IMT, Ima li mene tu?

Altruizam i/ili egoizam – kako naći zlatnu sredinu?

Pedagoško-psihološki tekst; Autor Medina Jusić Sofić

Zapitate li se ikada da li ste u određenim situacijama djelovali sebično ili ste velikodušno prednost dali drugome? Egoizam i altruizam su dva oprečna svojstva, osobine, krajnosti koje se odnose na našu upućenost na nas samih i na druge. Za egoiste kažemo da su to osobe koje samo misle na sebe i svoje interese, koje brinu samo za svoje Jastvo, i čije Ja je uvijek u centru njihove pažnje i djelovanja. U kolokvijalnom govoru postoji zanimljiv izraz IMT (Ima li mene tu?) koji pobliže opisuje težnju osobe da se brine samo o svojim interesima.

S druge strane, altruistima je pomoć drugima i briga za druge u prvome planu. Oni potiskuju svoje interese, potrebe i htijenja i potpuno se posvećuju brizi za druge. I jedno i drugo su krajnosti, s tim  što je altruizam, naravno pozitivna osobina, ali i s njom valja oprezno kako se ne bi osoba u potpunosti posvetila drugima i zanemarila sebe, što joj kasnije može teško pasti, posebno kada bude iznevjerena, ne naiđe na odobravanje okoline, priznanje, izgubi elan, ugrozi svoje fizičko i mentalno zdravlje i sl.
Kako pronaći zlatnu sredinu između egoizma i altruizma, tu idealnu tačku našeg bivistvovanja na kojoj neće biti oštećena ni naša, a ni ličnost drugih ljudi, a osjećat ćemo se ispunjeno i zadovoljno?

• I sa vjerskog stanovišta, sami smo sebi najpreči i potrebno je prvo zadovoljiti svoje potrebe i potrebe svoje porodice, a zatim familije, komšija, prijatelja, putnika namjernika itd. kao što je to lijepo navedeno u Kur’anu Časnom. Dakle, prvo je važno obezbijediti ličnu egzistenciju, ali ne zanemariti i potrebe drugih ljudi oko nas;

• Biti racionalan prilikom raspodjele novca. Bolje je strpiti se tokom mjeseca, pa na kraju raspolagati sa kolikom-tolikom sumom novca, nego sav novac potrošiti odmah na početku mjeseca;

• Trebamo više se posvetiti razmišljanju o ljudima kojima je upitna gola egzistencija, koji ne znaju hoće li sutra imati komad hljeba ili koji ga, nažalost, još uvjek traže po kontejnerima;

• Treba biti zadovoljan sa onim postojećim i u ovo teško doba osvrtati se više na one koji nemaju nikako, nego na one koji imaju previše, zavidjeti im potajno i priželjkivati njihovo stanje. Lakše se nositi sa samim sobom kada čovjek u sebi potisne dunjalučke želje i nastoji postići ne svoje, nego Božije zadovoljstvo, a do toga može doći samo ako u sebi pronađe smiraj i unutrašnje zadovoljstvo, osjećaj blagostanja, a istovremeno bude osjetljiv na ljude u nevolji i pomaže im. To ne treba biti nužno uvjek pomoć materijalne prirode, to može biti i lijepa riječ, osmijeh, podrška, riječi ohrabrenja, ali i upućivanje na spas i oslanjanje na dragog Boga.

• Kada se čovjek nađe u stanju nezadovoljstva postojećim životom i materijanim statusom, neka se sjeti mnogih ljudi koji su bez krova nad glavom, onih koji su nepokretni, bolesni, nemoćni. U vezi stim, podsjetit ćemo se i na jednu hikaju koja govori o čovjeku koji se drugome žalio na siromaštvo. Ovaj drugi mu je rekao da nema potrebe za tim jer je on već bogat. Da bi ga u to uvjerio, pitao ga je: koliko vrijedi njegov vid, sluh, mogućnost da hoda, govori… Sve to se ne može platiti i svaki čovjek koji to ima, treba stalno da se zahvaljuje Uzvišenome na blagodatima koje mu je dao. S tim u vezi je i narodna poslovica koja kaže da čovjek koji je zdrav ima bezbroj želja, a onaj koji je bolestan ima samo jednu: da ozdravi.

• Egoizam se ne ogleda samo u težnji da se samo za sebe priskrbi materijana korist, nego se ogleda i u drugim, naizgled nebitnim stvarima: u načinu našeg govora, komuniciranju sa drugima (koliko puštamo druge da govore, koliko puta rečenicu počnemo sa Ja mislim, Ja sam uradio/la, Ja…, koliko druge prekidamo dok govore trudeći se da prvo mi kažemo svoje zamisli i sl.), odnosu prema drugima (koliko dajemo prednost drugima prilikom jela, ulaska u javni prijevoz, u neku ustanovu, koliko druge mjerimo prema sebi i svom ukusu, svom nekom kriteriju, koliko vođeni svojim pretpostavkama donosimo negativne zaključke o drugima ili ih optužimo za nešto što nismo ni pokušali dokazati) itd. Egoizam se liječi i stavljanjem u kožu drugoga, zamišljanjem kako bi reagovali da smo na nečijem mjestu, sagledavanjem dakle cjelokupne situacije a ne samo onog dijela koji nas pogađa ili nam, pak, odgovara.

• Da bismo što više naginjali altruizmu, a udaljili se što više od egoizma, važno je da budemo objektivni prema sebi, samokritični, da stalno preispitujemo svoje postupke i trudimo se da budemo bolji prema drugima. Za početak, važno je da ne opravdavamo samo sebe za neke postupke, nego i druge, da za sebe ne iznalazimo kojekakva opravdanja, nego se racionalno suočimo sa svojim greškama i mahanama i trudimo se da ih više ne ponavljamo. Ne mjerimo svijet po sebi i ne gledajmo kakvi su drugi da bismo o njima zauzeli neki stav. Pogledajmo kakvi smo mi i da li možda svojim primjerom možemo da promijenimo druge i učinimo ih boljima. Učnimo prvi korak, možda nam se i isplati! Nasmješimo se namrštenoj. hladnoj komšinici, ako ona neće nama, možda uspijemo otopiti tu santu leda i uspostaviti bolju komunikaciju! Budimo vedre naravi, možda taj dašak pozitivne energije prenesemo i na druge! Upućujmo jedni drugima lijepe riječi, to je najljepši poklon kojim možemo nekog obradovati, a ne košta nas ništa! Pohvalimo nekoga za njegov trud i rad, time ga podstičemo da i dalje radi i kažemo mu da vidimo njegovo zalaganje!

• I na kraju, što više budemo drugima davali u bilo kojem pogledu, višestruko će nam se vratiti, možda ne od ljudi, ali od Svevišnjeg zasigurno, možda ne na ovom, ali na onom, Vječnom svijetu, svakako!

Autor: Medina Jusić

Admin; ef-Sedin Agić