Kako da se islamski ummet preseli iz stanja „pjene na bujici“ u stanje djelotvornosti?

 Kako da se islamski ummet preseli iz stanja „pjene na bujici“ u stanje djelotvornosti?

Piše: prof. Bassam Nasir

preveo imamsedin

Svake godine muslimani obilježavaju godišnjicu Hidžre Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Tim povodom organiziraju se svečanosti i manifestacije, drže se hutbe i govori, a u nekim islamskim zemljama taj dan je čak i državni praznik tokom kojeg ne rade državne institucije i službe. Muslimani to čine već desetljećima, dok njihovo stanje ostaje obilježeno slabošću, zaostalošću i širenjem brojnih negativnih i bolesnih pojava u muslimanskim društvima. U međuvremenu se učvrstilo stanje „gutha'ijje“ (pjenastosti, bezvrijedne mase), koje je postalo najizraženija karakteristika muslimanskog stanja u današnjem svijetu.

Nema sumnje da je Hidžra prekretnica u historiji islamskog poziva i jedan od najvažnijih događaja u životu našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ona je predstavljala kvalitativni prijelaz u kojem je prvoj islamskoj zajednici osigurano zaštitničko i poticajno okruženje. Hidžra je muslimane oslobodila iz tog zagušljivog okruženja i atmosfere progona, nepravde i zlostavljanja koje su nad njima provodili mekanski silnici, u prostor slobode – slobode govora i djelovanja – gdje su stekli snagu, suverenitet i zaštitu i državu iz koje su mogli širiti svjetlo svoje upute i poruke s kojom je poslan Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Jedno od značenja Hidžre koje zaslužuje duboko promišljanje jeste pitanje kako stvoriti uzroke i okolnosti koje će muslimane prenijeti iz stanja „gutha'ijje“ u stanje djelotvornosti i produktivnosti. To je vrsta plodonosne hidžre koja muslimane vodi ka ozbiljnoj reformi i stvarnim putevima promjene. Temelj svega toga jeste svjesno ulaganje u izgradnju čovjeka promjene, jer se civilizacijski preporod ne može ostvariti bez čovjeka sposobnog da nosi tako velike odgovornosti.

Poznato je da se opis „gutha'ijje“ spominje u poznatom hadisu. U predaji koju bilježe Ebu Davud, Ahmed i drugi, prenosi se od Sevbana da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

„Uskoro će se narodi okupiti protiv vas kao što se gladni okupljaju oko svoje zdjele.“

Neko upita: „Hoće li nas tada biti malo?“

Poslanik odgovori: „Ne, tada će vas biti mnogo, ali ćete biti poput pjene na bujici. Allah će iz srca vaših neprijatelja ukloniti strahopoštovanje prema vama, a u vaša srca ubaciti slabost (vehn).“

Neko upita: „A šta je vehn, Allahov Poslaniče?“

On odgovori: „Ljubav prema dunjaluku i mržnja prema smrti.“

Ovaj hadis precizno opisuje stanje i stvarnost islamskog ummeta. Muslimana danas ima više od milijardu, ali ta brojnost nije donijela snagu niti slavu. Nije ih spasila od slabosti, zaostalosti i zavisnosti. Naprotiv, muslimanski svijet postao je poprište nadmetanja velikih sila koje su okupirale muslimanske zemlje i desetljećima njima vladale. Čak i nakon završetka ere direktnog kolonijalizma, mnoge muslimanske zemlje nisu se oslobodile utjecaja bivših kolonijalnih sila niti su ostvarile punu nezavisnost. Glas bivših okupatora i dalje često ima presudnu težinu, a muslimani u svojim zemljama ostaju opterećeni različitim oblicima političke, ekonomske i kulturne zavisnosti.

To je pravo značenje „gutha'ijje“: velika brojnost, ali bez stvarne težine, snage i djelovanja.

Ummet od više od milijardu ljudi ne izaziva ozbiljno poštovanje kod drugih naroda, jer ga vide kao poniženu zajednicu koja uglavnom troši ono što drugi proizvode. Razlog tome jeste stanje vehna – slabosti koja je mnoge njegove pripadnike učinila robovima dunjaluka. Ljubav prema prolaznim užicima udaljila ih je od toga da budu produktivni, kreativni i sposobni da upravljaju vlastitom sudbinom.

Hadis se ne smije razumjeti kao neizbježna sudbina od koje nema izlaza. Neki se zaustavljaju na riječima: „Allah će u vaša srca ubaciti vehn“, pa misle da je riječ o nečemu što je unaprijed određeno bez ikakvog ljudskog utjecaja. Međutim, to stanje dolazi kao posljedica određenih uzroka koje sami muslimani proizvedu. Kada se pojave uzroci, pojavljuju se i posljedice.

Allah Uzvišeni kaže: „Allah neće dati nevjernicima da nad vjernicima imaju vlast.“ (En-Nisa, 141)

Kada danas vidimo da nevjernici često imaju nadmoć nad muslimanima, postavlja se pitanje: kako razumjeti ovo Allahovo obećanje?

Na to pitanje odgovara veliki učenjak Muhammed Tahir Ibn Ašur u svom tefsiru Et-Tahrir ve et-Tenvir. On kaže da se pod istinskim vjernicima misli na one koji su potpuno ostvarili vjerovanje u svim njegovim aspektima, temeljima i ograncima. Da su muslimani ustrajali na takvom imanu, nevjernici ne bi mogli nad njima ostvariti dominaciju niti bi ih mogli dovesti u stanje poniženja i poraza.

Dakle, stanje poniženosti, slabosti, zaostalosti i zavisnosti koje danas preovladava u mnogim muslimanskim zemljama jeste prirodna posljedica određenih uzroka koje su sami muslimani proizveli. Nastale su velike pukotine u njihovom vjerovanju, zapostavljeni su mnogi temelji vjere, udaljili su se od osobina iskrenih i bogobojaznih ljudi, a istovremeno su zanemarili svoju obavezu izgradnje Zemlje, istraživanja njenih bogatstava i razumijevanja Allahovih zakonitosti u svemiru.

Muslimani su također zanemarili univerzalne Allahove zakone koji upravljaju ljudskim društvima i civilizacijama. Umjesto toga, mnogi su svoje nade vezali za izvanredna i natprirodna rješenja, očekujući da će se stanje promijeniti dolaskom nekog spasitelja iz nepoznatog svijeta koji će čudesima riješiti njihove probleme.

U svojoj knjizi „[1]Djelotvornost savremenog muslimana: pogled na stvarnost i ambicije“, dr. Ibn Isa Batahir ukazuje na najveći problem koji je pogodio islamski ummet:

„Većina mišljenja slaže se da je osnovni poremećaj koji je pogodio islamski ummet na njegovom putu ka preporodu i civilizaciji upravo nedostatak djelotvornosti (efikasnosti), aktivnosti i rada, te neiskorištavanje raspoloživih sredstava. Muslimanu nije nedostajala iskrenost koliko mu je nedostajala djelovanje i inicijative. On razmišlja, ali ne da bi svoju ideju pretvorio u plodonosno djelo. A kada radi, ne ulaže potreban trud za ostvarenje željenih rezultata.“

Autor prenosi i riječi velikog mislioca Malika Bennabija: „Islamski svijet još nije dostigao nivo aktivnosti i organiziranog rada koji jedini može odrediti njegovo mjesto u savremenom svijetu, u kojem princip djelotvornosti zauzima prvo mjesto na ljestvici vrijednosti. Upravo je taj princip ono što nam je najpotrebnije.“

Na drugom mjestu Bennabi kaže: „Zar ne osjećamo da je naša vjera – koja je po svojoj istinitosti jasnija od dnevnog sunca – donekle izgubila dio svoje djelotvornosti zbog nas samih, zbog našeg nemara, lijenosti i uspavanosti?“

Dr. Batahir prenosi i riječi Muhammeda Kutba: „Evropa je shvatila da je čovjek osnovna snaga na Zemlji i da je ljudska energija glavno sredstvo reforme. Zato su usmjerili svoje napore ka mobilizaciji te energije i njenom usmjeravanju ka produktivnom radu u stvarnom svijetu. U tome su istrajavali do zadivljujućeg stepena aktivnosti, organizacije i ustrajnosti. To je ono što su muslimani danas zaboravili, dok sjede, čekaju i oslanjaju se na druge.“

Prelazak islamskog ummeta iz stanja „gutha'ijje“, koje se ukorijenilo u umovima ljudi i društvenoj stvarnosti, u svijet djelotvornosti i produktivnosti zahtijeva jasnu viziju. U središtu te vizije mora stajati izgradnja čovjeka promjene sa svim njenim pretpostavkama, uvjetima i sredstvima.

Kako kaže dr. Batahir: „Žalosno je što mnogi muslimani nedostatak djelotvornosti pripisuju nedostatku sredstava i mogućnosti. Smatraju da je za civilizacijski preporod neophodno imati ogromna materijalna sredstva kako bi se riješili problemi siromaštva, nepismenosti, nezaposlenosti i ekonomske stagnacije.“

Zatim pojašnjava pravi lijek:

„Oni zaboravljaju da ta razvijena društva na početku svog uspona nisu posjedovala ništa više od osnovnih preduvjeta potrebnih za civilizacijski uzlet. Zaboravljaju Allahove zakone promjene, koji počinju od samog čovjeka, kada nauči kako da raspoložive mogućnosti iskoristi na najbolji način i tako ostvari vrhunske rezultate na polju civilizacije i izgradnje.“

 

---

[1] *Efikasnost savremenog muslimana: Vizija stvarnosti i ambicije*