprinose svakog segmenta društva.

6. Strpljenje i postojanost

Godine progona prethodile su hidžri.

Pobjeda je došla tek nakon strpljenja, izdržljivosti i upornosti.

____________________________________

Sedmi dio: Hidžra u životu modernog muslimana

Kontinuirana hidžra: Napuštanje grijeha

Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

„Iseljenik/Muhadžir je onaj koji napusti ono što je Allah zabranio.“

Dakle, hidžra se nastavlja do Sudnjeg Dana kroz napuštanje otklanjanje grijeha i neposlušnosti.

Hidžra kao lična i društvena reforma

Hidžra znači kretanje:

• Od slabosti ka snazi.

• Od podjele ka jedinstvu.

• Od nemara ka odgovornosti.

 

Allah kaže:

„Allah, zaista, ne mijenja stanje jednog naroda dok ne promijeni ono što je u sebi.“ (Ar-Ra'd 13:11)

 

Važnost hidžretskog kalendara

Hidžretski kalendar podsjeća muslimane na njihov identitet i historiju.

Omer ibn al-Haṭṭāb رضي الله عنه odabrao je hidžru kao početnu tačku islamskog datiranja jer je označavala odlučno razdvajanje istine od laži.

_____________________________________

Zaključak

Poslanička hidžra je potpuna škola vjere. Ona uči:

• Oslanjanje na Allaha dž,š,

• Žrtvu

• Strateško planiranje

• Bratstvo

• Strpljenje

• Nadu

To nije samo historijski događaj. To je živi duh koji inspiriše svakog muslimana koji želi transformirati sebe i svoju zajednicu.

Neka nam se srce, djela i karakter okrenu Allahu dž,š,. Neka naši životi budu neprekidno putovanje od laži do istine, od tame do svjetla, sve dok nam Allah ne podari uspjeh na ovom i zagrobnom svijetu.

Dova:

O Allahu, učini nas među istinitim iseljenicima Tebi. Podari nam ljubav prema Tvom Poslaniku, s.a.v.s., i pridržavanje njegovog Sunneta. Dozvoli nam da ponovo svjedočimo ovom blagoslovljenom sjećanju s pobjedom, čašću i osnaživanjem.

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Amin.