Hadž: Kada sjedimo s Bogom dž,š

 Hadž: Kada sjedimo s Bogom dž,š[1]

 

Ključne tačke:

Ometanja nisu problem - ona su test. Prava veza s Bogom se gradi odabirom prisutnosti usred njih, a ne čekanjem savršenih uvjeta.

Problem nije nedostatak vjere - to je nepoznavanje kako razgovarati s Bogom dž,š. Prava veza počinje kada ste iskreni i iskreni o tome šta vam je zapravo važno.

Arefat nije samo mjesto - to je stanje. I taj nivo prisutnosti s Bogom dž,š, dostupan je u svakoj molitvi, namazu, ako usporite i okrenete svoje srce prema Njemu.

 

U ime Allaha, Milostivog, Darovatelja apsolutne Milosti

 

U Svojoj dubokoj milosti, Allah dž,š, nam daje trenutke u životu koji nas pozivaju da usporimo, razmislimo i vratimo se Njemu.

Sami pokreti molitve nude način da razmislimo o našoj odanosti Njemu dž,š.

U kijamu stojimo uspravno, budni, odgovarajući na poziv na obožavanje i ibadet. Tijelo se podiže u mirno stanje, um je angažovan, namjera postavljena.

Na rukuuu se klanjamo, spuštajući se, dovodeći glavu u nivo srca - podsjetnik da vjera zahtijeva poniznost, ravnotežu i pokornost - ne samo intelekt, već i srce.

A na sudžudi, s glavom na zemlji, potpuno ispod srca, tijelo izjavljuje poštovanje Bogu dž,š, u potpunoj predaji samo Njemu.

Poslanik Muhammed, s.a.v.s., podsjetio nas je na ovo kada je rekao:

Rob je najbliži svom Gospodaru tokom sudžuda, pa povećajte svoju dovu u njemu.

 

OD POKRETA DO PRISUTNOSTI

"Hadž je test. Ispunjen je tjeskobom, nelagodom, poremećajem i umorom. Vaš posao nije da izbjegavate ove testove - već da ih očekujete. Da budete strpljivi kada dođu i da prilagodite svoj stav kada stvari ne idu po planu."

"Ukratko, pokušajte pronaći vezu kroz distrakcije - jer upravo tako funkcionira život na ovom dunjaluku."

 

PRONALAŽENJE VEZE U SVIJETU KOJI ODVLAČI VAŠU PAŽNJU

 

U tom trenutku shvatio sam da hadž nije odvojen od života.

Bio je to život - koncentriran i intenzivan.

A kada nas nenamjerno obuzmu distrakcije i smetnje ovog svijeta, moramo namjerno pronaći vezu - kroz naše riječi i kroz naša djela.

To ne zahtijeva da se povučemo iz svijeta.

Ali zahtijeva trenutke povratka - trenutke koji pročišćavaju srce i usklađuju ga s onim što je zaista važno u Božjim očima.

Kao dio naše pripreme za hadž, podsjetili smo se da je Poslanik, s.a.v.s., snažno ohrabrio hadžije da unaprijed riješe svjetovne poslove: da očiste dugove, da traže oprost od ljudi kojima smo nanijeli nepravdu i da ostave iza sebe nepotrebne terete.

I, kao i mnoge hadžije, bili smo ohrabreni da prikupljamo zahtjeve za dovu od drugih - da nosimo njihove molitve sa sobom na Arafat.

Bio sam ponizan zbog broja intimnih i iskrenih molbi koje su mi bile povjerene, a bio sam podjednako ponizan zbog toga koliko me je ljudi zamolilo da se molim za njih - a ipak nisu znali šta da pitaju Boga. I ovo me je jako pogodilo.

Taj trenutak me je suočio s nečim dubljim.

Nije bio nedostatak vjere. Nije bio nemar.

To je nešto s čime se mnogi od nas tiho bore.

Čak i kada odvojimo vrijeme da sjednemo s Bogom... ne znamo uvijek o čemu da razgovaramo.

Zato sam počeo sebi postavljati jednostavno pitanje: Šta je zaista važno mom srcu - i kako da to, ponizno, stavim pred Boga?

 

SJEDENJE S BOGOM

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Hadž je Arefat" - ističući trenutak kada, kada se radi namjerno, sve distrakcije nestaju i sluga stoji sam s Gospodarom. To je dan obilježen neizmjernom milošću i oprostom, i snažan podsjetnik na to šta znači potpuno se vratiti Bogu.

I dok je Arefat specifično vrijeme i mjesto, stanje koje predstavlja nešto je što svaki vjernik može okusiti.

Kad sam bio mlađi, moje razumijevanje hadža i Arefata oblikovale su jednostavne slike - hodočasnika koji stoji na mirnom brdu, umotan u ihram, sa suzama koje teku, rukama podignutim prema Bogu u riječima zahvalnosti i u potrazi za oprostom.

Danas, Stvarnost izgleda drugačije. Gotovo dva miliona hadžija okuplja se u organizovanom gradu šatora i staza. Ali uprkos promjenama u okruženju, srce Arefata ostaje isto. Molitve se i dalje šapuću. Suze su i dalje iskrene. I Božija milost i dalje silazi.

Upravo zbog ove stvarnosti - zbog gužve i mnogih distrakcija - bili smo ohrabreni da budemo svjesni naše dove prije dolaska na Arefat.

Iako je najmoćnija dova ona koja dolazi iz srca, bilo je mudro od nas da unaprijed razmislimo, da zapišemo ono što smo se nadali reći i da se sjetimo imena onih koje smo željeli ponijeti sa sobom u molitvi.

Devetog zul-hidždžeta, u šest sati ili tako nešto od podne do zalaska sunca, hadžije se ohrabruju da u potpunosti iskoriste ono što bi mogao biti jedinstven trenutak u životu - da neprestano upućuju dovu - kada Bog kaže Melekima da gledaju Njegove robove, puni nade, tražeći Njegovu milost.

Jer Arefat nije kretanje. Ne radi se o gužvi.

Radi se o stajanju pred Bogom. Traženju. Preklinjanju. Nadanju.

Bez ometanja. Bez besposlenog brbljanja. Bez performansa. Samo rob pred svojim Gospodarom.

Bog tako lijepo opisuje ovo stanje u Kur'anu (7:205): Spominji svog Gospodara u sebi sa poniznošću i strahopoštovanjem i umjerenim tonom glasa, ujutro i navečer, i ne budi među nepažljivima.

 

POZIV SRCA

Na Arefatu, Elhamdulillah, molio sam, riječ po riječ.

Tog dana na Arafi, uprkos žarkoj vrućini, izašao sam iz našeg šatora i pronašao mali komadić hlada ispod eukaliptusa. Umotan u svoj ihram, sa suzama u očima i rukama podignutim prema Bogu, tiho sam šapnuo dovu - u sebi, ne javno - baš kao što nas se ohrabruje da činimo.

Iako sam bio jedan od miliona, ovaj put se osjećao privatnim i ekskluzivnim. To je bio prekrasan paradoks Arefata: bio sam u najvećoj gužvi svog života - milioni ljudi okupljeni na jednom mjestu u isto vrijeme - ipak, to je bilo i mjesto gdje sam pronašao samoću, samo rob pred svojim Gospodarom. Elhamdulillah, osjetio sam da sam dobio najbolje od oba svijeta, izraženo u hadisu Kudsi, kako ga prenosi Ebu Hurejra:

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Uzvišeni Allah kaže: 'Ja sam onakav kakvim me Moj rob očekuje, i Ja sam s njim kada Me se sjeti. Ako Me se sjeti u sebi, sjetit ću se njega u sebi, a ako Me se sjeti u skupu, sjetit ću ga se u boljem skupu' (tj. u skupu Meleka)."

Sjećao sam se Boga u sebi, i to u najboljem društvu - ujedinjen s hadžijama koji su putovali s istim ciljem.

I u tom vremenu samoće - moleći, preklinjući, nadajući se, iz srca - sati su prolazili kao sekunde. I sve što sam mogao reći bilo je Elhamdulillah.

Razmišljajući o ovom iskustvu, shvatio sam nešto jednostavno - ali duboko.

Bog nije čekao rječitost. Nije tražio savršeno sročene riječi.

Tražio je iskrenost. Prisutnost. Za srce spremno da se okrene prema Njemu.

I trenuci poput ovih - - nisu ograničeni na Arafu.

Dostupan je svakom od nas.

U svakoj molitvi.

Na svakoj sedždi.

Kad god odlučimo usporiti... i sjediti s Bogom dž,š.

 

Zaista, u sjećanju na Boga srca pronalaze mir. (Kur'an 13:28).

Neka svi pronađemo te trenutke - u svakom namazu i svakoj sedždi - gdje se naša srca istinski vraćaju Allahu dž,š, - izvan žurbe, izvan rutine, izvan kretanja.

By:Tarik Trad

Prijevod i obrada byimamsedin

 

---

[1] Ovdje se ne misli na fizičko sjedenje ''estagfirullah'' već spiritualno tj. u pokornosti i poslušnosti samo Njemu uzvišenom.