Blagodati u Časnom Kur’anu
Uzroci očuvanja blagodati, razlozi nestanka i
posljedice nezahvalnosti na blagodatima.
Autor: Tafsir centar za kur’anske studije
Ovaj članak nastoji istražiti ono što Časni
Kur’an navodi o uzrocima očuvanja i uvećavanja blagodati (nimeta), razlozima
njihovog nestanka i posljedicama nezahvalnosti na njima. Pri tome se navode
kur’anski ajeti i primjeri naroda koji su sačuvali blagodati zahvalnošću ili su
ih izgubili zbog svoje nezahvalnosti.
Uvod
Uzvišeni Allah dž,š, daruje Svojim robovima
blagodati - nimete koje želi. Časni Kur’an potvrđuje da je blagodat Allahova
dobrota i dar, koji čovjek nije zaslužio samim sobom. Očuvanje ili nestanak
blagodati povezani su s čovjekovim odnosom prema njima.
Kur’an detaljno pojašnjava uzroke kojima se
blagodati čuvaju i uvećavaju, kao i uzroke koji dovode do njihovog nestanka.
Pri tome se ne zadržava samo na općim načelima, već navodi primjere iz
historije naroda: jedni su sačuvali blagodati zahvalnošću, dok su drugi ostali
bez njih zbog nezahvalnosti i obijesti.
Ovaj članak nastoji predstaviti neke Kur’anske
zakonitosti koje se odnose na blagodati, kroz razmatranje najvažnijih uzroka
njihovog očuvanja i uvećavanja, razloga njihovog nestanka i posljedica
nezahvalnosti na njima.
Prvo: Uzroci očuvanja i uvećavanja blagodati
Kur’an navodi više uzroka[1]
kojima se blagodati čuvaju i uvećavaju. Među najvažnijima su sljedeći:
1. Zahvalnost Uzvišenom Allahu i izvršavanje
obaveza koje proizlaze iz blagodati
Uzvišeni Allah na više mjesta u Svojoj Knjizi
povezuje blagodati sa zahvalnošću. Između ostalog, kaže:
﴿فَكُلُوا مِمَّا
رَزَقَكُمُ اللَّهُ حَلَالًا طَيِّبًا وَاشْكُرُوا نِعْمَتَ اللَّهِ إِنْ كُنْتُمْ
إِيَّاهُ تَعْبُدُونَ﴾ [النحل: ١١٤]
„Zato jedite ono što vam Allah daje kao
dozvoljeno i lijepo i budite zahvalni na Allahovoj blagodati, ako samo Njega
obožavate.“ (En-Nahl, 114.)
To znači: budite zahvalni na Allahovim
blagodatima i nemojte ih poricati, kako vas ne bi zadesilo ono što je zadesilo
stanovnike grada koji je naveden kao primjer[2].
Uzvišeni također kaže:
﴿مَا يُرِيدُ اللَّهُ
لِيَجْعَلَ عَلَيْكُمْ مِنْ حَرَجٍ وَلَـكِنْ يُرِيدُ لِيُطَهِّرَكُمْ وَلِيُتِمَّ
نِعْمَتَهُ عَلَيْكُمْ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ﴾ [المائدة: ٦]
„Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi
da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni.“ (El-Maide, 6.)
Odnosno, Allah želi da Mu budete zahvalni na
blagodatima koje vam je podario kroz propise koje vam je odredio, a koji vam
donose olakšanje, blagost, milost, jednostavnost i širinu[3].
Govoreći o Sulejmanu, alejhis-selam, Uzvišeni
Allah kaže:
﴿فَتَبَسَّمَ ضَاحِكًا
مِنْ قَوْلِهَا وَقَالَ رَبِّ أَوْزِعْنِي أَنْ أَشْكُرَ نِعْمَتَكَ الَّتِي
أَنْعَمْتَ عَلَيَّ وَعَلَى وَالِدَيَّ وَأَنْ أَعْمَلَ صَالِحًا تَرْضَاهُ
وَأَدْخِلْنِي بِرَحْمَتِكَ فِي عِبَادِكَ الصَّالِحِينَ﴾ [النمل: ١٩]
„I on se nasmija glasno riječima njezinim[4]
i reče: ‘Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodatima Tvojim koje
si podario meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela kojima si
zadovoljan, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!’“
(En-Neml, 19.)
To znači: Gospodaru moj, nadahni me da Ti budem
zahvalan na blagodati koju si mi podario, poučivši me govoru ptica i životinja,
kao i na blagodati koju si podario mojim roditeljima time što su Ti se predali
i u Tebe vjerovali[5].
Sulejman, alejhis-selam, molio je svoga Gospodara
da mu omogući da ispuni obavezu zahvalnosti na vjerskim i ovosvjetskim blagodatima
koje su podarene njemu i njegovim roditeljima[6].
Zahvalnost se iskazuje tako što se blagodati
koriste u pokornosti Onome Koji ih je darovao, uz priznavanje Njegove dobrote,
svijest o vlastitoj nemoći da Mu se dostojno zahvali i nastojanje da Mu se
zahvaljuje i da Ga se hvali.
Blagodati koje su podarene roditeljima jesu, na
određeni način, blagodati i za njihovu djecu i potomstvo, jer i oni imaju
koristi od njih, njihovih uzroka i posljedica. To se naročito odnosi na vjerske
blagodati, jer su znanje i dobra djela roditelja među najvećim uzrocima
ispravnosti njihove djece.
Uzvišeni Allah kaže:
﴿حَتَّى إِذَا بَلَغَ
أَشُدَّهُ وَبَلَغَ أَرْبَعِينَ سَنَةً قَالَ رَبِّ أَوْزِعْنِي أَنْ أَشْكُرَ
نِعْمَتَكَ الَّتِي أَنْعَمْتَ عَلَيَّ وَعَلَى وَالِدَيَّ وَأَنْ أَعْمَلَ
صَالِحًا تَرْضَاهُ وَأَصْلِحْ لِي فِي ذُرِّيَّتِي إِنِّي تُبْتُ إِلَيْكَ
وَإِنِّي مِنَ الْمُسْلِمِينَ﴾ [الأحقاف: ١٥
„A kad dospije u muževno doba i kad navrši
četrdeset godina, on kaže: ‘Gospodaru moj, nadahni me da budem zahvalan na
blagodati Tvojoj koju si podario meni i roditeljima mojim, i da činim dobra
djela kojima si zadovoljan, i učini dobrim potomstvo moje! Ja se, zaista, kajem
Tebi i ja sam, doista, musliman.’“ (El-Ahkaf, 15.)
Alija, radijallahu anhu, rekao je da je ovaj ajet
objavljen povodom Ebu Bekra Es-Siddika, radijallahu anhu. Oba njegova roditelja
primila su islam, a među muhadžirima nije bilo drugog čovjeka čiji su roditelji
oboje prihvatili islam osim njega. Allah mu je zato oporučio da se lijepo
odnosi prema njima, a ta obaveza ostala je i nakon njega.
Prema tome, čovjek treba tražiti Allahovu pomoć
kako bi još više činio dobro svojim roditeljima, moleći Ga da ga nadahne
zahvalnošću na blagodatima koje je podario njemu i njima.
2. Upućivanje dove i ponizno obraćanje Allahu u
blagostanju i teškoći
Uzvišeni Allah kaže:
﴿وَمَا بِكُمْ مِنْ
نِعْمَةٍ فَمِنَ اللَّهِ ثُمَّ إِذَا مَسَّكُمُ الضُّرُّ فَإِلَيْهِ تَجْأَرُونَ﴾ [النحل: ٥٣]
„Sve blagodati koje imate od Allaha su. A čim
vas nevolja pogodi, opet od Njega glasno pomoć tražite.“ (En-Nahl, 53.)
To znači: sve što imate od zdravlja, tjelesne
snage i sigurnosti, kao i svaki napredak i uvećanje imetka, dolazi od Allaha.
On je Taj Koji vam to daruje i niko drugi, jer je sve u Njegovoj vlasti.
Kada vas zadesi bolest, zdravstvena tegoba ili
životna oskudica, tada se Allahu dovom obraćate glasno i tražite Njegovu pomoć
kako bi otklonio nevolju od vas.
Es-Sa'di, Allah mu se smilovao, rekao je:
„To znači da Ga dozivate i ponizno Mu se
obraćate, jer znate da niko osim Njega ne može otkloniti nevolju i teškoću.
Onaj Koji vam je jedini podario ono što volite i otklonio od vas ono što ne
volite jeste Onaj Kome jedino pripada ibadet.“ Tefsir Sa'di
3. Pričanje o blagodatima
Allah dž,š, je naredio Svome Vjerovjesniku, a
potom i onima koji slijede njegov put, da govore o Allahovim blagodatima koje
im je podario. Govorenje o blagodatima predstavlja jedan vid zahvalnosti.
Uzvišeni Allah kaže:
﴿وَأَمَّا بِنِعْمَةِ
رَبِّكَ فَحَدِّثْ﴾ [الضحى: ١١]
„I o blagodati Gospodara svoga kazuj!“
(Ed-Duha, 11.)
To znači: spominji i objavljuj ono čime te Allah
obdario, zahvaljujući Mu i hvaleći Ga. Govoriti o Allahovim blagodatima i
priznavati ih predstavlja zahvalnost na njima.
Ono što treba zanti kada je riječ o kazivanju o
blagodatima, jeste da se čovjek ne hvali, ne razbacuje, ne tlači i ne ponižava
druge, to nije vid zahvalnosti niti pričanja o blagodatima kako se od nas
traži.
Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, rekao je da
postoje dva tumačenja ovog ajeta.
Prema prvom, riječ je o spominjanju blagodati i obavještavanju drugih o njima,
kao kada čovjek kaže: „Allah mi je podario to i to.“ U ovoj suri
spominju se Allahove blagodati prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem:
pružio mu je utočište kada je bio siroče, uputio ga nakon što nije znao pravi
put i učinio ga imućnim nakon oskudice.
Prema drugom tumačenju, naređeno kazivanje o blagodati podrazumijeva pozivanje
Allahu, dostavljanje Njegove poslanice i poučavanje zajednice.
Ispravno je, smatra Ibnul-Kajjim, da ajet
obuhvata oba značenja, jer je i jedno i drugo blagodat na kojoj se treba
zahvaljivati i o kojoj treba govoriti. Njeno javno ispoljavanje također
predstavlja vid zahvalnosti.
4. Korištenje blagodati u svrhu zbog koje su
podarene
Korištenje blagodati bez obijesti, uzdizanja nad
drugim ljudima, nanošenja štete, činjenja zla, nečistoće i širenja nereda čisti
dušu, podstiče čovjeka na dobra djela i usmjerava ga da se prema blagodatima
odnosi na ispravan način. Takav odnos doprinosi njihovom uvećavanju i bereketu.
Uzvišeni Allah, prenoseći riječi Musaa,
alejhis-selam, kaže:
﴿قَالَ رَبِّ بِمَا
أَنْعَمْتَ عَلَيَّ فَلَنْ أَكُونَ ظَهِيرًا لِلْمُجْرِمِينَ﴾ [القصص: ١٧]
„Gospodaru moj“, reče on, „zbog blagodati koju
si mi podario, ja neću biti pomagač zločincima!“ (El-Kasas, 17.)
Odnosno: zbog ugleda, časti i blagodati koje si
mi podario, - ﴿فَلَنْ
أَكُونَ ظَهِيرًا﴾ - neću
biti pomagač - ﴿لِلْمُجْرِمِينَ﴾ - zločincima, tj. onima koji ne
vjeruju u Tebe i koji se suprotstavljaju Tvojim naredbama.
Ovo predstavlja opću obavezu da čovjek ne staje
na stranu zločinaca kao njihov pomagač i podržavalac.
Jedan od načina korištenja blagodati u svrhu zbog
koje su podarene jeste ispoljavanje njihovih predviđenih koristi. Naprimjer,
blagodat hrabrosti treba koristiti za pomaganje istini, blagodat darežljivosti
za pomoć onima koji su u nevolji, a blagodat znanja za obrazovanje i razvijanje
ljudskog uma.
Zahvalnost, dakle, nije samo riječ, nego i
praktično djelovanje. Uzvišeni Allah naredio je Davudu, alejhis-selam, i
njegovoj porodici da Mu zahvaljuju djelima, pa kaže:
﴿يَعْمَلُونَ لَهُ مَا
يَشَاءُ مِنْ مَحَارِيبَ وَتَمَاثِيلَ وَجِفَانٍ كَالْجَوَابِ وَقُدُورٍ
رَاسِيَاتٍ اعْمَلُوا آلَ دَاوُودَ شُكْرًا وَقَلِيلٌ مِنْ عِبَادِيَ الشَّكُورُ﴾ [سبأ: ١٣]
„Oni su mu izrađivali što god je htio:
hramove, kipove, velike posude kao čatrnje i nepokretne kazane. ‘Radite, o
porodico Davudova, i budite zahvalni!’ A malo je zahvalnih među robovima Mojim.“
(Sebe, 13.)
Iz vanjskog značenja Kur’ana i sunneta proizlazi
da zahvalnost obuhvata djela tijela, a ne samo djela jezika. Zahvalnost
postupcima jeste djelovanje udovima, dok je zahvalnost riječima djelovanje
jezika.
Drugo: Uzroci nestanka blagodati
زوال النِّعَم
Prilikom objašnjavanja uzroka nestanka blagodati,
u osnovi bi bilo dovoljno navesti suprotnosti uzroka njihovog očuvanja, jer
nestanak onoga što čuva blagodat vodi njenom gubitku. Ipak, potrebno je ovu
temu detaljnije pojasniti.
Najvažniji uzroci nestanka blagodati spomenuti u
Kur’anu jesu sljedeći:
1. Nezahvalnost na blagodatima i uskraćivanje
prava koja iz njih proizlaze
Časni Kur’an govori o različitim oblicima
nezahvalnosti na blagodatima i uskraćivanja njihovih prava. Među najvažnijima
su sljedeći:
Uzvišeni Allah opisuje nevjernike iz plemena
Kurejš riječima:
﴿أَلَمْ تَرَ إِلَى
الَّذِينَ بَدَّلُوا نِعْمَتَ اللَّهِ كُفْرًا وَأَحَلُّوا قَوْمَهُمْ دَارَ
الْبَوَارِ﴾ [إبراهيم: ٢٨]
„Zar ne vidiš one koji su umjesto zahvalnosti
Allahu na blagodatima nezahvalnošću uzvratili i narod svoj u Kuću propasti
doveli?“ (Ibrahim, 28.)
Imam Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, rekao je: „Iako
značenje ovog ajeta obuhvata sve nevjernike, Allah je poslao Muhammeda,
sallallahu alejhi ve sellem, kao milost svjetovima i blagodat ljudima. Ko je tu
blagodat prihvatio i na njoj zahvalan bio, ući će u Džennet, a ko ju je odbio i
porekao, ući će u Džehennem.“
Uzvišeni Allah, osuđujući one koji u obožavanju
Onoga Koji im daruje blagodati pridružuju nekoga drugog, kaže:
﴿أَفَبِالْبَـاطِلِ
يُؤْمِنُونَ وَبِنِعْمَةِ اللَّهِ يَكْفُرُونَ﴾ [العنكبوت: ٦٧]
„Zar da u laž vjeruju, a da Allahove blagodati
poriču?“ (El-Ankebut, 67.)
To znači da vjeruju u kipove i druga lažna
božanstva, dok Allahove blagodati prema njima prikrivaju i pripisuju ih nekome
drugom, a ne Njemu Uzvišenom.
Govoreći o onima koji ne priznaju obavezu
zahvalnosti na Allahovim blagodatima, Uzvišeni kaže:
﴿يَعْرِفُونَ نِعْمَتَ
اللَّهِ ثُمَّ يُنْكِرُونَهَا وَأَكْثَرُهُمُ الْكَـافِرُونَ﴾ [النحل: ٨٣]
„Oni priznaju Allahovu blagodat, a onda je
poriču, a većina njih su nevjernici.“ (En-Nahl, 83.)
Odnosno, oni poriču obavezu zahvalnosti na toj
blagodati. Sama blagodat zahtijeva da onaj kome je darovana bude zahvalan Onome
Koji mu ju je podario. Međutim, kada su počeli obožavati one koji im ne daju
nikakve blagodati, postupili su kao da ih poriču.
Uzvišeni Allah kori mnogobošce koji na blagodat
uzvraćaju širkom (pripisivanjem druga), umjesto da budu zahvalni Darovatelju,
Koji im dobrovoljno i iz Svoje dobrote daje blagodati:
﴿أَفَبِنِعْمَةِ اللَّهِ
يَجْحَدُونَ﴾ [النحل: ٧١]
„Zar da Allahovu blagodat poriču?“
(En-Nahl, 71.)
To znači: zar će poricati Allahovu blagodat,
kojom ih je obdario dajući im opskrbu na ovom svijetu, tako što će Allahu u
Njegovoj vlasti i gospodarenju pridruživati nekoga od Njegovih stvorenja?
2. Nemar prema dovi u vremenima blagostanja
Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi govori o ljudskoj
prirodi i stanju čovjeka: kada ga pogodi nevolja, poput bolesti, teškoće ili
velike brige, on se usrdno obraća svome Gospodaru i moli Ga da otkloni ono što
ga je snašlo.
Međutim, kada Allah otkloni nevolju i ukloni
teškoću, čovjek zaboravi prethodne dove, okrene se od svoga Gospodara, pokaže
nezahvalnost na Njegovoj dobroti i porekne Njegove blagodati.
Uzvišeni Allah kaže:
﴿وَإِذَا مَسَّ
الْإِنْسَانَ ضُرٌّ دَعَا رَبَّهُ مُنِيبًا إِلَيْهِ ثُمَّ إِذَا خَوَّلَهُ
نِعْمَةً مِنْهُ نَسِيَ مَا كَانَ يَدْعُو إِلَيْهِ مِنْ قَبْلُ وَجَعَلَ لِلَّهِ
أَنْدَادًا لِيُضِلَّ عَنْ سَبِيلِهِ قُلْ تَمَتَّعْ بِكُفْرِكَ قَلِيلًا إِنَّكَ
مِنْ أَصْحَابِ النَّارِ﴾ [الزمر: ٨]
„Kada čovjeka nevolja snađe, Gospodaru svome se
moli, Njemu se obraćajući, a zatim, kada mu On blagodat Svoju podari, zaboravi
Onoga Kome se prije molio i Allahu počne druge ravnim smatrati da bi s puta
Njegova u zabludu odvodio. Reci: ‘Uživaj neko vrijeme u nevjerovanju svome, bit
ćeš, sigurno, stanovnik Vatre!’“ (Ez-Zumer, 8.)
Također kaže:
فَإِذَا مَسَّ الْإِنْسَانَ ضُرٌّ
دَعَانَا ثُمَّ إِذَا خَوَّلْنَاهُ نِعْمَةً مِنَّا قَالَ إِنَّمَا أُوتِيتُهُ
عَلَى عِلْمٍ بَلْ هِيَ فِتْنَةٌ وَلَكِنَّ أَكْثَرَهُمْ لَا يَعْلَمُونَ﴾ [الزمر: ٤٩]
„Kada čovjeka nevolja snađe, Nama se moli, a
kad mu Mi blagodat Svoju podarimo, on govori: ‘Ovo mi je dato zato što sam to
zaslužio!’ Ne, to je samo iskušenje, ali većina njih ne zna.“ (Ez-Zumer,
49.)
Ova dva ajeta prikazuju obrazac ponašanja koji se
kod čovjeka ponavlja sve dok ga njegova prirodna sklonost ne uputi ka istini,
dok se ne vrati svome jedinom Gospodaru i dok ne upozna put koji vodi Njemu, pa
s njega ne skrene ni u blagostanju ni u teškoći.
Nevolja uklanja naslage prohtjeva i strasti koje
prekrivaju čovjekovu prirodu te razotkriva vještačke prepreke koje ga odvraćaju
od istine prisutne u njemu i u samoj srži postojanja. Tada čovjek prepoznaje
Allaha, spoznaje Ga i usmjerava se isključivo Njemu.
Međutim, kada teškoća prođe i nastupi
blagostanje, čovjek zaboravlja ono što je govorio u nevolji. Pod utjecajem
svojih prohtjeva ponovo skreće s pravog puta i za blagodat, opskrbu i dobrotu
govori: - ﴿إِنَّمَا أُوتِيتُهُ
عَلَى عِلْمٍ﴾ - „Ovo
mi je dato zato što sam to zaslužio!“
Takve riječi izgovarao je Karun, a izgovara ih i
svako ko je obmanut svojim znanjem, zanatom, vještinom ili sposobnošću, pa
njima objašnjava imetak ili vlast koju je stekao. Pri tome zaboravlja Izvor
blagodati, Darovatelja znanja i sposobnosti, Onoga Koji omogućava uzroke i
određuje opskrbu.
3. Obijest i korištenje materijalnih blagodati za
činjenje nepravde i tlačenje ljudi
Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi objašnjava da
čovjek po svojoj prirodi može biti neznalica i nepravedan. Kada mu Allah podari
Svoju milost, poput zdravlja, opskrbe, djece i sličnih blagodati, a zatim mu je
oduzme, on se prepušta očaju i beznađu. Ne nada se Allahovoj nagradi i ne pada
mu na pamet da bi mu Allah mogao vratiti istu blagodat, podariti bolju ili mu
dati nešto slično.
Međutim, kada mu Allah nakon nevolje ponovo
podari blagodat, čovjek se raduje na način koji vodi obijesti i hvalisanju.
Hvali se Allahovim blagodatima pred drugim ljudima, uzdiže se iznad njih,
prezire ih i omalovažava.
Iz ovog opisa izuzeti su oni koji vjeruju u
Allaha i koji se strpe i čine dobra djela.
Uzvišeni Allah kaže:
﴿وَلَئِنْ أَذَقْنَاهُ
نَعْمَاءَ بَعْدَ ضَرَّاءَ مَسَّتْهُ لَيَقُولَنَّ ذَهَبَ السَّيِّئَاتُ عَنِّي
إِنَّهُ لَفَرِحٌ فَخُورٌ * إِلَّا الَّذِينَ صَبَرُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ
أُولَئِكَ لَهُمْ مَغْفِرَةٌ وَأَجْرٌ كَبِيرٌ﴾ [هود: ١٠- ١١].
„A ako mu damo da osjeti blagodat poslije
nevolje koja ga je zadesila, on će, sigurno, reći: ‘Nevolje su me napustile!’
On je, doista, umišljen i razmetljiv, a samo oni koji su strpljivi i dobra
djela čine — njima pripada oprost i nagrada velika.“ (Hud, 10–11.)
Uzvišeni Allah također govori o Musau,
alejhis-selam, i faraonu. Faraon je Allahove blagodati koje su mu bile podarene
u obliku imetka i vlasti koristio za nanošenje nepravde sinovima Israilovim,
pretvarajući ih u robove i sluge koje je prisiljavao na teške poslove i
služenje njegovom narodu.
Musa, alejhis-selam, rekao je faraonu:
﴿أَنْ أَرْسِلْ مَعَنَا
بَنِي إِسْرَائِيلَ * قَالَ أَلَمْ نُرَبِّكَ فِينَا وَلِيدًا وَلَبِثْتَ فِينَا
مِنْ عُمُرِكَ سِنِينَ * وَفَعَلْتَ فَعْلَتَكَ الَّتِي فَعَلْتَ وَأَنْتَ مِنَ
الْكَافِرِينَ *قَالَ فَعَلْتُهَا إِذًا وَأَنَا مِنَ الضَّالِّينَ * فَفَرَرْتُ
مِنْكُمْ لَمَّا خِفْتُكُمْ فَوَهَبَ لِي رَبِّي حُكْمًا وَجَعَلَنِي مِنَ
الْمُرْسَلِينَ * وَتِلْكَ نِعْمَةٌ تَمُنُّهَا عَلَيَّ أَنْ عَبَّدْتَ بَنِي
إِسْرَائِيلَ﴾ [الشعراء: ١٧- ٢٢].
„Pusti sinove Israilove da idu s nama!“
(Eš-Šuara, 17.)
Faraon mu odgovori:
„Zar te među nama nismo odgajali dok si dijete
bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo? I uradio si nedjelo
koje si uradio, a ti si nezahvalnik!“ (Eš-Šuara, 18–19.)
Musa, alejhis-selam, odgovori:
„Uradio sam to onda kada sam bio u zabludi, pa
sam pobjegao od vas kada sam se vas pobojao, a Gospodar moj mi je mudrost
darovao i poslanikom me učinio. A zar je to blagodat kojom mi prebacuješ — što
si sinove Israilove robljem učinio?“ (Eš-Šuara, 20–22.)
Ovaj primjer pokazuje kako se vlast i druge
blagodati mogu zloupotrijebiti za tlačenje ljudi, umjesto da se koriste za
dobro i pravednost.
Treće: Posljedice nezahvalnosti na blagodatima
Časni Kur’an pojašnjava posljedice i učinke
nezahvalnosti na blagodatima. Među najvažnijima su sljedeće:
1. Nevolje, nestanak blagodati, nesreća i patnja
Kada čovjek poriče blagodati svoga Gospodara,
Uzvišenog Allaha, Allah mu može oduzeti te blagodati, a umjesto njih dati ono
što mu donosi nevolju i kaznu.
Međutim, ne mora se nužno dogoditi da blagodat
bude odmah oduzeta. Ponekad čovjeku blagodat može biti i uvećana kao vid
postepenog odvođenja u propast, kako bi povećao svoje grijehe. To se događa u
skladu s mudrošću Uzvišenog Allaha.
Uzvišeni Allah navodi primjere nekih naroda koji
su poricali Njegove blagodati, pa im ih je oduzeo.
Primjer naroda Sabe
Kada su pripadnici naroda Sabe prestali biti
zahvalni i počeli poricati Allahove blagodati, Allah im je umjesto njih dao
nevolju i kaznu.
Uzvišeni Allah kaže:
﴿لَقَدْ كَانَ لِسَبَإٍ
فِي مَسْكَنِهِمْ آيَةٌ جَنَّتَانِ عَنْ يَمِينٍ وَشِمَالٍ كُلُوا مِنْ رِزْقِ
رَبِّكُمْ وَاشْكُرُوا لَهُ بَلْدَةٌ طَيِّبَةٌ وَرَبٌّ غَفُورٌ * فَأَعْرَضُوا
فَأَرْسَلْنَا عَلَيْهِمْ سَيْلَ الْعَرِمِ وَبَدَّلْنَاهُمْ بِجَنَّتَيْهِمْ جَنَّتَيْنِ
ذَوَاتَيْ أُكُلٍ خَمْطٍ وَأَثْلٍ وَشَيْءٍ مِنْ سِدْرٍ قَلِيلٍ * ذَلِكَ
جَزَيْنَاهُمْ بِمَا كَفَرُوا وَهَلْ نُجَازِي إِلَّا الْكَفُورَ﴾ [سبأ: ١٥- ١٧]
„Stanovnici Sabe imali su dokaz u mjestu u kojem
su živjeli: dva vrta, s desne i s lijeve strane. ‘Jedite hranu Gospodara svoga
i budite Mu zahvalni! Kakva divna zemlja i Gospodar koji mnogo prašta!’ Ali oni
su se okrenuli, pa smo na njih poplavu
brane poslali i zamijenili im njihove vrtove drugim vrtovima s plodovima gorkim
i tamariskom i s malo divlje žižule. Eto, tako smo ih kaznili zato što nisu
bili zahvalni, a zar Mi kažnjavamo ikoga drugog do nevjernika, nezahvalnika?“
(Sebe, 15–17.)
Seba je poznato pleme koje je živjelo na jugu
Jemena, a njihovo naselje zvalo se Me'rib.
Ovi ajeti pojašnjavaju koliko im je Allah podario
blagodati i koliko je nevolja od njih otklonio. Sve to zahtijevalo je da
obožavaju Allaha i da Mu budu zahvalni.
Uzvišeni Allah spominje njihove vrtove s desne i
lijeve strane. Imali su veliku dolinu u koju su se slijevale brojne bujice.
Izgradili su čvrstu branu koja je služila kao rezervoar za vodu. Voda bi se tu
skupljala u velikim količinama, a zatim su je usmjeravali prema svojim vrtovima
s obje strane doline.
Ta dva velika vrta davala su im obilje plodova,
dovoljno za njihove potrebe, pružajući im zadovoljstvo, sreću i blagostanje.
Allah im je naredio da budu zahvalni na
mnogobrojnim blagodatima koje im je podario.
Među tim blagodatima bile su:
- Dva velika vrta od kojih su uglavnom dobivali svoju hranu i
opskrbu.
- Plodna i ugodna zemlja koju im je Allah podario, s lijepom
klimom, malom učestalošću bolesti i obilnom opskrbom.
- Allahovo obećanje oprosta i milosti ukoliko Mu budu zahvalni.
Zbog toga je rečeno: - بَلْدَةٌ
طَيِّبَةٌ وَرَبٌّ غَفُورٌ﴾. - „Kakva divna
zemlja i Gospodar koji mnogo prašta!“
- Olakšano putovanje radi trgovine i zarade. Kada je Allah znao
da im je za trgovinu i stjecanje zarade potrebna blagoslovljena zemlja — a
prema mišljenju više ranijih učenjaka, to su bila naselja oko Sane, dok
drugi smatraju da je riječ o Šamu — pripremio im je uvjete koji su im
omogućavali da do nje stignu s velikom lahkoćom. Putovali su sigurno, bez
straha, a naselja su bila povezana tako da nisu morali prolaziti kroz
velike teškoće noseći zalihe hrane i pića.
Pogledajmo kako im je Allah umjesto vrtova i
plodova dao gorke i odvratne plodove, biljke od kojih nisu imali koristi i
druge biljke koje nisu donosile plodove.
Jasno je da je takva kazna bila posljedica
njihove nezahvalnosti na blagodatima i okretanja od Onoga Koji im ih je
podario.
Primjer grada koji je izgubio sigurnost i opskrbu
Kur’an navodi i primjer jednog grada koji su
Allahove blagodati obasipale sa svih strana i koji je bio okružen njima.
Međutim, njegovi stanovnici bili su nezahvalni na tim blagodatima i nisu se
zahvaljivali Onome Koji im ih je podario.
Hoće li takve blagodati ostati s njima uprkos
njihovom ponašanju?
Kur’an daje odgovor. Uzvišeni Allah kaže:
﴿وَضَرَبَ اللَّهُ مَثَلًا
قَرْيَةً كَانَتْ آمِنَةً مُطْمَئِنَّةً يَأْتِيهَا رِزْقُهَا رَغَدًا مِنْ كُلِّ
مَكَانٍ فَكَفَرَتْ بِأَنْعُمِ اللَّهِ فَأَذَاقَهَا اللَّهُ لِبَاسَ الْجُوعِ
وَالْخَوْفِ بِمَا كَانُوا يَصْنَعُونَ﴾ [النحل: ١١٢]
„Allah navodi kao primjer grad, siguran i
spokojan, kojem je u izobilju dolazila hrana sa svih strana, ali je on na
Allahovim blagodatima nezahvalan bio, pa je Allah dao da iskusi glad i strah
zbog onoga što su njegovi stanovnici radili.“ (En-Nahl, 112.)
Prema predaji od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma,
grad koji se spominje u ovom ajetu jeste Mekka.
Iako se u ovom primjeru govori o Mekki, čiji su
stanovnici bili nezahvalni na Allahovim blagodatima, iako su živjeli sigurno i
spokojno, a zatim su porekli Allaha i Njegovu poslanicu, značenje ajeta je
općenito.
Ajet obuhvata svaki narod kojem Allah podari
blagodati, ali ga te blagodati učine obijesnim, pa počne činiti ono što ne
treba. Tada Allah njegove blagodati zamijeni nevoljama i kaznom.
Upotreba riječi koja označava manji broj
blagodati u izrazu „Allahove blagodati“ ukazuje na to da je kažnjavanje moguće
čak i zbog nezahvalnosti na malim blagodatima. Koliko je onda ozbiljnije
poricanje i nezahvalnost na velikim blagodatima?
2. Ponižavajuća kazna
Uzvišeni Allah kaže:
﴿وَذَرْنِي
وَالْمُكَذِّبِينَ أُولِى النَّعْمَةِ وَمَهِّلْهُمْ قَلِيلًا * إِنَّ لَدَيْنَا
أَنكَالًا وَجَحِيمًا * وَطَعَامًا ذَا غُصَّةٍ وَعَذَابًا أَلِيمًا * يَوْمَ
تَرْجُفُ الْأَرْضُ وَالْجِبَالُ وَكَانَتِ الْجِبَالُ كَثِيبًا
مَهِيلًا﴾ [المزمل: ١١- ١٤]
„A Mene ostavi i one koji poriču, koji u
blagostanju žive, i daj im vremena još malo; bit će kod Nas, doista, okova i
Vatre, i jela koje u grlu zastaje, i patnje nesnosne, na Dan kada se Zemlja i
planine zatresu i planine postanu pješčane dine rasute.“ (El-Muzzemmil,
11–14.)
Značenje ovih ajeta jeste: prepusti Meni njih i
njihovo stanje, jer ću ih Ja kazniti. Ako im dam vremena, to ne znači da ću ih
zanemariti ili zaboraviti.
Riječ je o ljudima koji uživaju u blagodatima i
obilju, ali su postali oholi kada im je Allah proširio opskrbu i podario Svoje
dobro.
Uzvišeni Allah zatim im prijeti kaznom koju je
pripremio: teškim okovima i strašnom kaznom koja će poslužiti kao opomena onima
koji ustrajavaju u grijesima.
Njihova hrana bit će takva da će zastajati u grlu
zbog svoje gorčine, odvratnog okusa i neugodnog mirisa. Uz to će imati bolnu i
strašnu kaznu.
To će se dogoditi na Dan kada će se Zemlja i
planine silno potresti zbog užasa koji će nastupiti. Čvrste i nepokretne
planine postat će poput rastresitih pješčanih dina koje se rasipaju, a zatim će
se raspasti i postati poput raspršenih čestica prašine.
Zaključak
Iz prethodnog izlaganja jasno se vidi kako Kur’an
predstavlja blagodati kao dar i dobrotu Uzvišenog Allaha, što od čovjeka
zahtijeva da spozna Onoga Koji ih daruje, da Mu bude zahvalan i da se njima
koristi na ispravan način.
Sudbina blagodati povezana je s čovjekovim
odnosom prema njima. Zahvalnost je uzrok njihovog očuvanja i uvećavanja, dok su
nezahvalnost i zanemarivanje prava koja iz njih proizlaze uzroci njihovog
nestanka i promjene.
Zahvalnost na blagodatima u Kur’anu ne zaustavlja
se samo na njihovom priznavanju. Ona obuhvata i korištenje blagodati na način
kojim je Allah zadovoljan, kao i izvršavanje obaveza koje iz njih proizlaze.
Isto tako, nezahvalnost se ne svodi samo na
poricanje blagodati. Ona obuhvata i nemar prema Onome Koji ih daruje,
pripisivanje tih blagodati nekome drugom i njihovo korištenje za činjenje
nepravde.
Časni Kur’an pojašnjava da Allahov zakon u
Njegovom stvaranju podrazumijeva da nezahvalnost na blagodatima može dovesti do
toga da se one pretvore u nevolje: blagostanje se pretvara u teškoću, sigurnost
u strah, a uživanje u kaznu.
Nijedan narod nije bio nezahvalan na Allahovim
blagodatima a da nije bio suočen s posljedicama koje odgovaraju onome što je
sam svojim rukama učinio.
Napomena o izvoru
Ovaj članak zasnovan je na istraživanju pod
naslovom „Blagodati“ iz Enciklopedije tematskog tefsira, koju je objavio Centar
za kur’anske studije Tafsir. Tekst je za potrebe objavljivanja skraćen, jezički
uređen i djelimično preuređen, uz dodavanje uvoda i zaključka.
Korištena literatura:
- Ibn Ašur, Et-Tahrir vet-tenvir.
- Et-Taberi, Džami'ul-bejan.
- Ibn Kesir, Tefsirul-Kur'anil-azim.
- Es-Sa'di, Tejsirul-Kerimir-Rahman.
- El-Kurtubi, El-Džami' li ahkamil-Kur'an.
- Ibnul-Kajjim, Et-Tefsirul-kajjim.
- Ez-Zuhejli, Et-Tefsirul-munir.
- Sejjid Kutb, Fi zilalil-Kur'an.
- El-Mensuri, El-Mukte taf min ujunit-tefasir.
No comments:
Post a Comment