Borba sa nefsom u Kur’anu
Promišljanja i razmatranja
Autor: Abdulkahir Arifi
Ovaj članak razmatra različite Kur’anske primjere
borbe sa nefsom (samim sobom) i iz njih izvodi sredstva koja pomažu u
suprotstavljanju strasti, posrnuću i iskušenju: od pokajanja, strpljivosti i
namaza, do dobrog društva, osjećanja Allahove blizine i svijesti o potrebi za
Njim.
Uvod
Čovjek može znati istinu (Hakk) i znati šta treba
činiti, a onda dođe trenutak u kojem mu odlučnost oslabi. Kao što uzvišeni kaže
u Suri Taha 115: A Ademu smo odmah u početku naredili; ali on je zaboravio,
i nije odlučan bio.
وَلَقَدْ عَهِدْنَا إِلَىٰ آدَمَ مِن
قَبْلُ فَنَسِيَ وَلَمْ نَجِدْ لَهُ عَزْمًا
Savlada ga strast, obuzme ga bijes, pritisne ga
strah, ili mu šejtan uljepša ono za šta zna da Allah dž,š, nije zadovoljan. U
takvim trenucima problem nije uvijek u nedostatku znanja. Istina može biti
jasna, ali nefs naginje drugome, pa je postupati po onome što čovjek zna teže
nego samo to znati.
Zato je borba sa nefsom jedna od stalnih tema
vjernikova života. Čovjeku treba ono što će mu pomoći da se vrati kad posrne,
da se odupre strasti kad ojača, da ustraje kad mu je pokornost teška i da
zatraži Allahovu pomoć kad strahuje da će upasti u iskušenje.
Kur’an na više mjesta prikazuje različite oblike
te borbe i sredstva koja pomažu u njoj: u stanju posrnuća, kad se strast
pojača, te u prilikama pokornosti i iskušenja.
Ovaj članak zastaje kod odabranih primjera i u
njima, kroz promišljanja i razmatranja, nalazi neka sredstva koja pomažu u
borbi sa nefsom. Nema namjeru obuhvatiti sve što se o toj temi navodi u Kur’anu
niti izgraditi cjelovit pogled na nju.
Prvo: Pokajanje i neustrajavanje u grijehu nakon
posrnuća
Allah, dž.š., kaže: „i za one koji se, kada
grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe
svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno
u grijehu ne ustraju.“ [Ali ‘Imran, 135]
وَالَّذِينَ إِذَا فَعَلُوا فَاحِشَةً
أَوْ ظَلَمُوا أَنفُسَهُمْ ذَكَرُوا اللَّهَ فَاسْتَغْفَرُوا لِذُنُوبِهِمْ وَمَن
يَغْفِرُ الذُّنُوبَ إِلَّا اللَّهُ وَلَمْ يُصِرُّوا عَلَىٰ مَا فَعَلُوا وَهُمْ
يَعْلَمُونَ.
U ovom ajetu vidimo sliku borbe sa nefsom nakon
posrnuća. Borba ne znači da čovjek nikad ne posrne, nego se tiče i toga šta
čini nakon posrnuća. Ajet opisuje onoga ko je zgriješio, ali nije pustio nefs
da ide dalje u grijeh: spomenuo je Allaha, zatražio oprost i nije ustrajao u
onome što je učinio.
Komentatori Kur’ana pojašnjavaju da riječi „i
ne ustraju u onome što su učinili“ ﴿وَلَمْ
يُصِرُّوا عَلَى مَا فَعَلُوا﴾ znače da ne ostaju u grijehu, nego ga napuste i
pokaju se Allahu. Iz redoslijeda riječi u ajetu vidi se da počinjenje grijeha
nije bio kraj puta: slijedili su ga spominjanje Allaha, traženje oprosta i
napuštanje ustrajavanja [Tefsir Taberi].
Čovjek može oslabiti u jednom trenutku, a onda se
naći pred novim ispitom: hoće li se vratiti ili nastaviti? Hoće li posrnuće
ostati slučajno ili će preći u ustrajavanje u grijehu? U tom kontekstu ajet
otvara vrata povratka i spas od odlaganja veže za sjećanje, traženje oprosta i
neustrajavanje.
Borba, dakle, nije u tome da nefs nikad ne
posrne, nego u tome da posrnuće ne učini putem u ustrajavanje.
Drugo: Traženje pomoći u strpljivosti i namazu
Allah, dž.š., kaže: „Pomozite sebi
strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima,.“
[El-Bekare, 45]
وَاسْتَعِينُوا بِالصَّبْرِ
وَالصَّلَاةِ ۚ
وَإِنَّهَا لَكَبِيرَةٌ إِلَّا عَلَى الْخَاشِعِينَ.
Ajet pokazuje da se suprotstavljanje nefsu ne
prepušta samo snazi volje. Rob je upućen da traži pomoć u strpljivosti i namazu
kad mu pokornost postane teška ili ga nefs zove onome što želi. Strpljivost
zadržava nefs od onoga za čim ne bi trebao ići, a namaz je jedno od sredstava
kojim rob traži pomoć da ustraje u pokornosti Allahu.
Ovo razumijevanje potvrđuju komentatori.
Et-Taberi strpljivost ovdje povezuje s pokornošću Allahu i napuštanjem onoga
što nefs želi, te pojašnjava da je suština strpljivosti da se nefs spriječi u
onome što voli i zadrži od svoje strasti. Es-Sa’di navodi da strpljivost
obuhvata strpljivost u pokornosti i strpljivost u suzdržavanju od grijeha, te
da je namaz nešto čime se traži pomoć u čovjekovim poslovima.
Upadljivo je da naredba nije ograničena na
suprotstavljanje nefsu, nego upućuje na traženje pomoći. Čovjekov nefs može
oslabiti i trebati nešto što će ga učvrstiti: strpljivošću ga zadrži od
strasti, a namazom se utječe svome Gospodaru, tako da suprotstavljanje strasti
ne počiva samo na snazi nefsa.
Prema tome, postupanje sa pozivom nefsa nije puko
odbijanje onoga čemu naginje, nego ga prati ono što čovjeka učvršćuje u
pokornosti kad mu je teška: strpljivost koja obuzdava strast i namaz kojim se
traži pomoć u ustrajnosti.
Treće: Zadovoljstvo Kur’anom umjesto žudnje za
ovosvjetskim užicima
Allah, dž.š., kaže: „Mi smo ti objavili
sedam ajeta, koji se ponavljaju, i Kur'an veličanstveni ti objavljujemo. –Ne
pružaj poglede svoje na ono što Mi dajemo na uživanje nekim od njih.“
[El-Hidžr, 87–88]
﴿وَلَقَدْ آتَيْنَاكَ
سَبْعًا مِنَ الْمَثَانِي وَالْقُرْآنَ الْعَظِيمَ * لَا تَمُدَّنَّ عَيْنَيْكَ
إِلَى مَا مَتَّعْنَا بِهِ أَزْوَاجًا مِنْهُمْ﴾ [الحجر: 87-88[
Ova dva ajeta ukazuju na vezu između žudnje za
ovosvjetskim užicima i prisjećanja na ono što je Allah dao Svome robu. Zabrani
upućivanja pogleda prethodi podsjećanje na veći dar: „sedam ajeta koji se
ponavljaju i Kur’an veličanstveni“.
﴿سَبْعًا مِنَ الْمَثَانِي
وَالْقُرْآنَ الْعَظِيمَ﴾
Zabrana tu ne dolazi sama, nego je prethodi
podsjećanje na vrijednost onoga što je Allah dao, kako ono što čovjek vidi kod
drugih ne bi nadvladalo ono što zna o Allahovoj dobroti prema njemu.
U Sunnetu je potvrđeno da je „sedam ajeta koji se
ponavljaju“ sura El-Fatiha. To je sura koja sadrži velika značenja o čovjekovom
robovanju svome Gospodaru: hvalu i zahvalnost, iskreno obožavanje, traženje
pomoći od Allaha i molbu za uputu. Kako se ta značenja ponavljaju u namazu, rob
ostaje podsjećan na Onoga koga obožava, od Koga traži pomoć i od Koga moli
uputu. Zatim, nakon spomena tog dara, dolaze riječi: „Ne pružaj poglede
svoje“, ﴿لَا
تَمُدَّنَّ عَيْنَيْكَ﴾ pa se srce podsjeća na ono što mu je dano prije
nego što se pogled odvrati od onoga što je kod drugih.
Komentatori su pojasnili ovu vezu. Et-Taberi u
tumačenju ajeta navodi mišljenja o „sedam ajeta koji se ponavljaju“, među njima
i suru El-Fatihu, a u tumačenju zabrane upućivanja pogleda prenosi se značenje
napuštanja priželjkivanja onoga što je kod drugih. Ibn Kesir izričito navodi
zadovoljstvo onim što je Allah dao od veličanstvenog Kur’ana, umjesto prolaznih
ovosvjetskih užitaka i njegovog ukrasa.
Veza ova dva ajeta s borbom sa nefsom postaje
jasna kad stvar počne pogledom, potom slijedi priželjkivanje, sve dok se srce
ne zaokupi onim što je kod drugih. Zabrana žudnje ovdje ne dolazi sama:
prethodi joj podsjećanje na ono što je Allah dao, a zatim slijedi obuzdavanje
pogleda od onoga što je kod drugih. To ne znači napuštanje dunjaluka ni
traženja opskrbe, nego da ono što je u rukama ljudi ne ispuni oko i ne vodi
srce. Kad srce spozna vrijednost onoga što mu je dato, oku je lakše da se ne
pruža prema onome što je dato drugima.
Četvrto: Strpljivost nefsa u društvu pokornih
Allah, dž.š., kaže: Budi čvrsto uz one koji
se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže.“
[El-Kehf, 28]
وَاصْبِرْ نَفْسَكَ مَعَ الَّذِينَ
يَدْعُونَ رَبَّهُم بِالْغَدَاةِ وَالْعَشِيِّ يُرِيدُونَ وَجْهَهُ ۖ
U riječima „i Budi čvrst“
postoji značenje vezano za borbu sa nefsom u pitanju društva: izraz se ne
ograničava na puko biti s dobrim ljudima, nego uključuje zadržavanje nefsa i
njegovo držanje uz one koji dovu upućuju svome Gospodaru i žele Njegovo Lice.
Et-Taberi pojašnjava da se misli na stalno
druženje s onima koji spominju Allaha, dove Mu upućuju i čine dobra djela
iskreno radi Njega. Nefsu može trebati da bude strpljiv u društvu koje mu
koristi, jer ono što mu koristi nije uvijek ono čemu na početku naginje.
Zatim Allah, dž.š., u istom ajetu kaže: „ i
ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju
slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.“ [El-Kehf, 28]
وَلَا تُطِعْ مَنْ أَغْفَلْنَا قَلْبَهُ
عَن ذِكْرِنَا وَاتَّبَعَ هَوَاهُ وَكَانَ أَمْرُهُ فُرُطًا
U istom ajetu dolazi i suprotna strana: kao što
se nefs obavezuje na društvo ljudi spominjanja Allaha, tako se štiti i od
povođenja za ljudima nemara i strasti. Et-Taberi je izraz „slijedi svoju
strast“ ﴿وَاتَّبَعَ
هَوَاهُ﴾ protumačio tako da je onaj koji je strast svoga
nefsa pretpostavio pokornosti svome Gospodaru. Dakle, nije stvar samo u razlici
u društvu, nego u razlici u smjeru kojem to društvo vodi.
Tako je i samo društvo u ovom ajetu dio borbe: da
čovjek izabere one koji mu pomažu u pokornosti, da se čuva onih koji mu
slijeđenje strasti olakšavaju, da strpljivo drži nefs uz one koji ga podsjećaju
na Allaha i da ga ne preda onima koji ga vode njegovoj strasti.
Peto: Suzdržavanje duše od prohtjeva prisjećanjem
na stajanje pred Allahom.
Allah, dž.š., kaže: „A onome koji je pred
dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao, Džennet će
boravište biti sigurno.“ [En-Nazi’at, 40–41]
﴿وَأَمَّا مَنْ خَافَ
مَقَامَ رَبِّهِ وَنَهَى النَّفْسَ عَنِ الْهَوَى * فَإِنَّ الْجَنَّةَ هِيَ
الْمَأْوَى﴾ [النازعات: 40-41].
Ovo mjesto povezuje zabranu nefsu da slijedi
strast sa strahom od stajanja pred Gospodarom: „bojao se stajanja pred
Gospodarom svojim“. ﴿خَافَ
مَقَامَ رَبِّهِ﴾ Kad se
čovjek sjeti da će stajati pred Allahom i da će odgovarati za svoje djelo, sama
sklonost nefsa nije jedina koja odlučuje u trenutku izbora.
To objašnjavaju i komentatori: Et-Taberi ajet
tumači kao onoga ko se bojao svog stajanja pred Allahom i pitanja od Njega, pa
je odvratio svoj nefs od njegove strasti u onome što Allah mrzi. Ibn Kesir
iznosi isto značenje, spominjući strah od stajanja pred Allahom, zabranu nefsu
da slijedi strast i njegovo vraćanje pokornosti svome Gospodaru. U ajetu se
tako sastaju sjećanje na stajanje pred Allahom i obuzdavanje nefsa, a sjećanje
na ono što čovjeka čeka pomaže mu da se odupre onome što ga privlači u sadašnjem
trenutku.
Ovo značenje dodatno pojašnjava riječ Poslanika,
s.a.v.s., u hadisu o Džibrilu, kada je upitan o ihsanu: „Da Allaha obožavaš
kao da Ga vidiš, a ako ga ti ne vidiš, On tebe zaista vidi.“ «أن تعبد الله كأنك تراه، فإن لم تكن تراه فإنه يراك»
Svijest da ga Allah gleda budi u srcu osjećaj
nadzora, pa nefs više nije prisutan sam sa onim što želi, nego s njim dolazi i
svijest da će stajati pred Allahom.
Iz toga ne slijedi da će želja nestati iz nefsa
niti da će sve što on žudi postati lako. Mijenja se ono što odlučuje kad dođe
do sukoba. Strast može ostati prisutna, ali svijest o Allahovoj veličini
sprečava da ona ima posljednju riječ pri izboru.
Šesto: Podnošenje teškoće da bi se izbjegao
grijeh
Allah, dž.š., kaže, prenoseći riječi Jusufa,
a.s.: Gospodaru moj" – zavapi on – "draža mi je tamnica od
ovoga na što me one navraćaju.“ [Jusuf, 33]
الَ رَبِّ السِّجْنُ أَحَبُّ إِلَيَّ
مِمَّا يَدْعُونَنِي إِلَيْهِ ۖ
Jusufov, a.s., slučaj prikazuje borbu u situaciji
kad je teško ustrajati u pokornosti. On je znao šta mora činiti, ali ispit nije
bio samo u poznavanju istine, nego i u podnošenju posljedica držanja za nju.
Tamnica je sama po sebi mrska, a ipak mu je bila draža od odgovora na ono na
šta je pozvan, a to je neposlušnost Allahu.
Komentatori pojašnjavaju ovu stranu: Et-Taberi
njegove riječi tumači tako da mu je zatvor draži od upadanja u razvrat na koji
je pozvan, a iz Kurtubijevog tefsira se vidi da preferiranje tamnice ovdje nije
zato što je voli radi nje same, nego zato što je lakša od upadanja u grijeh.
Poređenje je bilo između teškoće koja čuva pokornost i sklonosti nefsa koja
vodi onome što Allahu nije drago.
Čovjek može jasno znati šta je ispravno, a onda
uvidjeti da će ga postupanje po tome nešto koštati što njegov nefs ne voli:
udobnost koju će izgubiti, korist koja će mu izmaći ili štetu koju će
podnijeti. Tu je borba u ustrajavanju na onome što je spoznao kao istinu, dok
teškoća ostaje prisutna.
To ne znači da je teškoća sama po sebi poželjna
niti da čovjek namjerno bira ono što je najteže. Smisao je u ovom kontekstu da
nefsova mržnja prema teškoći ne bude razlog za napuštanje onoga što Allaha
raduje, te da se na njoj strpi ako bi bijeg od nje vodio u grijeh.
Sedmo: Traženje pomoći od Allaha kad se strahuje
od iskušenja
Allah, dž.š., kaže, prenoseći riječi Jusufa,
a.s.: „I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema
njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati".“ [Jusuf, 33]
وَإِلَّا تَصْرِفْ عَنِّي كَيْدَهُنَّ
أَصْبُ إِلَيْهِنَّ وَأَكُنْ مِنَ الْجَاهِلِينَ﴾ [يوسف: 33].
Nastavak Jusufovog, a.s., stava otkriva još jednu
stranu: nakon što je tamnicu odabrao umjesto grijeha, nije se oslonio samo na
snagu svoje odlučnosti, nego je pokazao svoju potrebu za Allahom i zamolio Ga
da od njega odvrati iskušenje. Čovjek može znati istinu i odlučiti da ustraje
na njoj, a ipak ostati potreban Allahove pomoći.
Komentatori potvrđuju ovo značenje: Et-Taberi
Jusufove riječi tumači tako da bi se, ako Allah ne odbije od njega njihovu
spletku i ne zaštiti ga od nje, njima priklonio. U tefsiru se prenosi i
značenje potrebe za Allahovom pomoći i zaštitom. Rob može biti iskren u svojoj
odluci, a da time ne postane neovisan o Allahovom učvršćivanju.
Iz ovog mjesta se shvata da poznavanje slabosti
svog nefsa ne znači predati mu se, nego čovjeka potiče da traži pomoć od Allaha
umjesto da se zavarava svojom snagom. Potreba za Allahom ne protivrječi
odlučnosti, nego je prati: čovjek ulaže šta može, a zna da uspjeh nije njegov
posjed.
Ajet ne znači da će svako ko dovi biti oslobođen
iskušenja na isti način kao Jusuf, a.s.; on prenosi određeni događaj iz njegove
priče. Ono što se iz njega ovdje vidi jeste da čovjekov strah za sebe od
iskušenja može da ga navede na dovu i na traženje utočišta kod Allaha, uz
ustrajnu odlučnost da bude pokoran.
Osmo: Prisjećanje koje vraća uvid pri šejtanovom
dodiru
Allah, dž.š., kaže: „Oni koji se Allaha
boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi.“
[El-A’raf, 201]
﴿إِنَّ الَّذِينَ
اتَّقَوْا إِذَا مَسَّهُمْ طَائِفٌ مِنَ الشَّيْطَانِ تَذَكَّرُوا فَإِذَا هُمْ
مُبْصِرُونَ﴾ [الأعراف: 201].
Ovaj ajet opisuje trenutak kada iskušenje zadesi
i one koji se Allaha boje: ne poriče da ih može dotaknuti šejtanova navala,
nego ističe ono što slijedi: „sjete se pa tada progledaju“. ﴿تَذَكَّرُوا فَإِذَا هُمْ مُبْصِرُونَ﴾
Pouka je ovdje u sjećanju i povratku kad se dodir
pojavi.
Komentatori pojašnjavaju da dodir obuhvata ono
što čovjeka zadesi od došaptavanja (vesvese), bijesa i slično, a da ga sjećanje
(zikr) vraća Allahovoj naredbi, obećanju i prijetnji, pa uvidi mjesto greške i
odustane od nje. Sjećanje u ovom kontekstu nije puko prisustvo informacije u
glavi, nego povratak uvida kad nefs zaškilji ka povođenju za strašću ili
nemarom.
Čovjek možda ne može spriječiti da mu se takva
pojava javi, ali može da se odupre tome da je slijedi i da se sjećanjem vrati
svojoj mjeri. Zato je borba ovdje u skraćivanju puta između nemara i sjećanja,
između posrnuća i uvida.
Zaključak
Ovi primjeri pokazuju raznolikost oblika borbe sa
nefsom prema mjestu slabosti i iskušenja, dok rob, uz sav uloženi trud, ostaje
potreban Allahove upute i pomoći.
Među Poslanikovim, s.a.v.s., dovama bila je: „Allahu
moj, Tvoju milost tražim, pa me ne prepuštaj samome sebi ni za tren oka, i
poboljšaj mi moje stanje; nema boga osim Tebe.“ Ebu Davud
«اللهمَّ رحمتَك أرجو، فلا تكلني إلى
نفسي طرفةَ عين، وأصلح لي شأني كلَّه، لا إله إلا أنت»
Značenja borbe, upute i Allahove blizine sabrana
su u riječima Uzvišenog: One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo,
sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih
koji dobra djela čine!.“ [El-‘Ankebut, 69]
﴿وَالَّذِينَ جَاهَدُوا
فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا وَإِنَّ اللَّهَ لَمَعَ الْمُحْسِنِينَ﴾ [العنكبوت: 69]
U ovom ajetu se borba pripisuje robu, a obećanje
upute i blizine dolazi od Allaha; ko poznaje slabost svoga nefsa, ne postaje
neovisan o traženju pomoći od Allaha ni za tren oka.
Prevod.imamsedin
No comments:
Post a Comment