„Vā Mu'tesimāh!“ – „O, Mu'tesime, pomozi!“

Prošlo je od 838. godine do danas 2026. godine prošlo je 1.188 godina. Pa da li smo išta učinili? 

Osvajanje Amorije – 838. godine

Šestog dana mjeseca ramazana 223. godine po Hidžri, što odgovara augustu 838. godine, abasijski halifa El-Mu'tesim pripremio je vojsku za rat protiv Bizantinaca, kao odgovor na poznati vapaj jedne muslimanke:

„Vā Mu'tesimāh!“ – „O, Mu'tesime, pomozi!“

Također, razlog za ovaj pohod bio je napad bizantijskog cara Teofila, kojeg arapski izvori nazivaju Tufil ibn Mihail, na pogranične gradove Malatiju (današnja Turska) i Zibatr(u) prethodne godine. Te gradove je razorio, a veliki broj muslimanki odveo u zarobljeništvo.

To je teško pogodilo El-Mu'tesima, pa je lično poveo muslimansku vojsku protiv bizantijskog cara. Bila je to jedna od najvažnijih bitaka između muslimana i Bizantinaca.

El-Mu'tesim je krenuo prema Amoriji, jednom od najvažnijih gradova Bizantijskog carstva, smještenom u zapadnom dijelu Male Azije, odnosno današnje Anadolije.

Krenuo je s velikom i brojnоm vojskom. Jednog od svojih zapovjednika, poznatog pod nadimkom El-Afšin, čije je ime bilo Hajdar ibn Kavus, poslao je prema mjestu zvanom Surudž, koje se danas nalazi na jugu Turske. Tamo je pripremio vojsku i okupio vojnike, te odabrao poznate vojskovođe.

Njegov pohod se nastavio sve do rijeke Lamis, koja se nalazi u blizini Tarsusa. To se dogodilo u mjesecu redžebu 223. godine po Hidžri, odnosno u maju 838. godine.

Kod Surudža El-Mu'tesim je podijelio svoju vojsku na dva dijela. Prvim dijelom zapovijedao je El-Afšin, a cilj mu je bio Ankara. El-Mu'tesim je krenuo s drugim dijelom vojske.

El-Mu'tesim je također poslao jednog od svojih zapovjednika, Ešnasa, s dijelom vojske prema Ankari, ali drugim putem. Sam je krenuo za njim, s namjerom da se svi susretnu kod Ankare.

Bitka kod Anzena

Bitka kod Anzena, odnosno Dazmuna, odigrala se 25. ša'bana 223. godine po Hidžri, što odgovara 22. julu 838. godine. U toj bici sukobili su se El-Afšin i bizantijski car.

Bizantijska vojska je doživjela težak poraz, a car je pobjegao prema Konstantinopolisu.

Kada je vijest o pobjedi stigla do El-Mu'tesima, on je nastavio svoj pohod sve dok se svi dijelovi njegove vojske nisu sastali kod Ankare. Zatim su ušli u grad. Stanovnici su već bili pobjegli nakon što su čuli za poraz svog cara, pa je El-Mu'tesim iskoristio zalihe i imovinu koju su ostavili iza sebe.

Nakon toga je nastavio prema jugu, prema Amoriji.

Prve jedinice vojske, predvođene Ešnasom, stigle su u četvrtak, 5. ramazana 223. godine po Hidžri, odnosno 1. augusta 838. godine. El-Mu'tesim je stigao dan kasnije.

U međuvremenu su u Konstantinopolu kružile glasine da je car Tufil poginuo. Kada se car vratio u Konstantinopol, tamo je izbila pobuna, pa je bio zauzet njenim gušenjem i nije mogao poslati pomoć Amoriji.

Ipak, poslao je El-Mu'tesimu izaslanika kako bi se izvinio zbog onoga što se dogodilo u Malatiji. Tvrdio je da se ono što se dogodilo desilo protiv njegovih naređenja. Obećao je da će vratiti zarobljenike i ponovo izgraditi grad.

Međutim, El-Mu'tesim je odbio njegovu ponudu. Ne samo da ju je odbio, nego je zarobio bizantijskog izaslanika i natjerao ga da vlastitim očima posmatra opsadu Amorije.

Opsada je trajala samo 11 dana.

El-Mu'tesim je podijelio kule na gradskim zidinama među svojim zapovjednicima, tako da je svakom zapovjedniku dodijelio određenu kulu.

Među zarobljenicima se nalazio i jedan musliman koji je ranije primio kršćanstvo i oženio se među Bizantincima. Kada je ugledao El-Mu'tesima i muslimansku vojsku, vratio se islamu i izašao pred halifu.

Obavijestio ga je o slabom mjestu na gradskim zidinama. Naime, jedan dio zida bio je ranije oštećen bujicom, a zatim je obnovljen slabom konstrukcijom, bez čvrstih temelja.

El-Mu'tesim je postavio velike katapulte oko Amorije. Prvi dio zida koji je srušen bio je upravo onaj na koji je ukazao ovaj zarobljenik.

Stanovnici Amorije pokušali su zatvoriti otvor debelim i snažnim drvetom, ali su snaga katapulta i neprekidno kamenje koje je bacano na zidine na kraju ponovo srušili taj dio zida.

Pokušaj pomoći Amoriji

Namjestnik Amorije, Mantas, poslao je poruku caru Tufilu, obavještavajući ga o težini opsade i moleći ga da pošalje pomoć.

Poruku su nosila dvojica glasnika, ali ih je muslimanska vojska presrela i zarobila.

U poruci se nalazila važna informacija: car je namjeravao iznenada napasti abasijsku vojsku i započeti bitku.

Kada je to saznao, El-Mu'tesim je naredio da se pojača straža i da se vojska posebno pripremi za mogućnost iznenadnog izlaska stanovnika Amorije iz grada.

Također je povećao broj katapulta i drugih ratnih sprava.

El-Mu'tesim je prije opsade Amorije zaplijenio veliki broj ovaca. Oko Amorije se nalazio dubok rov, pa je odlučio podijeliti ovce među vojnicima.

Naredio je da svaki vojnik zakolje po jednu ovcu, pojede meso, a njenu kožu napuni zemljom i baci u rov.

Vojnici su to učinili. Od velike količine bačenih ovčijih koža rov se postepeno izjednačio s površinom zemlje. Nakon toga je naređeno da se preko svega naspe zemlja, tako da je napravljen prohodan put prema gradu.

Dok su vojnici radili na tom zatrpanom prolazu, srušio se jedan slabiji dio zida.

Međutim, otvor je bio uzak i nije bio dovoljno velik da kroz njega istovremeno prođu konjanici i veliki broj vojnika.

Opsada je zbog toga nastavljena i pojačana.

Mantas je svakom od 44 tornja na gradskim zidinama postavio po jednog zapovjednika da ga brani.

Kada je dio zida na jednom mjestu srušen, zapovjednik koji je bio zadužen za taj dio nije više mogao izdržati pritisak opsade. Otišao je kod drugih zapovjednika i zatražio pomoć.

Međutim, oni su odbili da mu pomognu, opravdavajući to time da moraju čuvati ostale dijelove zidina.

Kada je izgubio svaku nadu u njihovu pomoć, izašao je pred El-Mu'tesima kako bi pregovarao s njim.

Ulazak muslimanske vojske u Amoriju

Muslimanska vojska je konačno ušla u grad Amoriju 17. ramazana 223. godine po Hidžri, odnosno 12. augusta 838. godine.

Muslimani su se proširili gradom, uzvikujući tekbire i tehlile, dok su se Bizantinci razbježali sa svojih položaja.

Muslimanska vojska ih je počela sustizati i ubijati na različitim mjestima.

U gradu više nije ostalo nijedno značajnije utvrđeno mjesto osim tvrđave u kojoj se nalazio namjesnik Mantas. Bila je to snažna i dobro utvrđena tvrđava.

El-Mu'tesim je uzjahao svog konja i prišao tvrđavi.

Glasnik mu je povikao:

„Teško tebi, Mantase! Vođa pravovjernih stoji pred tobom!“

Oni su odgovorili:

„Mantas nije ovdje.“

To su ponovili dva puta.

Halifa se tada povukao i naredio da se postave ljestve uz tvrđavu. Poslao je izaslanike koji su mu rekli:

„Teško tebi! Siđi i prihvati presudu vođe muslimana.“

Mantas je odbijao.

Na kraju je sišao, noseći svoj mač.

Mač mu je tada stavljen oko vrata, a zatim su ga doveli pred El-Mu'tesima.

El-Mu'tesim ga je udario bičem po glavi, a zatim naredio da ga, poniženog, vode pješice do njegovog šatora.

Muslimanska vojska je tako zarobila Mantasa i dovela ga kao zarobljenika pred El-Mu'tesima.

Nakon toga je El-Mu'tesim naredio da se spale preostali katapulti, opsadne sprave, tenkovi i druga ratna oprema, kako se Bizantinci njima više ne bi mogli koristiti.

Zatim je krenuo nazad prema području Tarsusa.

El-Mu'tesim je nakon pada Amorije ostao u gradu 25 dana.

Među velikim ratnim plijenom nalazila su se i ogromna željezna vrata grada. El-Mu'tesim ih je prvo prenio u Samaru, gdje ih je postavio na ulaz svog dvora.

Kasnije su vrata prenesena u Raku.

Godine 353. po Hidžri, odnosno 964. godine, Sejfuddevla el-Hamdani naredio je da se prenesu na Bab Kinsarin, jedna od vrata njegove prijestolnice, Alepa.